Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Bluesiana Rock Cafe / Velden am Woerthersee (Vrba u Koruškoj) / Austrija
Datum koncerta: 30.10.2011
Broj posjetitelja: 80
Cijena ulaznice: 25,00€ / 29,00€
Pat Travers je legenda. Svirao je na pozornicama s brojnim cijenjenim izvođačima, od blues velikana do momaka iz redova starih rockerskih vukova. Da navedem samo nekoliko zanimljivosti. U njegovoj je postavi na početku svirao čak i bubnjar Iron Maidena Nicko McBrain. To je gotovo zanemariva činjenica s obzirom na inače Patovu Traversovu glazbenu reputaciju, pa ipak bi netko uz ovo spominjanje mogao na tren “halucinirati” i pomisliti da bi ta činjenica ovaj put mogla napuniti klub Buesiana Rock Cafe još kojim tvrdokornim metalcem. E, to se naravno nije dogodilo. Klub je bio lijepo posjećen redovnim posjetiteljima ovog bluesovskog hrama na Vrbskom jezeru. Nije bio nabijen do vrha, ali je bio lijepo popunjen. Kanadski glazbenik Pat Travers, podrijetlom iz Toronta, svoje je prve ozbiljne nastupe kao samostalni izvođač odsvirao u sklopu kanadskog dijela turneje “A Farewell To Kings” (art) rock velikana Rush (to se ponovilo i 1984., jer je Alex Lifeson veliki obožavatelj Pata Traversa). Pat Travers nije samo izniman glazbenik, nego i “tukač”. Naime, posjeduje crni pojas u karateu.
Patov prvi karijerni postanak u Bluesiani bio je njegov ukupno 19. uzastopni nastup u sklopu aktualne europske turneje i ujedno posljednji na toj turneji! Kasno je. Atmosfera u klubu, kao i uvijek, iznimno ugodna i topla. Prošlo je već pola deset i kroz publiku se užurbano probijaju prema pozornici četvorica momaka. Prva dvojica koja su dosegnula podest pozornice su basist Rodney O’Quinn i bubnjar Sandy Gennaro. Potonji je povratnik u kvartet i s Traversom je snimio album “Radio Active” (1981), a iste je godine s njim proveo i zajedničku turneju s legendarnim Rainbow. Dakle, bubnjarska legenda. Tek trenutak iza njih “kroz tunel” pokraj šanka na pozornicu se popeo maestro Pat Travers, a za njim i drugi gitarist kvarteta Kirk McKim. Četvorka nije ni časka okolišala, nego je odmah uskočila u srce najiskrenijeg power blues rocka s Traversovom klasikom Life In London (“Puttin’ It Straight”, 1977).
Vedro raspoloženi Travers posljednjih je godina navikao svirati na mjestima poput Bluesiane. Prije gotovo točno pet godina uhvatili smo ga u sličnom “bifeu” usred Salzburga – “povijesni” RockLine izvještaj OVDJE. Od postave tadašnje europske turneje uz sebe je na pozornici danas zadržao samo Kirka McKima. Bubnjeve je tada svirao Eric Frates, a bas gitaru Rick Navarro. Već je uvodna skladba nagovijestila da će ovaj put statika zgrade u kojoj se nalazi “klubić” biti na teškom ispitu, jer je kvartet posluživao iznimnu glasnoću. Ako nakon uvodnog izvrsnog izbora slijedi još jedna udarna kanonada s klasikom s Crash N’ Burn (“Crash N’ Burn”, 1980) i nakon nje raspirivanje vatre s Heat In The Street (“Heat In The Street”, 1978), onda uopće nema dvojbe da su se u sobici kluba Bluesiana pošteno tresli prozori i ljuljali zidovi. Upravo se pridjev udarni (“power”) više nego izvrsno nadovezuje na stil koji je Pat odabrao. Huka “puna zdjela”. Čovjek danas spada među najglasnije interprete blues zvuka na planetu, koji kombinira s klasičnim elementima rock glazbe. Upravo je zato prostor ovaj put “pokazao zube” u samom miksu zvučne slike, jer je Kirkova gitara tijekom nastupa višekratno doslovno pregazila Patovu, što je ostavilo najosjetnije posljedice osobito na točkama Patovih solističkih izleta, koje su zbog toga bile slabije čujne. Kirk je tijekom koncerta nekoliko puta gestama dao do znanja majstoru da ipak spusti njegovu gitaru u miksu. Morao si stajati na sredini kod miks pulta da bi nekako uhvatio pravu raspodjelu zvuka. I Gennaro, koji je izrazit “tjelesni” bubnjar, dodao je znatan udio toj rušilačkoj bučnosti, koju nije uspjelo upiti ni nekih 50 “tjelešaca” publike na liniji između pozornice i miks pulta.
