Metal Camp 2012 – drugi dan!

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Tolmin (ušće Tolminke i Soče) / Slovenija
Datum koncerta: 07.08.2012
Broj posjetitelja: 12.000
Cijena ulaznice: 109,00€ (jednodnevna ulaznica) / 142,00€ (sedmodnevna ulaznica)

Drugi dan ovogodišnjeg izdanja festivala Metal Camp otvorio je niz nastupa folk metal sastava koji su danas očito u fokusu metal trenda masa. Da će tako biti, najavio je već noćni nastup Talijana Krampus, koji su one koji nakon Machine Head još nisu imali dovoljno šibanja po receptorskim organima još dugo u noć razmazili svojim navalama na glavnoj pozornici. Pa ipak je drugi dan u ukupnom zbroju bio skrojen po mjeri ljubitelja death metala. Prije svega zahvaljujući sjajnim Kataklysm i fantazmagoričnim povratnicima na scenu At The Gates, glavnim nositeljima drugog dana ovogodišnjeg festivala Metal Camp. Ali idemo lijepo redom.

No u početnom dijelu to ipak nije tako izgledalo. Najava folk metalske obojenosti festivala koja će od trećeg dana nadalje zlatiti, pripala je glasnicama domaćih sastava Brezno i Avven. Dakle, septet za septet. Brezno su po stažu nešto mlađi od Avven! U četiri popodne usred vražje žege zauzeli su pozornicu, gdje ih je dočekao odličan odaziv i potvrdio da su sastavi koji peku metalne rifove uz poluge keltske pastorale još kako popularni. Da Brezno »rastu« i napreduju iz mjeseca u mjesec potvrdio je i nastup na Metal Campu, na kojem su, još dodobra zagrijani od nedavnog zajedničkog nastupa s Arkona u Ljubljani krajem srpnja ove godine, izveli vrlo kompaktan i uvjerljiv nastup. Svojim su pojavom uspješno ispunili veliku pozornicu Metal Campa i s obnovljenom postavom najavili da za Brezno postoji samo jedan put. Put do prvog pravog studijskog albuma, koji će im dodatno otvoriti vrata afirmacije na međunarodnoj sceni. Skladbe Glasnik, V nebo, Dolina pogubljenih, Žanjica, Bitka, Krst i Glas preteklosti, koje su odjeknule s pozornice, svjedoče o uspješnom spajanju slovenskog tradicionalnog melosa u narodnom nasljeđu s pedigreom metal rifa.

Avven su prošle godine izdali drugi studijski album »Kastalija«. Na glavnu pozornicu zapravo su ih u zadnji čas povukli s druge pozornice. Ono što su Brezno najavili prije Avven, Avven su svojim nastupom još produbili. Podržavajuća publika gotovo »mliječnih zuba«, recimo da jedva punoljetna, ako ne i cijele horde šesnaestogodišnjaka i šesnaestogodišnjakinja, potpuno se prepustila zabavi uz himnično rockersko-metalsko podgrijavanje glazbe Avven, dignula lijepu količinu prašine u zrak, koja je stvarala dimnu zavjesu usred žege, dok je »vozila vlakić« tijekom nastupa sastava. Avven, koji svojim izgledom i stilom nehotice (ili hotimice) podsjećaju na Siddharta, križane s keltskim pastoralnim elementom, što karakter ove dosjetke produbljuju vokalni pristup i sama pojava pjevača na pozornici, zatim njegov Gibsonov »sunburst« Les Paul, a svakako i sam princip skladanja, koji uspijeva iskamčiti grabežljivu himničnost u refrenskim napjevima koja se vrlo brzo uvuče pod kožu (Zmaji, Ros). Avven mogu biti i dobar primjer ostalim slovenskim sastavima, jer uz praćenje njihova nastupa ne manjka natuknica da odrski stas vrijedi barem toliko koliko i glas. Dakle, dotjeran vanjski izgled ujednačene konfekcije, kojom Avven pokušavaju istaknuti svoj glazbeni karakter i samu glazbenu bit, metoda je koja mnogim našim sastavima još nedostaje, a Avven je prakticiraju već sada vrlo smjelo. Zato je to važno polazište i kod potencijalnog osvajanja međunarodne scene. Odlično ispunjen prostor pred pozornicom, osobito slovenskom mladeži, potvrđuje sve veću popularnost sastava i usidrenost njegove glazbe.

