Autor: Urban Bolta
Fotografije: Urban Bolta
Mjesto: Seebronn / Baden-Württemberg / Njemačka
Datum koncerta: 28.07.2012
Broj posjetitelja: 10.000
Cijena ulaznice: 75€ (dvodnevna ulaznica)
Europe, Bob Geldof, Fish i ostali nastupači poskrbjeli su na uvodni dan njemačkog festivala Rock of Ages za ugodan doček i privikavanje na klimu njemačke savezne zemlje Baden-Württemberg. Za malo lošeg raspoloženja pobrinuli su se organizatori, koji novinarima ne nude nikakvu posebnu kamping zonu, pa sam šator postavio usred ostalih posjetitelja, otprilike deset minuta hoda od mjesta događanja. Na bratskom festivalu Bang Your Head!!!, koji se svake godine odvija nekoliko desetaka kilometara dalje, mi novinari naime smo smješteni u neposrednoj blizini ulaza na prostor festivala. Ali nema veze, baš za svaku sitnicu se ne treba žaliti!
Za dobro raspoloženje pobrinuo se, još prije početka koncertnih nastupa drugog dana, stari koncertni kolega Alen a.k.a. Štorklja, legenda slovenskih koncertnih prostora, koji već dvije godine živi u inozemstvu, pa je ponovno viđenje s njim bilo veliko iznenađenje! Susret je trebalo obavezno zaliti pivom-dvije, a razgovor o aktualnoj koncertnoj sceni i ostalim porama života otegnuo se preko uvodnog nastupa subotnjeg dana, kad su festivalsku masu počeli buditi mladi švicarski hard rockeri MAXXWELL. Jedan školski sat dug nastup udarnih riffova s mnogo melodičnih plasmana u mirnom subotnjem ranom poslijepodnevu grmio je poput groma preko vjetrovitih pšeničnih polja koja okružuju cijelo mjesto događanja, a po pripovijedanju prisutnih, švicarski su mladci svoj zadatak odradili prokleto dobro.
Drugi po redu na daske glavne (pa, zapravo jedine) festivalske pozornice stupili su REGGATTA DE BLANC. Kao što otkriva već njihovo ime, preuzeto od jednog od albuma grupe The Police, riječ je o skupini koja svira pjesme tih bivših novovalnih / rock velikana. Sam nisam pristaša »cover« bendova jer smatram da takve skupine u glazbenom svijetu oduzimaju prostor mnogim kreativnim bendovima. Bez obzira na to, valja priznati da su se Reggatta De Blanc, kroz čije članove teče njemačka krv, iskazali i priredili ugodno putovanje kroz uspješnice Police-a. Središnja figura nastupa bio je dakako frontmen koji je imao, to je stvarno zapanjujuće, identičnu boju glasa kao Sting! Dobro raspoloženi trojac na pozornici vidno je uživao u nastupu pa im uz poskočni The Police ritam nije bilo teško u plesne korake privući ni publiku ispod pozornice. Roxanne, So Lonely, Walking in the Moon te ostali hitovi, kojih unatoč relativnoj kratkoći djelovanja tog britanskog trija stvarno nije malo, naišli su na dobar prijem i dokazali da je duh The Police-a među rockerskom raјom još uvijek snažno prisutan.
Kad je ranoposlijepodnevno sunce snažnije pružilo svoje pipke nad festivalskim prostorom, na pozornicu su stupili PRAYING MANTIS, engleski heavy metal veterani za koje malo tko zna da se uopće još miču. Riječ je o vrlo zanimljivoj skupini koja je od svih predstavnika takozvanog NWOBHM vala doživjela najsvojstveniji razvoj. Tijekom godina i konstantnih izdanja težili su sve većoj melodičnosti u heavy metalu, preživjeli brodolom u opskurnost i posljednjih se godina pretvorili u vrlo kompaktnu postavu, zapravo u najjaču postavu u već više od tridesetogodišnjoj povijesti benda. Upravo su česte kadrovske promjene kroz godine krive za zalazak te nekoć obećavajuće skupine, no posljednjih su godina braća Tino i Chris Troy u skupini napokon uspjela izgraditi snažnu međusobnu vezu, koja se kapitalizirala izdavanjem albuma »Sanctuary« i »Metamorphosis«. Njihov nastup na festivalu Rock of Ages tako je prošao u znaku novijih pjesama, koje predstavljaju trenutačni optimistični duh unutar kolektiva, nisu izostale (naj)novije pjesme Children of the Earth, Panic in the Streets, Highway te Captured City, naravno s usputnim pogledima unatrag u devedesete. Petorka na pozornici se u nastup još kako uživjela! Praying Mantis posvetili su se savršenoj izvedbi, i u vokalnom višeglasju i u samim instrumentalnim dijalozima. Povremeno se činilo da su zbog vlastite uživljenosti izgubili kontakt s publikom, a te je trenutke znao s dva usputna obraćanja publici razbiti simpatični gitarist Tino Troy. Prava poslastica za uši svim obožavateljima sastava, koji znamo da je skupinu nevjerojatno teško uloviti uživo. Kako mi je kasnije u kratkom razgovoru na »potpisivanju« rekao Tino Troy, ne zbog njih samih, nego je nezainteresiranost tržišta ta koja onemogućuje njihove češće nastupe. Nažalost, Praying Mantis postali su zaboravljeni NWOBHM dragulj, usprkos svoj kvaliteti kojom raspolažu.
