Autor: Rok Klemše, Aleš Podbrežnik
Fotografije: Nina Grad, Jerneja Jerak
Mjesto: Tolmin / Slovenija
Datum koncerta: 23.07.2013
Broj posjetitelja: 15.000
Drugi dan na drugoj su pozornici otvorili Calling of Lorme! Postava koja njeguje neku vrstu alternativnog metala, potkrijepljenu industrial elementom, svojim je “cyber” kljucanjem dala do znanja da njezine uzore treba tražiti među izvođačima poput Rammsteina, Deathstarsa, pa čak i Marilyna Mansona. Zanimljivo, ali zasad s manje poznatim imenom. Zato je pred pozornicom bilo tek nekoliko najzagrijanijih znatiželjnika. No postavu to nije ni najmanje smetalo. Polusatni nastup odsvirali su u duhu zbijenosti i zrele glazbene vizije kojoj teže. Zarazna mješavina melodije i energije posebno je ostala u sjećanju na dijelovima poput atmosfere tijekom izvedbe skladbe Layman.
Mljevenje na maloj pozornici u rano su popodne nastavili grčki veterani Acid Death, koji djeluju još od davne 1989. i s pravom se smatraju jednim od otaca grčke metal scene. Grci su nas dobrih pola sata polijevali death/thrash metalom otrovnim poput kiseline, koji je iznenađujuće ubacio i poneku nepredvidljivu gitarsku liniju, pa je cjelokupna zvučna slika benda mjestimice djelovala čak i malčice progresivno. Na pozornici se najdomaće osjećao frontman Savvas, kojemu je headset mikrofon omogućio mnogo slobode, a time i mogućnost neprestanog kretanja i čupanja. Acid Death su daleko od toga da budu najoriginalniji death/thrash bend na planetu, ali svoju agresiju i apokaliptični bijes bljuju s pravom dozom žestine.
Festivalsko grmljavinsko nevrijeme drugog dana na glavnoj su pozornici počeli širiti hrvatski Rapid Strike. Prostranu pozornicu kvartet, koji je 2011. objavio studijski prvijenac »God Take Me To Hell« (iste je godine promijenio i ime iz Azazel u sadašnje – Rapid Strike), nekako je progutao, a sve se vrtjelo oko pjenušave pjevačice Ivane Elez, koja je zapravo prvi magnet grupe, ne samo zbog pripadnosti nježnijem spolu, nego zbog uvjerljive scenske pojave, a ponajviše razigrane, gipke i autoritativne vokalne interpretacije, koja zahtijeva pravu mjeru eksplozivnosti, teatralnog bijesa i podrugljivosti. Stara škola heavy metala u rukama mlade garde! Solidno.
Pa na pozornicu izlazi njemački trio Spitfire, postava na koju su Volbeat nedavno morali ostaviti dojam. Grupa je sredinom travnja ove godine objavila debitantski album naslovljen »Devil’s Dance«, s kojega je predstavila, među ostalim, i naslovnu skladbu, a posebno invazivnu Burn in Hell. Mačo, mušku ekspoziciju preliveni zabavnom kombinacijom rock ‘n’ rolla i metaliziranog, distorziranog riffanja koje se drži odsječenih punkerskih linija! Nosni i niže usmjereni vokal, košulja zavrnutih rukava, kratka začešljana frizura. Zar to nismo već negdje vidjeli? Ah. Michael Poulsen (Volbeat). Jednostavno, u penetraciji plasirane energije trenutačno djelotvorno. Desperado stav, ali bez hillbilly štosova ili Elvisovih mimikrija. Dobra mjera polusatne zabave, bez glazbene revolucije.
