Kad se destrukcija slije sa suprotnošću suicidne tišine, ili “kako sam otišao na još jedan beach party i preživio”

Autor: Sandi Sadar Šoba
Fotografije: Nina Grad

Mjesto: Gala Hala, Metelkova
Datum koncerta: 31.07.2012
Broj posjetitelja: 400
Cijena karte: 15 €

Po groovu se dan poznaje, a ponedjeljkovo obećanje deathcoreovske i death metalske zabave pred ljetnom pozornicom Gala Hale bilo je više nego savršeno. Nakon najave koncerta i ponovnog povratka starih dobrih znanaca slovenskog podalpskog klupskog kruga, kalifornijskih veterana sirovog deathcorea Suicide Silence, mogao sam zatvoriti oči i pred vratima metelkovskog raja za koncertna rajanja, ljetne pozornice Gale Hale, bez po muke dočarati mnoštvo maloljetnih ljubitelja sirovosti na prvu loptu, a pretpostavljao sam da ću sa svojim emšom biti negdje u gornjoj polovici, ako ne i na samom vrhu starije populacije koncerta, na kojem bi mi u slučaju slabosti mladi ustupili čak i mjesto u prvom redu i, eto ti ga na, u predviđanjima se ovaj put nisam ni malo prevario. Pred vratima ljubljanskog koncertnog raja nagurao se priličan broj juvenilnih brutalčića, pojedinki željnih samo Mitcha Luckera i pojedinaca kojima bi bio dovoljan samo spomen da se u Ljubljanu vratio jedan od najvećih bendova deathcorea ovog trenutka na našoj maloj Zemljici, jer može biti samo najbolje vrijedno njihove nazočnosti. Vrednovanje kvalitete subjektivna je stvar i o tome malo kasnije, ali radoznalost je gonila i našu ekipu u prve borbene linije ljubljanskog poligona izdržljivosti.

Kao prvi pozornicu su zauzeli jesenički melodični death metalci Within Destruction. Ne želeći suditi bend po imenu, koje usput sovpada s naslovom pjesme američkih metalcore praotaca As I Lay Dying, a još manje po izgledu (na pozornici su se postavili u garderobi obojanoj s nekoliko litara (nadam se) umjetne krvi ili malinova sorbeta), dopustio sam si uživati u sastavu posve djevičanski i neiskvareno. Već nakon prvog riffa i ulaska u skladbu Carnage postaje jasno da je glavni recept za zabavu konglomerat melodičnih death metal riffova, blastbeata, ritamskih prijelaza i skokova iz sigurnog zaklona generike u more black metalske nedefiniranosti. Treba priznati da je gitarski dvojac Ervina Bešića i Matjaža Muhiča jedno od ljepših iznenađenja ovog jesenickog bisera metala, pohvala ide i doista dobro uigranom bubnjaru Luki Vezzosi te pomalo anemično statičnom basistu Tilnu Šimonu, a pozitivno sam bio iznenađen ponajviše briljantnom vokalnom izvedbom mladog i nadobudnog growlera i prvog grla sastava Roka Rupnika. Tabula rasa, nepopisan list papira moje vlastite percepcije mladog sastava počela se ispisivati pozitivnim podtonovima, bez obzira na to što je sastav posijao svoje razorno sjeme u obično zanemareno industrijsko tlo gorenjske prijestolnice urbane beznađe, iz otrovanog jesenickog tla nikao je prilično pristojan glazbeni monolit. Sastav je doživio i preživio podosta promjena u personalu, a zvuk me podsjetio na zlatna vremena Gothenburga i, ne znam zašto, na rano razdoblje sastava At The Gates, iz rukava slušanog mogao bih dozvati u sjećanje još poneko ime modernog melodeatha, a bubnjevi su u trenucima bili vrlo blizu kolažu black metala na metalcoreovskoj podlozi – uz doduše manje greškice, koje čovjek oprašta s obzirom na to da su morali postaviti temelje za daljnje koncertno zbivanje. Nisam ljubitelj besprijekorne scenske poze, ali mladcima bih predložio da se idući put malo manje opterećuju time kako netko rajá na komade koje prvi put čuje, jer je dobar empirijski dokaz da nepredvidljivost uz šturost riječi može biti još bolja i udarnija, prije par godina stjecano iskustvo koje su neki opisali kao nezaboravno – posjet švedskih veterana metala The Haunted Ljubljani, koji su grijali uši i srca malobrojnih znatiželjnika pred nastup tada doista obskurno bezveznih Cradle Of Filth. Vježba čini majstora, a majstor radi vježbu, i nakon solidnog zagrijavanja možemo očekivati da će nakon izlaska dugo iščekivanog i više puta najavljivanog prvog albuma From The Depths, sada kad su došli pod okrilje austrijskih izdavača, kazaljka užitkomjera uskoro pokazati malo više od prosječne trojke na ljestvici do pet. Minus je ovaj put pao i zbog toga što je cjelina na prvo slušanje zvučala vrlo predvidljivo i u trenucima kao da se svako malo ponavlja već čuta fraza iz prethodnih skladbi, moguće je i da se ovaj put par starih ušiju može i prevariti …