Sljedeći je na pozornicu stupio JEFF SCOTT SOTO, nesuđeno prvo grlo AOR prvaka Journey, koji je uz bok Neilu Schonu i društvu izdržao samo godinu i pol, a inače je dušom i tijelom predan tradiciji melodičnog hard rocka. Godinu prije Soto je nastupio na glavnoj pozornici bratskog festivala Bang Your Head!!!, a organizatori su ga potom pozvali i u Seebronn. Kao i u Balingenu, ni ovaj put Soti nastup nije najbolje uspio. Teško je reći je li posrijedi bila međusobna neusklađenost ili neka druga prepreka u komunikaciji između pozornice i bine, ali prateće vokalne linije njegovih gitarista, kao jedan od središnjih gradivnih elemenata Sotova moćnog melodičnog plasmana, nisu bile stopostotne, pa mu razumljivo ni publika nije jela iz ruke. Frontmen se u motiviranju mase dinamičnim trčanjem po pozornici i iskorištavanjem »cat walka« doduše jako trudio, ali tog dana mu glasne ovacije jednostavno nisu bile suđene. Soto se tijekom nastupa dotaknuo predstavljanja aktualnog albuma »Damage Control«, a završetak jednosatnog druženja, kao i u Balingenu, pripao je šetnji kroz Talisman uspješnice, s vječnim završnim miksom pjesme I’ll Be Waiting s Bon Jovijevom Livin’ on a Prayer.
Za sve rockerske ljubitelje nastup američke skupine Y&T bio je jedan od zanimljivijih činova ovogodišnjeg izdanja festivala. I to ne zato što bi Y&T bili neka jaka ekskluziva – u zadnjih deset godina naime gotovo da nema godine u kojoj ne bi koncertirali po Europi, nego jednostavno zbog toga što jesu to što jesu. Riječ je o izvanrednoj skupini koja je počela svirati u drugoj polovici sedamdesetih, kad se iz hard rocka počeo intenzivno razvijati heavy metal, pa su sa svojim jedinstvenim stilom svojevrstan fosilni dokaz glazbenog razvoja. Y&T su nastup sastavili od svojih uspješnica, koje potječu većinom iz prve polovice osamdesetih, a za fanove su dodali i bisere s albuma »Ten« (1990), Hard Times i Don’t Be Afraid of the Dark. Na pozornici je sve bilo kako treba! Frontmen i vođa Dave Meniketti u svojoj je prepoznatljivoj maniri proživljenim nastupom odsviranu glazbu ispunio osjećajima, koji su vrhunac dosegli skladbom Shine On, posvetom preminulom dugogodišnjem basistu Y&T-a Philu Kennemoreu, kojeg je prije dvije godine pobijedio rak. Intenzitet koncerta bio je cijelo vrijeme visok jer su Y&T svoje najprepoznatljivije pjesme po repertoaru rasporedili ravnomjerno: Open Fire, Mean Streak i Winds Of Change razlegli su se poljima pokrajine Baden-Württemberg još prije kraja, za koji su Amerikanci sačuvali skladbe Hurricane i Forever. Izvrstan prikaz iskonskog heavy metal zvuka, a nakon nekoliko susreta s bendom po klupskim rupama pred stotinjak ili dvjestotinjak glava publike i meni je pao kamen sa srca kad sam skupinu napokon uhvatio na koncertu pred nekoliko tisuća posjetitelja. Ako itko, onda mase ispod pozornice zaslužuju upravo Y&T!