Drugi se dan na glavnoj pozornici i dalje vrlo živopisno vrtio kad je riječ o žanrovskim polazištima nastupajućih grupa. Novo osvježenje donijeli su i pogotkom iskolačeni Pet The Preacher iz Danske (zamijenili su, nažalost, otpale američke doomere The Gates of Slumber), koji se drže svoje verzije stoner metala. Posjeduju poželjnu dozu mračne zagledanosti i crnila, mogu reći čak i okulta. Svojom glazbom ne nameću se ljudima i puštaju ih da se sami polako stope s njezinom energijom. Trio. I trio je dovoljan. Glazba koju njeguju Pet the Preacher polako se vraća u fokus. Ima dosta grupa koje postižu lijep komad popularnosti među metalskom svojtom, poput Grand Magus s jedne i Graveyard s druge strane. One su urezale srodne karakteristike u kojima stoner navire u prvi plan. Odlična uigranost tria, pravšnje pogubni vokalni zahvat pjevača Torbena Wævera Pedersena. Pet the Preacher djeluju sa stonerskom zagledanošću u sviranju, koja iskri u razvučenim dijelovima skladbi, gdje trio uživački zamahne u jam (Bright Land Black Night, Into a Darker Night), povremeno čak i spontano. No u trenucima poput ubrzane The Banjo dolili su ulja na vatru i iz temelja preokrenuli raspoloženje na pozornici. U The Devil’s Door uz žegu se osjećaju zapaljivi alkoholni isparci Southern Comforta (?),… pardon rocka. Grupa koju je u svakom pogledu vrijedno provjeriti. Grupa koja pali u formi iskrene scenske igre, čak i ako u autentičnosti podliježe već načuvenim bojama.
Prva grupa koja je na glavnoj pozornici dobila 40 minuta bili su power metal vitezovi okruglog stola Gloryhammer. Kvintet veseljaka maksimalno se šali. I to na mulariji paljenja, iako Gloryhammer pod takvim velom čičkanja prodaju prožvakanu i izdahnutu verziju mnogih verzija epskog power metal klišeja. Takve grupe na sceni udaljavaju mnoštvo od biti metalske supkulture. Zbog njih publika pred pozornicu nosi “igračke” i oblači se u bajkovite junake. Je li ovo uopće još metal, ili jeftina i brzo zaboravljiva prevara? Vještice, patuljci, goblini, hrabri vitezovi i zmajevi. Zmajevi, zmajevi, zmajevi. Posvuda iznad Tolmina. Žega je bila strašna, a zaštitari su veselo zalijevali pregrijane glave “špricama”. Sparina nije odvraćala manijake da se ne odjenu u kapetane gusarskih brodova – i to u punoj opremi. Zamislite model u prvom redu koji pri 35°C nosi pamučni ogrtač i crni šešir. Točno takvi su se prizori nudili u prvim redovima za vrijeme Gloryhammera. Oni su okupili lijep broj podržavatelja. Bajkoslovlje i frulašenje vruće je već nekoliko godina i ista je publika kasnije pred Arkonom i Alestormom dojurila natrag do pozornice, uvećana za nekoliko stotina vrelokrvnih ljubitelja mačevanja. Veza između Alestorma i Gloryhammera je iskrena. Christopher Bowes (Alestorm) naime svira klavijature za Gloryhammer. Bend je krajem ovogodišnjeg ožujka objavio studijski prvijenac »Tales from the Kingdom of Fife« i na nastupu na Metaldaysu ga je “debelo” predstavljao. Osim pjevača Thomasa Winklera, bend je na pozornici djelovao prilično ukočeno, jedva pokretno. Dio toga ide na račun samih osnovnih polazišta kretanja pojedinaca na pozornici, a dio na činjenicu da su nosili nezgrapne viteške kostime koji ne podnose dobro previše skakanja. Publika je glazbu Gloryhammera već dodobra osvojila i pjevaču Thomasu nije se trebalo previše truditi da u refrenskim napjevima dobije masu na suradnju. Ona je trenutačno pjevala dijelove skladbi posve sama. Grupa je nastup u svemu profesionalno i suvereno odradila, no pitanje je dokle će glazbena industrija u metal puštati takav rastući val scenskog lišaja i kiča, kojega prisvaja sve više grupa koje na taj način pokušavaju prikriti svoju autorsku generičnost.
