Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Ljubljana / Cvetličarna / Slovenija
Datum koncerta: 09.03.2011
Broj posjetitelja: 600
Power of Metal turneja dovela je na naše tlo prvi put finske power metalce Thaurorod, ponovno danske Mercenary, a prvi put nakon reuniona i kultne progresivne metalce Psychotic Waltz (koji su kod nas trebali nastupiti prije dobrih 15 godina, ali je njihov nastup tada otpao), dok su ime turneje opravdala oba glavna imena – seattleski posebnjaci Nevermore i veliko ime progresivnog metala, Symphony X.
Prvi su na pozornicu stupili finski power metalci Thaurorod, čije čudno ime jasno proizlazi iz Tolkienova Gospodara prstenova, a na vilenjačkom znači zla planina. Naravno, što bi drugo. Koliko je klišejizirano njihovo ime, toliko je očajno generična i njihova glazba, jer zvuči kao pankrtski sin talijanskog i finskog power metala. A što bi moglo biti “bolje” od toga da ionako klišejiziran bend pojača pozerski talijanski vokalist Michele Luppi, koji je prije šarmirao u talijanskom power metal sastavu Vision Divine. Dečki su prošle godine izdali debitantski album Upon Haunted Battlefields, a predstavljanju istog bilo je namijenjeno pola sata nastupa Thaurorod. Oni se mogu pohvaliti doslovno svim klišejima koji padnu na pamet uz žanr power metala – neoklasične solaže iz prstiju glam metalski namaštenog gitarista, masturbiranje po klavijaturskim tipkama, nalickani ljepotani i snažan vokal koji, nažalost, iz poplave sličnih vokalista ne štiti ni po čemu. Thaurorod na pozornici djeluju posve sigurno, iako malo previše nastupaški, i svoj nastup odrade solidno. Ali što će im to kad iz poplave bezbrojnih identičnih bendova nikad neće isplivati na površinu.
Na nekoliko višu kvalitativnu razinu večer su podigli danski Mercenary, koji unatoč kadrovskim rokadama neumorno i u tekućoj vrpci snimaju albume i marljivo koncertiraju po cijeloj Europi. Danci su nedavno izvadili iz pećnice svježe ispečen album Metamorphosis, kojem su u svojih četrdeset minuta jasno posvetili najviše pažnje. S njega su odsvirali čak četiri komada, što nažalost ne znači ništa dobro. Metamorphosis je još kako prikladan naslov albuma, jer s ovom pločom Mercenary plove još dublje u vode radiju prijateljskog metala. Album je samo još jedna potvrda da forma dečki konstantno i strmo pada već od ploče 11 Dreams, posljednjeg uistinu dobrog izdanja ove skupine. Pad skupine počeo je odlaskom basista Kralja, koji se brinuo i za grube vokale, a posljednji čavao u lijes zabio je odlazak izvrsnog vokalista Mikkela Sandagera. Sve vokalne dužnosti tako je preuzeo novi basist Rene Pedersen, što bendu, nažalost, nije donijelo ništa bolje. Growlovi su tako izrazito generični, a agresivnost, epičnost i atmosferičnost koje su Mercenary tako dobro izgradili na prva tri albuma uništava sve veći postotak slatkih, čisto otpjevanih refrena i slaboumnih rifova. Rene nažalost ni približno ne dosiže Mikkelovu uvjerljivost i Kralovu brutalnost. Mercenary su se ipak donekle iskupili s dva komada s 11 Dreams, ali ono što su ta dva komada ostavila bio je daleko uvjerljiviji dojam 2005., kad su Mercenary u staroj postavi, također tada pred Nevermore, predstavljali spomenutu ploču.