Madball su legendarni njujorški hardcore bend kojem ne treba posebna najava. Boksači koji svojim obilnim tetovažama, ožiljcima i režećom mandibularnom prognatijom bude sve prije nego čovjeku prijazan pogled. Dakle, trgajući pit bullovi, koji ne kriju svoju mafijašku dualnost kad se uz svoj neskriveni nasilni stav utječu stalnom ispovijedanju njegovoj visosti na nebu. Ali pustimo to, iako djeluje groteskno od nekad. Tričetvrt sata valjanja ekstremnog gnjeva preko Metal Campa, odrezanog punk štropotanja prožetog vratolomnom kanonadom po-thrashiranih rifova i pobješnjelih eskalacija bevsakača Freddieja Criciena, bez kojeg je teško zamisliti Madball, bilo je oduševljavajuće! Čovjek se istrenirao koliko se uopće može istrenirati tijekom nastupa. Počevši s Get Out, zatim skladbama For My Enemies, Empire, We The People, integracijom izgubljene Agnostic Front skladbe It’s My Life, koja je izašla 1989. na debitantskom EP-u sastava Madball »Ball Of Destruction«, do završnog crescenda s Heavenhell, Infiltrate the System i finalnim kršem Hardcore Stil Lives, uživali smo u iskonskoj, izravnoj, s vražjim voltažama prekuhanoj egzekuciji, koja u svom blitzkriegu nije ostavljala zarobljenike. Samo potpuno opustošenje. U vrijeme nastupa Madball publika se konkretno izmiješala, a prije svega malo »otopila« u obilju, što je dijelom ukazivalo na to da žanrovski, iako ne kriju elemente thrash metal glazbe, Madball na festivalu tipa Metal Camp među publikom ipak nisu masovno traženi sastav u izboru svih nastupajućih. Prikladniji izbor je njihova nadogradnja Hatebreed, koji su na svoj nastup na Metal Campu morali pričekati još koji dan.

Fintroll su, kao sljedeći, naravno preokrenuli sve osjećaje! Alkoholni razvratnici koji u posljednje vrijeme novim izdanjima ipak ne uspijevaju više toliko impresionirati kao prije godina, kad su svojim dolaskom na scenu i lucidnim kombiniranjem black metala te zajedljive nordijske folk šegavosti tako ugodno popestrili glazbenu scenu. Nevjerojatno, ali prije početka koncerta prema pozornici je drla prava crna zapjenjena rijeka sa svih strana kampa. Ljudi odjeveni i našminkani u konfekciju sjevernjačkih tradicionalnih nošnji, tu su kiltovi, rogovi, vikinški šljemovi, oslikana lica i naravno opojan zadah prolivenih alkoholnih derivata koji su pućili iz daha mase…. Alkoholna orgija je počela, a bend nije skrivao odlično raspoloženje uz poglede na podivljalu publiku pred pozornicom. U konkretnoj minutaži, koja je gravitirala na cijeli sat, redale su se skladbe Nattfödd, Födosagan, Slaget Vid Blodsälv, Jaktens Tid, zanimljiva obrada skladbe Insects, koja u svom izvorniku pripada američkim novovalnim eksperimentalcima Oingo Boingo, preuzeta s albuma »Nothing to Fear« (1982), novija Solsagan i Under Bergets Rod s aktualnog studijskog albuma »Nifelvind« (2010) te »poznarodnjena« pivska navala u završnom dijelu zvana Trollhammaren. Smjesa lucidnosti i sjevernjački hladno zlobne rulete bodljikavih melodija, koje u vezi zapravo podsjećaju na lomatajućeg pijanog trola koji jedva čeka da izvali kakvu glupost, dokazala je da su Finntroll vruća koncertna atrakcija, skrojena po mjeri svima koji želite odklop i neopozivi let ustakljene litre finske votke ravno u čelo blesavo