Nakon glazbene sodomije uši su silno trebale konkretnije dubinsko čišćenje i zato su sljedeći nastupajući na glavnoj pozornici došli kao naručeni. Ako nam je trebalo nešto lakše probavljivo, nešto mnogo primarnije i svučeno od svega nepotrebnog kiča, za to se pobrinula potentna mješavina heavy i stoner metala švedskih Mustasch. Brkati Šveđani (ime su si nadjenuli jer su se njihovi uzori – poput Tonyja Iommija i Freddieja Mercuryja – šepurili čupavim brkovima) tako su se pobrinuli za udarnu dozu masnih rifova, bubnjajuće i glasne ritam sekcije te pjevnog i zaraznog Ralfovog vokala, koji je povremeno podsjećao na Hetfieldovog. Gitare su bile svučene do kosti, kostur benda naime predstavlja odličan preplet jednostavnih, ali živih i potresnih rifova, nagruvanog basa i jednostavnih, ali učinkovitih bubnjeva, koji zajedno slijede zapovijed rockerskog vokala, koji nije kirurški precizan, nego prirodan i toliko snažan da te lako privuče da ga slijediš. Mustasch su bili jedno od ljepših i zanimljivijih iznenađenja festivala i još jedan dokaz da su brkovi kul (Magnum P.I. i Ron Jeremy se slažu).
Nakon Gloryhammera i prije Alestorma na glavnu su pozornicu stupili još jedni škotski highlanderi, metalcoreovci Bleed From Within. Škoti su na pozornicu izašli upravo usred popodnevne toplinske oluje, ali ljubitelje breakdowna kišne kapi nisu smetale, jer su Bleed From Within zapravo bili jedini bend na ovogodišnjem festivalu za ljubitelje tog žanra. Grupa je tako publiku u trenu dobila na svoju stranu, jer je ona marljivo slušala svaku naredbu vokalista Scotta Kennedyja, a moshanju i circle pitovima nije bilo kraja (pridružio im se i obavezni wall of death). Kao nekome kome je taj žanr blizak kao mariborskoj nadbiskupiji štedljivost, moram priznati da su Bleed From Within prošli iznenađujuće dobro. S dosadnim breakdownima nisu pretjerivali, ali su nasuli obilje groovy rifova i epskih melodija, potkrijepljenih zaista energičnim i beskompromisnim nastupom. Nažalost, i kod njih se brzo pokazala mana već poprilično iscrpljenog žanra, jer su brzo postali jednolični i ponavljajući, a Kennedyjev vokal zanimljiv kao snimka nedjeljne mise.
Istodobno su na maloj pozornici glazbu uništili i svim zvučnim dogmama pljunuli u lice domaći očevi grindcorea, goriški Extreme Smoke 57, koji su s grindanjem počeli 1990. i tri godine kasnije se raspali. Pioniri grinda u Sloveniji reformirali su se prije tri godine i pozornice se opet šibaju pod težinom Bocotovog životinjskog kruljenja, neumoljivih blast beatova i izopačenih riffova. U pola sata nažagali su 247 komada, kako i dolikuje grindu, i među autorske uvrstili i obradu kultnih Agathocles (ako me pamćenje ne vara). Sirov, agresivan i iskonski grind u izvedbi Extreme Smoke 57 još je moćnije udario u bubnjić zbog odličnog zvuka i životinjski dubokog, grlenog Bocotovog vokala, snare bubnja koji je zvučao kao lomljenje kostiju te dubokog basa koji je tresao pivske trbuščiće. Brutalno, zajebantski i s ponosno podignutim srednjakom svemu i svakome. Bllleeeeaaauuurrrrgghhh!
Arkona su dobri stari znanci slovenskih pozornica! Ovaj ih put koncertiranje nije odvelo u Ljubljanu, nego u Tolmin. Na glavnu pozornicu. Opet su sve oči bile uprte u pjevačicu Mašu. Hoće li na pozornicu stupiti “ovjenčana” vučjim krznom ili ne? Ruski folk metalci kombiniranjem tradicionalnog melosa ruskih narodnih napjeva i slavenske mitologije koketiraju čak i s predznakom “pagan”. Sve ruski! To je i onaj element koji Arkonu sretno udaljava od prosjeka poplavne generičnosti takvih grupa, koje su se posljednjih godina razmnožile kao gljive poslije kiše diljem planeta. No one su garancija punjenja metal festivala i zato dobrodošle. Opijenih se do tog dana daleko najviše skupilo pred glavnom pozornicom. Maša je opet očarala svojim samouvjerenim autoritativnim stavom. Bila je nepopustljiva u odličnom grkljanju, kao i u sekvencama koje zahtijevaju suptilno, čisto pjevanje. U jednom je trenutku pjevačica u čučećem položaju tijekom vokalne interpretacije htjela opet zauzeti dvonožni – uspravni položaj. Pritom je nesvjesno stala na “kljun” krznenog vuka. Cura je pritom nesretno tresnula o pozornicu, ali se brzo pokupila. Malo dodatnog špas teatra publika je naravno pozdravila gromkim ovacijama kad je vidjela da je s Mašom nakon nesretnog incidenta sve u najboljem redu. Ljudi nisu zahtjevni. Došli su po dobru mjeru zafrkancije, pozitivnog stava, neopterećenosti. To im je Arkona i isporučila. U jednom dijelu nastupa svojom su folk harmonikom najzagrijanije u prvim redovima pripremili za izvedbu “walla of death”.
Alibi maksimalne opterećenosti dnevnom dozom alkoholnih derivata najbolje je došao do izražaja upravo drugi dan festivala. Ono što su načeli Arkona, potkrijepili su iza njih škotski nalivači i pirate metalci Alestorm. Nije davno bilo kad smo ih u Ljubljani 2009. gledali kao klupsku grupu pred Grave Diggerom, a već imaju vani treći studijski album »Back Through Time« (2011), oplove čak i Karipsko more na krstarenju 70.000 Tons of metal i trijumfalno pune najveće festivalske pozornice. Sam vrag zna što je to tako posebno na toj grupi da na njihove koncerte hrli gomila ljudi. Grupa je imala nekoliko peripetija s početnim ugađanjem instrumenata. Glavna je pozornica naime i tijekom drugog dana festivala pokazivala mane loše pripremljenog zvuka, s kojim su se suočavale sve nastupajuće postave. Tijekom nastupa Alestorma mogao si primijetiti ljude u svim mogućim maškarama koje ljudska mašta može zamisliti. Netko je čak preko ramena navukao jarkozelene tange u stilu kremenitog Borata i kao takav, to jest “guzato zalijevan”, privlačio pažnju u masi. Inače, nastup Alestorma opet je po ukusu mnoštva. Bowes, koji se požalio na pokvaren želudac, mogao je odahnuti, jer ga je pokrilo fanatično slušateljstvo. U završnom očekivanom dvojcu skladbi Captain Morgan’s Revenge i Rum ćelavi su Škoti svoju misiju na festivalu Metaldays obavili perolako. Kad je publika 100% s tobom, teško da išta može poći po zlu.
