Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik, Jerneja Jerak
Mjesto: Tolmin (ušće Tolminke i Soče) / Slovenija
Datum koncerta: 10.08.2012
Broj posjetitelja: 12.000
Cijena karte: 107,00€ (trodnevna ulaznica) / 142,00€ (sedmodnevna ulaznica)
Peti i posljednji dan Metal Camp festivala zapravo je, kao završni dan, donio najmanje zanimljiv popis nastupajućih. Možeš li zamisliti Sabaton kao glavnu zvijezdu petog dana Metal Campa, uz Sodom i Pain na popisu? Teško, zar ne? Bilo koji od te trojice mogao bi se snaći u ulozi headlinera, ali ta je uloga pripala trenutno najpopularnijem od njih trojice.
Nakon vremenskih hirova dan prije, vrijeme se, iako opterećeno niskim oblacima, smirilo i festivalsko se raspoloženje privelo kraju po posve suhom vremenu. Zapravo se do nastupa Sodom nije dogodilo ništa potresno, jer su tijek događanja krojili sastavi sa stažem od najviše desetak godina, pa do tek nekoliko godina, s vrlo malo naznaka umjetničke samosvojnosti.
No s druge strane, pre-Sodom uvertira poslužila je lijepom berbom žanrovske raznolikosti, a festivalski »mir« oko četiri popodne presjekla je tutnjava njemačkih thrash metal revitalista Purify, nakon višegodišnje stanke ponovno aktivnih zaljubljenika u nasljeđe američkog Bay Area pokreta, počevši od stare škole Exodus i/ili Forbidden, a nešto prljavštine rock n’ roll kotrljanja Purify su naslijedili i od njujorških Overkill. Samo u njemačkom zvučnom ruhu. Dakle, generično i manje zanimljivo otvaranje posljednjeg dana. Hedienvolk, nizozemski folk metalci, doveli su pred pozornicu ponovno poveći broj metalskih razuzdanaca, što je još jednom na festivalu potvrdilo opću folk metal maniju koja trenutno vlada na svjetskoj metal sceni. Bend koji se na sceni definitivno afirmirao trećim albumom iz 2010. naslovljenim »Uit oude grond« (»From old soil«), naravno, brine o balansiranju klasičnih gradivnih elemenata metal glazbe s folk instrumentima, poput uključivanja aranžmana za mandolinu i violinu. Nova žurka, sigurni nastup, drukčije jednostavno ne ide. Sastav je dovoljno iskusan, jer se na sceni drži već cijelo desetljeće. No u međuvremenu je već dosadila spoznaja o umjetnom forsiranju folk metal sastava, koji zbog popularnosti žanra automatski dobivaju prednost pred autorski puno zrelijim postavama, vrata im se bez problema otvaraju širom, a pitanje je koliko kvalitete i autentičnosti takvi bendovi danas uopće još mogu ponuditi, recimo radije proizvesti, jer su si u svojoj sveopćoj abundanciji slični kao jaje jajetu.
Steelwing, kao treći na rasporedu, također su sastav koji bi na glavnoj pozornici mogao zamijeniti bilo koji bend s manje, druge pozornice festivala. Steelwing su staroškólski NWOBHM revitalisti. Šveđani su naravno pritisnuli gas do daske. Sviranje je dinamično, uživljeno, prožeto mjerom bombastike i dobro proučenog nastupa, kojeg su u velikoj mjeri naslijedili i od Iron Maiden, od kojih su Steelwing većinom preuzeli i scenski kostim (spandex, a lijevi gitarist Robby Rockbag s trakom na glavi, unatoč snažnijem izgledu, bezobrazno je podsjećao na scenski stav Adriana Smitha iz zlatnih osamdesetih, dijelom i samo zbog gitare modela Gibson Explorer). Novi album za izdavača Noise Art Records, objavljen ove godine, točnije treći po redu, naslovljen »Zone Of Alienation«, dokazuje da su se Steelwing počeli ponavljati. Sastav, koji je u veljači ove godine u sklopu samostalne turneje nastupio i u ljubljanskom Orto baru, ostavio je uvjerljiv dojam i, unatoč generičnosti, lijepo kontrastirao raspoloženju festivala. Iako je vokalist Riley Erickson uvjerljivo