Travers je izniman interpret, svoje vragolije i domet izvanrednih ručnih vještina na gitari, a osobito razmetanje osobnom iskaznicom genija “iskričave pronicljivosti” sviranja gitare, vehementno popunjava gromoglasnom, mačističkom vokalnom interpretacijom, koja izravno spada u živopisnu strast udarne blues retorike, kako je diktira glazbena reputacija kvarteta.
Momci nisu zaobišli ni točke Traversova aktualnog studijskog izdanja “Fidelis” (2010). Tako je Pat nakon uvodnog pucanja sa svih položaja smirio pozornicu doživljenom interpretacijom nove skladbe Josephine, za kojom je ponovno ubrzana “blues rockerska” Ask Me Baby. Tu “trijadu novih” zaključila je koketna, izvirujuća I’ll Never Let You Go, skladba inače posve svježeg postanka.
Prema očekivanju, Pat je uključio i dva poklona legendarnim izvođačima koji su na ovaj ili onaj način važno utjecali na njegov glazbeni razvoj i oblikovanje u glazbenog umjetnika. Prva je bila izvedba Hendrixove Red House, u kojoj je kvartet dao sve od sebe u bluesovskoj vjeroispovijesti i potvrdio izuzetnu koherentnost i visok pragmatizam međusobnih (kemijskih) veza, što je u nastavku potpuno okrunio odlično preuređenom izvedbom Ray Charlesove I’ve Got News For You.
U ovogodišnjem repertoaru isticala se osobito snažno proživljena Traversova klasika Stevie – začinjena balada s odličnim hodom između bluesa i klasično postavljenih dvostrukih harmonija gitara, koju naravno zaokružuje Traversov karakteristični vokal. Fantastika. Prije skladbe La La Love Pat je uzeo nekoliko minuta za solo improvizaciju u kojoj je postupno stupnjevao atmosferu kombinirajući upotrebu delay efekta i okretanje potenciometra (malim prstom – tijekom trzanja). Set listu je začinila još klasika Makin’ Magic (“Makin’ Magic”, 1977), dok je publika prepoznala najuspješniju skladbu Traversove karijere, Snortin’ Whiskey, koja je nagovijestila da se koncert bliži kraju. Pat je nakon Snortin’ Whiskey, koja je temperaturu na pozornici dovela blizu točke vrenja, zamolio publiku za malo pomoći u idućoj točki. Redovni dio kvartet je tako zaključio s Boom Boom (Out Go The Lights) s Patova istoimenog studijskog prvijenca i skupinu “gladnih bluesa” u Bluesiani doveo do jedinstvene podrške u refrenu. U bisu je kvartet eksplodirao još u nabrijani “power blues” marš Statesboro Blues i oprostio se.
Momci su jurišno odjurili s pozornice jer su imali rezerviran zrakoplovni let iz Milana u sedam ujutro sljedećeg dana, pa su naravno osjećali pritisak vremenske stiske. Ipak se Pat s kolegama nakon koncerta brzo našao među ljubiteljima njegove glazbe, podijelio nekoliko autograma i slikao se s njima. Pat Travers je izuzetno pristupačan i prizemljen glazbenik. Ima pronicljiv smisao za humor i ni trunke uzvišenosti. Čovjek je doslovno oduševio nekoliko prelijepih gesta iskrene zahvale prisutnima koji su ga posjetili na koncertu, kad je nakon koncerta u Bluesiani prilazio pojedincima i automatski im stiskao ruke u znak zahvale.
Koncert Pata Traversa naravno ponovno spada u kategoriju onih “svetih” s predznakom “obavezno”! Čovjek se odlično drži, i stasom i glasom. Prelijepa je vijest da aktivno stvara nove skladbe. S obzirom na njegovu trenutnu formu, možemo se s veseljem nadati njegovim novim studijskim pločama i tako još kojem njegovom postanku na europskim koncertnim pozornicama. Naravno, u bliskoj budućnosti.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
