Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Menza pri koritu, Ljubljana
Datum koncerta: 23.03.2011
Broj posjetitelja: 100
Cijena karte: 12€
Obično publika (a i mi) ne gleda baš blagonaklono i s pretjeranim oduševljenjem na višestruko ponavljanje bendova na domaćim pozornicama, pogotovo kad nastupe prosječnih bendova poput Amon Amarth i Korpiklaani (a u prošlosti Ektomorf) vjerojatno već brojimo dvoznamenkastim brojevima. No koncerata bendova koji svaki nastup ne odrade rutinski, nego se na pozornici vidljivo daju do kraja, a povrh svega, što je najvažnije, sviraju glazbu koja ti para gaće, ne možeš se zasititi. Jedan od takvih sastava je američka Bay Area thrash metal atrakcija Death Angel, koja je nedavno nastupila na prošlogodišnjem Thrashfestu, a prije toga i na Metalcampu. Njihov ovogodišnji nastup bio je dakle već treći u manje od godinu dana, a s obzirom na viđeno i čuveno već jedva čekam studeni, kad će Death Angel u sklopu turneje Neckbreaker’s Ball nastupiti i četvrti put! Iako su Death Angel zadnjih nekoliko godina česti gosti na našim pozornicama, ovo je tek drugi samostalni koncert sastava nakon 2003., kad su u Gala hali nezaboravnim nastupom sve razvalili. Nešto slično mogli smo očekivati i ovaj put.
Ovaj nas je put opet zagrijavao lijep broj predbendova, no i ovaj se put, kao već toliko puta, pokazalo da kvantiteta ne znači nužno i kvalitetu. Prvi su se na pozornicu Menze zavinuli talijanski thrasheri Adimiron. Thrash i Italija se već a propos ne razumiju baš najbolje, pa su s te strane Adimiron čak malo iznenadili. Momci su u dobrih pola sata predstavili svoju viziju thrash metala, koja se u ništa ne odmiče od smjernica žanra postavljenih još 1983. Štoviše, Adimiron se predstavljaju čak kao progresivni thrash metal sastav. Što je točno u njihovoj glazbi bilo progresivno, meni nije posve jasno, jedan ili dva malo kompleksnija riffa i par izlomljenih ritmova još ne znače progresivnost. Nekoliko gitarskih linija čak je i iznenadilo, ni vokalist nije bio loš, iako agresivniji thrasherski vokal nije bio ni približno jedinstven. No za talijanski thrash metal bend Adimiron su bili čak vrlo solidni.
Obično kod loših predbendova imamo bar tu sreću da se njihova kvaliteta sa svakim sljedećim podiže, ali ovaj put je u slučaju belgijskog sastava Resistance vrijedilo prije suprotno. Belgijanci naime sviraju deathcore, i to na najdosadniji, duhomorni i generički način. Jednolično riffanje, očajan vokal, obvezni breakdowni i gangsta izgled vokalista nisu uspjeli zagrijati onih pet ljudi koji su pogledali njihov nastup, iako su se Resistance trudili biti barem energični. Sudeći po čuvenom, Belgijanci neka radije rade čokoladu nego metal. Hvala, sljedeći, molim!
Treći put sreće, i dozu konkretnijeg thrasha napokon smo dobili kad su na pozornicu Menze stupili grčki gyros thrasheri Suicidal Angels. I Grci su u zadnje vrijeme česti posjetitelji naših pozornica, a to se poznalo i po broju publike, koja se napokon pod pozornicom malo i zgusnula. No veća prepoznatljivost sastava na našim prostorima ne znači i da su Atenjani učinili nešto više od toga da zadovolje publiku nestrpljivu za dobrim thrashom. Suicidal Angels se naime (pre)jako oslanjaju na agresivnost i brutalnost thrasha kakav sviraju veterani Kreator i Slayer. S tom razlikom da riffovi nisu ni približno tako snažni i prepoznatljivi kao kod praočeva thrasha. Grci su svoja tri četvrt sata odradili posve suvereno, s puno energije i pravog šuša, ali više od solidnog to ipak nije bilo. Momcima još nedostaje puno vlastitog stava i identiteta, pa Suicidal Angels tako nisu gyros nakon kojeg bi zadovoljno otkopčao remen, nego gyros nakon kojeg ostaviš tek skroman kupčić.
