Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Gračišče, Slovenija
Broj posjetitelja: 1000 – 1500
Cijena ulaznice: 8 € / 1 dan (15 € na dan festivala), 15 € / 2 dana (25 € na dan festivala), 20 € / 3 dana – cijeli festival (35 € na dan festivala)
U ovim se vremenima mnogi pitaju kako živjeti i što učiniti da život bude lakši i radosniji. U svakodnevnoj se jurnjavi poput magarčića vučemo za mrkvicom, a vrlo malo činimo za svoju dušu i povezanost s prirodom. U potrazi za suncem, radošću, prirodom i bajkom životni nas je put odveo natrag do biti, u maternicu – Istru ili Histriju, gdje se već nekoliko godina odvija umjetnički festival Etno Histria, koji je nakon deset godina preraстao u festival HISTeRIA. Riječju »histeria« stari su Grci označavali maternicu, a histerično stanje povezano je i s rođenjem (riječ je pogrdno značenje dobila tek krajem 19. stoljeća). Kao novi svijet nakon apokalipse doimao se već uspon prema šumi pokraj zaselka Gračišče, koji leži u istočnom dijelu Šavrinskog gričevja. Kuće i crkva od bijelog kraškog kamena toplo su nas primile među sebe dok smo u šarenoj gomili ljudi tražili put do čarobnog šumarka. Šetnja u društvu mnogih suputnika koji govore različitim jezicima bila je pravi melem za oči i uši. Što smo se više udaljavali od naselja, to smo postajali začarani. Stigli smo do Čekalnice, gdje smo na blagajni preuzeli karte – vozovnice za novi život. No prije nego što smo ušli u histerični vlak, iz vreće kamenja izabrali smo onaj koji najbolje prikazuje naš ego i riješili ga se tako da smo ga bacili u drugu vreću. Očišćeni od ega mogli smo nastaviti put kroz tunel prema daljnjem putu sazrijevanja i obreda duhovnog rasta. Pogled nam je ukrala pozornica Kupe, na kojoj smo kroz »prozore« kupea od bala slame razgledali prizorište. Na postaji Odhodi/prihodi zaustavio nas je prometnik Roza (Andrej Rozman), koji nas je temeljito pregledao i usmjerio na odgovarajući kolosijek daljnjeg putovanja. Odabrali smo sporedni kolosijek i zaustavili se na nekoliko postaja. Na prvoj, Spomini, sjeli smo na izabrani kamen i uz pratnju žive glazbe u glinenu pločicu zapisali svoje sjećanje, od nje oblikovali figuricu i postavili je na brod koji će posljednjeg dana festivala sve misli i uspomene ponijeti u nebo. Na manjoj pozornici Asociacije u trans su nas odnijele dvije harfistice. Nakon meditacije na bijele smo drvene pločice zapisali svoje asocijacije i misli te putovanje nastavili još za nijansu lakši i opušteniji. Kod pozornice Drama naše je uši zagolicala neobična glazba koja nas je poput magneta privukla prema prizorištu Mežik. Iz hrpa slame uz melodije neobičnog instrumenta dizali su se likovi u bijelom koji su svoje osjećaje uz kozmičke rezonancije izražavali plesom. Očarani smo promatrali plesače i tek nakon nekog vremena primijetili veliki kotač koji se šepirio na večernjem suncu. Kad smo mu se približili, uz njegovo vrtnju začuli smo ples kišnih kapi, jer je kotač bio sagrađen od kišnih štapova. Oči su nam se raširile, usta otvorila, uši pozorno slušale, a srce čeznulo za još! Istarski šumarak, u koji se slilo more umjetnika iz cijelog svijeta, bio je pun magičnih prizorišta koja su crtala snove, zrcalila sjećanja i škakljala osjetila. Čovjek izgubi osjećaj za vrijeme, jednostavno istražuje i prepušta se umjetnosti …
