Threshold – Pražni sunovrat progresivne groznice u Orto baru (2013)

Poba Zadnje ažurirano 23. siječnja 2019.

ALEŠ PODBREŽNIK

Lokacija: Ljubljana / Orto Bar / Slovenija
Datum: 11.03.2013

Britanski progresivni metalci Threshold, jedan od najuglednijih sastava planeta u tom žanru, krajem prošlog kolovoza izdali su novi odličan studijski album “March Of Progress”. Vjerojatno najsofisticiranije izdanje u njihovoj bogatoj diskografskoj karijeri s ukupno devet izdanih albuma dovelo je sastav, vjerovali ili ne, i u Ljubljanu. Threshold su cijenjeni progresivni metalci koji imaju zagriženu bazu fanova ponajviše u zemljama Beneluksa i na sjeveru Europe, pa je bilo pravo čudo da ih je nova turneja odnijela tako daleko na jug.

Dolazak Thresholda u Sloveniju ujedinio je alpsko-jadransku regiju. U Orto baru se te večeri nagurali fanovi sastava koji su došli iz Mađarske, Italije, Austrije, Hrvatske i zapravo svojom prisutnošću, a još više žarom, spasili koncert, inače bi na prizorištu bilo desetak Slovenaca, a i to sve akreditiranih. Toliko o sluhu Slovenaca za progresivni rock i progresivni metal. Nemamo ga baš previše.

Specifičnosti klupskog prizorišta u Orto baru dovele su do toga da predgrupe Enochyan Theory i Cryptex nisu nastupile kako je bilo planirano. Threshold su kao sekstet strpali Richarda Westa za klavijature u krajnji desni kut, dok je pjevač Damian Wilson priličan komad vremena proveo među publikom, gdje je obavljao svoje vokalne dužnosti, kako bi se prednja linija dviju gitara i bas-gitare na pozornici uopće mogla razmahati i pokazati svoj arsenal izvanredne svirke.

U zvučnoj slici su na početku koncerta, kako se i očekivalo, kratko povukle klavijature, koje su tek u drugoj trećini koncerta dobile odgovarajuće poravnanje u jačini zvuka i time ekspozituru. Bez klavijatura Richarda Westa naime na koncertu Thresholda nije moguće rekreirati pravu bombastiku i hipnotičku atmosferu.

Sastav nije skrivao iznenađenje “klupskom” činjenicom Orto bara. Ponajviše je na taj račun sipao poneku sočnu dosjetku pjevač Damian Wilson, a to je potvrđivalo i povremeno smiješkanje ostalih članova na pozornici dok su međusobno hvatali očni kontakt. Wilson je zapravo takvu situaciju iskoristio i okrenuo u korist sastava i sebe. S prisutnima je uspostavio iskren kontakt suradnje, kad je više puta napola u šali pozivao ljude neka netko preuzme njegov mikrofon, rukovao se s fanovima, zahvaljivao im se i slično. Posebno je Wilson iskazao golemu zahvalnost onima koji su do Ljubljane prešli po par stotina kilometara u jednom smjeru da bi se susreli sa sastavom na pozornici. Pritom se ipak osjećala nelagoda pjevača, kao i ostalih članova. Threshold su perfekcionisti i znaju da u danim situacijama, kao što je činjenica male pozornice u Orto baru, svoj perfekcionizam ne mogu iskoristiti u punom iznosu.

Sastav je, kako se i očekivalo, prilagodio koncertni repertoar tako da je u golemoj većini bio zastupljen skladbama s aktualnog albuma “March Of Progress”, a njega poduprio s tri skladbe s prethodnog, vrlo mračnog i metalski posebno naoštrenog “The Dead Reckoning” (2007). U Threshold diskografiji nema lošeg trenutka, a ako si njihov fan, zaljubljen si u svaki djelić njihove glazbe do ušiju. I takva je bila većina publike te večeri u Orto baru. Iako je na koncertu bilo samo dobrih stotinjak prisutnih, kemija odnosno interakcija između sastava i publike bila je izvanredna. Znanje cijelih stihova napamet djelovalo je kao izvanredna potpora, posebno u bombastičnim refrenskim napjevima skladbi, Damianu Wilsonu. Osjećaj je bio fantastičan. Sastav kao na dlanu u intimnoj klupskoj atmosferi, koja je vjerojatno članove Thresholda podsjetila na početke karijere, kad su se probijali po zagušljivim britanskim klubovima.