A onda smo ipak dočekali bend koji je sve do tog trenutka palio već samim “backdropom” na pozornici – nakon osam godina na pozornicu Metelkove (doduđe ne na istu, ali svejedno) vratili su se sanfrancisčanski Bay Area thrasheri Death Angel. Legendarni američki sastav, koji su 1982. osnovala tri bratića (a dvije godine kasnije im se na vokalu pridružio i četvrti), mnogi su već otpisali. Već 1991., kad su se raspali, nitko nije očekivao ni vjerovao da će se Death Angel ikad vratiti, no Thrash of the Titans 2001. godine, kao najvažniji događaj za thrash metal uopće, značio je i veliki povratak za Death Angel. Doduđe bez osnivačkog člana, gitarista Gus Pepa, što je bio velik udarac za sastav i fanove, ali situaciju je na sreću spasio Ted Aguliar, koji se u sastav odlično uklopio. Godine 2008. i 2009. sastav je preživio još dva šoka, jer su se od njega oprostili i originalni basist Dennis Pepa i originalni bubnjar Andy Galeon. Za mnoge je to značilo kraj sastava, no Death Angel su se reformirali jači nego ikad prije i prošle godine izdali najbolji post-reunion album Relentless Retribution, koji predstavljaju i na ovoj turneji. Momci su se na pozornicu Menze spustili s neba i u fantastičnom razarraču I Chose the Sky već na samom početku dokazali zbog čega su upravo oni trenutačno jedan od najboljih thrash metal bendova stare škole. Death Angel na pozornici odlikuju nevjerojatna energija i odlična interakcija s publikom, a njihov fantastično živ nastup te u tren oka uvuče u sebe. S benda i publike znoj je već nakon pjesme-dvije curio u potocima! Pažljivo i raznoliko odabrane pjesme setliste u lavovskom su dijelu zastupale novi album, što sastavu s obzirom na odličnost albuma nema što zamjeriti. No jasno je ostalo i ogromno prostora za lud izbor klasika. Ni na tren nije se dalo pošteno udahnuti, jer su Death Angel pucali razarač za razaračem – Evil Priest, Mistress of Pain, pa nam onda zarili kandže u glavu i zavrtjeli je u neumoljivo čupanje, Seemingly Endless Time, izuzetnu baladu Veil of Deception u koju su upleli dio Maiden klasika Purgatory i još najljepši trenutak večeri, kad su u himnu Bored (koja unatoč naslovu nije bila nimalo dosadna!) složili izvanredan omaž preminuloj legendi Ronniju Jamesu Diu u obliku djelomično izvedenog Black Sabbath klasika Heaven and Hell. U vokalnoj se ulozi izvrsno pokazao Mark Osegueda, a malo kritike njegov vokal “zaslužuje” samo zbog neprestanog vrištanja i vikanja. Doduđe to agresivnosti i energičnosti novijih Death Angel savršeno pristaje, ali ipak ne bi bilo loše čuti više Markova čistog vokala, koji je više nego dobro pokazao tijekom Heaven and Hell i Veil of Deception. Uz pouzdani gitarski dvojac Cavestany/Aguliar, koji je skrbio za intrigantne linije i dah oduzimajuće solaže, koje su ludo tekle pogotovo pod prstima riff-majstora Cavestany, odlično se pokazala i svježa ritam sekcija. Nova postava dokazala se već na prošlogodišnjem Thrashfestu, a sad su do izražaja došli još i više, novi Death Angel doista dišu jednim, velikim i punim plućima! S energičnim nastupom i animiranjem publike nimalo ne zaostaje basist Damien Sisson, koji raznolikim i dubokim basiranjem na Rickenbackeru naglaravša razorno, topovsko i točno bubnjanje koje isporučuje Will Carrol (Carrol je inače palice vrtio i u bendovima kao što su Machine Head, Vicious Rumors i Ulysses Siren). Death Angel su usput iznenađujuće dobacili još i ubilačko Kill As One, uz koje je publika pjevanjem refrena zatresla stup pozornice Menze, i njime zaključili redovni dio koncerta. Još jedno iznenađenje uslijedilo je kad su se momci vratili na pozornicu i odžgali najbolju pjesmu s albuma Killing Season, Lord of Hate, a za sam kraj su nas Death Angel još ultra nasilno bacili među vukove.
Death Angel su opet odsvirali nezaboravan koncert, koji te zaraznom energijom benda i glazbe nikako ne može ostaviti ravnodušnim. Od benda bih svakako volio čuti još poneku pjesmu više (bilo bi lijepo čuti još Thicker Than Blood, Disturbing the Peace ili napokon jednom cijeli instrumentalni EP The Ultra Violence), ali Death Angel su za doista nisku cijenu ulaznice ponudili još i više nego što se od njih očekivalo. Upravo zbog toga bi bend zaslužio barem dvaput više publike pod pozornicom, napunili smo naime tek otprilike pola Menze pri koritu. No unatoč tome bilo je “ultra fucking violent!!!”
Fotografije: Rok Klemše
Setlista
DEATH ANGEL: 1. I Chose the Sky 2. Evil Priest 3. Buried Alive 4. Mistress of Pain 5. Claws In So Deep 6. Seemingly Endless Time 7. This Hate 8. Relentless Revolution 9. Claws in So Deep outro/Truce 10. Purgatory/Veil of Deception 11. Opponents at Sides 12. Bored / Heaven And Hell 13. Thrashers 14. Kill as One – bis – 15. Lord of Hate 16. River of Rapture 17. The Ultra-Violence / Thrown to the Wolves
Galerija slika
