Čeličnjaci opet uspješno pokosili ljubljanski podmladak

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Fotografije: Nina Grad

Mjesto: Gala Hala
Datum koncerta: 09.10.2012
Broj posjetitelja: rasprodan koncert
Cijena karte: 20 €

Poganski cvat slovenske mladeži nedavno je opet zaplesao svoj ples užitka, jer je nakon brojnih vikinških upada i panslavenskih bezbožnih obreda na Metelkovoj došlo vrijeme za novi prodor, ovaj put ratobornih Finaca. Ensiferum su inače praotci finskog folkoidnog heroic metala, što god to značilo, a u sklopu svoje samopovlađujuće turneje po Europi, koja se zove Bearers Of The Sword (Ensiferum na latinskom znači upravo to), nakon višegodišnje stanke opet su razvili svoje ratne zastave i predstavili osnovne atribute zbog kojih ih poznavatelji folk metala i pagana ubrajaju među najutjecajnije nositelje tog već pomalo izlizanog žanra.

Nakon milenijske metalne pomame, koja je zarazila inače napredniju metalsku srenju zvukovima gajdi, gusala, svirala i poprilično monotonim pijanim napjevima te sagama o velikim djelima pra-pra-pra-pra-pradjedova, ostalo je doista malo toga što već nije opjevano i izvikano usred poskočnih zabavljačkih onanija, ali je isto tako istina da se neke stvari mnoštvu jednostavno ne naprežu. Dokaz tome bio je i pogled na ratne opreme mladića i djevojaka doista iz svih vjetrova. Osim domaćih brutalaca i zamaskiranih ljubitelja vikinški obojenog metala bili su tu i predstavnici plemena iz Italije i Hrvatske, a svima je bilo zajedničko jedno – crne crte nacrtane maminom olovkom za oči, a umjesto emo šminke ovaj su put gotovo svi podsjećali na tabor ljubitelja američkog nogometa, samo što su sportske majice zamijenili puloverima i majicama ukrašenima likovima Amon Amarth, Ensiferum i Eliuveitie. Što je dakle trebalo očekivati od večeri, bilo je pitanje s kojim je nikom ništa sluteći prolaznik mogao razbijati glavu?

Činjenicu da nije sve isto kad dolazi s hladnim sjevernjakom iz nordijskih krajeva potvrdila je pred solidno napunjenom Galom već prva predgrupa Profane Omen. Umjesto saga o moćnoj prošlosti, finski rušilac groove metala hrani se novijim temama, a u trinaestogodišnjoj povijesti, nakon dva odjeknula podzemna demo snimka i tri oštra tvrdozvučna thrasherska projektila panteriziranog metala, već su 2006. okrunjeni naslovom najbolje finske novotarije barem kad je u pitanju metal, a već nakon uvodne skladbe Base s izvanrednog albuma Inherit The Void bilo je vrlo malo za rezervu. Desantna jedinica koju čine gitarski dvojac udarnih šesterožičanih ubojica Williami Kurki i Anti Kokkonen (potonji poprilično podsjeća na opasniju verziju gitarista grupe NOFX Erica Melvina), basist Antti Seroff, izvanredni briljant za opnama i činelama Samuli Mikkonen te zapanjujuće višeslojni pjevač, vriskač i zabavljač Jules Näveri oštra je kao vrh paklenog bodeža, a na ono što se čulo ponosan bi bio i pokojni Dimebag kao i prateća konjica božanske Pantere. Nijanse više heavy metalskog sladostrasnja na visokooktanskoj mješavini kerozina i propana kvintet servira već u sljedećoj poslastici s albuma Destroy, a kad iz zvučnika zahuje profinjeni ritmovi i gotovo barokno kičasti rifovi skladbe Wastehead, u pokret se odlučnije dižu i prve bojne linije ljubljanskog hrama urbane kulture. Vidno dobre volje s publikom se pogledavaju i članovi scenskog odreda, a nakon izvanredne kanonade skladbe Predator u pakleno slatkom zagrljaju zubalja konačno se topi i moja inače poprilično suzdržana duša. Kao da je Lamb Of God dobio dozu izvanredne razigranosti i lakoće razorne žudnje za dominacijom, a baladni trenutak nathreshirane skladbe Pit Of My Thoughts vraća strasti u sferu lakše kontrole. Među-hladni tuš s usporenom metrikom, hvala bogu, opet se ubrzava brutalnim udarcem skladbe God In The Bottle, a Profane Omen desetotonskim čekićem kirurški precizno zarezuju u pomalo uspavano raspoloženje mnoštva hipnotiziranog baladom. Izvanredna sinteza death metala, groovea, nu-metal odmjerenosti, agresije i izvanredne izvedbe rezultira ljubavlju na prvo slušanje. Bound To Strive je školski primjer da melodika ne ubija uvijek demonsku moć metalne, doduše šizofrene ali ipak lijepe zvijeri. Profane Omen s osjećajem prelaze iz desetljeća heavyja u domaće trenutke devedesetih, kad su pozornicom dominirali švic, adrenalin i čelični libido velikog Phila i teksaških momaka njegova kova, a veliki finale bio je vrhunac ploče Beaten Into Submission – skladba Painbox, koja je tako prljavo seksi da već smrdi! Profane Omen su se na pozornici pokazali suvereno i dali od sebe toliko snage kao da nastupaju pred posve rasprodanom dvoranom, usprkos tome što je većina očito odlučila čuvati snagu za zvijezde večeri. Kako tipično i predvidljivo! Momcima iz sastava, a pogotovo izvanredno komunikativnom oratoru izvanrednog vokalnog raspona, pjevaču Julesu, koji osim rada u Profane Omen kruh zarađuje i u sastavu Enemy Of The Sun, a u prošlosti i tlakom u sastavu Misery Inc., nedvojbeno pripada zasluga za izvanredno kvalitetan i doista proživljen koncert!

