Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Vojenska pevnost Josefov, Jaromer, Češka
Datum koncerta: 10.08.2012
Broj posjetitelja: 22.000
Budući da je četvrtak tako dobro započeo s thrasherima Toxic Holocaust, odlučio sam i petak otvoriti thrashom. A ako neki novodobni thrash sastav zna kako thrash mora zvučati u 21. stoljeću, onda su to kalifornijski Warbringer. Dečki su nas pozdravili uvodnom pjesmom s aktualnog albuma Worlds Torn Asunder, Living Weapon, i ispod pozornice je već iste sekunde izbio rat. I to ne pozicijski rat, ne strateški i taktički, nego pravi totalni rat kojem je cilj uništiti i pokositi sve pred sobom. Warbringer su s pozornice od prve do posljednje pjesme sipali rafale i bombe, a helikopteri su u stilu početka Apokalipse danas! Josefov zalili napalmom. Warbringer pak kao da ih žrtve ne zanimaju, gitaristi John Laux i Adam Carroll samo su zamijenili špagere i odjurili u novi juriš pjesama sa sva tri albuma. Pakao se otvorio, a njegovim je legijama zapovijedao pomahnitali John Kevill. Kakav frontmen! Nevjerojatno karizmatičan, s odličnim pristupom pozornici, dobrim razgovorom s publikom, čistom thrasherskom energijom koju mu je u kolijevku zacijelo položio Paul Baloff i, što je najvažnije, savršeno bolesnim, otrovnim i agresivnim thrash vokalom – Kevill na pozornici djeluje kao metalska verzija narednika Hartmana iz kultnog Kubrickovog Full Metal Jacketa! Pravi thrash rušitelji poput Total War i završnog bombaškog napada Combat Shock dokazuju da su Warbringer bez sumnje jedan od najboljih (ako ne i najbolji) novih thrash metal bendova koji su posljednjih nekoliko godina nicali kao gljive poslije kiše, a Donositelji rata u tenkovskom ispušnom plinu i udarnom valu iza sebe ostavljaju svu konkurenciju.
Zanimanje za sljedeći bend nakon tako dobrog nastupa je splasnulo, trebalo je doći do daha, iako su se na susjednoj pozornici za svoj oproštajni koncert spremali finski melodični death metalci Norther. Dečki su prije dobrih mjesec dana objavili da se opraštaju, a za posljednji koncert izabrali su upravo Brutal Assault. Korektno izvedenom nastupu nema se što zamjeriti, no odluka Norther da se umirovljuju je sasvim ispravna, jer u melodičnom death metalu nisu izumili toplu vodu, a kamoli vodu.
Na ljepše (odnosno gore, hehe) opet se okrenulo s njujorškim veteranima death metala Incantation. Njih je netom prije ljetnih festivalskih nastupa zadesila nesreća, jer je bubnjar Kyle Severn slomio nogu, pa su nastup na Metalcampu otkazali, a Brutal Assault je na sreću prošao bez posljedica. Za bubnjeve je sjeo unajmljeni Sam Inzerra (Incantation su u više od dvadeset godina djelovanja ionako izmijenili gotovo četrdeset članova!), a siva eminencija benda ostaje Belzebub osobno, John McEntee. McEntee je s ekipom pobrinuo za dobar sat blasfemičnog death metala, koji su poduprli dobrim zvukom, brutalnim, paklenim vokalom i dobrim izborom pjesama (Anoint the Chosen, Devoured Death, Absolved in Blood!). Vokal grmi kao sto đavola, Inzarra je uvjerio dobrim bubnjanjem i izbrušenim blast-beatovima, a sjajno su zvučali i spori, doomerski rifovi, koji su cijelu stvar učinili još bestijalnijom i još đavolski zlobnijom. Unatoč vrlo solidnoj izvedbi, vidjelo se da je bend priličo rezerviran, a od jednog od kumova death metala McEenteeja opravdano sam očekivao nešto više od obraćanja tipa »fuck, come on you fucking mother fuckers«.