Kao drugi nositelj drugog dana festivala nastupio je AXEL RUDI PELL, jedan od najuglednijih njemačkih heavy metal gitarista, koji na domaćem terenu uživa kultni status. Nakon što smo fotografi svaku skupinu najprije fotografirali ispod pozornice, zaštitari su nam zabranili ulazak u fotografsku zonu prije njegova nastupa, uz obrazloženje da Pellov pirotehnički nastup onemogućuje sigurno praćenje koncerta iz neposredne blizine pozornice. I doista, počelo je udarno! Već kod uvodne skladbe Ghost in the Black prasnuli su pirotehnički topovi i epsku udarnost Pellova izraza nadogradili vizualnom predstavom, koja je zbog večernjeg sumraka zablistala u svoj svojoj iskonskosti! Praćenje koncerta Axela Rudija Pella svakako je nezaboravno iskustvo jer se njegova skupina sastoji od glazbenika najvišeg pedigrea, uigrana mašinerija bez problema briljira u izvođenju moćne zamisli tehnički zahtjevnih simfonijskih pjesama. »Njemački Blackmore«, kako neki nazivaju Pella, hladan kao špricer u svojoj je maniri povremeno jam-stilom razvlačio pjesme, nije izostao ni Mike Terrana na bubnjevima, koji je usred nastupa pokazao bogatu paletu svojeg znanja. Zbog dugih instrumentalnih dionica, kojima nikako nije bilo kraja i u kojima su uživali ponajviše ljubitelji metalskih rapsodija, u drugom je planu ostao vokalist Johny Gioeli, koji kod Pella usprkos svojim urođenim frontmenskim i vokalnim predispozicijama nekako nesretno ostaje u drugoj borbenoj liniji. Jedan od vrhunaca večeri donijela je skladba The Masquerade Ball – tisuće podignutih ruku u zraku i istodobno pjevanje potvrdili su gitaristovu izrazitu popularnost, iako se činilo da skupina na pozornici pomalo štedi snagu. Publici su ponudili upravo onoliko koliko je tražila – izostala je proživljenost, premda je upravo ta vrlina glavni sastojak Pellova glazbenog ja.
Ako su vremenski uvjeti u vrijeme nastupa Axela Rudija Pella još izdržali uvjete dostojne modernog razmaženog čovjeka, u istom se trenutku kad su pozornicu napali ALICE COOPER i njegova brojna četa glazbenika, izlilo kao iz kabla! Dok se pozornica pripremala iza golemog zastora koji je prekrivao Cooperovu koncertnu kulisu u nastajanju, festivalska je masa pogledavala prema nebu i molila za suhi završetak večeri. Vjerojatno smo u moljenju bili najglasniji upravo fotografi ispod pozornice, koji smo se u trenutku uvodne pjesme završnog festivalskog nastupa Black Widow, kad se otvorilo nebo, razapeti negdje između lova na što bolji kadar i bijega na suho, čime bi svatko svojoj cijenjenoj opremi učinio lijepu uslugu.
Izgledalo je kao da je Alice Cooper gospodar neba i zemlje! S neba su padale teške kapi kiše, negdje u pozadini sijevalo je, a na pozornici je Alice Cooper uprizorio svoju smrt – kao da smo usred Sudnjeg dana! Uvodnoj su skladbi slijedile Brutal Planet i I’m Eighteen, kod koje je Cooper na pozornicu ukoračio sa štapom, kojim se sljedećih nekoliko minuta igrao u za njega karakterističnom stilu. Alice Cooper je u Seebronnu nastupio u sklopu dugotrajne »No More Mr. Nice Guy« turneje, kojom je proslavio prijem svoje rane postave u Rock and Roll Kuću slavnih, a za nju je ponovno temeljito izmiješao prateću postavu: s basistom Chuckom Garrickom i gitaristom Damonom Johnsonom susreli smo se već prije dvije godine u Italiji (reportaža ovdje), a po još svježoj krvi smrdjeli su gitaristi Tommy Henriksen i Orianthi te bubnjar Glen Sobel.
