Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: New Age / Roncade (Treviso) / Italija
Datum koncerta: 21.04.2011
Broj posjetitelja: 450
Cijena ulaznice: 25,00€
Blackfield, međunarodni glazbeni projekt šefa Porcupine Treeja Stevena Wilsona i izraelskog glazbenika Aviva Geffena, krajem ožujka izdao je svoj treći studijski album “Welcome To My DNA”. Duo, koji se svojevrsnom glazbenom širinom istaknuo već prvijencem “Blackfield” (2004) i nasljednikom “Blackfield II” (2007), novom je turnejom napokon došao dovoljno blizu Sloveniji da skok na jedan od njihovih koncerata postane slatka svakodnevica.
Aviv Geffen je bez sumnje izuzetno talentiran pisac poezije i glazbe, ali bez Stevena Wilsona nikamo ne bi stigao. Tek šef Porcupine Treeja onaj je faktor u cijeloj priči koji pojavi Blackfield daje pravu težinu i vrijednost. Kulminacija svega što oba glazbenika unose u Blackfield svojevrsna je crna pop indie rock retorika, naravno skrojena za sve fanove Porcupine Treeja, jer je prožeta sličnom atmosferom i mračnim ugođajem, začinjenim prepoznatljivim kulisama ezoterike slikanja “zvučnih krajolika” (“soundscapes”), koja ne poznaje granice u svojevrsnom artizmu Stevena Wilsona.
Prva dva albuma nose nekoliko izuzetno podkožno zavodljivih točaka, a i novi album marljivo slijedi ostavštinu prvih dvaju. Možda više ne donosi tako zanimljivo i ugodno iznenađenje, ali je svakako vrlo, vrlo kvalitetan uradak koji u svemu oličava posebnost glazbenog tijela projekta Blackfield.
Zagrijavanje prije Blackfielda pripalo je elektroničkoj indie rock skupini iz škotskog Edinburgha North Atlantic Osscilation, koja je prošle godine izdala svoj studijski prvijenac “Grappling Hooks” (2010). Kvartet je u dobrih pola sata ponudio novodobni pokušaj utjelovljenja indie rock hipnoze, svodeći linije na samo nekoliko tonova. Podržani jednostavnim klavijaturama i rustikalnim modelima gitara organskog “jangle” zvuka, kojima su nanosili zvučne slojeve jedan na drugi, a kroz čiju kulisu se probija vokalna interpretacija, mjestimice upravo cvileće napornih harmonija u hvatanju melodija, glazba je jednostavna u svemu. Kratkih jezgrovitih poteza, bez duboke filozofije, građena na samo nekoliko tonova, sa silnicama usmjerenim na gradnju zvučnog zida koji kroz plovidbu “treperenja” nekoliko tonova pokušava osvajati gradnjom visoko vibrantnih ugođaja. Možda su stekli koga fana te večeri u klubu New Age, ali velika većina je ipak odahnula kad su se dečki oprostili s pozornice. Djeluju naime vrlo generično, pokušavaju naravno kucati na vrata MTV-ja. Sve ono dakle što iskrena(!) upotreba riječi “independant” ne podnosi.
Rezerviranost prema predgrupi publika je potvrdila tako što se po završetku nastupa North Atlantic Osscilation doslovno nagurala pod pozornicu. Klub, koji je tijekom nastupa North Atlantic Osscilation bio napola prazan, u trenutku se napunio nakon odlaska skupine. Već koncertni posjet Porcupine Treeja 2009. u Italiji potvrdio je da je talijanska publika izuzetno naklonjena glazbi Porcupine Treeja, kad smo tada posjetili sastav u Padovi i u prostor se nabilo do posljednjeg kutka nekih 2500 ljudi. Naravno, New Age je tek klub skromnog kapaciteta, ali baš za intimno ozračje skrojeno za uživanje u koncertu Blackfielda. 500 ljudi! Klub nabijen do vrha. Kad su na pozornicu stigli glazbenici predvođeni Stevenom Wilsonom i Avivom Geffenom, klub je eksplodirao od oduševljenja, a kroz huronsku vrevu nije bilo teško zamijetiti ni konkretan udio decibela koji su proizvodile grozničave pripadnice ženskog spola, koje su došle nauživati se pogleda na simpatičnog mladića Stevena.
Sastav je od prvog trenutka odsvirao koncert savršene zvučne slike. Dva tonca, što ne vidiš svaki dan. Lažem. Sprijeda “svjetlar”, iza njega, za nešto većim mikseticom, tonski tehničar. Pod Stevenovim nogama gotovo pravi aluminijski oklopnik crveno iskričavih lampica. Zvučni perfekcionist, izuzetno profinjenog uha, kojem ne izmakne ni najtiši prdac. To je Steven Wilson. Istina, na pozornici je stajalo ukupno pet glazbenika, ali Steven Wilson je lik koji tjera Blackfield naprijed. Ne samo zbog reputacije Porcupine Treeja. Jednostavno zbog svog genija, koji uz izuzetnu kreativnu profiliranost oličava i izuzetnu interpretaciju te pozornički karizmu. Svježe oprana tanka kosica ošišana na pažića, naočalice računalnog “geeka”, oštar i smrtno ozbiljan pogled ispred sebe, neprestano puhanje u pramen koji mu zaklanja lice. Steven Wilson s glavom i bradom.
