Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Gala Hala, Metelkova
Datum koncerta: 07.06.2012
Broj posjetitelja: 800
Cijena ulaznice: 22 € / 25 € na dan koncerta
Prije nekoliko desetljeća rado bih si otvorio vene i dao svoju krv piti bogovima na Olimpu samo da smijem prisustvovati koncertu nadahnutog proroka metala, masterminda grupe Sepultura Maxa Cavalere. Najradije, ruku na srce, prvoj i jedinoj pravoj inkarnaciji brazilskih death thrashera, koja je u međuzvjezdje ponijela ime Sao Paola, a uz Santanu i latino ritmove iz zvučnika ljubitelja Brazila i virtuoza okrugle kože zahrujao je iskonski i udarni zvuk beskompromisnog prepuštanja ritmovima, tradiciji i nasljeđu visokooktanske buke, ali što ćemo – kad ostaneš bez originala, na ranjeno srce moraš lijepiti i flastere zamjenskih pokušaja. Dio toga su i Soulfly, a s obzirom na to da Maxova soldateska već gotovo tradicionalno obrede tijekom svake europske turneje održava i na slovenskim pozornicama, nije iznenadila ni najava da će duševna mušica tijekom posjeta staromu kontinentu sletjeti i u Ljubljanu. Još je intrigantnija bila činjenica da su se u međuvremenu malo promiješale karte pa su u brazilsko – američki konglomerat ušla imena poput basista grupa Ministry i Prong, maskulinog polubožanstva četiriju žica Tonyja Camposa i darovitog bubnjara sastava Borknagar Davida Kinkadea, dok su si gitarske dionice obećali dodavati tata i mama sastava, gospodin Max Cavalera osobno i već stari znanac slovenske publike, gitarist Marc Rizzo. Obećanje je bilo još slađe kad sam uspio poslušati posljednji studijski uradak, koji se prodaje kao »Arise na cracku«, album Enslaved, na kojem je gostiju bilo napretek, poput Deza Fafare iz DevilDrivera i prvog grla sastava Cattle Decapitation Travisa Ryana, a umjesto ležerne receptur sambe i metala te tribal ludovanja, ušima je više radio depilaciju – čak više i od izvanredne ploče Dark Ages. Znatiželja je zatitrala pa se tako na popis koncerata koje bi bio grijeh propustiti uvrstilo i ime Soulfly. Ovaj put čak na ljetnoj pozornici Gale Hale, tako da je očekivanje bilo još veće.
Vrijeme je teklo puževom brzinom i, čudnim slučajem, dočekao se i lipanj. Karavana metala 7. lipnja posjetila je tako i Metelkovu, a pred Galom se strateški parkirao i glamurozni tourbus, koncertni dom Maxa, njegovih suurotnika i, očito, poslovno dobro potkovane Yoko Ono metala, gospođe Glorije Cavalera osobno. Prvo razočaranje došlo je kad mi je do uha doprla činjenica da su za meet&greet seansu i peterominutnu audijenciju kod Maxa fanovi Soulfly morali otvoriti novčanike pa čak i odbrojiti 100 eura za slikanje s gospodinom, ali čuvenju ne bih davao veću težinu da se naknadno po forumima nije počelo pisati da je tvrdnja navodno čak prokleto istinita. Više me zanimalo što će Max zamotati u paket ljubljanske pozornice žrtve, jer je nakon zadnje turneje u ustima ostao pomalo suh okus po ustajalom i nikako pretjerano pozitivnom naklapanju bez repa i glave, što bi se lako moglo pripisati umoru, prevelikom tempu ili pak egu. Potonje je, s obzirom na to da Rolling Stones ove godine slave već 50 godina nastupanja, a ipak su u stanju iz sebe iscijediti nešto više od dostojnog koncerta, gotovo neoprostivo, ali čovjek lako sam sebi kaže: »Jedan loš dan još ne znači nužno kraj svijeta« ili »Jedna lasta još ne čini proljeće«, a ne znam zašto sam se uplašio da će korisnija biti poslovica »Jedan prdac za deset doktora«. Pesimizam ili je to prije realizam? Prije bih rekao konstruktivni cinizam … Vrijedilo je provjeriti drži li priča o novom uspjehu i čvršćoj inkarnaciji vodu.
