Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Welfenhalle / Weingarten (Ravensburg) / Njemačka
Datum koncerta: 13.06.2010
Broj posjetitelja: 700
Cijena karte: 35,00€ / 38,00€
Dolazak Ricka Springfielda na njemački Weingarten Open Air festival, u sklopu tradicionalnih godišnjih večeri pod nazivom Classic Rock Night, bio je jedno od najljepših iznenađenja koje ovogodišnja europska koncertna godina uopće može ponuditi. Naravno, govorim ovdje u ime šačice sladokusaca, recimo onih desetak fanova Journeyja, Night Rangera, Survivora ili Foreignera koje u 2010. ima Slovenija. Ako Kanada ima Bryana Adamsa, onda Australija može imati Ricka Springfielda! A Slovenija? Tu temu radije ne načinjimo.
Australski rocker i lomitelj ženskih srca Rick Springfield sa 61 godinom naprosto ostaje neispravljiv. Ima odlično očuvan mladenački izgled o kakvom veliki rockeri sličnog Rickova EMŠO-a danas mogu samo sanjati. Čovjeku bi odmah dao 20 godina manje nego što ih ima. Weingarten, zapravo sjeverni dio ljupkog gradića Ravensburg na jugozapadu Njemačke, malo prije graničnog prijelaza sa Švicarskom, bio je jedna od triju sretnih destinacija na kojima je Rick odlučio ponovno odsvirati europskoj publici neke od svojih znamenitih uspješnica iz repertoara bogatog autorskog arhiva. Nakon posjeta Švedskoj (Sweden Rock Festival) i Norveškoj (Oslo), Weingarten je tako bio treći uzastopni i posljednji nastup Ricka Springfielda ovog ljeta.
Bio je to dan kad je Slovenija odigrala prvu nogometnu utakmicu svjetskog prvenstva u Južnoj Africi. U 13.30 sjedimo s Bojanom pred televizijskim ekranom u fast food lokalu koji se ne razlikuje puno od ljubljanskih kebabdžinica. Vlasnik s djelatnicima lokala doista nas čudno gleda kad kažemo da smo iz Slovenije. Ne samo da je Slovenija pobijedila i da je ta pobjeda usrećila oba “čudaka”. Taj je dan nekako preusmjeravao i sve dnevne događaje u Njemačkoj, koji su se tako morali prilagoditi svjetskom prvenstvu u nogometu.
Rick Springfield je Australac i nema šanse da se baš na dan njegova nastupa u Njemačkoj ne ukrste 22 para nogu reprezentacija Njemačke i Australije. Nastup Ricka Springfielda zato je bio najavljen već za 18 sati i 30 minuta. Budući da je vrijeme zagorčalo stvar, prvotno najavljeni nastup glazbenika na otvorenom premješten je u dvoranu Welfenhalle. Pred ulazom na prizorište u 17.00 već je konkretno vrilo. Ljudi još nije bilo puno, ali bili su nabrijani kao sam vrag. Naravno, pred zatvorenim vratima uglavnom su žvrgolile curice, ženice i ženetine, koje su si još kao tinejdžerice za sva vremena zapamtile Rickov lik.
Prostor se do 17.40 lijepo napunio. Na pozornicu je stupio lokalni sastav Colour Rain. Ponudili su 35 minuta “cmizdrenja”. Danas sastavi izmišljaju svašta da bi nekako privukli pažnju na sebe po “drugačijem” i svježem. A to jednostavno ne uspijevaju opravdati. Taj je kvintet po “filozofiji” jako namješten. I takva je i glazba. Gitarist bi pripadao u glam hard rock bend, pjevač je preuzeo kombinaciju šepanja Keitha Richardsa (Rolling Stones) i Andrewa Eldricha (Sisters Of Mercy). Na to je najviše podsjećalo žilavo ševrdanje po pozornici i naočale modela Ray Ban. U glazbeno-izražajnom smislu prilično nezanimljiv sastav. Engleska izvedba stihova nejasna i nerazumljiva. Sastav je zvukom inače riffovski navijen, ali s jačim elementom alternativnog, posuđenim iz post punka osamdesetih, odnosno vremena kad se prva faza ubacivanja “gotičkog” u rock glazbu probijala na vidjelo. Zvuk očajan, ali zanimljivo je kako Nijemci u tren oka posvoje svaki sastav, samo da je domaći. Nekoliko glasnih ovacija pozdravilo je sastav koji u glazbenom smislu ne otkriva baš nikakvu revoluciju.
