Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Zappa, Frank
Izdavač: Rykodisc Records
Izdanje: 1981
Trajanje: 67:11
Ocjena: 5/5
“You Are What You Is” legendarni je konceptualni album u režiji besmrtnog američkog skladatelja, gitarista, producenta, redatelja i društvenog satiričara Franka Zappe. Album je konceptualne naravi, baš kao i njegov fenomenalni prethodnik “Joe’s Garage” (1979), a s lakoćom se svrstava među najbolja ostvarenja u Frankovoj iznimno bogatoj stvaralačkoj karijeri. Izvorno je izašao kao dvostruka vinilna ploča, no za CD verziju bio je dovoljan jedan disk koji sadrži točno dvadeset skladbi. Svaka od njih svojevrsna je satira na određeni društveni obrazac koji proizlazi iz životnog stila koji bismo najlakše nazvali tipičnim američkim načinom života. Potonji je u popratnoj riječi najbolje opisao sam Zappa kao neprekidan proces nazadovanja mentalnog zdravlja, koji proizvodi društvo najvećih lažljivaca na Zemljinoj kugli.
Većina će se vjerojatno složiti da je na svijetu teško naći needuciranije i više u sebe zaljubljene osobe od većine stanovnika samoproglašene “od boga izabrane zemlje” s druge strane Atlantika, gdje se u ime održavanja i širenja demokracije događaju brojne nepojmljive stvari. Govorimo, naravno, o profilu prosječnog Amerikanca koji svaki dan zagađuje atmosferu naftnim ispušnim plinovima, marljivo gleda razne televizijske evangeliste, u sebe trpa nepodnošljive količine nezdrave brze hrane, troši poveći dio plaće na plastične operacije, ne odvaja se od svog omiljenog pištolja te glasa za pravog kandidata kojeg u ime međusobno povezanih lobija i korporacija postavi stranka s dva zrcala, a pritom misli da je Elvis još živ i da su današnje životinjske vrste zajedno s čovjekom nastale po “inteligentnom” božjem planu, prije par tisućljeća. Ako pritom slučajno pomiješa Sloveniju i Slovačku i misli da kod nas još uvijek bjesni rat, to mu se uopće ne može zamjeriti, jer su američka needuciranost i samodostatnost odavno legendarne.
Frank je u svojoj dotadašnjoj karijeri već ugurao poneku veselu, a ujedno okrutno istinitu glazbenu satiru na račun svoje (u mnogočemu maćehinske) domovine (primjerice nezaboravni “We’re Only In It For The Money”, 1968), no ovaj album u svakom pogledu predstavlja sam vrhunac njegova obračuna sa sveopćom društvenom samodostatnošću, ignorancijom, apatijom i korupcijom nad kojima vlada bezgranična pohlepa moćnih političko-gospodarskih lobija, što je nažalost do danas postalo i općeniti slovenski problem. Satirični tekstovi na “You Are What You Is” aktualni su više nego ikad, što znači da je album izvrsno prošao test vremena. Isto vrijedi i za glazbeni sadržaj i fenomenalnu Frankovu produkciju.
Struktura lavovskog dijela skladbi na albumu za uobičajene je Zappine manire usmjerena prema melodičnosti, razigranim aranžmanima i priličnoj kompaktnosti, gotovo bez ikakvih jazzovskih improvizacija ili avangardnih eksperimenata koji su inače tako karakteristični za Frankov skladateljski izričaj. Stilska raznovrsnost je, kao i obično, iznimno šarolika. Iako većinu skladbi zbog melodičnih refrena i razigranih aranžmana lako obuzme pop rock šarm, što ga nedvojbeno svrstava među njegove najviše “prijateljske” albume za širu publiku, ni ovaj put na njemu ne manjka jazzovskih, bluesovskih, tvrdorockerskih, funkovskih pa čak ni country fines, dok su solističke majstorije pojedinih instrumentalista kao i uvijek prava poslastica za glazbene gurmane. Zappa se i ovaj put poslužio njemu tako dragom, ali zamršenom tehnikom zvučnih naknadnih snimanja.