Oko osam sati otvaraju se vrata i prvi primjerci slovenske tribal mode počinju se gurati kroz vrata Galina ljetnog vrta te zauzimaju strateške pozicije uz šank, kod majica i na sigurnoj udaljenosti od pozornice, gdje su se u maniri šprintera ugodili, priključili i brzo zagrijali slovenski mladci Dead Dildo Drome. Ekipu koju gotovo i ne treba previše najavljivati i opisivati, sastavljenu od članova sastava Leaf Fat, God Scard i Language Of Thought Hypothesis, nakon hibernacije matičnih sastava te unutarnjih prestrukturiranja ili čak raspada, uspjela je prevezati svoj generički DNK i u slovenske lože donijeti osebujnu interpretaciju groovea, novometalne drskosti i oštrine Lamb Of God. Svoje su mi kvalitete dosad već mnogo puta uspjeli potvrditi, a od koncerta do koncerta moja se vjera u beskompromisni i izravni ejakulat iskonskih, iskrenih emocija samo jača! Vrlo pjevan i udaran start počinje stvarno ritmički dovršenom pjesmom Machine, u kojoj je glavno težište zbivanja razapeto između otrovno začinjenih rifova što ih kao za šalu dodaju jedan drugome bivši tLOTH-ov četverožičar, a sada šestožičanom dobro naviknuti Damir Juretič i, u bijelim dokolenicama i rubcu, praporščak kranjskog metala, bivši član God Scarda Andraž »Andy« Perko. Ritmičku strukturu čvrstih i udarnih bubnjeva gradi izvanredni Enej Kuplenik, kojem na basu suvereno parira Žiga Jerič, a središnji magnet i pozornosti publike i kritične kreme ispod pozornice karizmatični je provokator i nenadmašni frontmen Robert »Šero« Šercer. Ako prije nekoliko godina nisam mogao tako jednostavno progutati pozornički slad juvenilne pubertetlijske naivnosti koju su u oči i uši slovenske publike nadstandardno nasuli Leaf Fat (usput: nakon druge ploče sa žešćim su se rifovima omilili ne samo tinejdžericama nego i nama, starim kvazimetalskim gunđalima …), nakon prvog posjeta DDD-ovu koncertu pao sam na koljena i shvatio da i u Sloveniji možemo poslužiti nešto više od plesnih standarda i mekopitastog kopiranja MTV-jevih standarda! Dead Dildo Drome su “the real thing”, a to dokazuje i suvereni niz koncerata i autorskih pjesama namijenjenih raspirivanju strasti i lomljenju konkurencije. Nakon Machine diskurs buke i kaotične razorne žudnje preusmjerava se u nonšalantno obračunavanje s nevjernicima i, ako ne Opium, organe je dodatno prodrmao All Hail Satan. Podignuta desnica i pozdrav vladaru pakla namijenjeni su buđenju publike, koja se pozornici približavala brzinom dementnog paraplegičara, a štednju energije nije pretekla ni šačica »prerano« došlih mlakim skandiranjem imena nositelja večeri. DDD su uigran stroj i dobro nauljeni zupčanici osnovne matrice LOG-a i Shadows Fall, pa čak i melo-death matrice, a atmosferu kreiraju u maniri najvećih. Šero, možda malo previše intoksiciran hmeljnim supstratom, ne posrće pod pritiskom treme ni nemotiviranim ukorjenjivanjem podšankovskih koncertnih topola; nakon prerano odsvirane uspješnice o tipu koji je klonuo pod udarima smrtonosnog kromiranog umjetnog ptića i u želji za užitkom ispustio dušu, soldateska se brzo snašla i slijedila smjernice izgubljene mentalne niti. Šero je kameleonski velemajstor vokalnih skokova iz brutalnih grlenih growlova u milozvučne, Leaf Fatu bliže vokale, a intenzitet ne pada ni za prst ni za pedalj. Gram po gram stupnjuje se deseterotonsko hrujanje distorzija, sočne ritmike i standarda, a cjelinu povezuje duhovito najavljivanje pjesama u stilu: »Ovo je pjesma o tipu koji je imao crnu točku na sred čela i da, za sve vas iz Indije!«. Priznajem – iskreno volim Dead Dildo Drome i jedva čekam jesen da si u uši i misli utrljam cijelu njihovu ploču, koja je obećana za listopad! Suvereno odsviran nastup bio je dostojan usporedbe s richmondskim gladijatorima metala Lamb Of God i ne – nisu samo jednodnevna muha! Dečki su nakon uvertire u večer zaslužili ovacije u stojećem stavu, a ne mlak pljesak nekoliko pojedinaca, od kojih je većina bila akreditirani novinari, fotografi, organizatori i metalski koncertni turisti iz Italije i Hrvatske.