Nakon nekoliko minuta stanke za zadovoljenje svih organskih i anorganskih potreba, nakon oštre žestice koju smo kao aperitiv večeri okusili došlo je vrijeme zanešto mekano. Amoral su grupa koja se od 1997., kad su krčili put thrashom i death metalom, odlučila za prelazak na curičastu, ali solidno izribanu verziju power heavy metala, koja unatoč pomalo tehnički potkovanijim rifovima i progresivno nabrijanim gitarama ne zvuči kao blijeda kopija Dream Theatre ili King’s X ili pak Helloween, kako se to previše često događa. Helsinški kvintet hrani se genijem osnivača i izvanrednog tehničara Bena Varona, kojem suvereno parira kolega Masi Hukari na šest i Pekka Johansson na pet žica, za bubnjevima se uvjerljivo znoji Juhana Karlsson, a središnji podij ostaje u domeni izvanrednog i opet vrlo nadarenog zabavljača i pjevača Arija Koivunena. Nakon skladbe Mute s albuma Reptile Ride momci se potpuno opuste i bez prevelike opterećenosti očekivanjima publike još više otvore svoje ventile skladbom Hours Of Simplicity, koja svojom tridesetgodišnjom metrikom i obrascima barem mom užitničkom libidu malo otkine glavu, usprkos tome što bi se nad čuvenim otopili svi ljubitelji sastava Ugly Kid Joe i sastava uz koje su se tresle ženske grudi prije, da ne budem okrutan, dvadeset godina. Hja, svako uho ima svog slikara, a da momci imaju mnogo DT ambicija pokazuje gitarska preludija skladbe Exit, uz koju se u sanjivo ljuljanje pomiče i slovenska mladež. Exit doduše nije skladba za kružni ples uništenja, pa se snaga udarnih zahvata osjećala samo u prva tri reda, teških slučajeva neizlječive erekcije bilo je vrlo malo, na isti kalup povlači i skladba Release, a nakon tehnički poprilično ambiciozne, ali ne previše uvjerljive skladbe (Won’t Go) Home gotovo poželim da momci predomisle i pređu na nešto konkretnije. Nakon pozerski podeSavljivog štiklca Wrapped In Barbwire postaje jasno da mi male mozgove nije načeo grizlijev ugriz nego Haribo medvjedić koji se ujutro razvlači uz Europe i ostale onanije. Nakon malo duljih muka doživljavamo tako i trenutak epskije zamišljene skladbe Beneath, koja zvuči kao uvertira u priču o ljubavi Froda i njegova prijatelja Samwisea, pa prije završnog finala inače solidno odsviranog koncerta, koji su momci očito namijenili tek nekolicini talijanskih mekušastih ljubitelja zaslađenog metala, radije napunim pluća svježom listopadskom hladnoćom pred Galom.