Threshold je sekstet izvanrednih glazbenika. Svi su svoj glazbeni talent izbrusili u briljant pozornične interpretacije. Na koga god si se koncentrirao dok si ga promatrao pri njegovu predanom radu, njegova je svirka ostavljala izniman dojam potpune perfekcije i posvećenosti stvari. Bilo da je riječ o izvanrednom bubnjaru Johanneu Jamesu, koji je s nekoliko prijelaznih eskapada kojima nikako nije bilo kraja, prokleto preciznim, eksplozivnim zamasima donio u Orto bar jedan od najboljih bubnjarskih nastupa svih vremena tog kluba, o melodično zaraznoj, mekano zamašnoj vještini basista Stevea Andersona, profinjenoj sofisticiranosti Westa na klavijaturama ili vražjem radu odličnog gitarskog dvojca Karl Groom/Pete Morten. Karl Groom važi za glazbenog genija. Ne samo da je glavni krivac koji je 1988. počinio zločin zvan Threshold, nego se taj tip smatra jednim od najcjenjenijih producenata i glazbenih gurua kojima se za savjet obraćaju mnogi sastavi britanskog otočja, kao i stare europske celine, koji se kreću u sferama progresivnog rocka i metala. Groom je uz Mortena dobio ravnopravnog partnera koji u sastavu nije zadužen samo za držanje riffovske zvučne mase, kao što je to nekoć radio Nick Midson, nego se Morten može u bilo kojem trenutku ravnopravno uključiti u divlje soliranje. U tom smislu su Threshold na putu svojeg evolutivnog sazrijevanja sigurno pozornički narasli još za jedan stepenik.

Kao veliki perfekcionisti, Threshold su naravno brusili i kombiniranje glazbenog vokala s pratećim vokalnim harmonijama. Nastup sastava donio je tipičan školski primjer kako se tom elementu streže s velikom odličnošću; uz klavijature, harmoniziranje vokala (i s Westovim vokoderom!) osnovni je katalizator atmosferskog krešenda ultramelodičnih refrenskih napjeva. Damian Wilson bio je kroz nastup odličan. Gorostasni bradonja puno je impresionirao, ne samo svojom šeretski zabavnom stranom, nego ponajviše svojom izvedbenom figurom, kojom je sjekao s vehementnom uvjerljivošću i po najvišim vokalnim registrima.

Threshold su jedan od onih rijetkih sastava koji se svrstavaju u progresivni metal s pravom mjerom svih elemenata glazbenog izričaja. Njihov glazbeni karakter taman je dovoljno zakompliciran da privlači zahtjevne glazbene sladokusce, a još uvijek izvanredno slušljiv, da može očarati baš svakoga. Zapravo privuče pozornost svakoga tko išta drži do nosive strukture melodičnosti u glazbenom komponiranju. I ne treba isticati da Threshold tome pristupaju strogo samonikli i jedinstveno.

Zato se i koncert preokrenuo prije nego što se dobro i počeo. Jednostavno. Kad te takva atmosfera, stvorena uživo, jednom povuče u tako stvoren paralelni glazbeni svijet, izgubiš osjećaj za prostor i vrijeme. I to je bila i ostaje njezina osnovna svrha. Čista perfekcija i čista desetka. Slično je bilo i iskustvo otprije godinu dana u Orto baru s Fates Warning, uz razliku da su se oni lakše pokorili svom egu i prilagodili klupskim prilikama Orto bara. Tada je ljudi bilo dvostruko više, Orto je pucao po šavovima, a koncert se upisao u anale kao onaj koji je u iskustvu gotovo nemoguće nadmašiti.

Susret s Threshold bio je nezaboravan i jedinstven! Vjerojatno smo ih u Ljubljani vidjeli prvi, zadnji i nikad više, no to još ne znači da ih put neće odnijeti barem još jednom na festival Metaldays (bivši Metal Camp) u Tolmin, gdje su već nastupili 2007. Threshold su, zanimljivo, u cijelosti izostavili iz repertoara skladbe prvih dvaju albuma, kao i inače odličnog “Critical Mass” (2002), a od starijih uvrstili u repertoar “Extinct Instinct” cvjetić Part of the Chaos, nadalje skladbu Angels (“Coda”, 1998), Light And Space (“Hypothetical”, 2001), a koncert otvorili skladbom Mission Profile sa “Subsurface” (2004).

Threshold ostaju pojam vrhunske glazbene avanture, nabijene visokointeligentnim dijalogom poezije i glazbenog aranžiranja. Njihova je glazba unikatna, jedinstvena i neponovljiva. Dostupna većini, a shvate je samo oni koji znaju svojim ušima priuštiti samo najbolje. Nažalost, takvih je u slovenskoj publici još uvijek odlučno premalo. Ponajviše među mlađima, koji inače složno gaze po avanturama glazbene generičnosti (pozdrav prijatelji sastava Sonata Arctica, Sabaton,…). Tako je to. Što se tiče koncerta sastava Threshold u Orto baru, možemo reći samo jedno. Dečki, hvala vam na magiji i jedinstvenom iskustvu i nadam se da ćete sljedeći put doklestati barem u Beč, gdje vas opet hvatamo na koncertnim pozornicama!

autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik