Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Hala Tivoli, Ljubljana
Datum koncerta: 10.12.2012.
Broj posjetitelja: 6.000
Cijena karte: 55,00€ (the loudest ring) / 44,00€ (parter) 39,00€ (tribine)
Prosinac je donio hladnoću, snijeg, božićno-novogodišnji kič s lampicama (iiiiiiiii) i silovanje božićnim glazbenim abortusima tipa Last Christmas, Bela snežinka i plagijatorski »masterpiece« Na božično noč. Hvala Lemmyju, ovogodišnji je prosinac donio i nešto drugo… nešto veće… nešto glasnije! U dvoranu Hala Tivoli nakon 23 su se godine vratili najglasniji među najglasnijima – Motörhead. Doduše, 2007. su nastupili na Metalcampu, no na ponovni »indoor« koncert britanskih velikana nakon 1989. i incidenta s novčićem/žiletom kod nas trebalo je čekati dobrih dvadeset godina. U apokaliptičnoj je godini mesijanska Lemmyjeva pojava ipak opet posvetila ljubljansko tlo.
Golemo negodovanje ovaj je put izazvao izbor predgrupe. Nijemci su dobili Anthrax, mi Niet. Unatoč legendarnom statusu benda, tu su stvarno promašili. Svejedno, oko osam sati legende slovenskog punka dočekao je prilično pun parter, a Niet su poslužili provjerenim izborom komada koji su u dvadeset godina postali željezne klasike slovenske glazbene scene. Neko veliko pregrijavanje Niet nisu izazvali, ali su četveroakordno drndanje, za rani punk neuobičajeni melodični umetci i dobar nastup pjevača Boruta Marolta, koji je stao u velike cipele pokojnog Primoža Habiča, polako budili pospanu publiku. Najviše, dakako, na hitovima Sam, Ruski vohun, Vijolice i Lep dan za smrt. Osnovnoškolska/srednjoškolska nostalgija probudila se i u meni i nije me sram priznati da su mi se Niet svidjeli. Čak jako svidjeli. A Niet vodu na mlin dolijevaju i aktualna zbivanja; ako su pri njihovu povratku u doba blagostanja i ljepših gospodarskih izgleda njihove poruke zvučale prazno i besmisleno, politički naboj tekstova poput Ritem človeštva i Perspektive svakim danom sja sve jače i daje glas pobuni masa nezadovoljnih i razjarenih. Ipak, izbor Niet za predgrupu Motörhead ostavlja gorak okus, viče o »vezama i poznanstvima« i podsjeća na sličan nebulozan izbor prije nekoliko godina, kad su Tide nastupili na stadionu u Bežigradu prije Iron Maiden.
Da su Motörhead »nastupači« tipa Judas Priest, kod kojih Rob Halford na pozornicu dovozi motor, Ian »Lemmy« Kilmister na pozornicu bi dojurio tenkom Tiger. No pozerstvo je tom bendu oduvijek bilo strano. Trio na pozornicu stupa bez pompoznih uvoda, dovoljan je samo Lemmyjev »Good evening« i dvorani Hala Tivoli odnijelo je krov. Motörhead i nakon gotovo četrdeset godina rada i dalje huče kao motor Boeinga 747 pri polijetanju, a njihova su pojačala, po uzoru na Spinal Tap, uvijek namještena na 11. Trio je za početak predstavio jedinu skladbu s aktualnog albuma The Wörld Is Yours I Know How To Die, a zatim nastavio nizati klasiku za klasikom. Bubnjići su tako otpuhani već s prvim basovskim linijama moćnog Rickenbackera kroz rušilačke klasike Damage Case i Stay Clean, a bend je bez milosti mrcvario punu dvoranu sve do kraja. I hvala Lemmyju da je tako! Motörhead se može slušati samo toliko glasno da ti iz ušiju počne kapati krv i da ti se počne vrtjeti pred očima. Klasike su kišile jedna za drugom, Lemmy, Phil i Mikkey aseve su bez po muke tresli iz rukava. Instrumentalno je trio u vrhunskoj formi – Phil Campbell moćne je rifove i dah oduzimajuće solaže ispaljivao s perolakom lakoćom, a Mikkey Dee opravdava Lemmyjeve riječi »the best drummer in the world.« Cijeli se koncert iza visoko podignute bubnjarske baterije čuje samo topovska grmljavina izvrsnog Mikkeyja, a vidi se tek lepršanje njegove plave kose i zbog brzine zamućeni pokreti ruku. Kako dečki više nisu u zelenim godinama, od njih se naravno ne očekuju nikakvi ludi scenski vragolije, no trio zrači pravom rock ‘n roll energijom, makar stoički stoji duboko uguran u pozornicu. Ikona Lemmy već samim svojim izgledom, šerifskim šeširom i besprijekorno uređenim zaliscima izaziva strahopoštovanje, a izvrsnom izvedbom dobrog izbora skladbi još je jednom opravdao ime jednog od najpoštovanijih i najutjecajnijih glazbenika svih vremena. Drukčije ni ne ide uz čovjeka koji je napisao najmetalnije i najkul retke tekstova uopće: “If you squeeze my lizard/I’ll put my snake on you”, koje smo čuli tijekom vječne Killed By Death. Naravno, tu je riječ isključivo o Lemmyjevim herpetološkim sklonostima. Unatoč svom statusu, i Lemmy je samo čovjek i na ovogodišnju će Badnjak navršiti više nego časnih 67 godina. U toj dobi većina već dva metra pod zemljom gura tratinčice, a Lemmy sa svojim neukrotivim strojem beskompromisno maršira dalje. Kilometraži koju će dosegnuti rijetki tako valja pripisati i povremeno nerazumljivo promrmljana obraćanja i hroptanje između komada, no Lemmy se ovaj put držao solidno i bez većih je problema odgrmio i završni bombaški napad s Overkill. I posjećenost je iznenadila, jer je na hladnu ponedjeljkovu večer bend dočekala dobro raspoložena i gotovo ispunjena Hala Tivoli. Da, mogao bih kritizirati kratkoću nastupa, jer su pozornicu napustili već nakon sat i petnaest, sa svim solo točkama uključenima, ali nema smisla, jer su Motörhead potvrdili da su najveći među najvećima i bend kojeg poštuju svi – rockeri, metalci, bikeri, punkeri. Ako parafraziram velike, mudre riječi Chazza iz filma Airheads – Lemmy JE Bog!
P.S.: S obzirom na blagdansko vrijeme, za šalu su za kraj mogli odsvirati još samo najbolju božićnu obradu svih vremena, Run Rudolph Run, hehe.
Setlista
MOTӦRHEAD:
1. I Know How To Die
2. Damage Case
3. Stay Clean
4. Metropolis
5. Over the Top
6. The Chase Is Better Than the Catch
7. Rock It
8. You Better Run
9. The One To Sing the Blues
10. Going to Brazil
11. Killed By Death
12. Ace of Spades
— bis —
13. Are You Ready
14. Overkill
Galerija slika