Torche su priredili izvanrednu predstavu. Američki su kvartet s Floride koji guli stoner metal u koji upliće sludge elemente. Zapanjili su svojom eruptivnom i rušilačkom energijom, koja je grupu predstavila kao vrhunski uigran kvartet prema kojem je vrijedno gajiti strahopoštovanje, ukoliko si grupa koja za svoju novu koncertnu turneju odabere Torche kao prateću postavu. Lako se može dogoditi da ti ukradu večer. Barem po onome što su pokazali na nastupu na Metaldaysu, tako se može suditi. Momci znaju razgibati inače odsječenu zagledanost stoner riffa melodičnim pasažama (Reverse Inverted) i smjestiti ih vrlo ukusno unutar kompozicija. Briljantna izvedba, majstorsko vodstvo frontmana Stevea Brooksa i pravi melem za one koji su morali tražiti sat utjehe nakon što su bili potjerani s glavne pozornice glazbenim konceptom ekipe veselih pijančića Alestorm.
S istočnog smo se kraja SAD-a s idućim nastupajućima preselili na istok te države, i to u sanfranciscanski Bay Area. Na pozornicu su stupili američki staroste heavy/power/thrash metala Vicious Rumors pod vodstvom neuništivog Geoffa Thorpea! Ovaj je put nastup Amerikanaca bio posebno važan, jer s njima na trenutačnoj turneji nastupa Slovenac! Nakon zapažene europske turneje Noctiferije s In Flames, sviranja Mateja Sušnika s Helstar i projekta Sabbath Judas Sabbath (koji su na istoj pozornici nastupili dan poslije) slovenski metal opet pomiče granice pregovorne slovenske malenosti! S Vicious Rumors je ovaj put na pozornici stajao koruški basist Tilen Hudrap (ex-Wartune, ex-Keller, Scepsis, Thraw), koji je sa svojim američkim kolegama izveo neumoljiv udar američkog metala. Američko-slovenski tandem pozdravio je prilično brojnu publiku vječnom klasikom Digital Dictator, na početku se još malo lovio sa zvukom, ali je brzo uhvatio taman dovoljno razložen i poput skalpela oštar zvuk, koji je rezao glave kao “maskota” benda, naoštrena i našiljena kugla. Veliki vođa Thorpe pobrinuo se za pravu mesoreznicu rifova, sjajni Larry Howe za nadfantastično bubnjanje, vokalist Brian Allen za nadljudski visoke krikove, a Tilen za duboku i čvrstu “low end” podršku (te samouvjerenu i suverenu scensku predstavu s mnogo kretanja i čupanja). Točku na i nastupu stavio je gost, poslovenjeni James Rivera, koji je u duetu s Allenom sjajno odkričao I Am the Gun s nove ploče Electric Punishment, a bend se u noć zavio himničnom klasikom Soldiers of the Night.
Utorkov večernji program druge pozornice bio je prava poslastica za uši, uz to je bio razgiban te žanrovski šarolik i raznolik. Nakon doze američkog power metala iz San Francisca put nas je odveo među blatne meandre Mississippija i glasne ulice New Orleansa. Ako smo Jimmyja Bowera nedavno s Down vidjeli u Zagrebu, na MetalDaysu je nastupio sa svojim matičnim bendom, neworleanskim travarima Eyehategod. Obećavala nam se poštena doza prljavog i sirovog sludgea i točno to su nam Amerikanci i poslužili – s opojnim mirisom trave natopljene mastodontske Bowerove rifove, patnički, prepijen i prekaljen vokal Mikea Williamsa (pošteno je okajen bio i na pozornici) te polako kotrljajući NOLA zvuk. Spaljeni mozak pjevača posluživao je ludim i otkačenim obraćanjima, poput onog da su Eyehategod black metal iz geta. Dobro raspoložena postava predstavila je i nekoliko novih komada, među kojima je blacksabbathovskim utjecajem uvjerio ponajviše Nobody Knows Me. Prema Williamsovim riječima, Eyehategod su napokon snimili novu ploču, za koju kaže da ni sam ne vjeruje da je zaista snimljena (zadnja studijska ploča Confederacy of Ruined Lives izišla je prije dobrih trinaest godina!). Super nastup benda kojeg je teško uloviti u našoj blizini i koji je dokazao da neumoljiv život uz deltu Mississippija rađa srčanu, osjećajnu i brutalno iskrenu glazbu.
