Mjesto: Trg Leona Štuklja / Maribor / Slovenija
Datum koncerta: 05.09.2012
Broj posjetitelja: 2000
Cijena ulaznice: 33 € u pretprodaji / 39 € / 42 € na dan koncerta
Usred sinkroniziranog transa 2000-glave mase razmišljam kako albume benda zbog kojeg djevojka s moje desne strane u nekakvoj pseudo-nirvani jeca više neću moći slušati kao prije. Da mi jednostavno neće više pružati ekstazu koju su mi pružali sve do sada. Da su vinil ili CD ili bilo što slično kao glazbeni medij obični bullshit. Da će me Sigur Rós baciti u totalnu albumsku apatiju i da ih zato istovremeno volim i mrzim.
Od srijede nadalje, praktički od samog kraja njihova koncerta, slušam isključivo Sigur Rós. Ágætis byrjun, Takk, (), Valtari, štogod studijsko ubacim u svoj player, ništa mi ne daje dojam glazbe koju sam slušao ne tako davno. Nema više onog osjećaja, ni trenutka tog osjećaja, kao da se uopće ne radi o istom izvođaču. Okej, idem još jednom pogledati Inni i Heimu, to su ipak snimke uživo. Ništa, nula, nada. Sigur Rós su mi vlastoručno pokvarili užitak u slušanju njihove glazbe. I to ne zato što ona nije bila izvanredna od samog početka, nego zato što su Sigur Rós tako prokleto nevjerojatno fantastično fenomenalni glazbenici uživo. Jer je taj njihov live zvuk tako pun, tako bogat, tako nečovječno savršen da je svaki daljnji susret s glazbom u zgusnutom, albumskom obliku prije samo još svakodnevna navika nego potreba.
Naravno, ne zavaravam se – taj fanatični osjećaj ushićenja prije ili kasnije će proći. Prije ili kasnije opet ću s veseljem gledati Youtube snimke »Popplagið«. Taj isti zaključni »Popplagið«, koji je u srijedu rasporio olujno nebo, a nas ostavio nepomične, bez svijesti i napola mrtve. No idemo redom, počevši od lokacije, njezine pozadine i predgrupa.
ovogodišnji, već četvrti Mars festival održan je ovaj put nigdje drugdje nego u Mariboru, kako i dolikuje, jer je ipak riječ o EPK-u – Europskoj prijestolnici kulture. Svi koji su oplakivali promjenu lokacije s Križanki na Trg Leona Štuklja nisu mogli drukčije nego neprestano gunđati, iako bez samog kulturnog projekta EPK koncert nikako ne bi bio izveden onako kako je bio. Ponajprije zato što su Križanke rijetko, ako uopće, dobile tako dobar zvuk kakav su uspjeli stvoriti na Trgu Leona Štuklja. Ako je to bilo zahvaljujući samim Sigur Rós, neka bude tako.
Sama organizacija bila je, khm, ono, veselija varijanta. Morali su se kupovati bonovi kojima se onda kupovalo piće. Svijet se na veliko žalio zbog WC-a kod ulaza i još nekih sitnica… ali to su ti klasični problemi i tipične pritužbe. Moja najveća pritužba ne ide na račun organizacije, nego na račun vjerojatno istih onih ljudi kojima nije bilo po volji što su pivo morali kupovati bonovima. Govorim o glupom svijetu koji tijekom koncerata dere se, pljeska usred najekstatičnijih dijelova i cijeli koncert provede gledajući u svoj usrani iPhone, da uvijek znaju je li Jónsi dovoljno zumiran i imaju li još dovoljno baterije. Zapravo je cijeli koncert bio nekakvo utjelovljenje bendovske filozofije Roberta Frippa, frontmena sastava King Crimson, koji nikad nije želio niti volio snimke glazbe jer da one ne mogu uhvatiti pravo doživljaj, a istodobno zbog opisanih ljudi nije volio ni odlaziti na koncerte niti svirati na njima. Ah da, ta ironija.
Dakle, predgrupe. Prva je nastupila MojcART, trio Mojce Zalar, simpatične pjevačice, koja je intimnu usmjerenost banda dobro raširila preko tako velike pozornice i publike pred njom. Nakon nje nastupili su još i Melodrom. Za vrijeme njihova nastupa pomislio sam kako je to zapravo slovenski bend koji se najviše približava zvuku Sigur Rós (iako bi se teško reklo da su si zvukom bliski), što ih čini savršenim izborom za predgrupu. Mračni, melankolični trenuci, prošarani čas punom instrumentalnom atmosferom, čas minimalističkim ritmičkim efektom, činili su mi se doista tako »sigurrosóvski«. Činilo mi se i da pjevačica Mina Špiler ima tako hladan, suzdržan karizmu kakvu ima Jónsi. Melodrom su stoga svojim cjelosatnim setom, barem po mojem tadanjem mišljenju, dobro stupnjevali i pripremili 2000-glavu masu (i onu 100-glavu koja je sjedila i besplatno slušala koncert izvan ograda) za islandski 11-člani post-rock orkestar. Ali sam se prevario. Gotovo naivno sam se prevario, jer je bila riječ o doista plitkoj iluziji. Jer koliko god da su nam predgrupe bile fine, koliko god da je svaki sastav na svoj način bio simpatičan i koliko god dobar dojam ostavili, bili su potpuno nedorasli beznačajnom mozgovnom podrigivanju »Pobjedničke ruže« (kako bi se, doduše pomalo nespretno, prevelo Sigur Rós).