A izbora ne manjka. Uz pokretom ekspresivne ekskurze slobodne poetike pokreta, mimike i baleta te prizemljeniji ples povezan s prirodom i kozmičkim energijama, bili su tu i pantomimski performansi vječne pratnje u bijelo odjevenih čuvara čarobne šume. Nakon prošlogodišnje soldateske ružičaste vojske, ovaj su put na red došli ljubazno nazvani i preimenovani »Veseli tamponići«, kako ih je nazvala pješčica Rocklineove prateće ekipe. Slijedili su lutkari sa svojim zračnim elementalima duhova šume, šetači s magarećom glavom, pripovjedači i bajkopisci na štulama, pjesnici, rapsodi, hvatači leptira snova, umjetnici stiha i čvrstih veza čovjeka i prirode, praktičari potpune i jedine prave egzistencije, a među djelićima bogatog kolaža atipične festivalske ponude glavno je ljepilo bila kvalitetna glazba, koja se oslanja prije svega na ljubav prema tonalitetu, metrici, melodijskim klizanjima i ukrasima, a ne na visokozvučna imena koja bi, vjerujem, bila veći magnet za publiku željnu instant užitaka, ekstaze i zagovornika s logotipima na majicama mladeži koju propagira diskografska perfekcija. Više marketinga nego muzikalnosti, moglo bi se dodati nakon trodnevne fuzije žanrova i osjećaja. Usmjerenost na pravu bit glazbe otpuhala je linearizam dosadašnjih percepcija, paleta dobro poznatih imena sastava i glazbenika, purizam žanrova rasplinuo se u ništa, a u šumarku HISTeRIE ostala je u dlanovima, ušima i srcima velika doza duše i nanizani slijed dojmova koji ne trebaju imena, prezimena ni kalupe, a u slobodnom stilu živosti ih ni ne podnose. Pa ipak sačuvajmo dio linearizma, ako želite da vam lakše nasipava prgišće onoga što je HISTeRIA 2013 unijela u naš život. Prije svega, bitno je zaboraviti na konciznost i strogu definiciju vremena, a relativizam prostora i vremena svakodnevnim je pokretanjem homolokomotivnog festivalskog pogona toliko puta potvrđen letećim izmjenama i rekonceptualiziranjem koncepata da je svima prisutnima ostala samo predanost iznenađenjima, prepuštanju te intimnoj inicijaciji i pomazanju harmonijama sveopće univerzalne Glazbe.
Četvrtak, 18. 7. 2013
Prvo iznenađenje iz šešira dobrota bilo je zaron u podkrovni svijet kupole pozornice Drama, gdje je elektrificirani progresivni jazz fusion sastava AP Group zasvirao. Sastav pod ravnanjem basista Andreja Pirjevca upotpunjen je međunarodnom navezom nadahnutih glazbenih stručnjaka. Imena poput Davidea Tomasetiga na klavijaturama i gitari, Franca Reje na gitari, Andrea Araujo na bubnjevima i udaraljkama te Katje Mlinar uz mikrofon s flautom u ruci ne govore mnogo, ali činjenica je da primorski nositelji zvuka sambe na Chick Corea način (od prvih taktova nastupa nisam se mogao otresti asocijacije na sastav Return To Forever) imaju dovoljno žmohta da se unatoč anonimnosti izvođača prepustiš ritmu i plesu. Izniman set pokazuje uigranu skladnost svih članova sastava, a autorski materijali nositelja projekta, Andreja Pirjevca, pokazuju da se mladi akademski obrazovani glazbenik u tršćanskom zaleđu isklesao i oblikovao u mladića s profinjenim osjećajem za ritam, melodiku i unutarnju glazbenu ravnotežu. Unatoč svoj perfekciji, u nastupu sam ipak propustio malo više organičnosti, spontanih iznenađenja i leta na slobodnim krilima mašte, a u međuvremenu se bližio kraju nastup talijanskog sastava Achille Zoni na intimnoj pozornici Čuti te međunarodne alijanse talijansko-austrijske svirke Les Autr’chiens na pozornici Kupe, pa je put radije vodio do obližnje pozornice Končne, gdje su se za nastup polako pripremale članice sastava Voice Of The Strings. Slovensko-švedski duet glazbenica sanjivijeg prizvuka poslužuje erotiku violine i harfe, a definicijsko područje šoka za organizam ovaj je put iz elektrifikacije preseljeno u sfere suptilnije, mekše estetike prirodnog zvuka žica i drva. Akademski obrazovane glazbenice Sofia Högstadius iz Švedske i Zvezdana Novaković, glazbenica slovenskog roda i korijena, predstavile su jedinstvenu mješavinu intimnog, arhaičnog i plemenitog zvuka gotske harfe, violine i vokala. Prilično suh ambijentalni splet neodređenog pipanja za pravim suzvučjima ostavlja nas pomalo nepotresenima, a u prolasku na posve drugi kraj događanja prvog dana, prema pozornici Kupe, iza šuma borova i pjesme užarenih cvrčaka u misli i sjećanje prikrada se klica nehotičnog zaborava i razmišljanja, koja je nestala dolaskom pred drvenu pozornicu dobro opkoljenog sjenenog Kupea.