pogodio sve registre, pa i one najviše, njegov je vokal u ukupnoj zvučnoj slici djelovao nevjerojatno tanko i piskavo, recimo kar »poženščeno«. Razloge treba tražiti u osnovnim postavkama zvuka, u miksu zvučne slike nastupa Steelwing, jer je Erickson svoju ulogu odradio sigurno. Na popisu skladbi u repertoaru Steelwinga redale su se sljedeće: Full Speed Ahead!, The Illusion, The Nightwatcher, Breathless, Zone Of Alienation, The Running Man, Tokkotai (Wind Of Fury), Roadkill (… Or Be Killed). Impresivniji dojam, što se tiče izražajne autentičnosti, nakon Steelwinga ostavili su finski death/doom metalci s izdašnom dozom »melodike« Swallow The Sun. Na pozornici krajnje statična skupina, koju ipak izvlači izazovna atmosferičnost, nabijena opuštim osjećajem tuge. Melankolija, uvjerljivo stvorena, šćućurila se nad prostorom, čak je i nebo nakratko postalo sivo, kao da i samo žaluje. Unatoč svojoj nepomičnoj statičnosti, vokalist Mikko Kotamäki preuzeo je glavninu pažnje. Tijekom izvedbe uvodne Emerald Forest and the Black Bird (takav je i naslov aktualnog studijskog albuma sastava) privlačio je pažnju upaljenom cigaretom u ruci, naslonjenom na vrh stalka mikrofona u koji je pjevač inače bio uperen, kao i impresivnom crvenom majicom grupe Type O Negative s motivom albuma »Dead Again« (2007). Naravno, ništa od toga ne bi vrijedilo bez uvjerljive vokalne izvedbe! Sastav se probijao kroz skladbe This Cut is the Deepest i potom Hate, Lead the Way!, Psychopath’s Lair, Cathedrall Walls, New Moon i Swallow (Horror pt. I). Sekstet, koji zapravo djeluje u neizmijenjenoj postavi od 2001. nadalje, uz iznimku novopridošlog Kaija Hahta, inače bubnjara Wintersuna, ponudio je pritom i prešernu dozu psihodelično ezoterične komponente raspoloženja, što su potkrijepili osobito akustični pasaži poduprti klavirom (npr. uvod u skladbu This Cut is the Deepest)
Dolaskom njemačkih veterana teutonskog thrash metala Sodom peti se dan festivala zapravo tek doista razživio i razmahao! Prostor ispred pozornice napokon se stisnuo u višetisućglavu masu koja je došla pozdraviti legendarne velikane! Beskompromisni trio Tom Angelripper (vokal, bas gitara), Bernd “Bernemann” Kost (gitara) i novi bubnjar Markus Freiwald, koji je krajem 2010. zamijenio Bobbyja Schottkowskog, otvorio je koncert naslovnom skladbom s aktualnog albuma »In War And Pieces«. Iako predvidljiv nastup, u skladu s očekivanjima, gledanje koncerta Sodom uvijek je svojevrsna poslastica. To je skupina koja ima snažno izgrađen karizmu, koja uvijek u punoj mjeri oživi na pozornici. Prkos kroz godine, a osobito izvanredna scenska kilometraža, govore sami za sebe. Sodom ne poznaju skrivanje. Čvrsta, nepopustljiva i krajnje podrugljiva primordijalna kanonada munjevito kotrljajućeg thrash metala, kakvog znaju kuhati samo Nijemci, usisavala je prostor u ognjene jezike bijesa brutalnog zvučnog terora koji se oslobađao s pozornice! Slijede Sodomy And Lust, M-16, obvezni Agent Orange te Bombenhagel, zatim Remember The Fallen, City Of God, Outbreak Of Evil, Blasphemer, a prostor se kupa u iscurjelom znoju i bičevanju sodomije, sadizma i mazohizma – za svakoga ponešto. Ukratko, nastup Sodom bez sumnje je vrhunac zadnjeg dana, a općenito su dečki u potpunosti popravili dojam koji je ostavio njihov prethodni posjet Metal Campu 2009., kada su se tijekom koncerta suočili s lavinom zvučnih peripetija. Sodom, dakle, još uvijek »ubijaju«! Sastav se inače nalazi u fazi snimanja novog albuma, koji bi trebao izaći ove godine, tako da uskoro možemo očekivati službenu najavu nove headlinerske turneje.