Drugi dio počeo je imitacijom već viđenog i čutog, rekli bi neki najzagriženiji poznavatelji slovenske brutalske scene. Ja sam doduše zbog vremensko-prostornih problema preskočio posjet australskih asova Parkway Drive u ljubljanskom Kinu Šiška, ali do ušiju mi je doprla činjenica da je koncert bio prilično sličan konceptu beach partyja. Ovaj put se nešto slično pokušalo izvesti i tijekom nastupa kalifornijskih veličina Suicide Silence, pa je bilo prilično bizarno da je osim pijeska pod nogama, srpanjske vrućine i isparavanja, nekoliko “oružara” koji su svoj bijes zbog nepozvanih padobranaca izlijevali doslovno iz pištolja (srećom napunjenih samo di-hidrogen oksidom ili po domaće vodom, a ne olovom), jednog ili dva posjetitelja u havajskim košuljama i mjesta boravka glavnih zvijezda, malo toga podsjećalo na osjećaj plaže. Nakon predvidljivog introa došlo je vrijeme za brušenje ušiju uz prilično sirovo milovanje deathcoreom, a Suicide Silence udarili su nježno, kao što vas može nježno obraditi desettonski pneumatski čekić. March To The Black Crown urezuje se prilično izravnim zvukom albuma Black Crown, a prethodno spomenutoj glasnoći pridodaje se i masivna snaga dubokih basova te provjerenih teškokategornih scenskih recepata. Klaustrofobična mješavina brutalnih gitara, kod kojih je soliranje više namijenjeno depilaciji i iritiranju nego dokazu virtuoznosti, masivni zdriz basa i glazbene metrike prilično opterećene stankama te vokali koji se pružaju od svinjskog cviljenja do dubokogrlenih izbrazdanih monologa o tome kako je vrijeme u kojem živimo u guzici, očito je sasvim dovoljno da se Suicide Silence od prvog dana nadalje mogu uspješno održavati u prvoj ligi generičnog metalskog podžanra još od 2002., a ruku na srce, sam u sat i pol dugom repertoaru nalazim tek malo opipljivih točaka kojima bih mogao razgraničiti zid zvuka koji se kiti monotonim, ali ipak udarnim miksom težine na n-tu potenciju. Kolega bi rekao da čuje u cjelini čak i Aborted i Korn, a ja sam u cjelini zamijetio mračnije i nemilosrdnije podtonove onoga što bi si Slipknot nedvojbeno rado nadjenuli, a melodiku bi iz tog miksera betona namjerno otpisali. Unatoč dvodimenzionalnim konturama već čuvenog, nastup sastava ipak je bio izniman i gledljiv. Pozornost krade, kako se frontmanu i dolikuje, glavni “attention whore” sastava – visokoraštni pjevač sastava Mitch Lucker, koji je sebi omislio ovaj put više Rammsteinovsku frizuru, a istetovirani orator bijesa izniman je manipulator ovaj put i iznimno eksplozivne i poslušne slovenske publike. Moshanja nije manjkalo, kao ni prilično klimavih pokušaja stage divinga. Mitch je svojim pokretima dugonoge ptice iz neke crtanke (na pamet mi je pao ponajviše plešući ptič iz crtića o profesoru Baltazaru …) očito uspješno začarao slovensku mladež, a ljetni obred uspješno se plео unatoč cjelokupnoj dvodimenzionalnosti zvuka do potpunog klimaksa sat i pol dugog iscrpljujućeg šetanja kroz tri doduše slično zvučeća albuma The Cleansing, No Time To Bleed i Black Crown – nakon masivnog scenskog gnječenja testosteronskih snaga kalifornijskih stričeva i slovenske mladeži te Mitchova stagesurfinga na rukama prepotenih mladića i djevojaka koji su dobili pozornost, koncert se pomaknuo u neslućenom smjeru. Slovenska mladež mogla je pokazati i svoje znanje hip hopanja, gdje su za matricu zvuka pobrinuli upravo Suicide Silence, ali pokazalo se da osim jednog Austrijanca naš podalpski kokošinjac ima malo freestylera među brutalskom populacijom. Posrećeno rasterećenje ušiju gotovo je okrunjeno time da bi publika od posjetitelja iznudila da odsviraju kakvu Deftones pjesmu, ali kako se od stolara ne može očekivati da će umjetnički oblikovati novodobne renesansne kipove, točku na i stavila je i sasvim pristojna deathcoreovska “sentiša” No Time To Bleed i zavjesa je pala. Ofenziva zvuka je završila i po moru znoja sudeći, to je nedvojbeno bio koncert za upis u rubriku uspješnih trenutaka ljeta. Sam nekih glazbenih vrhunaca ne bih mogao izdvajati, ali moshburger gigantskih razmjera bio je svim ljubiteljima instanta nedvojbeno vrlo po guštu.

