Drobljenje medenjaka u Beču (2013)

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Beč (Wien) / Arena / Austrija
Datum koncerta: 14.03.2013
Broj posjetitelja: 1100

The Darkness, izgubljeni i pronađeni prvaci rock ‘n’ roll ekscesa kojim su 2003. upalili kao meteorit na planetarnoj sceni najvrućih bendova galaksije i zavrtjeli se njihovi nezaboravni singlovi »I Believe In A Thing Called Love«, »Growing On Me«, »Get Your Hands Off My Woman«, »Love Is Only A Feeling«, sve do danas s već slavnog prvijenca »Permssion To Land«. Meteorit je eksplodirao 2006., kada su The Darkness bili na vrhuncu s drugim albumom »One Way Ticket To Hell… And Back« (2005), jer je bend podlegao razuzdanom životu koji se na ovaj ili onaj način prikrade u život kad postaš zvijezda. The Darkness su se raspali na dva dijela. Glavni motor grupe Justin Hawkins se nakon uspješne rehabilitacije, u vremenu do ponovnog okupljanja The Darkness bavio svojom grupom Hot Leg, dok je preostali trojac djelovao u grupi Stone Gods.

Jasno je da bez braće Hawkins nema The Darkness. Kolo sreće se okrenulo u pravom smjeru i prije otprilike dvije godine ponovno ujedinjeni The Darkness najavili su prve koncertne termine. U kolovozu prošle godine izdali su tako treći studijski album »Hot Cakes«, nastupali na festivalskim pozornicama, ponijeli ime i među obožavatelje Lady Ga Ga, jer su na njezinoj turneji otvarali koncerte. A dočekali smo naposljetku i novu samostalnu »headlinersku« turneju koja se zaustavljanjem u Beču, dana 14.03.2013., približila i slovenskoj granici dovoljno da je posjet koncertu The Darkness i za ekipu RockLine djelovao kao smislen izlet.

Koncert je već poprilično dugo bio rasprodan. Isti je promotor prije sedam godina organizirao koncert grupe The Darkness u Gasometeru. Na prostoru koji primi tri puta više ljudi od susjedne Arene. Slutio je da The Darkness nisu više tako vrući, pa nije preuzeo rizik na svoja pleća, nego je radije rezervirao malu i jeftiniju lokaciju, rasprodao je, pa čak i ako je ispred dvorane ostalo više ogorčenih fanova koji su ostali bez karata.

Točno u osam sati na pozornici je stajao predbend. Odličan izbor. Više nego prikladan izbor. Ginger Wildheart Band. Grupa koju predvodi Ginger Wildheart, poznat najviše upravo po dugogodišnjem prkosu s grupom The Wildhearts, a prvi put je na sebe skrenuo pažnju kao član sastava Quireboys. Čovjek se prije tri godine na kraće vrijeme priključio i grupi Hanoi Rocks pjevača Michaela Monroea za njegovu samostalnu turneju i album »Sensory Overdrive« (2011). Nedavno je pokrenuo i projekt Hey! Hello!, u kojem je riječ o nekakvoj eksperimentalnoj, čak progresivnoj noisy pop avanturi eklektičnosti, u suradnji s pjevačicom Vctorio Liedke, a Ginger u njemu svira baš sve instrumente, pa i bubnjeve. Njegova prateća ekipa odsvirala je uživo čak češtiri skladbe s projekta Hey! Hello!, i to Swimwear,  Lock for Rock (and Other Sporting Cliches), How I Survived the Punk Wars  i Feral Days. Sadržajno eklektična mešavina hard rocka, punka, čak i rockabillyja, a i izleta u simfonijske vode, preliveno sočnošću glam kulture, isporučila je izvrsno zagrijavanje. Pucanje iz svih cijevi, čvrst hard rockerski stisak čak triju gitara, izvanredno harmoniziranje Gingerova vokala od strane svih članova prateće postave. Izvanredna dinamika i eksplozivnost. Nevaljali Ginger pokazao je svojim nastupom da bi teško pronalazio prikladniji predbend koncertu The Darkness od svoje postave. Ginger Wildheart Band su na kraju publici isporučili još skladbu The Queen of Leaving projekta Silver Ginger 5 te zaokružili tri četvrt sata dug boravak na pozornici The Wildhearts klasikom Do the Channel Bop.

Petnaest minuta nakon devet navečer vrti se Thin Lizzy klasik The Boys Are Back In Town. U zadnjoj trećini pjesme na pozornici, koja je još uvijek zatamnjena, pojave se češtiri siluete! S rukama podignutim u zrak drže se za ruke. The Darkness. Dvorana na nogama! Eksplozija u novu Every Inch Of You, kvartet se punim zamahom razleti po prostranoj pozornici. Dan skroz lijevo, Frankie skroz desno, u središnjem dijelu pozornice dakle ima dovoljno mjesta za ekscentričnog Justina. Čovjek koji je u svoj pozornički ekscesni teatar unio puno školskih sati oponašanja njegova visočanstva Freddieja Mercuryja, ponovno je izazovan u svakom pogledu. Od priljubljene krpice koja je prekrivala njegovo golo, kosturštavo, pirsingima i tetovažama »ovjenčano« tijelo, do pokreta, gestikulacija, grimasnih dosjetki mimike lica,….

Okrenulo se sedam godina otkako smo posjetili The Darkness u Gasometeru, a Justin se možda umirio za koji milimetar. Možda velim. Odnedavno mu lice krase »cankarjanski« brčići, na kraju prifrknuti prema gore. Lud pak ostaje. Pozitivno lud. Uz svu tjelovježbu koja je uključivala stajanje na glavi, penjanje po zvučnicima, trljanje jadne Gibson Les Paul o lijevi grozd zvučnika pričvršćenih na strop dvorane, teatralno izvijanje i izvlačenje svih mogućih poza, lešaja, položaja, sav je taj režirani štos Justinove igre opravdan i cjelovito vjerodostojan, jer Justinu služi vokal u vrhunskoj formi. Kao 2006. Nekoliko je puta doslovno zapanjio ekstremnom visinom koju posjeduju njegovi vokalni registri. A Justin ne varira kroz nastup. To je najvažnije. Nikakvu raštrkanost ne pokazuje. To je dokazalo i uključivanje vokalno silno zahtjevne Radiohead obrade Street Spirit u dodatku koncerta i prokleto superiorne »N.W.O.B.H.M.« verzije koju izvode The Darkness.

Bečka publika je pokazala da The Darkness još zdavno nije zaboravila. Koncert je ponajprije posjetila glavnina mladih ljubitelja rock kulture, što je za grupu dobar znak, jer prognozira njezinu dugovječnost. Repertoar je očekivano uključivao najpoznatije trenutke albuma »Permission To Land« i »One Way Ticket To Hell… And Back«, u koje su bile umiješane novije skladbe s »Hot Cakes«. Publika je luđala izdašnije osobito na starije hitove, a posebno je skinula krov s bečke Arene kad se postava nakon krajnje lucidne parodije na bubnjara Eda (She’s Just a Girl, Eddie) late komada One Way Ticket To Hell… And Back, kao i u završnom kröšeju regularnog dijela, koji smo svi grozničavo očekivali u dvorani, I Believe In A Thing Called Love.

Draženju ekscentričnog Justina nije bilo ni kraja ni konca. U dodatku je na pozornicu doletio »mali bijeli bombon«. »Vraga!« »Je li to ekstazi?« »Je li mi to pomoglo za alat među nogama?« »Je droga!?« Droga je, zar ne!?!« Bio je radoznao Justin, koji je teatralno proždro »tabletu«, zatim se počeo svlačiti i kao rođeni glumac »u bolovima« shvatio: »Ahhh… It’s worms, bloody worrrrmssss….«.

Istina je da je preostali trojac ekipe, uz golemi ego Justina, ponovno bio osuđen na ulogu statista, ali je pokazao kako su odlični glazbenici Ed, Frankie i Dan. Osobito je potonji važan član koji svojim radom maskira Justinove kikseve – oni se pojavljuju cijelo vrijeme tijekom koncerta, jer čovjek na pozornici, uz sviranje gitare, radi cijelu hrpu stvari istovremeno. Istodobno je Dan impresionirao s nekoliko izuzetno lijepo položenih klasično zamišljenih hard rockerskih solaža te dokazao da u sviranju gitare nikako ne zaostaje za razvikanim bratom. Erotogena je pojava The Darkness na pozornici! Nevaljali Justin, nestaš do srži, u završnoj je Love On the Rox With No Ice teatralno zajahao jedan od dobro »ojačanih ramenih obruča« najprikladnijeg tonskog tehničara. On ga je pak na ramenima odnio kroz parter. Justin je na ramenima solirao i solirao i solirao. U svu tu ludost solizma, koja se vrtložila u znojem natopljenoj i pivom zalivenoj Areni, uklopio je na lucidan način (kako bi inače) vodeći motiv Steve Stevensova Top Gun Anthem.

Opet je to bio jedan od onih koncerata koji te drže u stisku postkoncertnih dojmova još nekoliko dana otvorenih usta. Justin i banda ti ne daju disati ni načas dok s njima dijeliš magiju uživo. The Darkness ostaju bolesno dobri. Kao najgrešniji medenjaci rezke rock oštrice, pucaju punim nabojima u sjaju izvanredne voltažne erupcije uvijek kad dođe vrijeme da se popnu na pozornicu. Bez obzira na to što je postava ostarjela za sedam godina od svog posljednjeg posjeta Beču, toga nije bilo moguće osjetiti ni načas. Multiinstrumentalist Justin je klavir za novu turneju ostavio kod kuće i koncert se okrenuo naokolo nemilosrdno prema baladnim uspavankama.

Nadajmo se da će se The Darkness ovaj put održati i da ih je iskustvo od prije nekoliko godina puno naučilo te da će braća Hawkins izdržati jedan uz drugoga. Bez njih nema The Darkness i sve drugo čega bi se prihvatili ostavljalo bi gorak okus da u stvari fali bitan začin. The Darkness su na bečkom koncertu dokazali svoju veličinu sladostrasnih rock ‘n’ roll akrobata novog doba, koji nose rijetku vještinu u malom prstu. A ta ih vještina svrstava među najbolje pozorničke interprete. Nude odličnu pozorničku egzekuciju, a istodobno je začine namjerno plasiranim pretjerivanjem špas teatar ekscesa. Točno ono što danas treba raji da se odklopi u ovim olovnim vremenima posljednjih dana zapadne civilizacije, do kojih nas je dotjerao virus liberalnog kapitalizma, koji odnedavno u Njemačkoj već privatizira i vodu.  Rock ‘n’ roll je katapult do ekstaze u paralelni svijet, koji si iluzorno slikamo pred očima. A The Darkness su nakon viđenoga u Beču ostali jedni od najuvjerljivijih nositelja zastave rokanja s rock ‘n’ roll magijom. Grešni nitkovi. I što još? Grešno dobri, naravno! Do srži.

Setlista

GINGER WILDHEART BAND:

1. Swimwear  
2. It Appears That the Party Is Over
3. Feral Days
4. Lock for Rock (and Other Sporting Cliches)
5. How I Survived the Punk Wars
6. Taste Aversion
7. Brain Sugar
8. Over Easy
9. The Queen of Leaving
10. Do the Channel Bop

THE DARKNESS:
The Boys Are Back in Town  (sa snimke, uvod)
1. Every Inch of You
2. Black Shuck
3. Growing on Me
4. She’s Just a Girl, Eddie
5. One Way Ticket To Hell… And Back
6. Nothin’s Gonna Stop Us
7. Get Your Hands Off My Woman
8. Love Is Only a Feeling
9. Friday Night
10. Concrete
11. How Dare You Call This Love?
12. Givin’ Up
13. Stuck in a Rut
14. I Believe in a Thing Called Love
—dodatak—
15. The Best Of Me
16. Everybody Have A Good Time
17. Street Spirit (Fade Out)
18. Love On The Rox With No Ice

Galerija slika