Pred vratima pak iznenađenje! Koncert je bio posve rasprodan i nije ostalo karata ni za one nekolicine nesretnika koji su se tješili da je vremena za kupnju još više nego dovoljno. Potpun uspjeh organizatora budio je pak pomalo tjeskobe, jer se pred vratima u Galinu bezzračju doslovno vrvjelo ljubitelja glavnog jela večeri. Sam sam se nadao da će veliki finale biti vrijedan očekivanja, ali sa zdravim zadrškama i osiguračima protiv potpunog razočaranja. Dvorana je pucala po šavovima, a gotovo posve kod vrata u dvoranu zaustavio sam se pred živim zidom nepreglednog mnoštva, koje je palo u trans već tijekom uvodnog instrumentala skladbe Symbols, koji se, kao i na posljednjoj ploči Unsung Heroes, nakon herojskog dolaska u bojnim bojama ukrašenih Finaca preljeva u poprilično predvidljivu stampedo polku metala i herojskih bajki. Sastav Ensiferum, koji nakon brojnih izmjena čine gitarist i vriskač Petri Lindroos, milogrli basist Semi Hinkka, u pozadini skrivena klavijaturistica Emmi Silvennoinen, bubnjar Janne Parviainen te jedini član prvotne postave Markus Toivonen, očito služi prave tri akorda, jer je na skladbi In My Sword I Trust u trans pala cijela ljubljanska zajednica. Nakon pridruživanja refrenu iz stotinu grla Ensiferum su si opasali skalpove mnoštva u jednom mahu. Mnoštvo nije smetao ni atarijevski uvod u poprilično bizarno smiješnu skladbu Guardians Of Fate, komična verzija ubrzanih Amon Amarth me barem malo dovodi u stanje između smijeha i očaja, jer je u potpunom vakuumu bilo teško pratiti vlastite misli, a kamoli zbivanja na posve opkoljenoj pozornici. Oštri rifovi depilirali su ušne režnjeve, a ratna atmosfera barbarskih horda doživjela je s oštrom – milozvučnom kombinacijom zaista herojskih pjevačkih podviga bizarnog pjevačkog zbora dizala duh mnoštva, a istodobno ubijala moju želju za životom. Skladba From Afar s istoimenog albuma potvrđuje pretpostavku da kod Ensiferum zvuči sve isto – kičasto, pretenciozno, napuhano i tako pakleno monotono da moram aplaudirati svima onima koji su osim svih tekstova uspjeli zapamtiti kad se prethodna skladba završila a nova započela, jer sam ja jedva razlikovao rit od glave, svakako pak svako iskustvo za nešto valja. Veza između zvijezda večeri i publike doista je bila snažna i nesalomljiva, a to je dalo do znanja da su pobjednici ovogodišnje bitke talenata svojim čelicima pokosili svu heretičku zalegu nepokornih sumnjičavaca. Usprkos svemu i dalje tvrdim da treba diviti se svima koji na pet albuma kažu iste stvari, a uz to ne odstupaju ni od osnovnog kalupa između prve i posljednje skladbe. Možda se varam, ali razlika između prvijenca Ensiferum iz 2001., tri godine kasnije izdane ploče Iron, trećeg »briljanta« Victory Songs ili pak albuma From Afar i velikog finala s ovogodišnje ploče Unsung Heroes, minimalna je ako ne i nikakva. Kao da slušam Mötörhead, samo što se uz potonje zabavljam, a uz vikinške gluposti odsad se samo dodobra nahrkavam! Pa ipak – tko sam ja da sudim ukus mnoštva? A ukus je radije bio dodobra sit svih standarda svih ploča, grleni krici užitka pridrušili su se skladbama kao što su Blood Is A Price For Glory, pa Iron, a nakon završetka prvog redovnog dijela koncerta natiskanim silnicima i pobarbarenim princezama otrglo se još i na bisevima kao što su bili Twilight Tavern, Lai Lai Hei i, vraga, ne bih pomislio, Battle Song. Rossinijeva uvertira iz Wilhelma Tella bila je posljednja spasonosna biljka da ne pukнem od bijesa, pa sam pred topotom zagrijane horde balkanskih Vikinga i novopečenih mlijekozubih ratnika radije odšetao u noć, znajući da je večer, barem za mene, bila uspješna tek za trećinu.

Na prvo slušanje zaljubio sam se u prvu grupu večeri, uz drugu fasao sladakštinu, a uz treću skoro potpuno oglušio! Doista moram priznati da su prve dvije trećine, predjelo i juha, bile jestive i lako probavljive, a nakon deserta morao sam nešto popiti, jer sam dobio proljev. No dobro, bolesnih znakova bilo je više, ali istina je da se uz sve skandiranje mnoštva isplati sačuvati vlastitu kralježnicu i šačicu vlastitog ukusa. Potonje ne skrivam, ali istina je i da je večer, koja je za brojne bila potpuna pobjeda i užitak, manje-više nalikovala uzurpaciji manjinskog naroda. Ljubljanski bedem slavenske svijesti je pao. Ostali su samo pogorjeli ostaci opljačkanih staja i zasmrađene čumnate uskogrudnog diktata monotone instant svijesti, iz pozadine se čuo plač silovane i dodobra izmučene djece kojoj su osvajači ponavljanjem isprali mozak, a tek rijetkima je uspjelo usprkos stalnom granatiranju ostati na svojoj gomili gnoja i nakon bitke izustiti: »Nije zlato sve što sja i nisu svi koji nose čelik i heroji s mog oltara štovanja!«