Nakon nekoliko piva i pozdrava sa starim znancima počela je grozničava priprema za događaj dana, tjedna, mjeseca i, prema prognozama vječnih optimista i nostalgičara, godine. Na pozornici su preko Marshalla vijorile brazilska i američka zastava, a tonski majstori provjeravali su ugođenost gitara i svjetla. Sve za izvrsnu i besprijekornu zabavu, rekli bismo. Došlo je vrijeme za Soulfly i za kalkulacije s abakusima neplaćenih računa s prošlošću! Uvod je bio u znaku izvrsne ploče Enslaved, koja već nakon prvog slušanja ne zvuči tako punokrvno uživo. World Scum je na ploči stvarno sočan projektil grlene brutalnosti i vrhunskog groovea na death metal osnovi, a nakon što pozornicu zauzmu ritam sekcija Borknagarovca Kinkadea i kratkokosog te širokovratog basista Camposa, a na desnu stranu pred svoju višekatnu konzolu gitarskih distorzija stane Marc Rizzo, kao posljednja primadona pred mikrofon dopliva očito ostarjeli i iznureni Max Cavalera u svojim maskirnim bojama, koje su se s hlača, kojima bi mogao prekriti fićeka, preselile na gitarsko pročelje. Nažalost, ubrzo shvaćam da je gitara samo za šminku i da je i grlo sve prije nego željno dokazivanja svoje grlene superiornosti. Pomislim da je teško biti ljut kad nad glazbenom porukom zavlada hajka za novčićima, ali tu bježnu misao tjeram utjehom da očito još nisam dovoljno zagrijan i da zato ne razumijem zašto je uvertira sličnija mlakom prskanju štrcaljke nego erupciji paklenog vulkana, a onda slijedi šok – već nakon prve skladbe Max napušta pozornicu i kreće prema backstageu. Slijedi primjer Jonathana Davisa iz Korna i puni pluća kisikom? Samo da pomogne, pomislim, ali nakon pompoznog najavljivanja uragana nad uraganima iz zvučnika odjekuje tek aproksimacija skladbe Blood Fire War Hate, koja umjesto energičnom kanonadom čvrstoće i HC udarnosti zvuči umorno i zasićeno, a spasonosnu biljku Max ubrzo pronalazi u nasljeđu Sepulture, pa iz riznice izvlači standard s ploče Chaos A.D. Refuse / Resist. Ne želeći ništa sugerirati, Max ne može parirati ni svom nasljedniku Derricku Greenu, a kamoli svojim tada vrlo visoko postavljenim standardima kvalitete, a skandiranje mase bilo je prožeto mirisom sentimentalnosti i nostalgije za vremenima kojih više nikad neće biti – ili hoće? Pomalo zlobno pomislim da bi to više punilo Maxov novčanik, ali kako sve radi po diktatu zapovjedne žene, trebat će pričekati da mu da odriješenje i dopuštenje … Izvanredno nasljeđe soulflyjevskih standarda nadopunjuje krasna ritmična skladba Prophecy, za koju mogu reći da je i obnovljeni dio glazbene jezgre dobro sažima, a nekoliko decibela za cjelinu zaostaje modnim dodacima dobro iskićeni Max, koji je glazbu zamijenio pozerstvom i namještanjem fotoaparatima. Back To The Primitive tako zvuči previše sofisticirano i premalo iskonski, a nakon svake pjesme Max i dalje odlazi u backstage skupljati snagu ili utjehu. Slovenska je publika popustljiva i opraštajuća, a važno je da se na koncertni list upiše datum i odkvači nazočnost na koncertu, pa makar bio benigan. Energetska razina ostala je na minimumu i u nastavku, a nakon što se na pozornici postave udaraljkaške sekcije, odjednom smo već na polovici koncerta, a ja još nisam doživio koncertnu erekciju … Pomislim da su razlozi za moju