Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Arena Stožice, Ljubljana
Datum koncerta: 14.11.2010
Broj posjetitelja: 0
Cijena ulaznice: 35-56 €
Tko ga ne zna – sijedog energičnog 66-godišnjaka koji je obradama tuđih skladbi postao jedan od sinonima Woodstocka, a hrapavim i prodornim glasom oplemenio napjeve bez kojih je teško zamisliti osjećajan strip tease? Nakon, mislim, pet godina od posljednjeg osvajanja srca i duša Slovenaca u Tivoliju, Joe Cocker je ove godine opet u Ljubljani, i to već četvrti put. Dosad je na pojasu imao skalpove uvjerenih iz Tivolija i sa stadiona u Bežigradu, a nakon Cohena, kojeg sam nažalost propustio, obećavao se dostojan popravni ispit u novom koncertnom srcu Ljubljane – u novoizgrađenim i još neprovjerenim Stožicama. Izgledi su bili dobri, a očekivanja visoka. Ispred sportske dvorane skupljala se već nešto poslije sedam sati rulja koncertnih hodočasnika gladnih dobre glazbe, a nakon otvaranja ulaznih vrata počela je poprilično kultivirana borba za najbolja mjesta ispod pozornice.
Smeđa zavjesa i svjetla pozornice koja su se u grozdu spuštala sa stropa poput lustera, posljednja provjera akustike i svjetla uz suptilnu pratnju bluesa i soul komada iz zvučnika, a onda odjednom – veliki povratak Joea Cockera. Vitalni i agilni 66-godišnjak koncert je otvorio predstavljanjem novog, još svježeg materijala s ploče Hard Knocks – skladbom Get On. Prvi dojam govori sve: dvorana odjekuje i cijedi, zvuk je siromašan, a Joe Cocker u svom nepomičnom dvoboju glasnica s mikrofonom, uz prateći sastav, od početka ide na sve ili ništa! Aduti ostaju nepromijenjeni: kruto držanje tijela i trzanje žica na nevidljivoj zračnoj gitari, a scenski minimalizam cijele turneje Hard Knocks lijepo nadopunjuju scenske projekcije i ukusna rasvjeta. Sve što je važno je glazba, a nakon uklanjanja svega suvišnog zvonki, hrapavi, a slatki Cockerov vokal postupno je dizao temperaturu i u parteru i na tribinama. Nastavljamo pak u, po mišljenju mnogih, najboljem – “vintage” godištu 1969. te skladbom Feelin’ Alright. “Seems I got to have a change of scene / Cause every night I have the strangest dreams / Imprisoned by the way it used to be / Left here on my own or so it seems / I got to leave before I start to scream / But someone’s locked the door and took the key …” Nadamo se da zbog pomalo okrnjenog, poprilično podprosječnog zvuka Stožica ne pobjegne s pozornice, no prekaljeni veteran prebacuje događanje u slatkasto ljubavno ozračje skladbe The Letter. Svi ili barem deklarirana većina čeznu za srodnim dušama, a ispovijest toga je svojim izravnim i lijepim tekstom nedvojbeno pjesma When The Night Comes. “Two Spirits In The Night / We Can Leave Before The Morning Light / When There’s Nothing Left To Lose / And Nothing Left To Fear / So Meet Me On The Edge Of Town / Won’t Keep You Waiting I’ll Be Around / Then You And I Will Just Roll Right Out Of Here”. Nakon uvodnog dijela i šest skladbi Joe Cocker je zavukao rukave i postavio više standarde za potpuni uspjeh koncerta. Ako je publika na tribinama dosad sjedila i ležerno konzumirala svoje pivo ili kokice, Summer In The City je pokrenuo krv brže kroz žile. Ples u parteru i zvonko odjekujući refrenski “singalongi” hitova željne mase s tribina, sve to okrunjeno visokim Cockerovim krikovima kojima je suvereno i bez milosti istiskivao posljednje atome snage iz svog tijela, dizali su dotad poprilično mlaku atmosferu u sfere žešće vreline. Slijed raspoloženja potom pojačava tako prokleto istinit refren skladbe The Simple Things: “The simple things / That come without a price / The simple Things / Like happiness joy and love in my life / I’ve seen it all from so many sides / And I hope you would agree / The best things in life / Are the simple things”, nakon čega smo mogli poletjeti na krilima nostalgije i prizivanja uspomena na film An Officer And the Gentleman, nakon kojeg su zaljubljene duše, čvršće zagrljene, dočekale jedan od vrhunaca koncerta – vječno zeleni You Are So Beautiful. Senzualno otpjevani vokali vrhunski su se nadopunjavali s instrumentalnim dijelom i potvrdili činjenicu da Cockeru u osjećajima teško parira većina današnjih blijedolikih pjevača. Vrijeme za povratak u sadašnjost, odnosno u svježiju retrospektivu prošlosti. Usprkos uspjehu i slavi, put vokalnog “wunderkinda” iz Sheffielda bio je obilježen čeličnim zagrljajem