Tek su Samael vratili na MetalDays onu pravu zlokobnost, okult i mrak koje metal zahtijeva! Iskrenu atmosferu dakle. Istina, već davno kod Samaela mnogo aranžiranja počiva na programiranju i uporabi ritmičkih matrica, ali njihova scenska pojava izuzetno je uvjerljiva i hipnotična. Unatoč tome što se ni kod Samaela zvučne karakteristike nikako nisu popravile i što su gitare opet gubile na izloženosti u zvučnoj slici, Vorph je sa svojim podanicima mljeo pozornicu iz sekunde u sekundu nastupa i uvjerljivo nas odveo na polja napuštenih i od osjećaja opljačkanih zemalja, gdje bi se neugodno osjećao i sam vragolan. Ipak, gitarski su riffovi bili preslabo smješteni u zvučnu sliku, što je boljelo napose u skladbama gdje je potpora orkestracijama važnija (Soul Invictus). Zanimljivo je da grupa u aranžiranju djeluje vrlo racionalno, to je onaj naglašeni element industriala koji nosi u sebi. U tome silno uvjerava. Većina očiju bila je uprta u vođu, karizmatičnog frontmana i prvu Samaelovu figuru, Vorpha. Umjetni plavušan višeg čela s kosom spletenom u figu i odjeven u tamnu opravu, opet je podsjećao na ludog metal samuraja. Na njegovu licu pak hladnoća promišljenosti. Pogledi ispod čela umotani u mrkost, nedostupnost. Švicarci su u sat i petnaest minuta priredili izvrsno iskustvo, koje bi djelovalo još uvjerljivije da su bile osigurane optimalne zvučne karakteristike. Samael ostaju izbrušeni scenski interpreti koji fasciniraju promišljeno razrađenom strategijom razvoja događaja na pozornici. Zato djeluju vrlo istinito. Jedinstvena mješavina elemenata dark i black metala, potkrijepljena industrial elementom i povremenim zvukom klavijatura, koji crpi iz lika i djela Laibacha u razdoblju izdavanja albuma »Opus Dei«, stoga je u potpunosti osvojila. Samael su svojim, mnoštvu lako dostupnim glazbenim izrazom, pripremili pravu naelektriziranost pred ono što je čekalo na utjelovljenje na samom velikom finalu drugog dana festivala, kad su na glavnu pozornicu stupili isklesani čistokrvni štovatelji nečistih djela, iskonski black metalci Mayhem.
Upravo su Mayhem zbog svog statusa black metal očeva vjerojatno bili jedno od najiščekivanijih imena festivala. Epski i zlokobni spektakl najavljivala je već veličanstvena pozornica, ukrašena barjacima, zastavama i svijećama, ali Mayhem nažalost nisu ostvarili svoju ulogu jednog od nositelja festivala. Danak je uzeo ponajprije loš zvuk, na račun kojeg su do izražaja došli samo bubnjevi, dok su se gitare, bas i vokal Attile Csihara izgubili u potpunoj buci i tek povremeno dolazili u prvi plan. Ali je zato u svoj svojoj veličini zasjalo Hellhammerovo bubnjanje, koje je daleko od generičkog blast beatanja, nego je za black metal unikatno i dinamično. Attila, jedini član koji još nosi corpse paint, više je nego vokalom pokušavao šokirati stalnom igrom s lubanjom, ali je ispao kao parodična verzija Hamleta i tako su Mayhem sveukupno najviše uvjerili trojcem komada s kultnog prvijenca – Freezing Moon, Buried By Time And Dust i naslovnom De Mysteriis Dom Sathanas. Ovaj je performans Mayhema bio jedan od onih koje jedna strana drži za potpunu pobjedu, a druga za čisti promašaj. Vaga se ovaj put po mojem mišljenju nagnula na potonju stranu.