Za nešto posebno pobrinuli su se sljedeći nastupači, jer na pozornicu su stupili veliki povratnici na scenu, kultni progresivni metal sastav iz devedesetih, Psychotic Waltz. Kalifornijska skupina počela je djelovati 1986., do 1997. izdala je četiri albuma (od kojih barem dva možemo smatrati jednima od većih klasika žanra!), a zatim se prerano raspala. Karizmatični vokalist Devon Graves (a.k.a. Buddy Lackey) potom je osnovao bend Dead Soul Tribe, koji je dvaput čak nastupio i na Metalcampu, ali se veličini Psychotic Waltz nije uspio približiti. U općem trendu obnavljanja i vraćanja legendarnih imena metala, pod vodstvom Devona Gravesa na scenu su se vratili i Psychotic Waltz. Njihov dugo očekivani nastup prolazio je ponajviše u znaku hipijevskog izgleda gitarista Dana Rocka i karizmatičnog vokalista Gravesa, čija je odjeća izgledala kao odjeća od konoplje šivena negdje u hipijevskoj komuni. U sukladno psihodeličnim zvukovima prolazio je i dobar sat druženja s Psychotic Waltz. Pomalo nespretno odabrana setlista, koja je obuhvaćala ponajviše sporije, valjajuće skladbe, pune psihodelije i eteričnosti, vidljivo je uspavala publiku, ali čarobnosti nastupa skupini ne treba ni najmanje poricati. Pozornost je na sebe privlačio ponajviše jedinstveni vokalist Graves, s unikatnim vokalnim linijama te uistinu snažnim i uvjerljivim vokalom koji se kretao negdje između začaranosti i zasanjanosti, a drugi put posezao za impresivnim falsetnim visinama. Nimalo lošije nije se odrezao gitarski dvojac Rock/McAlpin, ponajviše potonji – nakon teške automobilske nesreće na kolica prikovani Brian McAlpin nije ni najmanje zaostajao za kolegom s kojim se brinuo za psihotične rifove, psihodelične i izvanzemaljske solaže te lomljene ritmove. Iako nešto starijem sastavu, Psychotic Waltz bilo je užitak vidjeti na pozornici u tako dobroj formi, nažalost su malo promašili samo s previše zasanjanom i pospanom setlistom, ali s druge strane, bio je to pravi, istinski Into the Everflow!
Zatim je napokon došlo vrijeme da pozornicu okupiraju prvi od dugo očekivanih co-headlinera, seattleski teškokategornici Nevermore. Sastavu koji je izrastao na zgarištu kultnih Sanctuary novom se pločom The Obsidian Conspiracy napokon uspjelo predstaviti široj publici, iako smatram da Nevermore još uvijek ostaju najbolji izbor probirljivih sladokusaca koji točno znaju tko može zadovoljiti njihove visoke zahtjeve za metalom koji topi mozak. Na krilima uspjeha nove ploče Nevermore su se nakon šest godina vratili na mjesto zločina, gdje su 2005. ostavili obrise tijela po Cvetličarni nakon što su spektakularno predstavili tadaŠnji album This Godless Endeavor. Seattleovci, koji su početkom burnih devedesetih podigli veliki srednji prst kravatarskim marvama koje su im govorile da od njih očekuju nešto malo grungerskije, udarili su kao tsunami uvodnom Inside Four Walls. Klaustrofobični razarač, koji govori o prijatelju skupine koji se našao iza rešetaka zbog posjedovanja pogrešnih supstanci, digao je publiku na noge. Ona se nakon katatoničnog učinka Psychotic Waltz u tren oka probudila, a udovi su letjeli na sve strane. Nevermore su dokazali da su još uvijek u vrhunskoj formi! Warrel Dane, koji je na prošlim festivalskim nastupima (npr. na Metalcampu) nešto patio zbog problema s grlom i posljedično ponudio slabije vokalne izvedbe, ovaj je put opravdao ime jednog od najboljih vokalista danas. Dane, koji se školovao čak i za operna pjevača, blištavo je nizao fenomenalne linije i do savršenstva predstavio emocijama nabijene vokale koji se temelje na njegovim genijalnim tekstovima. Malu je pomoć Dane trebao samo kod najviših falsetnih krikova, kad je pomoć dobio s mikseta, a inače ovako svježeg i uvjerljivog Warrela nismo čuli već poprilično dugo. Uz Warrela, bit Nevermore izgrađena je oko briljantnih linija genijalnog gitarskog maga Jeffa Loomisa, bez njegovih “out of the box” inovativnih rifova i spektakularnih, dah oduzimajućih solaža ovaj se bend jednostavno ne može zamisliti. Novi session gitarist Attila Vörös spretno je slalomirao po Jeffovim linijama i dokazao da će si mjesto redovitog člana benda posve zaslužiti. Mladi 24-godišnjak na pozornici vidno uživa, jer mu se ispunio san da svira u svom najdražem bendu, što se jasno vidi po širokom osmijehu koji Attili ne silazi s lica sve do kraja koncerta. Ni bez pune i moćne ritam sekcije Nevermore ne bi bili ono što jesu, a ludi bubnjar Van Williams pokazao je kako se tuče po bateriji. Van je zasigurno jedan od inovativnijih bubnjara danas, jer su njegovi prijelazi promišljeni i puni odličnih ideja. Samo je karizmatični basist Jim Sheppard ovaj put izostao, jer se ponovno bori sa zdravstvenim problemima – otkrili su mu naime tumor u mozgu, ali se on na sreću pokazao benignim i Jim se nakon operacije već uspješno oporavlja. Jima je sigurno i samouvjereno zamijenila Dagna Silesia, koja inače basira u solo bendu Warrela Danea, a upravo zbog dobrog poznanstva Warrel ju je i često privoštio, hehe. Nevermore su kroz četiri komada s novog albuma, koji uživo ispadaju vražje dobro, klasike Born, The Heart Collector i The River Dragon Has Come, za vrhunac se pobrinuli nevjerojatnim deset minutnim epom This Godless Endeavor, a mnogo, mnogo prebrzo zaključili razarajućim, kataklizmičnim Enemies of Reality. Jedini minus ovogodišnjeg nastupa Nevermore uistinu je samo njegova kratkoća zbog koje su morali izostaviti mnoge bisere diskografije. Ali tako je već cvrkutao i Poeov gavran: “Quath the Raven, ‘Nevemore’ … And my soul from out that shadow that lies floating on the floor Shall be lifted – nevermore!”