Za razliku od engleskog glazbenika, njegov izraelski kolega Aviv trebao je nešto više protetike kojom je skrenuo pozornost na svoju pozorničku prisutnost. Navukao je sjajnu jaknu na koju su bila prišivena svjetla, pa je izgledao kao izlog namijenjen reklamiranju jeftinog erotskog rublja, a vjerojatno je tako ukrašeno i rogovlje jelenčića koji vuku Djedu Mrazu saonice. Prilično groteskan prizor, na koji se ubrzo naviknete, jer je sve što se računa u prvom redu samo glazba. A ona je te večeri svakako pobijedila.
Blackfield su sastavili set listu u kojoj je polovica koncertnog repertoara bila podređena albumu “Welcome To My DNA”. U skoro dva sata s tog su albuma izostavili samo jednu skladbu (Far Away). Na pozornicu su uskočili s “žestokom” (pozor! Za pojmove Blackfielda “žestokom”) Blood. Pravi izbor za otvaranje! Riječ je vjerojatno o najtvrđoj skladbi Blackfielda koja je dosad našla mjesto na nekom od izdanja projekta. Uz Stevena i Aviva, pozornicu su dijelili još izraelski glazbenici koji su s projektom na ovaj ili onaj način povezani od njegova nastanka (2001). Tu su bili još Seffy Efrati na bas gitari, Eran Mitelman na klavijaturama i bubnjar Tomer Z.
Ovaj put nisam bio tek treći ili peti put u klubu New Age, pa možete vjerovati da su Blackfield ostvarili jedan od najboljih koncerata što se tiče uspostavljanja idealne koncertne zvučne slike. Kamo god si se u klubu postavio, zvuk je bio savršen. Čulo se sve. Svugdje. Posve lijevo ili posve desno, straga, u sredini i/ili sprijeda. Tako su posebno došle do izražaja Wilsonove finese i poigravanje zvukom, kojima su se ovaj put ljubitelji skupine doista mogli u potpunosti prepustiti i pokloniti savršenoj izvedbi. Zanimljivo je da su i u vokalnim izvedbama Wilson i Geffen prilično udaljeni interpreti. Za razliku od Wilsonova toplog, mjestimice “beatlesovskog” pristupa, Avivov vokal djeluje znatno mračnije, tanje, a što je dublje intoniran, manje je uvjerljiv i gubi na biti. Unatoč tome, kad stanu zajedno u dueta, djeluju skladno, kao ključ i brava. Harmonije dueta pokrivaju uz to izvanredno poklapanje i međusobno razumijevanje i priličan dio zvučnog prostora.
U drugom dijelu do izražaja su dolazile skladbe prvih dvaju albuma, koje su ljubiteljima skupine do sada već dodobra ušle pod kožu, pa se na tim točkama čak i talijanska publika aktivno uključivala u pjevanje refrena. Energija u prostoru bila je izuzetna. Once, The Hole In Me, Miss U, 1000 People, Where Is My Love?. To su bile točke po energiji kojima je ozračje bilo posebno intenzivno nabijeno vibrantnom kemijom na relaciji međusobne suradnje publike i skupine. Dodatak je skupina, kako se i očekivalo, načela “poznatom” Hello, pri čemu je Steven konačno prvi put tijekom koncerta upotrijebio slide, te s njim dohvatio letimično nekoliko “Floydizama” baziranih na samo nekoliko tonova. Još pjevna akustična End Of The World, uz koju je opet cijeli klub pjevao sa sastavom, nakon koje je slijedio nešto manje očekivan završetak! S njim su Blackfield zapravo za kraj potopili New Age u najcrnju crninu sudnjeg dana (Cloudy Now). Fantastičnog koncerta tako je nakon nepunih dva sata bilo gotovo. Okrenula su se kao da si trepnuo. Kad je energija visoka i ne možeš joj umaći, svaki koncert prođe prije nego što trepneš okom. Uvijek je tako, čak i kad se ponekad odvrte “maratonska” tri sata ili više.
Nastup Blackfielda dočarao je pozorničku savršenost kojoj je teško naći paralelu. Jednostavno. Tko poznaje Stevena Wilsona, odmah mu je jasno da čovjek ne trpi polovičnost. Kad se prihvati stvari, prihvati se u potpunosti, ili je se radije ne prihvaća. Bez greške. U izvedbi, u zvuku. Na taj način slušatelj i posjetitelj koncerata zapravo dobiva najviše što može. Za klupski prostor naprosto ideal. Pun prostor, savršen zvuk, u kojem uživaš gledajući detalje poput pozorničkog sporazumijevanja i komunikacije među glazbenicima, svaki trzaj, pokret kojim glazbenici na pozornici izazivaju nove zvučne efekte. Sve je kao na dlanu! Djeluje u sinergiji! Samogenerira se, samoojačava i samooplođuje. Bit glazbene magije koja zablista u punoj snazi. Na razini klupske scene čovjek jednostavno ne želi više! Ako ste perfekcionist i tražite koncert blizu ideala, onda već sada možete odvojiti od usta nekih 35,00€ i uštedjeti ih za prvi koncert Porcupine Treeja u vašoj blizini, jer ćete na novu priliku da ugledate Blackfield na pozornici morati čekati dulje.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1. Blood 2. Blackfield 3. Glass House 4. Go to Hell 5. On the Plane 6. Pain 7. DNA 8. Waving 9. Rising of the Tide 10. Once 11. Hole in Me 12. 1.000 People 13. Miss U 14. Zigota 15. Epidemic 16. Oxygen 17. Where Is My Love? 18. Dissolving with the Night —dodatak— 19. Hello 20. End of the World 21. Cloudy Now
Galerija slika