Među instrumentalistima svakako najviše izlazi u prvi plan tada još relativno nepoznati “mali talijanski virtuoz” Steve Vai, koji se upravo tada nekako uspio otresti naukovanja kao Frankov osobni zapisivač gitarskih tabulatura te se počeo polako probijati u “višu ligu”. Unatoč priličnoj zelenosti Steve je već tada bio fantastičan virtuoz, što nazorno pokazuje svojim prepoznatljivim, “svemirskim” solažama. Oduševljava i bogat popis gostujućih pjevača. Uz bivše The Mothers Of Invention drugare, originalnog bubnjara Jimmyja Carla Blacka i tenor saksofonista Mothorheada Sherwooda te dugogodišnjeg gitarista Ikea Willisa, Frank je u pjevačku ulogu angažirao i drugog sina Ahmeta te kći Moon “Valley Girl” Unit, koja je postala i glavna “zvijezda” njegova sljedećeg studijskog projekta “Ship Arriving Too Late To Save A Drowning Witch” (1982).
Album je doduše konceptualan, ali među pojedinim skladbama nema neke stroge pripovjedne kontinuiteta, iako se većina njih bez stanke preljeva jedna u drugu. Sarkastična mješavina “Teen-Age Wind” opjevava tipičan petak navečer u životu tinejdžerskog “geeka” koji samuje u svojoj sobi i sažalijeva sam sebe, dok se njegovi vršnjaci zabavljaju na koncertu Grateful Dead. Dakle, tematika koju će odmah prepoznati svi ljubitelji glupavih američkih tinejdžerskih komedija. Uz jecanje mora slušati još i zajedljive podbadanja svog oca. Oštrica satire (ponajprije refren) usmjerena je na sveopću impotenciju mladenačkog buntovništva. S razbojničkom country melodijom začinjeni “Harder Than Your Husband” nemilosrdno se dotiče vječno goruće američke problematike lažnog morala i iz toga posljedično proizlazećeg varanja među (bračnim) partnerima. Riječ je o skladbi koja bi se zbog iskričave country melodije na usnoj harmonici mogla bez problema puštati i u nekom teksaškom kaubojskom salonu, naravno da se prethodno izreže tekst natopljen zahodskim humorom, koji bez milosti napada dvoličnost ljepote po američki.
Tvrdorockerski žestoki “Doreen”, u kojem strastveni Ike Willis uz pomoć prateće vokale izvrsno demonstrira svoj pjevački talent, i pop rock-reggae šarada “Goblin Girl” s odličnim tekstom o djevojkama koje se navečer rado našminkaju u razne “goblinke i hobgoblinke”, satire su na prevladavajući mentalitet promiskuitetnih tinejdžerica koje pretjerani šljokičasti sjaj i ljepotne operacije koriste kao svoje najjače oružje za razne seksualne manipulacije, to jest satiriziraju plastičnu ljubav. Instrumental “Theme from the Third Movement of Sinister Footwear” odličan je jazz rock fusion intermezzo u kojem majstor i njegovi drugari demonstriraju svoj nevjerojatan smisao za stvaranje duhovitih i svježih jazzovskih improvizacija. To je ujedno i jedini trenutak na albumu kada se Frank nakratko ponovno vraća jednoj od svojih izvornih ljubavi – jazz fusionu. Gitarski ljubitelji mogu uživati ponajprije u odličnom solističkom manevriranju između Franka i Stevea Vaija uz obilnu uporabu svakojakih zabavnih gitarskih efekata te raznovrsnih udaraljki. “Society Pages” je šaljiv obračun s nepotizmom koji je urastao u sve društvene pore. U prvi plan prodiru ponajprije plesni ritam i razbojnički refren.
