Čarobnjak Ken Hensley zajedno s šegrtima usred Trsta stvarao Heep magiju uz poprilično šarene rezultate (2012)

Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Castello Di San Giusto / Trieste (Trst) / Italija
Datum koncerta: 27.07.2012
Broj posjetitelja: 400
Cijena karte: 16,00€

Drugi dan ljetnog festivala Summer Rock, koji se svake godine održava u Trstu, nakon nezaboravnog druženja s Three Friends, koji su pobrinuli za kratkotrajno oživljavanje legendarnih Gentle Giant, poslužio je posjetom još jedne legende iz zlatnih vremena progresivnog rocka. Ken Hensley među ljubiteljima rock glazbe najviše je slavu stekao kao nezaboravni klavijaturist Uriah Heep, koji je u najboljim danima te kultne grupe bio i glavni autor njihovih tekstova i pisac većine glazbe, a povremeno i pjevač i prateći gitarist.

Hensley, koji je svoju solo karijeru počeo još kao član Uriah Heep pločama »Proud Words On a Dusty Shelf« iz 1973. i »Eager To Please« iz 1975., nije poznat samo kao vrhunski glazbenik, nego i kao osoba s jakim egom, koja je 1980. pomalo uvrijeđena time što ostali članovi nisu samorazumljivo prihvaćali njegovu ulogu najvažnijeg tvorca glazbe te nezadovoljna daljnjim zvukovnim smjerom grupe napustila dugogodišnje drugove i krenula samostalnim putem. U tom je razdoblju nanizao nekoliko više-manje solidnih albuma, nakratko surađivao s floridskim sastavom Blackfoot, trajno se preselio u Španjolsku te se uspješno izliječio od ovisnosti o kokainu, što je nadoknadio iznenada stečenim vjerskim zanosom kojim svoju koncertnu publiku na svu sreću tek rijetko uznemiruje. Ken, koji je u svibnju ove godine objavio novi album naslova »Love & Other Mysteries«, obično ne održi mnogo koncerata izvan Velike Britanije, pa je njegov dolazak, pogotovo nakon vijesti o skorom umirovljenju, bio zaista lijepo iznenađenje.

Za zagrijavanje su kao predgrupa pobrinuli Talijani Garden Wall, koji su sa svojim oblikom mračnog i tehnički usmjerenog prog metala pod primjetnim utjecajem Dream Theater i Opeth bili poprilično neobičan, ali svakako solidan izbor. Prog metal kolektiv s jazzističkim tendencijama, koji djeluje od kraja osamdesetih i do sada je snimio već osam ploča, mnoge je ljubitelje brzih i bučnih gitara oduševio virtuoznošću glavnog gitarista Raffaella Indrija, kojemu se čulo da je odrastao slušajući Joea Satrianija. Pjevač/ritam gitarist i šef grupe Alessandre Seravalle ponosi se razmjerno brutalnim pjevačkim pristupom, koji se ipak dobro uklopio u uglavnom satirične, društvenokritične tekstove s čestom uporabom šaljivih, crnohumornih metafora i usporednih duhovitih improvizacija. Svakako grupa koja zaslužuje pozornost svih ljubitelja tehnički izbrušenog prog metala. Usput, ime Garden Wall nije baš najoriginalnije, ali pripada slavnoj ostavštini, jer se tako sredinom šezdesetih zvao prvi zajednički bend Petera Gabriela i Tonyja Banksa prije nego što su udružili snage s Mikeom Rutherfordom i Anthonyjem Phillipsom, članovima banda The Anon, nakon čega su se zajedno preimenovali u Genesis.

Nakon oproštaja Garden Wall na pozornicu je izašla petorka nepoznatih lica zajedno s dvije prateće pjevačice srednjih godina. Naravno, radilo se o Kenovu pratećem bendu Forever Free. Pa, nakon njihova dolaska ipak smo dočekali i dobro poznatu pojavu u izblijedjelim trapericama, koja s godinama sve više podsjeća na ostarjelog indijanskog poglavicu ili, još prikladnije za njega, čarobnjaka, iako si bojanjem kose pokušava povratiti nešto mladenačkog imidža. Ken je na zadovoljstvo većine prisutnih te večeri izvodio isključivo Uriah Heep klasike i radije izbjegao solo ostvarenja. Mnogi su se nadali kakvom iznenađenju izvedbom nekih ‘zaboravljenih’ standarda, koje Heep već dugo nisu izvodili, no Ken nas osim poprilično loše otpjevanog bisera »Sweet Freedom« nije iznenadio ničim posebnim. Za otvaranje je izabrao vječnu kaubojsku pjesmicu »Stealin’«, koju nije uspio osvježiti ni dugi orguljaški uvod u koji je ubacio glavni motiv klasika »Rainbow Demon« s albuma »Demons And Wizards« (1972). Ken je te večeri koristio Hammond orgulje koje mu je posudio uvaženi tršćanski klavijaturist Alex Falcone, član ‘tribute to’ Uriah Heep grupe Sweet Lorraine.