Prelijepo. Fantastično. Magično. To su ti klijšeji kojima oblažeš koncert koji te oduševio. A ja sam bio na bezbroj koncerata koji su me oduševili. Na koncertima koji su bili prelijepi, fantastični i magični istodobno. I ovaj koncert jednostavno nije bio samo to. Na ovom mjestu dolazi do riječne, izrazne kočnice, jer ne znaš kako bi doista riječima uspostavio dovoljno koherentnu korelaciju između slušanog i napisanog. Kako bi kroz riječi prevladao tipične superlative, jer je bend premaššio sve moguće granice laskanja koje jezik posjeduje. A teško bih rekao da je tu riječ o nekoj teškoj zaraženosti pretjeranim »fanboyanjem« ili čim sličnim. Ali da sad i ovdje, u ovom vremenu i u ovom prostoru, u svoj toj općoj krizi čovječanstva s glazbenom formom natjeraš ljude da ti se potpuno otvore i zaplaču, da u nekom opsjednutom zanosu doista instantno dožive stanje koje se najviše približava definiciji inače nepojmljive nirvane i da pritom doista uopće ne pretjerujem, onda je tu doista riječ o magiji. O onoj iskonskoj magiji, o onome za što u svakom čovjeku postoji neki skriveni, sada već odavno zaboravljeni kutak, koji ipak neprestano čezne za takvim eliksirom kakvog su nam ovaj put pripremili Sigur Rós.
A samo se doživljaj stupnjevao od trenutka kad nikoga od Islanđana još nije bilo na pozornici, nego su atmosferu stvarala djelomično prigušena svjetla i ambijentalni zvukovi koji su se sve više protezali, što je inače karakteristično za glazbu benda. Glazba koja u početku može zvučati još tako minimalistički, a onda se sa svakim trenutkom proteže i raste i postaje tako velika da ju je nemoguće primjereno obuhvatiti riječima. Setlista po svojoj namjeni nije bila ništa neočekivano, jer je bila identična onoj s njihova prethodnog koncerta u Beču. Među svima najpoznatijima i najljepšima možda je nedostajala samo “Starálfur”, ali to nije nešto što bi se bendu moglo zamjeriti. Nakon sat i pol sviranja, kad su glazbenici s »Hafsól« napustili pozornicu, naravno je bilo jasno da ekstaze još nije kraj. Tako da me tada nije ni zabrinulo. Zapravo me zabrinulo tek u trenutku kad su se drugi put vratili na pozornicu. Kad su se vratili nakon najprirodnijeg i time najsavršenijeg završetka koncerta uopće. S »Popplagið« stvorili su vrhunac vrhunaca u najdoslovnijem značenju te riječi. Doista je tu glazba bila proširena i upotpunjena do svoje krajnosti. A bilo kakav nastavak samo bi uništio stvorenu atmosferu i zakočio pobjegle emocije. Naklon sastava stoga je bio popraćen takvim pljeskom i zbog toga, a ne samo zbog nastupa kao takvog.
Povratak u stvarni svijet je težak. Sigur Rós su na Trgu Leona Štuklja stvorili alternativan, ljepši svijet od ovoga kojeg poznajemo. Na dva sata zatvorili su nas u neprobojnu kupolu, u odavno zaboravljeno mjesto kamo danas sve teže zalazimo. U prostor koji je bio stvoren na trenutke tako eksplozivnom glazbom, a opet je djelovao tako sigurno, tako domaće, tako… umirujuće. I to je svijet u koji bi se čovjek iznova i iznova vraćao. To je svijet koji uspije dočarati samo rijetko tko poput Sigur Rós.
Setlista
1. Lagið Í Gær
2. Vaka
3. Ný Batterí
4. Svefn-g-englar
5. Sæglópur
6. Viðrar Vel Til Loftárása
7. Hoppípolla
8. Með Blóðnasir
9. Olsen Olsen
10. Festival
11. Varúð
12. Hafsól
—dodatak—
13. Ekki Múkk
14. Glósóli
15. Popplagið
Galerija slika