Jedini industrijalci na glavnoj pozornici ovogodišnjeg Metal Camp festivala, Pain, koje predvodi poznati glazbeni veteran i su-kreator skandinavskih grana ekstremnog metala Peter Tägtgren, odjeven u poderanu bijelu odjeću, kombinaciju luđačke košulje i traka za mumificiranje, jurnuo je sa svojom Pain posadom na pozornicu nakon raspoloženjskog uvoda Lux Aeterna (autora Clinta Mansella), koji se pretvorio u ultrabrzu Pain skladbu Crashed. Ona je odmah dala odgovor da će Pain svirati cijeli koncert uz pomoć zvučnih matrica, što u slučaju ovog sastava obuhvaća zvučne petlje programiranja, dodatne podritmove i zavjesu klavijatura. Sastav kojem su tog večera leđa okrenuli osobito ljubitelji Hypocrisy, držao je visoko na rukama osobito priljev pripadnica ženskog spola, koje su u punom odklopu divljale na povremene zarazne koketne ritmične petlje kakve Pain uključuju u svoj glazbeni rukopis. Tägtgren je ponudio izuzetno uvjerljivu interpretaciju zahtjevnog kombiniranja mnogih vokalnih pristupa, od čistog melodičnog pjevanja, preko vrištećeg core vriskanja do death metalskog groktanja, a Pain su svakako dovoljno lukavi da koriste i posebne efekte kroz koje provode glavni vokal (Shut Your Mouth), što je inače ustaljeni ambijentalni trik industrial metala. Nastup su Pain očekivano završili ultramelodičnim hitom Shut Your Mouth s albuma »Nothing Remains the Same« (2002). Bend je u repertoaru izveo još skladbe I’m Going In, Walking On Glass, ubrzani marš koji je iz korijena podigao cijeli Metal Camp na noge, naslovljen On And On, Dirty Woman, Dark Fields Of Pain, Monkey Business, čak i obradu The Beatlesa Eleanor Rigby, uspješnicu Same Old Song, ludi masakr skladbom Bitch, pa Stay Away, Fear Of Demons i The Great Pretender. Odličan koncert, izvanredna suradnja. Bez greške. Zvuk briljantan. Prikovanost Tágtgrena za mikrofon doduše oduzima ukupnoj slici nešto dinamike i scenskog naboja, no osjećaj za usađivanje mračne gotičke, ali ultramelodične grabežljivosti, koja se uzdiže nad navijenim industrial ritmovima, stvara osjećaje hipnoze, a u tome su Pain izuzetno učinkoviti. Šteta je samo što se moraju služiti matricama. Spomenimo i to da su se petog dana na festivalu na popisu nastupajućih našla dva sastava koja idu na jesensku zajedničku europsku turneju, i to Swallow The Sun i upravo Pain (kao glavni nosioci). Uz Pain su, kao glavnog nosioca turneje, dodani portugalski mračnjaci i velikani Moonspell, a falangu popunjavaju još i predgrupe Scar of the Sun i Lake of Tears. Ukratko, vidimo se na jesen na jednom od koncerata te turneje! Obavezno!
Prije Sabaton, koji su izabrani za glavnu zvijezdu petog dana festivala, na pozornicu je izašlo osoblje organizatora festivala i iznijelo vijest o preimenovanju festivala iz Metal Camp u budući MetalDays, što je izazvalo val bijesa publike, koja ga je izrazila odlučnim »Buuuuhhhhhh«! Slijedi srdačna zahvala i pozdrav organizatora, nakon čega dolazi napumpana uvodna The Final Countdown, svevremenska uspješnica Šveđana Europe, a nabijen prostor pred pozornicom jedinstveno skače i spaja se s refrenom u jedno. Energetski fluks bio je u tom trenutku naprosto fantastičan.
Sabaton, koji su u svibnju ove godine objavili novi album »Carolus Rex«, prošli su kroz veliku promjenu! U ekipi su zamijenili čak tri člana i prešli iz seksteta u kvintet. U toj novoj formaciji odsvirali su, do dolaska na Metal Camp, kojih 50 koncerata diljem svijeta, a kako je u jednom od obraćanja sažeo pjevač Joakim Broden, nijedan obožavatelj skupine nije pokazao srednji prst bendu ni na jednom od nastupa u obnovljenoj postavi. Tako je izrekao i posebnu zahvalu i priznanje Metal Campu za svu iskazanu podršku i lojalnost vjernih obožavatelja. Pozicija headlinera potvrdila je da se Sabaton i 2012. sigurno drže u vrhu najvrućih metalskih bendova te da i nakon provjetravanja postave zadržavaju kredibilitet.