S Insomnium smo opet otplivali u nježnije vode, preko finskih jezera i šumaraka dečki su nas poveli u mračnu melankoliju koja je postala tako tipična za finske bendove. Insomnium i dalje predstavljaju aktualni album One For Sorrow, koji je i ovaj put zauzeo čak 90 posto seta, što na žalost znači da dečki zaboravljaju na starija izdanja (koja novi u mnogočemu nadmašuju). Dobar zvuk, koji je ove godine u usporedbi s ozvučenjem prošlih izdanja festivala na sreću prije pravilo nego iznimka (ne znam jesu li tonci nabavili čepiće za uši, sakrili im Becherovku ili im objasnili da gumbi na mikseti nisu samo za ukras, štogod su učinili, ovaj put je napokon radilo!) u prvi je plan gurnuo elemente Insomnium, koje predstavlja agresivnije usmjeren melodični death metal pun sporijih, otužnih dijelova, koji su postali tako karakteristični upravo za finsku metal scenu. Sa svih strana počele su letjeti melodične pasaže koje su rame uz rame izvodile obje gitare, brojni harmonični ukrasi te šareni i razigrani solistički izleti. Gitaristi su pokazali zapanjujuću kvalitetu, jer su ispaljeni rifovi odsvirani punom snagom, a unatoč njihovom velikom broju nisu se ponavljali. Insomnium unatoč agresivnoj podlozi uvijek prati neka tragična otuženost i crna melankolija, a tu atmosferu izuzetno uspješno postižu samo gitarskim linijama, za njezinu izgradnju ne trebaju klišejizirane klavijature, tek povremeno su s matrice doplutali klavijaturski dijelovi, koji su doživljaj uspješno nadogradili. Insomnium su kao i uvijek svoj posao obavili kvalitetno i suvereno, samo njihova melankolija nekako ne priliči atmosferi festivala i na njihovo bi mjesto mnogo bolje sjeo pravi death ili thrash metal.
Na primarnu usmjerenost festivala na ekstremni, brutalni metal ispravno su podsjetili norveški black metalci Kampfar (ne propustite ih ni u studenom u Ljubljani!), koji su u Češku donijeli hladnoću norveških fjordova. U debelu atmosferu noćnih mora Kampfar su nas zamotali atmosferičnim, mid-tempo black metalom, kojem za stvaranje ambijenta ne trebaju beznačajne zvončaste klavijature. Kod Kampfar intenzivnu, debelu naslagu magle prizivaju samo šarene i razigrane gitare, koje znaju ponuditi i nešto više od black metalskog pčelinjeg zujanja, dinamični bubnjevi koji se ne oslanjaju samo na neprestane blast-beatove te zvjerski i bestijalni vokali Askea i Dolka. Po mom mišljenju black metal pobjednici ovogodišnjeg festivala, koji su Brutal Assault stisnuli u moćni sloj leda norveških ledenjaka, nacionalnog ponosa koji bukti iz pjesama i potpune, neukrotive energije pjesama kao što su Ravenheart, Mare i Vettekult. Follow the Ravenheart!
Budući da mi razne izvedenice corea ne dišu najbolje, odnosno izbjegavam ih kao Glen Benton obrnute križeve, preskošio sam nastup Darkest Hour. Na sreću, Brutal Assault pobrine se za brojne aktivnosti, ako te stotinjak bendova umori do te mjere da si moraš priuštiti odmor. Bend možeš nesmetano pratiti s prirodne tribine, na kojoj su ove godine povukli pametan potez i postavili šank. Ako si fan opskurnog (češkog) grinda, novčanik možeš do kraja ispraznit na metal marketu ili pak u metal kinu pogledati odličan izbor horor filmova (s češkim podnaslovima/sinkronizacijom, haha), ili sate i sate razmišljati što ćeš jesti (na Brutal Assaultu uz standardne ćevape, pizze i hamburgere možeš zagristi i u meksičku, kinesku i arapsku hranu, pa u češke i poljske specijalitete, kobasice, veganska i vegetarijanska jela itd.). Ako ni to nije dovoljno, Brutal Assault ove je godine čak pripremio i paintball poligon. Svašta.
Nekoliko piva kasnije pred Jaegermaister pozornicom dočekao sam prvi nastup ovogodišnjeg Brutal Assaulta legendarnog Grega Mackintosha (Paradise Lost), koji je na pozornicu stupio sa svojim svježe sklepanim sastavom Vallenfyre i pobrinuo se za poštenu pljusku staroškolskog death metala, koji mjestimice nadopunjuje doom pa čak i elementi crusta. Slasno! Vallenfyre su prošlog listopada objavili svoj prvijenac, A Fragile King, koji je nastajao u mračnom ozračju uz smrt Gregova oca. A Fragile King tako djeluje kao uglazbljenje pet faza žalovanja – poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje. Vallenfyre tako s jedne strane predstavljaju brutalan old-school death metal s gitarama zvuka buldožera, koji ti se prošeta preko glave, povremeno gotovo crusterski primitivnu rifažu, a s druge strane duboke, prijeteće, spore i teške doomerske pasaže. Povrh svega Mackintoshov brutalni lavež, koji u osobnim ispovjednim tekstovima često na prefinjen način išiba Crkvu: »because it’s so easy.« Iako je Mackintosh primarno gitarist, kao frontmen se snalazi iznenađujuće dobro, osobito kad je riječ o povezivanju programa, a sve ostalo ionako kaže udarna glazba, koja ti jednom neukrotivom brzinom otkine vrat, a drugi put te tonom teških rifova zgnječi pod zemlju.