Rick Springfield nas je pustio čekati do 18.50! S pratećim kvintetom nasrnuo je na pozornicu s elanom visoke potencije, koji je zapravo odražavao veliki dug glazbenika prema europskoj publici, koja je morala čekati cijelih dvadeset godina da se on ponovno pojavi na tlu stare celine. Springfield je jedinstven zabavljač. Dobrih 700 ljudi digao je na noge u tren oka. Rick i danas posjeduje odlično očuvan vokal! Taj vokal prati kvaliteta kameleonskog prilagođavanja zadanim osjećajima koje glazbenik želi oživjeti kroz pozorničku propovijed. Obavezno opasan i gitarom koja ga vjerno prati kroz karijeru, skladno je trčkarao po pozornici i cijelo vrijeme pazio da ga publika čvrsto podupire. Uz I’ve Done Everything For You koncertno je raspoloženje skočilo još za stepenicu više. Pripadnice nježnijeg spola poludjele su za Rickom, vladajući baš svakim stihom refrenskih napjeva. Rick poslije završetka Affair Of The Heart sjuri s pozornice, pokupi buket bijelih ruža i popne se natrag na pozornicu. U završnici iste skladbe nekoliko puta snažno udari buketom po gitari, iz koje izbaci većinu laticâ skladnih cvjetova, a osjećaj je kao da je ispalio rafal konfeta među publiku. Sastav niže hit za hitom i već smo u fenomenalnoj Living In Oz. Slijedi nešto predaha i Rick najavi novu skladbu s posljednjeg albuma “Venus In Overdrive” (2008) What’s Victoria’s Secret! Njome dokazuje, osobito u zaraznom refrenu, da je zadržao sve prepoznatljive zaštitne znakove koji krase sve njegove klasične albume zlatnih osamdesetih, kojima je ubetonirao svoje ime u mauzolej najuspješnijih rock izvođača. S novog albuma odsvirao je čak četiri skladbe i one su se savršeno uklopile u ostatak repertoara, koji su predstavili najpoznatiji hitovi glazbenika. Među novim je skladbama osobito godila atmosferično istaknuta I’ll Miss That Someday, koja je ujedno još jednom potvrdila uspješnu integraciju modernih elemenata alternativnog u klasičan rock šablon prepoznatljive škole Ricka Springfielda.
Hit Celebrate Youth, za koji teško možeš reći da ga netko na planetu ne zna, sastav otpali s navijenim, odebljanim, masivnim rockerskim riffom i skladba tako na koncertu dobiva posve novu raspoloženjsku i izražajnu kvalitetu u odnosu na studijski original. Rick uzima nekoliko novih trenutaka za sebe. U ruke prihvaća Fender Stratocaster i odvali bluesovski solo. Rick je naime odličan svestran gitarist, ali budući da je na pozornici zadužen za dežurnog zabavljača i prvog vokala, u svim zahtjevnijim dijelovima pokriva ga dodatni gitarist u sastavu. No, ta točka u kojoj je Rick izveo snažno ušećereni bluesovski solažu vodila je u obradu Cream klasika Crossroads, kojom je sastav, uz hrpu snažnih favorita koje može istresti iz rukava koliko god želi, definitivno iznenadio prisutne.
Slijedi strma vožnja, nabijena visokim naponom, prema atmosferičnom vrhuncu koncerta. Kad je sastav opalio Don’t Talk to Strangers , najrazgrijanije cure pred pozornicom podigle su transparent: “Rick please play Don’t Talk To Strangers!” Želja uslišana, ali sve je jasno, srljamo prema kraju nastupa. Hit na hit. Naravno, ne ide bez obavezne uspješnice Love Somebody, a kad se sastav late Human Touch, Rick kaže dosta. Uzme najprije dva mikrofona u ruke i iskuša svoju prvu žrtvu u svladavanju stihova refrena. Jadni zaštitar jedva je po uzoru na kromanjonsko-schwarzeneggerovski naglasak izustio mucavi slijed: “We a-ll ne-ed…,” Rick je u svojoj “torturi nedužne žrtve” uvidio da od toga nema ništa pa je odlučio uskočiti u foto pit i popeti se na ogradu sasvim do prvog reda. Odande je pružio mikrofon podivljalim curama i svim ženama koje su proživljavale svoju tinejdžersku znatiželjnu razuzdanost. Naravno, one su pokazale svu svoju nepogrešivost. Rick je tada (nije se više bilo teško domisliti) preskočio ogradu i pomiješao se s ljudima. Slijedi komedija i prava paša za oči kad za njim jurnu zaštitari s obilno podstavljenim pupkom pravog bavarskog podrijetla. Uživljeni glazbenik odjednom stoji posve na drugom kraju dvorane, tik iza miksete, i s njim urla cijela dvorana “We All Need A Human Touch!” Čarobno! Slijedi još jedan test psihofizičkih sposobnosti zaštitarske službe, koja se prisiljena prevaliti preko ograde koja štiti mikseticu, a zatim natrag u parter, loveći neispravljivog “remetitelja mira” Springfielda. Potonji je naposljetku na pozornici, stvari se vrate u “normalu” i uz fanatičnu pratnju publike Springfield završava energičan nastup s Jessie’s Girl. Nakon dobrih sat vremena nestaje u backstageu.