Na pozornici se strateški smjestio sastav I Salici, poslovenjeno Vrbje, a talijanski sekstet pod idejnim vodstvom Devida Strussiata Fumisa i Marca Stafuzze poslužuje shizofreni, ali tako slatki razcijepljeni dušni ekstrakt. Mješavina sanjivog bluesa s podržanim kozmičkim gitarskim ekskurzima upliće kataklizmične prizvuke tame i malo sirovije estetike u meko tkivo HISTeRIE bez uljepšavanja i etničkih ukrasa. Eklektična psihodelija gitarski potpomognute svirke klizi iz masnog ritma u sfere potpune akustike. Kozmos je bezgraničan, a putnici na sjedalima vlaka slučajnosti nakon sanjivosti dobivaju otrježnjenje sirovijim, prizemljenijim rockom, grungeom na Tori Amos metriku te osjećajem aktualne povezanosti s ružnijim, sirovim otkucajem srca u pleksusu univerzuma recesijske osamljenosti, u kojem se trenutačno nalazimo i iz kojeg tražimo bijeg. Novodobna hipijada manje je estetski mekana i milujuća, u psihodelični Pearl Jam trip posve se prirodno ukomponira i truba, a umjesto živih nijansi na paleti boja sastava I Salici više je prigušenih nijansi tamnosive i pastelne samouništavajuće magnetičnosti grungea. Ništa nije čisto. Sve je dopušteno.
Da bismo doživjeli što više, dobar smo koncert napustili prije vremena i krenuli prema pozornici Sanj, gdje smo za usputni izlazak iz stvarnosti namjerno odredili nastup Brine Vogelnik i Janeza Dovča. Prožeti dekadencijom ovosvjetja u mirniji univerzum svijeta Sanj, već smo prvog dana doživjeli prvi soničkiorgazam, a slijedili su brojni daljnji udari potresne ljepote. Mekani meditativni glas nježne pjevačice Brine puni svod dalijevske scenske strukture auditorija, a ovaj ju je put podržao suprug koji je ostavio neizbrisiv trag u radu sastava Jararaja, Terrafolk, Kisha i drugih, a zvuk harmonike redefinirao je i odjenuo u ruho prikladno i primamljivo i onima koji harmoniku u klasičnom smislu ne možemo probaviti bez zapinjanja. Janez Dovč profinjenim plesom prstiju po tipkama harmonike senzualno upotpunjuje Brinino senzualno pripovijedanje o čežnji, ljubavi, dalekim svjetovima i cvjetovima koji u dlanovima ljudi koji osjećaju i prepuštaju se kažu više od tisuću praznih riječi. Slatko-trpki slapovi lijepo procijeđene svjetlosti i zvuka pune prvi dan čarolije u Gračišču, a melankolija i nezemaljskost ruku si pružaju i s nepredvidljivošću prirode. U pozadini se skupljaju gusti oblaci, a odjednom se elektrificirani splet harmonike, računalnih suzdržanih lupkanja ritam mašine i zvuka pojačanih odjeka šapat glavne nositeljice vokalnog utjelovljenja prekida, a duet put prema velikom finalu koncerta nastavlja nasuho, bez pomagala, plešući bosih nogu po mekoj travi, po perzijskom tepihu tik ispod pozornice Sanj. Izvanredno, profinjeno, bez velikog sjaja i oslanjanja na prošlu slavu, sastav si u srcima i dušama svih nas koji volimo dobru glazbu učvršćuje status jednog od boljih nastupa festivala. Ipak, prvi se dan nastavlja intenzitetom eksplozija supernove.
