Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Cvetličarna Mediapark, Ljubljana
Datum koncerta: 01.11.2011
Broj posjetitelja: 350
Jedna od najvećih europskih booking agencija, Rock the Nation, posljednjih nekoliko godina brine za raznoliku ponudu festivalskih turneja koje okuplja pod imenima Heidenfest, Paganfest, Thrashfest, Full of Hate, Power of Metal, Hatefest i Neckbreaker’s Ball. Potonja turnejska znamenitost prvi se put zaustavila i kod nas te je ovaj put priredila.. hmm, prilično bijednu ponudu miješanog mesa s roštilja uz nekoliko oskudnih priloga koji su na tanjuru više stvarali gužvu nego što su bili za što drugo. U prošlosti su na Neckbreaker’s Ballu za lomljenje vratova brinuli bendovi poput Arsis, Behemoth, Kataklysm i Devildriver, no nažalost i ova turneja sve više postaje usmjerena na serviranje prežvakanih bendova namijenjenih ne baš zahtjevnoj mlađoj publici. Da bi večer bila lakše preživljiva, pobrinuo se organizator pravom gestom gostoprimstva, koji je već na ulazu u promrzle ruke (i grla) iskreno gurnuo čašicu domaće medovine.
Popis od čak šest nastupajućih obećavao je pravo maratonsko koncertno iskustvo, koje je nakon pucnja iz startnog pištolja umjesto u sprintu krenulo više kao stara rospija. Finski melodični death metalci Omnium Gatherum tako su zbog rane ure na pozornicu izašli pred šačicu zanesenjaka koja je zauzela prvi (i jedini) red ispod nje. Finci su posve očito odrasli u školi švedskog melodičnog death metala In Flames i Dark Tranquillity, samo što za razliku od svojih učitelja u svoju glazbu unose mnogo više klavijaturskih elemenata i finskih, melankolično zvučećih pasaža. Klavijature su povremeno ispale pomalo preusiljeno, jer su se puno uvjerljivije snašle u ulozi podrške gitarskim riffovima. Omnium Gatherum su najviše pozornosti posvetili aktualnom albumu New World Shadows, a bend je materijal predstavio samouvjereno i potpuno uživljeno. Možda čak i previše uživljeno, jer su vokalist Jukka sa svojim klišejskim i generičkim kreštanjem i animiranjem (praktički nepostojeće) publike te pozersko soliranje gitarista Markusa i Joonasa, ponašanjem kao da sviraju pred višestoglavom masom, ispali trenutno čak i smiješno. Energičan nastup grupe naravno je bio više nego dobrodošao i mladim Fincima energije nikako ne nedostaje, no povremeno se činilo da bi Jukka istu predstavu izveo i pred usamljenim grmom koji se prevrće na vjetru (i udvarao mu se kao Kevin Spacey plastičnoj vrećici u Američkoj ljepoti).
Za thrasherski nadomjestak otpalih Death Angel (koji su umjesto Neckbreaker’s Balla radije odabrali američku turneju s Testament i Anthrax) pobrinuli su se švicarski Gurd, koji su, prema pjevačevim riječima, kod nas posljednji put nastupili prije 13 godina. Švicarci se mogu pohvaliti s dobrih petnaestak godina djelovanja u kojima su nanizali deset studijskih albuma, a posljednji, deseti, Never Fail, predstavljali su i u sklopu Neckbreaker’s Balla. Neki posebno veliki iskorak Gurd nisu predstavljali, no njihov energičan i agresivan groove/thrash pobrinuo se za nešto više kretanja ispod pozornice. Bernski thrash medvjedi bili su doduše na pozornici živi i eksplozivni, ali je njihova vizija thrasha brzo postala repetitivna i predvidljiva, povrh svega su nizali bolno očite utjecaje bendova poput Metallice, Sepulture i Exodusa te svoje gitarske i vokalne linije, pa čak i bubnjanje, generički preuzimali, gotovo nepristojno kopirali od spomenutih velikana.
Nešto više energičnosti na pozornicu su donijeli bavarski vukovi Varg, koji su samouvjerenim i vatrenim nastupom konačno uspjeli potaknuti nestrpljivu publiku. Odjeveni u ratne boje i opremu, članovi benda su se u svojih pola sata zaletjeli poput izgladnjelih vukova i na brzinu preletjeli sva tri do sada izdana albuma. Energičan nastup sastava prošao je u svjetlu pompoznih i visokoletećih instrumentalnih dijelova te zanimljivih rješenja s manjkom folk instrumenata (hvala bogu). Publiku je uspješno podžigao frontmen Freki, a iznenađujuće je bilo vidjeti da grupa kod nas ima čak i lijep broj obožavatelja. Zanimljivo je bilo u ozbiljnijem pristupu pagan/black metalu, bez budalaština o opijevanju škrtova, alkohola i slične navlake većine današnjih folk metal bendova, čuti tekstove otpjevane isključivo na njemačkom, što je iskustvu dodalo još veći autorski pečat. Varg su svoj posao odradili samouvjereno i uspjeli večer prebaciti u višu brzinu, a nešto je zatajila samo istaknuta obrada Rammsteina, Links 2 3 4.