Vallenfrye su pak bili tek uvertira u povratak Prokletih, kultnog njemačkog death metal sastava Morgoth, koji je u kasnim osamdesetima/ranim devedesetima oralo ledinu europskog death metala. Nijemci, koji su svojim prvijencem Cursed (1991) postavili temelje euro death metalu, nakon raspada 1998. utonuli su u zaborav, a prije dvije godine povratkom među žive predstavljali su jedan od zanimljivijih i uzbudljivijih »reuniona.« Morgoth su mislili smrtno ozbiljno i već za početak preštampali leševe s Cursed klasikom Body Count. Fantastičan zvuk koji je rezao moždane korteksa, gitare koje su zvučale kao pobješnjeli psi pušteni s lanaca i kao Melkor bez milosti sjekle glave ubojitom rifažom, potresni bubnjevi te sirov, brutalan i nevjerojatno dobro očuvan vokal Marca Grewea, a povrh svega i izuzetno raspoložen bend, čimbenici su koji su se pobrinuli da se Morgoth vinu na vrh ovogodišnjeg Brutal Assaulta. Nijemci su se u svjetlu proslave dvadesete obljetnice albuma Cursed posvetili većinom rušiteljima s te death metalske klasike i nanizali nezaboravne Unreal Imagination, Sold Baptism i Suffer Life, još dublje u bezdane Utumna (dvorac Melkora, kasnije Morgotha, Mračnog gospodara, glavnog negativca Tolkienova Međuzemlja, po kojem su Nijemci uzeli ime) pak su nas bez trunke milosti gurnuli himnama EP-a The Eternal Fall, White Gallery i Pits of Utumno. Cijelo vrijeme Morgoth su zadržavali samo najvišu kvalitetu izvedbe materijala, pokazali fenomenalnu formu (koju dokazuje odličan DVD Cursed to Live izdan nedavno). Šteta što vrijeme bendu nije dopustilo da nas vrate i na (nepravedno) previđeni album Odium, možda i na posljednji studijski uradak Feel Sorry For the Fanatic, iako su se na njemu već poigravali s elementima industriala. Karizmatični Grewe je publiku lako držao u stisku lavljeg rike, koja zvuči kao nesveta mješavina Johna Tardyja (Obituary) i Chucka Schuldinera (Death), a šarene i razigrane gitarske linije dvojca Sebastian Swart/Harry Busse unakazile su nas do neprepoznatljivosti poput horde orkova. Morgoth su očekivano, ali bombastično svoj set zaključili hitom Isolated, koji nas je najprije pogazio doomerski teškim i sporim introm, a zatim do kraja uništio i upropastio orkanskom olujom udarnog death metala. Vrhunac ovogodišnjeg Brutal Assaulta i toplo vam preporučam – ako vam je ikako stalo do death metala, uhvatite Morgoth čim bude moguće!
Kasno poslijepodne bilo je kao stvoreno za odmor i gašenje žeđi u gradu, gdje za vrijeme festivala gotovo sa svakog prozorskog drugog pervaza nude pivo i to je bilo mnogo ugodnije nego na festivalskom prostoru (a stajalo je, preračunato u eure, od smiješnih 70 do 90 centi), a navečer sam švedskim Amon Amarth dao još jednu priliku da me uvjere. Ponovno im nije uspjelo i doista se nadam da ću ubuduće biti pošteđen i uspjeti ih zaobići u velikom luku. Generičnijeg i dosadnijeg »death metala« od onog koji nude Ama Njama nećete naći. Tri četvrtine rifova neoriginalnog gitarskog dvojca Johan Soderberg/Olavi Mikkonen zvuči već sto puta prožvakano i prije čuveno kod praktički svih švedskih melodičnih death metal bendova, a tematika Vikinga i nordijske mitologije izlizana je i silovana do nesvijesti. Uzbudljivije je bilo gledati kako se na obližnjem štoku u woku okreću kineski rezanci.