A američki veterani progresivnog metala imali su uistinu tešku zadaću stupiti na pozornicu nakon paklenog seta Nevermore. Symphony X stupili su na pozornicu samouvjereno i sigurno, kako i dolikuje jednom od većih i važnijih sastava žanra. Symphony X su pod vodstvom odličnog Russella Allena počeli udarnom Of Sins and Shadows, koja je dokazala fenomenalnu formu benda, ali nažalost i najlošiji zvuk večeri. Zbog prljave i zamazane zvučne slike instrumentalni majstori Michael Romeo, Michael Pinella i Michael LePond (je li ovaj bend ikad razmišljao o preimenovanju u Michael, hehe) te Jason Rullo nisu došli do izražaja kako bi trebali. Neoklasične solističke avanture nevjerojatnog Romea tako su zvučale tiho i plitko, a takav je bio i njegov nastup, jer se Romeo nije pomaknuo ni centimetar. Na sreću je za veću dinamičnost pobrinuo fantastični Allen, koji je nevjerojatnom lakoćom animirao publiku, koja mu je jela iz ruke, a uz to je jasno dokazao zbog čega ga ubrajaju među najbolje vokaliste (progresivnog) metala. Jednom ljutiti i agresivni, drugi put lagani, mirni i emotivni, Amerikanci su plovili kroz komade koji su većinom dolazili s još uvijek aktualne ploče Paradise Lost. Pomalo iznenađujuće, gotovo polovicu seta činila je ta, inače odlična, ploča, zbog čega su Symphony X u cijelosti ignorirali vjerojatno svoj studijski vrhunac, album V: The New Mythology Suite. Možda je i bolje, jer je očajan zvuk potpuno pokopao klavijature Michaela Pinelle, koje inače sjajno grade jedinstvenu atmosferu Symphony X. Sastav iz New Jerseyja predstavio je i dva komada s nadolazeće ploče Iconoclast, koja po čuvenju obećava ponovno odlično izdanje, ali i Symphony X imali su uz loš zvuk još jednu manu, a to je kratak nastup. Uistinu se nadam da se ovom bendu u budućnosti ponovno možemo nadati kod nas, i to s puno boljim zvukom te pravim headline nastupom, koji skupini omogućuje i vrijeme da odsvira neponovljivi ep The Odyssey.
Power of Metal paket je paket koji se pobrinuo za šaren izbor sastava i dvije fenomenalne co-headlinerske skupine. Nažalost, ovaj je put koncertno iskustvo pokvario loš zvuk svih nastupača bez iznimke, a od oba nositelja turneje jednostavno je posve na mjestu zahtijevati barem pola dulji set.
Setlista
MERCENARY:
1. Intro
2. World Hate Center
3. The Endless Fall
4. Through the Eyes of the Devil
5. In a River of Madness
6. In Bloodred Shades
7. The Follower
8. Firesoul
PSYCHOTIC WALTZ:
1. Ashes
2. Spiral Tower
3. Haze One
4. Into The Everflow
5. Morbid 6. Halo Of Thorns
7. Nothing
8. I Of The Storm
NEVERMORE:
1. Inside Four Walls
2. Moonrise (Through Mirrors of Death)
3. The Termination Proclamation
4. Your Poison Throne
5. Born
6. The Heart Collector
7. The River Dragon Has Come
8. Emptiness Unobstructed
9. This Godless Endeavor
10. Enemies of Reality
SYMPHONY X:
1. Of Sins and Shadows
2. Domination
3. The Serpent’s Kiss
4. End of Innocence
5. Paradise Lost
6. Inferno (Unleash the Fire)
7. Smoke and Mirrors
8. Dehumanized
9. Set the World on Fire (The Lie of Lies)
10. Sea of Lies
Galerija slika