neimpresioniranost organske naravi i da sam možda obolio, ali brzim pogledom po lijevom i desnom krilu prizorišta ubrzo uviđam da su posve uvjereni tek rijetki. Većini je dovoljno da stoje ispod pozornice i u maniri predarhajskih monolita bodre svoje drugove u patnji da ni pivo više nije što je bilo, ali je Šrot i dalje isti … Max iz bisage iznenađenja »iznenađujuće« vuče Sepultura medley i, ako ništa drugo, bodro će zazvučati barem Arise ili Dead Embryonic Cells, pomislim. I ta se oklada na ovog konja pokazuje prenagljenom pa se pomalo apatičan pokušavam smjestiti uz šank, koji, kako se čini, okupiraju brojni istomišljenici. Determinanta slobodnog pada motivacije nastavlja se u longitudinalnom padu na emocionalni minimum, a uokolo se prišuljaju mukotrpne minute mrcvarenja klasika Black Sabbath Iron Man, kojemu Max daje zahrđali prizvuk, pa u želji za brzim spasom i istodobno strahu da ne učinim gorak kraj od apatije odlučujem koncert konzumirati sa sigurne udaljenosti i uz raspravu sa suborcima ispred čeličnih vrata ljetne pozornice.
U pozadini su odjekivali zvuci 15-godišnje povijesti Maxova stvaralaštva i traženja recepture za eliksir glazbene besmrtnosti, koju ni vječna osmica u apokaliptičnoj 2012. ne može jamčiti. Bogatstvo ideja polako se istrošilo, a bijeli trešnjini cvjetovi kreativne zaljubljenosti u naivnu predanost glazbi uvenuli su i odcvali. Praporščaci i ideolozi pobune iz moje mladosti postali su ostarjeli starikavi fosili iz vremena kojih više neće biti, a samo se rijetki mogu mjeriti s osobama poput Lemmyja, Ozzyja, uvjetno izvanrednog Phila Anselma, besmrtnog Slayera i sličnih. Ostali su samo fragmenti nekoć veličanstvenih vremena, a dio tog mozaika nekoć moćne prošlosti i nekadašnje prvo ime brazilskog metalskog podzemlja, gospodin Max Cavalera. Ostario, umoran, sve sâm i neshvaćen postaje tek sjena čovjeka koji je nekoć pokretao mase i u srcu raspirivao grmljavinu unutarnjeg otpora te revolta. Ostao je konformizam, shematski presjek Sepulturine prošlosti, koje se ne uspijeva otresti ili je nadmašiti, te hrpa neplaćenih računa koje je, očito, sada potrebno plaćati iskorištavanjem i zavaravanjem fanova te prodavanjem McDonald’sove ideologije brze jeftine zarade i polovičnog zadovoljstva bizarnim aproksimacijama. Želja za gastronomskom ekstravagancijom očito je već odavno otišla rakom svirati … Zbog toga ovo nije bila večer koja će ući u anale koncertnih zbivanja kao Soulflyjev vrhunac u cijeloj svemirskoj povijesti, a ja iskreno nadam da glupost nije postala novi standard ili modni “must”. Ako jest, došlo je vrijeme za legalizaciju eutanazije i za dodjelu smrtne doze spasa onima koji toliko dugo tako tvrdoglavo čeznu za njom …
Setlista
DEAD DILDO DROME:
1. Machine
2. Opium
3. All Hail Satan
4. Death By Dildo
5. Blackmark
6. Insomnia
7. Musaker
SOULFLY:
1. World Scum
2. Blood Fire War Hate
3. Refuse/ Resist (Sepultura cover)
4. Prophecy
5. Back To The Primitive
6. Seek’n’Strike
7. Intervention
8. Porrada
9. Drum solo + Drums
10. Arise / Dead Embryonic Cells (Sepultura cover)
11. Troops Of Doom (Sepultura cover)
12. Tribe
13. Rise Of The Fallen
14. Plata O Plomo
15. Gladiator
16. Roots Bloody Roots (Sepultura cover)
17. Pain
18. Jumpdafuckup / Eye For An Eye
Galerija slika