Za nastavak u istom stilu pobrinuo se ovaj put neobičan glazbeni vagabund iz svijeta s onu stranu Atlantika. Na mladog simpatičnog Amerikanca Daniela Walla naletjeli smo sasvim slučajno već prije, tijekom pipajućeg upoznavanja prizorišta, kad je samo s bendžom u ruci pao u trans i zajedničku meditaciju s nekim slučajnim violinistom i flautistom, čelistom i gitaristom. Imena su nevažna, a simbioza mladih duša već je prvim pokušajem pokazala da je duh Johnnyja Casha još živ i ovdje, uklopljen u užareno kamenje i srce Gračišča. Ovaj put zaverenici i borci za bolji sutra prisvajaju prizorište ispred neosvijetljenog i u zaklon polumraka pozornice Peroni uvučenog kutka svemira. Dan Wall zrači karakterom, oslobođen školskih definicija ritma i melodike, a među ljude nesebično dijeli prije svega čisto dylanovsku poetiku, Cashovu rezonantnu personu, a ponajviše sebi svojstven optimizam i samoniklost, koji se hrani iz tolmuna bluesa i bluegrassa, a katalizator potpune unutarnje harmonije mogu biti potpuni stranci koje, unatoč jezičnim barijerama, povezuje glazba u svoj svojoj rezonantnosti i moći. U sjećanju ostaje nježna Atalanta, izuzetno pjevni konglomerat gitare, bendža i flaute te violine sa skladbom The Patriarch Bounce, Seconds To Learn, značajno živahna tužaljka čovjeku osuđenom na vješanje, skladba Hang Me, izuzetno ovisnički i plesni Yodel Waltz, društveno kritičan poziv na pobunu i opći duhovni ustanak protiv kapitalističkih hramova i Wall Streetova na licu ovog svijeta, skladbe Lay Low Generation – Nothing Concrete, koja utrljava malo stare soli Old Salt Projecta u otvorene rane svih zagovornika i čistunaca ovog u globalizaciji pokvarenog svijeta, ispod čije se površine čudesno nađe gram ili dva duše, dobrote i ljepote. U sumraku i bez pomoći pojačala pred očima potresene i oduševljene publike događa se jedan od boljih činova prvog dana festivala, a bisaga je tek posve površno prekopana, a karte toliko temeljito promiješane da nam se, unatoč najboljim namjerama, iz spektra percepcije i doživljaja ovaj put izmiču brojna imena, brojni voditelji događanja, a treba reći da je HISTeRIA festival koji si hodanjem svojim individualno odabranim putem može moderirati svatko sam. Ovaj put stoga možemo govoriti samo o onome što je slučajnostima krojilo našu šetnju svijetom šume, sanjivog velegrada Cantalone. A posljednja postaja prvog dana bila je opsada pozornice Končne, gdje su si svojih akademskih tričetvrt sata kašnjenja dopustili Nano Stern Band, koje zbog iscrpljenosti, intenziteta doživljaja i dojmova prvog festivalskog dana ovaj put namjerno preskačemo i malo rezerve za nadogradnju ostavljamo za sljedeći dan.
Petak, 19. 7. 2013
U Trans Histeria Expressu nakon jutarnjih radionica, na kojima od ranih jutarnjih sati nisu izostajale meditacija uz gongove, leteća joga, romski plesovi pod vodstvom Mojce Rakipov – Nursel, tkanje hvatača snova, vježbe tihog dijaloga, hodanje po užetu, satovi kazališta, cijeđenje nadahnutih stihova, satkanih dojmovima i šapatom Istre, rane jutarnje predstave za djecu i mlade u duši, kreativne radionice s obradom gline, voska i heklanje, umjetničko oblikovanje balona, stvaranje skulptura od sapunskih mjehurića, produbljene rasprave o tome kako poboljšati svijet i sebe i što sve ne – nakon svega toga čekala nas je katarza s pročišćujućim činovima glazbene nadogradnje dana prije. Dok smo šetali šarenim prizorištem, ukopali smo se pred trima visokim likovima – glumci na štulama pripremili su za djecu atraktivnu predstavu, kinesku bajku, u koju su se djeca s oduševljenjem uključivala jer su (kao i svi odrasli) bila očarana veličinom glavnih aktera i njihovim kostimima. Nakon plesova u krugu korak od pozornice Končne postaje vodi do samog početka kilometarskog scenskog puta i izvanrednih sporednih staza. Ovaj put umjesto zastajanja u Lokomotivi, gdje su svoj zvuk otvaranju dali Čileanci Mone Cinto Echoes (njih smo zbog zanemarivanja vremenskog faktora nehotice propustili), prvi korak transcendencije započinje sa sastavom Kate And The Tuliis. Francusko-britanska alijansa prava je zbirka izvanrednih karaktera i posebnjaka. Izrazito kontrastiranje