U višu brzinu večer su pokušali prebaciti i danski Mercenary, no pošteno su se “zaštekali”, a mjenjač je više puta ružno zaškripao. Danci zahvaljujući ponajprije Rock the Nation, koji ih guta gotovo na svaku svoju turneju, unatoč brojnim kadrovskim rošadama neumorno koncertiraju diljem Europe. Mercenary su nedavno izdali album Metamorphosis, kojem su jasno posvetili najviše pozornosti, no svaki novoizdani album Danaca nažalost je sve niža kvalitativna stepenica. Gdje su vremena odličnih albuma Everblack i 11 Dreams? Metamorphosis je više nego prikladan naslov albuma, jer s ovom pločom Mercenary plove još dublje u vode radiju prijateljskog metala. Album je još jedna potvrda da forma dečki konstantno i strmo pada još od albuma 11 Dreams, posljednjeg uistinu dobrog izdanja ove grupe. Pad grupe započeo je odlaskom basista Krala, koji je brinuo i za grube vokale, a posljednji čavao u lijes zabio je i odlazak odličnog vokalista Mikkela Sandagera. Sve vokalne dužnosti tako je preuzeo novi basist Rene Pedersen, što bendu nažalost nije donijelo ništa bolje. Growlovi su tako izrazito generični, a agresivnost, epičnost i atmosferičnost, koje su Mercenary tako dobro izgradili s prva tri albuma, uništava sve veći postotak slatkih, čisto otpjevanih refrena i slaboumnih riffova. Rene nažalost ni izdaleka ne dostiže Mikkelovu uvjerljivost i Kralovu brutalnost, a lošim vokalnim nastupom i slaboumnim obraćanjima (blistao je ponajviše svojim pozivima na wall of dancing; dablju ti ef!?) nažalost kopni i scenska uvjerljivost sastava.
S nastupom švicarskog folk metal sastava Eluveitie kristalno se jasno pokazalo da su za većinu posjetitelja headlineri večeri bili samo i isključivo oni. Nakon dobrih tri sata prostor ispod pozornice prvi se put zaista napunio i Eluveitie su mladu publiku potjerali u divlji ples uz zvuke frule, violine, gajdi i hurdy-gurdyja. Odakle tako orkansko oduševljenje bendom i uopće fanatično obožavanje folk metala od strane mladeži, meni nije posve jasno, no Eluveitie su svoj posao odradili solidno i samouvjereno. Za što treba zahvaliti ponajprije neiscrpnoj energiji i karizmi vokalista Chrigla, koji je publiku učinkovito držao u šaci izrazito pjevnim, pa čak i agresivnim melodičnim death metalom, koji je mjestimice prava podloga za lomljenje vratova. I time zapravo nije daleko od onoga što su malo kasnije predstavljali Dark Tranquillity. Zbog lošeg zvuka mješavina folka i melodičnog death metala ispala je kao šund pijanog narodnjačkog benda, jer folk instrumenti nisu došli do izražaja, a melodijske gitarske linije povremeno su također nestajale ne zna se kamo. No publika se nije dala i na svaku Chriglovu zapovijed “moshala” i stvarala circle pitove (kroz koje si inače mogao posve mirno i neometano prošetati do toaleta).
Nakon već pravog festivalskog rasporeda nastupanja bendova, napokon je ipak došlo vrijeme da slovenske pozornice ponovno zapuše tamna tišina iz švedskog Göteborga. Dark Tranquillity su danas zapravo još jedini bend velike trojke göteborškog metala (zajedno s At the Gates i In Flames) koji svoje poslanje obavlja kako treba. Posljednji album grupe We Are the Void pokazao je da mješavina srceparajuće melankolične ljepote i zvjerske agresivnosti još uvijek djeluje, a upravo je to vjerojatno razlog zbog kojeg Dark Tranquillity konačno počinju uživati plodove dugogodišnje karijere. Unatoč headlinerskom statusu, Dark Tranquillity su svoju još uvijek snažnu i vrlo potentnu viziju melodičnog death metala predstavljali tek dobar sat. Tako je nedostajalo vremena za klasike, koje sam dosta zaželio, no Šveđani su pod vodstvom fantastičnog frontmena Mikaela Stanneja, koji svojom karizmom lijevom rukom drži publiku, vrijeme koje im je bilo odmjereno uspjeli iskoristiti optimalno. U dobrom satu tako su nanizali skladbe s aktualnog albuma i njegovog prethodnika Fiction, koji je vjerojatno najuspješniji album grupe do sada, a nisu zaboravili ni na šaku vječnih klasika melodičnog death metala. Donekle besmislena bila je vjerojatno skladba The Mundane and the Magic, koja sa snimljenim ženskim vokalima nikako nije došla do izražaja, a cijelim koncertom u pozadini su kraljevale slikovite projekcije. One su vrhunski pratile sliku zvučnih pejzaža koje su slikali Dark Tranquillity, a iznenadile su tijekom izvedbe komada Zero Distance, koji je pratio još neobjavljeni videospot (za njegov neizbrisiv izgled pobrinuo se grafički umjetnik, gitarist Niklas Sundin). Šveđani su vratove konačno ipak uspjeli pošteno zagrijati, no nažalost je hladnija ostala publika, koja se tijekom njihovog nastupa prorijedila, a više je nego očito da mlađa populacija još ne zna cijeniti grupe koje su sustvarale žanrove, nego se okreće prema vjetru popularnosti, koji trenutno puše u smjeru folk metala.
Fotografije: Nina Grad
Galerija slika