No Kataklysm su, kao prvi bend na popisu, naišli na nekoliko zvučnih peripetija, što je rezultiralo time da su u početnom dijelu nastupa, tijekom otvaračke skladbe As The Enemy Sleeps, nekoliko vremena svirali bez basista Stephanea Barbea. Unatoč tome, death metalci iz frankofonog dijela Kanade, Montreala, počeli su koncert kao da ih to ni najmanje ne izbacuje iz tračnica. Jean Francois Dagenais s masivnim rifovskim zidom, ali prije svega odlični »growler« Maurizio Iacono, uz pouzdanu bubnjarsku finomehaniku Maxa Duhamela, u tren su uspostavili osjećaj apokalipse, kao što već sama misija i ime sastava nagovještavaju. No uskoro se u igru vraća i nedostajući Stephane i kvartet ruši dalje svom snagom. Iacono je tog dana među frontmenima zacijelo odnio prvo mjesto u kategoriji najsnalažljivijeg i najsimpatičnijeg voditelja između točaka. Njegov zabavni dijalekt, koji se drži uporabe engleskog jezika, naizgled strašnog gorštaka pretvorio je u simpatičnog medvjedića, koji je povrh toga u obraćanjima zapravo zvučao sarkastično. Kataklysm su posebnjaci, kao što je posebno u glazbenom pogledu mnogo toga što nam je do tog dana u povijesti glazbe dao Quebec, počevši s apsolutnim glazbenim »odpičenjacima« Voivod. Unatoč mračnjaštvu i propasti koje su dečki stvarali kroz The Night They Returned, It Turns To Rust, novija Push the Venom i At The Edge of The World s aktualnog studijskog albuma »Heaven’s Venom« (2010), pa zatim The Awakener, Shadows And Dust, Crippled & Broken, As I Slither, Taking The World By Storm i Iron Will, ona je dodobra oklesana i melodičnim umetcima gitarista Jeana Francoisa, a bili smo izloženi i povremenom milozvučju ekstremno brzo odsječenih sekvenci hiperblastova (Shadows Adn Dust), koje je stvarao šesnaestinski takt »snare« bubnja Duhamela. Unatoč tome što je Kataklysm promatralo manje publike pred pozornicom, oni su opčinili Metal Camp svojom izvedbenom savršenošću, tehničkom složenošću i iskrenim orijaški valjajućim maršem crnine sudnjeg dana kakvog može stvoriti samo bit Kataklsym metala. »If you have a metal heart, than you have an Iron Will!« u jednom je od obraćanja publici najavio skladbu Iron Will pjevač Maurizio Iacono. Čupanje preko svake mjere, da su pucali vratni kralješci! Ludnica i jedan od vrhunaca drugog dana festivala, odlično izvedena uvertira savršenstva death metala u dugo očekivani nastup At The Gates.

Jedni od utemeljitelja doom metala Paradise Lost predstavljali su lijepo žanrovsko osvježenje ne samo drugog dana, nego cijelog ovogodišnjeg festivala Metal Camp. Ako ne i jedini britanski bend koji je stajao na ovogodišnjem izdanju festivala na čelu velike pozornice, stigao je u Tolmin s novim albumom u džepu zvanim »Tragic idol«. Ukupno trinaesti po redu studijski album dokazuje da se sastav vraća u njedra svoje iskonske glazbe. Paradise Lost, koji zapravo nastupaju u originalnoj postavi Greg MacCintosh (gitara), Nick Holmes (vokal), Aaron Aedy (gitara), Steve Edmondsson i novi pridošlica, bivši The Haunted i Cradle Of Filth, At The Gates povratnik (!) te Brujeria bubnjar Adrian Erlandsson. Dakle, Erlandsson je na Metal Campu nastupio dvaput. Svu tu novopronađenu izvrsnu radnu kemiju u sastavu potvrđivala je već na početku nastupa odlična nova skladba Honesty In Death. Nad pozornicu festivala legla je noć i sentiment pun doomovske melankolije djelovao je punim iskorištenjem, kad je sastav beskompromisno oživljavao izbor skladbi od Widow, Erased, Forever Falirue, One Second, The Enemy novima Tragic Idol i Fear Of Impending Hall te doveo koncert kraju skladbama Faith Divides Us – Death Unites Us te Say Just Words. Zvuk autentičan do srži, energija i atmosfera ledena i što je moguće stvarnija. Nick Holmes osobito u prvom dijelu koncerta u suverenom vokalnom držanju, zatim na sredini s nekoliko poteškoća, ali pred kraj mu se glas ponovno vratio u početnu formu. Paradise Lost su na pozornici usklađeni sa svojom glazbenom paradigmom. Namrgođeni, nepopustljivi, lica morbide. S vremena na vrijeme razvedrio je lice samo Aaron Aedy, dok njegov prijatelj Greg MacCintosh na krajnjoj ljevici još uvijek vrijedi za prvu ikonu i figuru sastava, koja govori sama za sebe. S kosom gotovo do koljena, licem uperenim u tlo, mrkim pogledom i revnom interpretacijom gitarske svirke MacCintosh već samom pozorničkom prezencijom isijava tihog poglavicu i idejnog vođu sastava. Publika je do tog trenutka zbila redove u najvećem broju, a bend je u odličnoj uštimanosti i kompaktnoj te dinamičnoj izvedbi stvorio fenomenalan koncert i tako najavio da će njihov povratak u Sloveniju u listopadu ove godine, kad će Paradise Lost nastupiti u Kinu Šiška (Ljubljana), biti koncert vrijedan obaveznog posjeta!