“I’m a Beautiful Guy” ruga se klasičnom američkom narcizmu, natjecateljskom duhu i isticanju pred drugima, kako vlastitim izgledom tako i materijalnim dobrima. U ovom slučaju riječ je ponajprije o muškom šovinizmu. Nonšalantna melodija prožeta je brojnim duhovitim ritmičkim ukrasima, dok sve zajedno prati Ikeovo sarkastično pjevanje. “Beauty Knows No Pain” na odličan način obračunava s razvikanom američkom praksom plastičnih operacija, ovaj put ponajprije kroz ženski spektar. Podrugljivi refren je legendaran, dok citirani tekst i dodatno vokalno grimasanje još pojačavaju tragikomičnu atmosferu. I “Charlie’s Enormous Mouth” ruga se ženskim plastičnim operacijama, ponajprije pretjeranoj uporabi botoksa za povećavanje usana, ali i posljedičnoj proizvodnji plastičnih i peroksidnih bimbo-kreatura bez mozga. U pozadini se može čuti niz grimasarskih efekata na sintisajzerima i gitari kojima Frank kroz cijeli album inače nimalo ne škrtari.
“Any Downers” je zahvaljujući razdraženim gitarskim frazama još jedan nešto tvrdorockerskiji trenutak albuma, dok tekst satirizira sveopću apatičnost, kad rođaci pokojnika odmah nakon sprovoda odu gledati svoju omiljenu TV sapunicu. “Conehead” je još jedna “hvalospjev” američkoj gluposti. Naslov skladbe potječe iz u SAD-u iznimno popularne serije “Jajoglavci”, koja je bila tako glupa da ju je Frank jednostavno morao iskoristiti za svoje satirične manevre. Odlična gitarska solaža mladog majstora Stevea Vaija i Frankovo zajedljivo pjevanje uz uporabu raznih metafora iz američke popularne kulture glavni su čar ovog duhovitog eksperimenta. Naslovna skladba je, ponajprije zbog svojeg refrena, ritma i teksta, vjerojatno i najpoznatija na njemu. U osnovi je riječ o pop rock podbadanju s odličnim tekstom koji je za života trebao čuti i Michael Jackson, jer govori o kompleksima, ponajprije o nezadovoljstvu vlastitom bojom kože i želji da se promjenom izgleda i životnog stila probije u “elitu” te tako udovolji društvenim “zahtjevima”. “The Mudd Club” dotiče se tipične američke dekadencije koja obično vlada u raznoraznim “elitnim” klubovima, gdje se potajno često događaju sve moguće vrste ekscentričnosti i perverznosti.
S nestašnom country melodijom okrunjeni “The Meek Shall Inherit Nothing” brutalna je, ali odlična satira na račun proračunatih vjerskih vođa koji za šalu vrte needuciran narod, a ujedno se dotiče iz toga proizlazeće razmekšanosti i vodljivosti koja od odraslih muškaraca namjerno pravi bezube babe. “Dumb All Over” je, kao što i sam naslov kaže, sveopći obračun s američkom zaostalošću, nekakav sažetak cijelog albuma, gdje Frank iznosi sve što je (još uvijek) krivo s američkim društvom. Posebno oštro obračunava, kao i obično, s političarima i svećenicima. Najzajedljiviji satirični ubod, koji je pogodio u srce sve američke konzervativce, svakako je stih o tome “ako nas je bog doista stvorio na svoju sliku, onda je i sam potpuno glup, a uz to vjerojatno i pomalo ružan”.
“Heavenly Bank Account” je zacijelo skladba koja je od svih najaktualnija za naše vrijeme, jer govori o američkom zaduživanju i posuđivanju zamišljenog kredita kako bi se potom mogli graditi “dvorci u oblacima”, to jest o onome što je gotovo trideset godina kasnije izazvalo trenutno još uvijek trajuću gospodarsku krizu. Podrugljiv tekst prate duhoviti, salonski ukrasi na hammondicama i klaviru, koji se brinu za namjerno pompozno ozračje. Blues rock “Suicide Chump” je satira na samoubilačke navike i misli koje donosi društveni neuspjeh, odnosno neispunjavanje društvenih normi. Sočne bluesovske gitarske fraze prati najzajedljiviji mogući vokal: Frankov. “Jumbo Go Away”, satira na razmažene klince, unatoč nabrušenim gitarskim frazama još je jedan izrazito komičan trenutak s odličnim pjevačkim harmonijama i oglašavanjem mladog Ahmeta u pozadini, dok se nakratko mogu naći i neki fusion, već gotovo avangardni ukrasi.