Pohvala ide ponajprije organizatorima koji su uspjeli u Ljubljani izvesti novi uspješan niz prilično udarnih, raznolikih i nedvojbeno uživljivih koncerata. Za svakoga se nešto nađe, a Dirty Skunks uspjeli su samo dan nakon izvanrednog nastupa slavenske udarnosti prožete folkom izvesti nešto na posve drugačiji način. Što je bolje, a što ne, stvar je ukusa. O ukusima se ne vrijedi prepirati, ali je nedvojbeno mnogima dovoljno da se na sveprisutnoj internetskoj mreži mogu pohvaliti činjenicom da su prisustvovali jednom od udarnijih koncerata ovog ljeta i preživjeli, a poneka dama ili dvije mogu se pohvaliti i time da su se pod neonom i crvenim podtonovima rasvjete na Metelkovi nakon koncerta uspjele dokopati Mitcha, pomilovati poneki od njegovih strateški postavljenih tattooa i okusiti svojih pet minuta pozornosti koju im je poklonio od koncerta umorni, izgoreni i svojoj stvari dosljedno predani div novodobne corovske scene. Ostali članovi sastava pak povukli su se u sjeni svog središnjeg scenskog pomagala u okrilje svog autobusa i krenuli novim doživljajima ususret, još uvijek ugodno zaviti u izmaglice potpune anonimnosti …

Setlista

WITHIN DESTRUCTION:
1. Carnage
2. While She Was Dying
3. This Misery
4. King Of Serpents
5. Bloodbath
6. Demise
7. Desecration Of The Elapsed
8. God Of The Soulless

SUICIDE SILENCE:
1. March to the Black Crown
2. Unanswered
3. You Only Live Once
4. Wake Up
5. O.C.D.
6. Suffer
7. Smoke
8. Slaves to Substance
9. Bludgeoned to Death
10. The Price of Beauty
11. Fuck Everything
12. Disengage
13. No Pity For a Coward
Encore:
14. No Time to Bleed

Galerija slika