Prođu tri minute i “topless” Rick već besramno pokazuje mišiće 60-godišnjaka dok zabavlja prisutne obradom Chip Taylorove Wild Thing. Ali ne dugo. Tu je još i Kristina s albuma “Succes Doesn’t Spoiled Me Yet” (1982), kad sastav s Rickom pomaže publici u konačnom oproštaju. Sat i deset minuta koncerta. Malo. Ali taj Rickov manevar nakon 20 godina davao je naslutiti da je riječ o izvidnici opipavanja i iskušavanja stupnja još očuvane glazbenikove poželjnosti i popularnosti na europskom tlu. Nakon viđenog, u njegovu popularnost uopće ne treba sumnjati. Isto tako je Springfield pobrinuo se da se koncert u cijelosti snima kamerama, a piku na “i” stavile su i “zečice” Rickova fan kluba iz Njemačke, koje su izazivale daleko najviše euforije nad potencijom svog idealnog pozorničkog pastuha.
Čim se Springfield oprostio, zatvorila se zavjesa kao u kazalištu. Na pozornici je u tren oka dominantan položaj zauzelo golemo projekcijsko platno, jer je sve već bilo spremno za praćenje nogometne utakmice između Australije i Njemačke. Iako je Rick Australac, ovaj ga događaj nije baš previše izbacio iz takta tijekom nastupa u Weingartenu.
Vani je već dulje vrijeme jako lilo i dobro je bilo što je organizator uvidio prijeteću težinu crnih oblaka iz kojih se slijevala kiša kao na sudnji dan te premjestio koncert u dvoranu. Ipak, ta je odluka povukla za sobom i nekoliko poteza koji nisu nužno bili dobrodošli. Zvuk je bio “naprijed pripremljen”, trebalo je brzo improvizirati i prilagoditi koncert dvoranskim uvjetima. Bez odgovarajućeg dodatnog ugađanja s monitorima koji bi učvrstili i produbili zvuk. Tako smo kroz nastup svjedočili prigušenom zvuku gitara, a i klavijature, kao važan gradivni element Springfieldove glazbe, nikako nisu dolazile do izražaja. Ni višedijelne prateće vokalne harmonije nisu punom parom zapalile. Unatoč tome, i kroz tako izgrađenu sliku neodgovarajućeg zvučnog rasporeda dalo se uočiti izuzetnu uigranost glazbenika na pozornici. I što se tiče izvedbe vokalnih harmonija. Savršena školska lekcija. Springfield je dokazao da je odlično očuvan u vokalno-karakternom smislu i da njegova forma u smislu visoke suverenosti i vehemencije osvajanja popularne pozornice ne popušta unatoč teretu šestog križa koji je natovario na pleća. Nadajmo se samo povratku glazbenika u okviru samostalne europske turneje ove jeseni. A prije svega duljem setlistu. U Weingartenu nas je napustio barem pola sata igranja prerano.
fotografije: Bojan Horvat
Setlista
1. Mr PC 2. I’ve Done Everything For You 3. Affair of the Heart 4. Living in Oz 5. What’s Victoria’s Secret 6. Celebrate Youth 7. Venus in Overdrive 8. I’ll Miss That Someday 9. Love Is Alright Tonite 10. Crossroads (Cream cover) 11. Don’t Talk to Strangers 12. Love Somebody 13. Human Touch 14. Jessie’s Girl —dodatak— 15. Wild Thing 16. Kristina
Galerija slika