Čast da potpuno zaključe utorkovu večer na maloj je pozornici pripala legendarnim američkim death/grind lešinarima Exhumed, koji se nakon povratka iz groba prije tri godine ne zaustavljaju ni pred čim. Nakon odlične come-back ploče All Guts, No Glory tu je već nova Necrocracy, a Exhumed nikako ne pokazuju znakove presušivanja crijeva i drobine. Amerikanci su svoj nastup započeli klasikom Necromaniac s albuma Gore Metal, pobrinuli se za energičan performans s jasnim i poput motorne pile agresivnim zvukom, brutalnim dvostrukim vokalnim napadom te pilećim i sjekiraškim gitarama koje su sjekle sve pred sobom. Nije preostalo ništa drugo nego da smo otišli konačno segnit u šatore.
Setlista
GLORYHAMMER:
1. Anstruther’s Dark Prophecy/The Unicorn Invasion of Dundee
2. Quest For the Hammer of Glory
3. Magic Dragon
4. Hail To Crail
5. The Epic Rage of Furious Thunder
6. Angus McFife
7. Wizards!
MUSTASCH:
1. Heresy Blasphemy
2. Bring Me Everyone
3. Deep In the Woods
4. Destroyed By Destruction
5. Speed Metal
6. Double Nature
7. I Hunt Alone
EXTREME SMOKE 57:
1. GUK
2. Don’t Smoke 57
3. Dogfuck
4. The Krull
5. Samota
6. World Under My Fingernail
7. Rape Your Sister
8. Life of Dreams
9. Truth?
10. In Chains
11. Propad
12. Intropsija človeškega uma
13. A to S Theme
14. Agarchy
15. Tvoj bog
16. Who Sold the Scene?!
ARKONA:
1. Kolo Navi
2. Zakliatie
3. Goi, Rode, Goi!
4. Sva
5. Ot Serdtsa k Nebu
6. Slovo
7. Pamiat
8. Slav’sja, Rus’!
9. Arkona
10. Stenka na Stenku
11. Yarilo
ALESTORM:
1. The Quest
2. The Sunk’n Norwegian
3. Wolves of the Sea
4. Shipwrecked
5. Nancy the Tavern Wench
6. Back Through Time
7. Wenches & Mead
8. Midget Saw
9. Keelhauled
10. Captain Morgan’s Revenge
11. Rum
VICIOUS RUMORS:
1. Replicant/Digital Dictator
2. Minute To Kill
3. Towns On Fire
4. Worlds And Machines
5. Don’t Wait For Me
6. I Am the Gun
7. Let the Garden Burn
8. Hellraiser
9. Soldiers of the Night
SAMAEL:
1. My Savior
2. Shining Kingdom
3. Soul Invictus
4. Into the Pentagram
5. Jupiterian Vibe
6. Slavocracy
7. Reign of Light
8. Moonskin
9. In Gold We Trust
10. Baphomet’s Throne
11. Rain
12. Infra Galaxia
— dodatak —
13. Ceremony of Opposites
14. The Truth Is Marching On
MAYHEM:
1. Silvester Anfang/Deathcrush
2. Ancient Skin
3. My Death
4. A Time To Die
5. Illuminate Eliminate
6. Freezing Moon
7. Buried By Time And Dust
8. Carnage
9. De Mysteriis Dom Sathanas
10. Pure Fucking Armageddon
EXHUMED:
1. Necromaniac
2. Through Cadaver Eyes
3. Necrotized
4. Torso
5. Distorted And Twisted to Form
6. Limb From Limb
7. This Axe Was Made to Grind
8. Under the Knife
9. Slaughtercult
10. Casketkrusher
11. All Guts, No Glory
12. As Hammer to Anvil
13. The Matter of Splatter
— dodatak —
14. The Rotting
15. Seek And Destroy/Black Magic/Creeping Death
16. Open the Abscess
Galerija slika