»Circle Of Hands« bila je jedna od rijetkih Heep klasika koja je Kenu i njegovim pratećim drugovima kao cjelina prilično dobro uspjela i oživjela magiju Hensleyeve nekadašnje grupe. Naprijed regrutirana talijanska prateća postava nije ispunila očekivanja, jer često nije bila dorasla izazovima, što posebno vrijedi za pjevača, koji je neprestano morao gledati u listove s tekstovima i katkad se doslovno mučio s neuspjelim vokalnim interpretacijama. Srećom, pomagale su mu dvije talijanske prateće vokalistice, koje su svoj zadatak obavile vrlo dobro. Treba pohvaliti i glavnog gitarista, koji je uvjerljivo odsvirao sve zahtjevne solaže u originalnoj izvedbi Micka Boxa, dok basista ‘pojede’ Trevor Bolder za ‘malu užinu’. Ni Kenova vokalna forma više nije ono što je nekoć bila i visoke dionice već dugo ne može dosezati, što je brojne, koji to nisu očekivali, poprilično razočaralo. »Sunrise« je, iznenađujuće, bila jedna od rijetkih izvedbi Heep klasika u kojoj je vokalna interpretacija glavnog pjevača, koji je još uvijek zirkao u svitke s tekstovima, ispala sigurno i kad je riječ o pjevanju visokih dionica.

Tijekom »July Morning« čak su zabrljali s interpretacijom završnog dijela i, ‘zaslugom’ zbunjenog glavnog pjevača, kojega je Hensley pomalo začuđeno pogledao, još jednom ponovili već odsvirani stih, što zorno govori o uigranosti te Kenove naprijed skupljene postave. Usred koncerta Ken je ‘otjerao’ svoje drugove s pozornice te se s električnim klavirom pred sobom prihvatio samostalne izvedbe dviju vazda zelenih Heep balada, »Wise Man« i »Rain«, čime je barem donekle htio ublažiti škripav nastup svojih pratećih drugova. Nakon instrumentalne interpretacije obje izvedbe omiljenih balada nisu se mogle ništa zamjeriti, ali što će, kad je Kenov inače još uvijek melodičan vokal s godinama izgubio nekadašnju izražajnu snagu i dubinu, iako je nešto nekadašnjeg zanosa ipak ostalo. Godine su, nažalost, učinile svoje.

Kenny se htio ne htio nije mogao izbjeći izvedbu jednog od najpoznatijih Heep evergreena »Easy Livin’«, koji ne smije izostati ni na jednom koncertnom ni studijskom izboru Heep klasika, makar ga mnogi od okupljenih ispod pozornice ne bi nimalo propustili. Od akustično posoljenih Heep klasika te je večeri najbolje, dovoljno sigurno ispao omiljeni »The Wizard«, u kojem je pri pjevanju, kao i obično, cijelo vrijeme pomagala publika. Završetak redovnog dijela s Kenovom najpoznatijom Heep klasikom »Lady In Black«, koju je iskoristio za zajedničko pjevanje s publikom, bio je više nego očekivan i nije priuštio nikakvo iznenađenje. Najveći zanesenjaci u prvim redovima tijekom namjerno grmljavog pjevanja refrena gotovo su nadglasali Kennyja, što je on sam s osmijehom odmah primijetio. Slijedio je obvezni prvi bis s vokalno ponovno poprilično shizofrenom verzijom »Gypsy«, iako se glavni gitarist ponovno istaknuo interpretacijom Boxovih solaža, dok je Hensley kao i obično briljirao na hammondici. Koncert je s dobrih sat i pol trajanja i poprilično predvidljivim drugim bisom u obliku »Look At Yourself« bio daleko prekratak, ali Ken je u svojoj odluci da nas hitro napusti bio nepopustljiv.

Uhvatiti nastup Kena Hensleya prava je rijetkost, pa je s te strane druženje s ‘čarobnjakom’, kojemu godine, što se vokala tiče, nažalost nisu bile naklonjene, bilo zaista lijepo koncertno iskustvo s neizbježnom aurom nostalgije. U budućnosti ipak ne bi bilo loše da dobro razmisli pri izboru pratećeg koncertnog sastava, osobito što se glavnog pjevača tiče, te da možda k suradnji ponovno privuče legendarnog Johna Lawtona.

Setlista

1. Intro
2. Stealin’
3. Circle Of Hands
4. Sweet Freedom
5. Sunrise
6. July Morning
7. Wise Man
8. Rain
9. Easy Livin’
10. The Wizard
11. Lady In Black
—bis I.—
12. Gypsy
—bis II.—
13. Look At Yourself

Galerija slika