ovisnosti o alkoholu i drogama, teških lekcija koje su mu dale spoznaje, a ponajprije ulile više duše u nekome trivijalne, a drugome tako prokleto neosporne mudrosti. “Had a real good teacher named Mr. Life / Didn’t teach no chemistry / But he taught me how to fight / Didn’t teach biology / But I learned it from the birds and the bees / Said stay close to your friends / Even closer to your enemies”. Nakon prebrojavanja ožiljaka i tragova prošlih pogrešaka slijedi doza šećera – sentiš N’oubliez Jamais. Ako je Joe Cocker interpret tuđih skladbi, treba iskreno priznati da ih često preobuče u slušljiviji i čak bolje zvučeći ogrtač. The Beatles su bili dobri stihoklepci i glazbenici izoštrenog uha za ukus masa, a Cockerova verzija Come Together zvuči punije i udarnije. Iako njegove interpretacije više nisu toliko u rockerskom miljeu, Cocker je odavno stekao kultni status koji je održao i preživio test vremena. Tome nije pridonijela božanska ljepota, nego jedinstven hrapav glas koji može erupcije u energičnim rock skladbama i senzualno miluje u sentimentalnim baladama. Grease Band je prije davnih godina snimio ploču obrada liverpoolskih čudesnih dječaka, a upravo izbor skladbi s albuma I’ll Cry Instead čini čvrstu jezgru željeznog repertoara svemogućeg Joea. Teško je povjerovati da je starina iz svijeta glazbenog biznisa više od sata izdržao bez stanke, a lagani predah uslijedio je tek nakon pozdrava Cockeru dobro poznatoj ljubljanskoj publici. “Lijepo je biti opet ovdje!” Fraza ili iskreno mišljen i osjećajan kontakt sa slovenskom publikom? Čak i ako je rutina, nema veze! Nakon skidanja publike veleuspješnim “tease” komadom You Can Leave Your Hat On uslijedilo je vrijeme za polagani oproštaj i skladbu već pokojnog Raya Charlesa Unchain My Heart. Niz glazbenih bisera u redovnom dijelu zaključuje sjećanje na vremena davne nevinosti i godinu 1968 – vječna klasika With Little Help From My Friends, ali koncerta još nije kraj. Usprkos odlasku s pozornice tribine zagrme, a Joe se pobjedonosno i u maniri glazbenih titana vraća na pozornicu još dvaput. Nakon Beatlesa i skladbe She Came in Through the Bathroom Window, Cocker se kvalitetno prihvaća još jednog repertoarskog briljanta Elle Fitzgerald – senzualne Cry Me a River, a konačni oproštaj nastupa u trenutku samostalne obrade publike skladbom Thankful. Nakon posljednjeg osjećajnog bluesersko-soulerskog oproštaja od Stožica nastupilo je vrijeme neopozivog odlaska i izricanja kasnijih vrijednosnih sudova.
Cocker je požnjeo pljesak, pozitivne sentimente i same pozitivne misli – barem što se tiče moje malenkosti, ali sumnjam da u Sloveniji sada nedostaje vječitih cinika i nezadovoljnika. Ti bi se već znali o nešto spotaknuti – recimo o duge redove ili predugo čekanje na svoje karte, ili bi imali primjedbu da je prijašnji, svibanjski termin bio bolji za takva doživljaja. Iskreno rečeno, koncert je doista bio jedan od boljih na ljubljanskim pozornicama, a kritiku valja uputiti očajnom zvuku i poraznoj zvučnoj kulisi koju tako rušišno postavljaju lukovi stožičkog arhitektonskog “bisera”. Sportske duše bit će utješene i da, možda ćemo dobiti i poneki koncert o kakvom smo dosad mogli samo sanjati. No i to je pod upitnikom, jer su organizatori nakon prebrojavanja bijednog profita odlučili da koncerata u Stožicama barem neko vrijeme neće biti. Financijski fijasko ili preveliki apetiti – što god da je razlog, ne bi smjelo biti na račun malog, glazbi sklonog slovenskog čovjeka. No vratimo se bijelom stjegonoši soula, bluesa i ljuljajućih ritmova. Izvrsni interpret ispunio je sva očekivanja – i nizom starih vječnih hitova i novim autorskim skladbama. U anale ove godine koncert stoga možemo ubrojiti među svjetlije trenutke inače bogatog koncertnog događanja, a Cocker je potvrdio da je katkad dovoljno i samo ime da s pravom očekujemo izniman užitak i kvalitetu. Samo je jedan, dragi moji, Joe Cocker!
Fotografije: Nina Grad
Setlista
1. Get On 2. Feelin’ Alright 3. The Letter 4. When The Night Comes 5. Unforgiven 6. Summer In The City 7. Simple Things 8. Up Where We Belong 9. You Are So Beautiful 10. Hard Knocks 11. Runaway Train 12. N’oubliez Jamais 13. Come Together (The Beatles) 14. You Can Leave Your Hat On 15. Unchain My Heart 16. With A Little Help From My Friends ENCORE: 17. She Came in Through the Bathroom Window 18. Cry Me a River 19. Thankful
Galerija slika