“If Only She Woulda” dotiče se često prevladavajuće patetike prosječne tinejdžerske romanse po američki, koja je od početka osuđena na propast, jer mladog “Romea” iznenada regrutira svemoćna vojska. Tu si Frank i njegova ekipa priušte i nešto više prostora za solističke, ponajprije gitarske improvizacije, dok ih u pozadini većinu vremena prati funkovski ritam. Za veliki finale Frank se s “Drafted Again” obrušava još i na najskuplju i najnaoružaniju vojsku na svijetu i regrutiranje budućih vojnika. “Generalova” fraza o pomokrenom malom komunistu je legendarna, dok na vokalu najviše briljiraju mali Ahmet i Moon Unit. U pozadini se čuje i nekoliko puhačkih aranžmana, dok vokalno grimasanje i posebni efekti (predvođeni zvukovima razdraženog, naglo prekinutog hrkanja (TM)) izdašno začinjavaju sveopću ludoriju ove fenomenalne satire na račun vojske.
“You Are What You Is” je još jedno bezvremensko Zappino remek-djelo na kojem je legendarni skladatelj i satiričar nadmašio samog sebe u svojem nemilosrdnom udaranju čekićem po svim porama suvremenog američkog društva. U svojem doživotnom obračunu s nekim od najzloglasnijih američkih navika (ili bolje rečeno razvada) ovdje je dosegnuo sam vrhunac karijere, jer je na njemu ostavio čak i većinu svojih najboljih tekstova, koji i većini Slovenaca mogu dati pošteno štofa za razmišljanje, a koji se posljednjih godina nažalost sve više trude biti nalik Amerikancima (nedavne primjere naših društvenih devijacija uopće nema smisla nabrajati, jer ih je previše i previše su dobro poznati). Istodobno je ponovno potpuno razdražio konzervativne kongresnike, koji su polako počeli kovati protunapad tužbom pred kongresom, koja je uslijedila tri godine kasnije, jer su se slušajući tekstove osjećali potpuno razgolićeno. Uz gotovo brutalnu lirsku aktualnost album je, pomalo ironično, vrlo prijateljski nastrojen prema široj publici, jer ga resi sveopća melodičnost i kompaktnost uz minimalna eksperimentiranja. Frank je u svojoj karijeri rijetko kada zvučao tako radiofonično kao na “You Are What You Is”, koji je za njegove uobičajene prilike gotovo pop rock album, a ujedno tako nemilosrdno udarao po sveopćem društvenom licemjerju, samodostatnosti i neznanju, koji danas nažalost ne opterećuju samo američko društvo, jer se njima u međuvremenu zarazila i većina ostatka kapitalističkog svijeta.
Postava
Frank Zappa – vokal, gitara, skladatelj, aranžer
Arthur Barrow – bas gitara
Jimmy Carl Black – vokal
Bob Harris – truba
David Logeman – bubnjevi
Ed Mann – udaraljke
Tommy Mars – klavijature, vokal
David Ocker – bas klarinet, klarinet
Mark Pinske – vokal
Motorhead Sherwood – tenor saksofon, vokal
Craig “Twister” Stewart – usna harmonika
Steve Vai – gitara
Denny Walley – vokal, slide gitara
Ray White – ritam gitara, vokal
Ike Willis – ritam gitara, vokal
Ahmet Zappa – vokal
Moon Unit Zappa – vokal
Produkcija
Frank Zappa
Popis skladbi
1. Teenage Wind
2. Harder Than Your Husband
3. Doreen
4. Goblin Girl
5. Third Movement Of Sinister Footwear
6. Society Pages
7. I’m A Beautiful Guy
8. Beauty Knows No Pain
9. Charlie’s Enormous Mouth
10. Any Downers
11. Conehead
12. You Are What You Is
13. Mudd Club
14. Meek Shall Inherit Nothing
15. Dumb All Over
16. Heavenly Bank Account
17. Suicide Chump
18. Jumbo Go Away
19. If Only She Woulda
20. Drafter Again