I naposljetku najčekaniji nastup drugog dana festivala. Povratnici na scenu i jedni od utemeljitelja melodičnog death metala stare dobre göteborške škole! At The Gates. Možemo reći da je raspad sastava The Haunted s ove strane bio koristan. Sa svim suosjećanjem prema obožavateljima sastava The Haunted! Ponovno djelovanje At The Gastes nedvojbeno su ostvarenje snova za sve ultimativne sljedbenike death metala u svim njegovim pojavnim oblicima, kakve nam otkriva istraživački glazbeni genij stvaratelja ovog metalskog žanra.

Vjerojatno ste i sami u svojoj koncertnoj odiseji bili na kakvom koncertu ponovno okupljenog izvođača, koji je nakon mnogo godina mirovanja ponovno pokrenuo svoju mašineriju. Izvođača koji je prestao djelovati kad je bio na vrhuncu svojih snaga i nadahnuća. Jedni od takvih upravo su At The Gates, koji su izdali brzo četiri albuma – oni danas vrijede za ultimativne klasike death metala pionirske vrijednosti (kad govorimo o göteborškoj grani razvojne orijentacije u death metalu). Nakon proboja s albumom »Slaugher Of The Soul« 1995., At The Gates su se 1996. raspali. Dakle, na nekakvom putu prema vrhuncu. Očekivanja su na Metal Campu od At The Gates bila velika. At The Gates su izabrani za jednog od »headlinera« festivala s nastupom dugim sat i pol, a svakako su se cijedile sline pri pomisli na set listu, koja drukčija od sanjarske ionako nije mogla biti.

I doista. Od prvog do zadnjeg takta sastav je upozorio da im naboja nikako nije nestalo. Tvrdokorno službovanje Bjoerlera, Larrssona te Erlandssona u The Haunted učvrstilo je veze među glazbenicima, a At The Gates su pristupali poslu na pozornici doslovno fanatično! U set listi su zapravo izveli cijeli album »Slaughter Of The Soul« (1995) i već samim tim činom iskupili se obožavateljima za sve godine svoje odsutnosti s »death metalske« scene. S navedenog albuma izostavili su samo instrumentalni završni izlaz The Flames Of the End. Da je nastup bio u znaku navedenog studijskog albuma sastava, svjedoči i sam završni dio. Regularni nastup zaokružila je Need, dodatak je otvorila do tog trenutka jako propuštana odlična Blinded By Fear, koja je fantastičnu atmosferu ponovno vratila vrhuncu bezbožnih orgija, koje su osvojile tog večera još posljednji put tolminsko područje, pri čemu nisu mirovali ni najskriveniji kutci Trente s izvorom Soče uključivo, a vjerojatno je to pošteno potreslo i lutajuće duhove palih na Soškoj fronti od Tolmina do Kobarida.

Odluci dečki da odsviraju cijeli album »Slaughter Of the Soul« vjerojatno je kumovala i činjenica da mnogo toga s tog albuma do svog ponovnog okupljanja nisu izvodili uživo, jer je nakon njegova izlaska uskoro slijedio raspad sastava. Na licima se, unatoč zlokobnoj inkarnaciji stvorenog ulaza u pakao, momcima neprestano crtala vedrina i radost što su ponovno zajedno, jer su mikastili repertoar s ekstremnom zauzetošću i nevjerojatnim fokusom. Vokal Tomasa Lindberga ostao je sačuvan i neokaljan. Grčenje od kojeg je iz grla doslovno sijevalo! Od prve do zadnje sekunde koncerta. Švedsko savršenstvo izuzetne usklađenosti u izvedbi, briljantnog međusobnog općenja, kao i odlične zvučne slike tijekom koncerta. At the Gates su opravdali sva očekivanja prvih nositelja drugog dana festivala i s vehemencijom pomeli konkurenciju tog dana u svim atributima pozorničke izvedbe. Kemija u ekipi je izvanredna i nadajmo se da će sastav što prije izbaciti svoj novi studijski album, koji će tako ukupno biti njegov peti. Nastup koji je spadao među jedan od vrhunaca ovogodišnjeg Metal Campa, ako ne i sam vrhunac!