Budući da je turneja bila posvećena sjećanju na njegovu ranu karijeru, na svoje su došli svi ljubitelji njegova klasičnog zvuka. Ako je na solo koncertima u punu satnicu još umetao pojedine pjesme svojeg posljednjeg albuma »Welcome 2 My Nightmare«, nabijen, festivalskoj vrevi prilagođen repertoar to mu nije dopuštao, što je velika šteta s obzirom na to da je spomenuti album iz 2011. njegov najbolji nakon vrlo, vrlo dugo vremena. Stari lisac dobro zna kako ugoditi publici! Golem dio njegova nastupa temelji se na stupnjevanju ugođaja izgradnjom više priča u povezanu cjelinu, uz koju gledateljima zastaje dah. Ništa drukčije nije bilo ni ovaj put, kad me je nekim trikovima oduševio i mene, iako sam ga gledao četvrti put i bio uvjeren da me više ne može iznenaditi. U početnoj fazi koncerta izgledalo je da se unatoč zaštitarskoj službi na pozornicu uspjela izmigoljiti neka mlada djevojka, koja je tijekom sviranja potom salijetala basista Garricka, a kad je usred koncerta neimenovana djevojka podvig ponovila i na užas publike napala samog Coopera, ovaj ju je srednjovjekovnim mačem jednostavno zabo! Kiša, koja je unatoč fenomenalnom pozorničkom šovu uspjela prorijediti publiku, usred nastupa počela je jenjavati. Teatralna zabava preko slatkiša Halo of Flies (s proširenom instrumentalnom predstavom), Muscle of Love i obaveznog Poison prevagnula je u završni dio, u kojem se dogodio najčekaniji trenutak večeri. Dželati su tijekom pjesme Wicked Young Man uspjeli svladati Coopera i dovesti ga do giljotine, gdje je pred deset tisuća glava mnoštva dočekao svoj kraj. Kao i obično, sljedeće su minute pripale samopromociji ostalih glazbenika, koji su izvedbom I Love the Dead dali oduška, pred finalnom repriznom, kad se na pozornicu vratio njihov šef i zajedno su odsvirali još skladbe School’s Out i Elected.
Alice Cooper je još jednom fantastičnom predstavom opravdao ime glavnog nositelja simpatičnog njemačkog festivala i time cjelodnevnom šarolikom praćenju glavne pozornice dodao točku na i. Iako se od turneje do turneje uporno drži svojeg čeličnog repertoara, Alice Cooper zna redovitije posjetitelje ipak iznenaditi dugo neizvođenim skladbama, ovaj put primjerice s po dvije s albuma »Hey Stoopid« (1991) i »Brutal Planet« (2000). Zajedno sa sviješću da je riječ o izuzetnoj ikoni i glazbeniku koji je utjecao na cijelu sljedeću generaciju rockerskog podmlatka, više je nego dovoljno da se njegove gala šokantne predstave udostojim još koji put.
Setlista
PRAYING MANTIS:
1. Children of the Earth
2. Panic in the Streets
3. Don’t Be Afraid of the Dark
4. Turn the Tide
5. Borderline
6. Highway
7. Turn the Tables
8. Captured City
JEFF SCOTT SOTO:
1. Take U Down
2. 21st Century
3. Damage Control
4. One Love
(W.E.T. cover)
5. Look Inside Your Heart
6. Eyes of Love
7. Soul Divine
8. Break Your Chains / Day By Day / Give Me a Sign / Dangerous / Just Between Us / Mysterious (This Time It’s Serious)
9. I’ll Be Waiting
——————
10. Stand Up
11. Livin’ the Life
Y&T:
1. From the Moon / Open Fire
2. Hard Times
3. Black Tiger
4. Mean Streak
5. Don’t Be Afraid of the Dark
6. Shine On
7. Blind Patriot
8. Winds of Change
9. Don’t Bring Me Down
10. I’m Coming Home
11. I’ll Cry for You
12. Rescue Me
13. Hurricane
14. Forever
AXEL RUDI PELL:
1. Ghost in the Black
2. Strong as a Rock
3. Before I Die
4. The Masquerade Ball / Casbah / Dreaming Dead
5. Drum Solo
6. Mystica
7. Oceans of Time
8. Circle of the Oath
9. Tear Down the Walls / Nasty Reputation
10. Rock the Nation
ALICE COOPER:
1. The Black Widow
2. Brutal Planet
3. I’m Eighteen
4. Under My Wheels
5. Billion Dollar Babies
6. No More Mr. Nice Guy
7. Hey Stoopid
8. Is It My Body
9. Halo of Flies (including bass/drum jam/solo)
10. Muscle of Love
Guitar Solo (Orianthi)
11. Feed My Frankenstein
12. Poison
13. Wicked Young Man
14. I Love the Dead (excerpt)
15. School’s Out (with parts of Another Brick … more)
—————-
16. Elected
Galerija slika