Očito jedan od najiščekivanijih sastava ovogodišnjeg festivala bili su velikani modernog thrasha/groove metala, američki Machine Head. Prostor pred pozornicom bio je prije njihova nastupa nabijen do posljednjeg kutka, a Josefov je eksplodirao u golemoj bombi ljudskih trupova, udova i svega što spada uz to. Kad su Machine Head pod vodstvom Robba Flynna opalili startnim pištoljem i spustili se u osamminutni ep I Am Hell (Sonata in C#), ispod pozornice se otvorio pakao neprestanog moshanja, circle pitova, neprekidnog crowd surfanja i usred koncerta golemog zida smrti, koji je Flynn dobio samo trzajem malog prsta. Publika je bila izmiješana kad je bend, koji je trenutno u najboljoj formi svojega života, nanizao klasike Old i Imperium, a nastup single novog albuma Unto the Locust, Locust. Cijelo vrijeme dah je oduzimao fantastični gitarski superdvojac Flynn i Phil Demmel (nekada gitarski duet legendarnih Vio-Lence!), osobito kad su se postavili rame uz rame i za šalu ispraznili ultra brze harmonične solaže, većinom odsvirane u spektakularnim dvoglasjima. Na žalost, bogat protok energije nerazumljivo je prekidao sam bend, koji je nakon gotovo svake pjesme ugasio pozornička svjetla i tako grubo i neočekivano prekidao odličan tijek koncerta. Sredinu seta velikim je slovima zastupao fenomenalni Aesthetics of Hate, posvećen pokojnom Dimebagu, koji je ponajprije velik fuck-off američkom novinaru koji je napisao da je Dimebag sam kriv za svoju smrt, zbog sviranja agresivne glazbe (Only in America). Pred srhljivom polubaladnom Darkness Within Flynn je još jednom izdašno vježbao svoju gubicu, predstavio priču o snimanju videospota u Pragu, a u nju upleo »manowarske« gluposti o metalskom bratstvu, povezanosti itd. Flynn je ovaj put govorio gotovo više nego što je pjevao i bez njegovih obraćanja, koja su svaki put bila naporniji, Machine Head su mogli odsvirati barem još pjesmu ili dvije više! Ipak su se nešto bolje iskazali kad su zahvatili u riznicu albuma Burn My Eyes i nakon dugih godina oživjeli klasik Block. Svakako treba spomenuti i rušilačku ritam sekciju, koja je pod taktirkom dinamičnog i zanimljivog bubnjanja Davea McClaina i zveckanja basa Adama Duce bubnjala kao cijela topniška divizija pruske vojske, koja je u sedamnaestom stoljeću bila smještena u Josefovu. Machine Head su vrhunski zaključili s Halo i bubnjajućim Davidianom. Machine fuckin’ Head?Fuck yeah!
Prije spavanja za odličan završetak odličnog petka dobro je legla još porcija prvorazrednog doom metala, koju su kao veliki majstori poslužili britanski očevi dooma i gothic metala Paradise Lost. Britanci već dugo nisu tako dobro zvučali, a svoje je odličnom koncertu dodao još i dobar zvuk i sjajna igra svjetala. Paradise Lost trenutno lete visoko na krilima nedavno izdanog albuma Tragic Idol, koji su obilježili pjesmama Fear of Impending Hell, Honesty in Death i Tragic Idol (iznenađujuće dobro ju je Nick Holmes otpjevao nešto življe). Najviše se iskazao upravo Holmes, za kojeg je više nego dobro poznato da je njegova vokalna izvedba gotovo uvijek pod velikim upitnikom. Staroškolsku slavu naravno više ne odražava, ali ovaj put uspio je sve pjesme otpjevati čistim, jasnim i melankoličnim vokalom i to bez fušanja. Osim toga pobrinuo se za nekoliko šarmantnih obraćanja, koja je posve u svom stilu poduprio gentlemanskim britanskim humorom. Kakvo veće iznenađenje Paradise Lost na žalost nisu pripremili, jer je setlista obuhvaćala pjesme koje otrcavaju već poduže, ali su se nove pjesme već iznenađujuće dobro smjestile u uši i usta publike. Paradise Lost su se klasično oprostili hitom Say Just Words, koji je, unatoč tome što su slijedili još kanadski tehničari Gorguts i grindcoreovci Pig Destroyer, predstavljao upravo pravi trenutak za savršen završetak drugog festivalskog dana.
Setlista
WARBRINGER:
1. Living Weapon
2. Severed Reality
3. Wake Up… Destroy
4. Shoot to Kill
5. Shattered Like Glass
6. Total War
7. Living in a Whirlwind
8. Combat Shock
MORGOTH:
1. Body Count
2. Unreal Imagination
3. Suffer Life
4. Sold Baptism
5. White Gallery
6. Burnt Identity
7. Pits of Utumno
8. Isolated
AMON AMARTH:
1. War of the Gods
2. Runes to My Memory
3. Destroyer of the Universe
4. Death In Fire
5. Cry of the Black Birds
6. The Fate of Norns
7. The Pursuit of Vikings
8. For Victory or Death
9. Victorious March
10. Twilight of the Thunder God
11. Guardians of Asgard
MACHINE HEAD:
1. I Am Hell (Sonata in C#)
2. Old
3. Imperium
4. Locust
5. Aesthetics of Hate
6. Darkness Within
7. Real Eyes, Realize, Real Lies (taped intro)/Block
8. Halo
9. Davidian
PARADISE LOST:
1. Widow
2. Honesty in Death
3. Erased
4. Forever Failure
5. Tragic Idol
6. One Second
7. As I Die
8. Fear of Empending Hell
9. The Enemy
10. Faith Divides Us – Death Unites Us
11. Say Just Words
Galerija slika