Skupina je nakon uvoda The March Of War eksplodirala čeličnom himnom Ghost Division s albuma »The Art Of War«, koju je slijedio Uprising s albuma »Coat Of Arms«. Već sam početak koncerta potvrdio je vrućicu petkove večeri, koja se kuhala na kraju petog festivalskog dana, kada je najprije u prostoru između pozornice i ograde koja je dijelila publiku od pozornice zapeo golem splav za spašavanje, a nedugo zatim moglo se primijetiti i cijeli crowd surfing uz pomoć gumenog čamca, koji je također »nasukao« u prethodno opisanom području ispred pozornice. No u stanci između Uprising i nove Gott Mit Uns Broden se prvi put obratio publici. U jednom je trenutku iz prvih redova prema pjevaču poletio predmet umotan u sjajni papir. Broden ga je refleksno uhvatio, a reakcija je išla otprilike ovako: What the…? Kinder Milch-Schokolade?!?« Reakcija je izmamila salve smijeha iz publike… no Broden se majstorski izvukao ovako: »This is candy for a children! On a real metal concerts ladies are throwing their panties on stage, not candies!«
Nastavak Sabatonova marširanja ususret ratovima oslikao je čak i cijeli šator koji je »crowd surfao«, a bend je održavao izuzetnu atmosferu visoko na krilima dok je nizao ep za epom, kao što je među njima Cliffs Of Gallipoli (ona »nesretna« skladba koja podsjeća na Gutter Ballet sastava Savatage), a ujedno jedna od najomiljenijih Sabaton skladbi među fanovima. Tu su bile i odlična nova Carolus Rex negdje na sredini koncerta, pa The Price Of A Mile, Midway, Into The Fire, The Lion From The North, White Death, a Sabaton su nastup stupnjevali u završni krešendo kroz točke željeznog repertoara Attero Dominatus, The Art Of War, 40:1, Primo Victoria te u bisu očekivanu veselicu naslovljenu Metal Crue, koju je slijedila još jedna zahtijevana klasika Panzer Battalion.
Bez obzira na činjenicu da bi zapravo bilo svejedno tko bi od posljednje trojice nastupajućih bio glavna zvijezda petog dana festivala, Sabaton su potvrdili odličnu radnu kemiju u obnovljenom izdanju, u potpunosti iskoristili prostranu pozornicu i poslužili nezaboravan doživljaj užarenoj masi pod pozornicom. Da su umjesto nove Gott Mit Uns odsvirali jedan od najjačih novih marševa albuma »Carolus Rex« naslovljen Killing Ground, trijumf bi bio savršen, ali nema veze. Sabaton jašu dalje. Odakle golemi uspjeh skupine u vrijeme kada se većina okreće od melodičnih oblika power metala, ostaje i dalje fascinantna spoznaja umotana u misterij, a veličinu su si dokazanom nepopustljivošću i prkosom Sabaton nedvojbeno više nego zaslužili!
Druga je pozornica ponovno doživjela potpuni trijumf slovenskih izvođača, koji su pomeli stranu konkurenciju. Već je sam popodnevni nastup Metalsteel pokazao da bi ta skupina bez problema stajala na glavnoj pozornici umjesto bilo koje od prve tri postave zadnjeg dana, a isto vrijedi i za nastup Negligence u večernjim satima, dok su glavni nosioci druge pozornice Noctiferia premoć slovenskih sastava petog dana u potpunosti okrunili.
Tako je završio posljednji Metal Camp festival. Od sada nas čeka MetalDays. U istom opsegu, što znači jednako jake skupine na popisu nastupajućih i festival jednakog vremenskog trajanja. Nadajmo se da će lokacija ostati na ušću Tolminke i Soče, što ostaje festivalski raj Europe, kamo hrle gorljivi metalski privrženici iz svih krajeva Europe. Ponajprije pak nadajmo se da organizator i mještani nađu čvrst konsenzus, koji će se temeljiti na dugoročnom opstanku ovog, još kako važnog događaja, koji pridonosi važan dio kulturno-umjetničkom pulsu Republike Slovenije i državi i u međunarodnom smislu širi ugled i prepoznatljivost, stanovnicima općine Tolmin donosi profit i uz snalažljivost može donijeti još i više, a nikako prokletstvo od kojeg bi trebali slučajno bježati.
Opstanak festivala u Tolminu, s ovakvim ili drukčijim imenom u budućnosti, test je jesmo li mi Slovenci sposobni preliti doživljaj i odnos zapadnog svijeta prema metalskoj kulturi i glazbenom stvaralaštvu, za koji je to nešto sasvim uobičajeno, kao da dišeš zrak. Zapadni svijet već više od tri desetljeća razvija prema metalskoj kulturi i glazbenom stvaralaštvu odnos suživota, od kojeg obje strane imaju profit. Jesmo li kao društvo dovoljno zreli i široki u glavama, ili će nam i dalje bit ostati nedjeljno posjećivanje misa i/ili (novodobno nametnutih) shopping hramova?
Galerija slika