između bjorkovske poetike glavne frontice Kate Young (gotovo bih se zakleo da je mlada violinistica obdarena barem zrncem islandske krvi, jer je prividno statičan nastup upotpunjavala prilično intenzivnim vokaliziranjem i sirovo odmjerenim ritmom), a praznine prilično rudimentiranog nastupa krasno su popunjavali harmonični umeci brkatog mladića s malom harmonikom, Raphaela Decostëra, francuskog člana sastava Tuliis, kojem parira crvenokosi keltski jazz trubač i senzualni švedski bubnjar. Glazbu mladog sastava, koji je svoje postojanje započeo tjedan i pol prije upravo u Gračišču, moglo bi se opisati kao etno bajku na psihodeličnim gljivama. Upravo o potonjima pjeva i jedna njihova skladba, o kojoj mladi harmonikaš kaže da je priča o gljivama koje su htjele na Mjesec, ali su rasle uz stablo uz koje ih je potom ubrao dječak i ispekao, a tužaljku sastav odijeva u mješavinu šansonjerske harmonike s malo jazz privjesaka, plesni keltski temperament s usputnim provalama galskog temperamenta poslužuje nešto što je teško stilski definirati, ali je svakako prikladno za ples i zabavu. Kao da smo dobili soundtrack egzistencije, a trojka iz Bellevillea dobila je svoj nastavak, novi sonični čin. Free etno konglomerat, koji slijedi načelo: »Ako je šiljasto, to je krampa, ako je okruglo, lopata …«, skladbama daje svoj statement ekološkoj problematici (Solo Majoko govori o otapanju islandskog ledenjaka, čemu smo kumovali ponajprije mi, nositelji i tvorci kapitalističkog »Novog svijeta«), svemiru i kozmičkoj malenosti egom prenapuhnutog Čovjeka (Saturnus) te samom čarobnom svijetu spasenja u zaklonu sjena borova festivala HISTeRIA (The Funky Forrest). Iako zvučno ne savršen, set unosi u petkova jedra optimizam i dobru volju, a bit svega ionako je prije svega zabava!
A po dobru dozu potonje mnogi smo otišli pod veliku pozornicu Končne, gdje se za svoj scenski ples već pripremao domaći sastav Brencl Banda. Sastav iz Bistrice ob Sotli, mjesta s bogatom tradicijom, kao katalizator već godinama na sebe privlači brojne sveopće utjecaje, a kako sami kažu, oduševljenje narodnom baštinom i folklorom, njihovo je postojanje posvećeno tome da zapisuju i u život vraćaju zaprašene zapise s tavana, a kroz ritmično-melodijski splet glazbenih ritmova cijelog svijeta mogu tako lirski u jedan glas izvoditi napjeve sreće, tuge, bezvremenosti i postavljati obilježja samom životu. Zapravo su Brencli najbliži mješavini bluesy folka, koja publici poslužuje pravu mjeru plesnosti i humora. Pozornicu dijele izuzetno prodorna violina Klemna Bračka, gitara Andreja Boštjančiča, koji ujedno pazi i na pjevanje i obraćanje publici, a parira joj harmonika Roka Šinkovca, okrunjena kontrabasom karizmatičnog i u svijet ekstaze ritma zanesenog Matije Krivca. Harmonika, razalpena svih oberkrajnerskih utjecaja, lijepo se slaže s harmoničnim umecima violina, uspravni bas daje onu sirovu točku na i verbalnoj izravnoj kritičnosti koja zna stvari izreći bez dlake na jeziku, a da pritom ne bude uvredljiva prema osjećajima drukčijih, drukčije mislećih. Scenska je dinamika taman toliko pakosna da k pozornici namami stare i mlade koji se prepuste ritmu i zaplešu – stariji ovaj put ne samo iz roditeljske dužnosti i zato što to rade susjedi. Bosa stopala topću po osušenoj istarskoj grudi, a Brencl Banda poput klape ludih profesora (ovaj put su akademici i knjigoljupci povrh svega i potvrđeno glazbeno nadareni) u zvučnoj zdjeli miješa tango, oro i keltski folk te nastavlja s univerzalnim izricanjem uroka. Skladba Pleši kolo zame po strukturi je klasično kolo u kojem se posve prirodno nađe jazzy umetak koji kolo ne zaustavlja, a ispod scenske kulise nasipa čep ili dva sanjivosti, kojima slijede iskrice života, repeticija recesijske satire (u priči mladić nagovara djevojku da zapleše kolo za njega, a ona kaže da nema novca, nema pića, nema razloga za ples), a odjednom Brencli koncertni stroj premještaju u sfere više balkanskih ritmova na keltskoj osnovi. Prikladni za sve spolove, Brencli fuzijom različitih žanrova, utjecaja i osjećaja uspijevaju svoj koncertni trip, krasan film ako hoćete, uvijek vrtjeti u pravom smjeru. Zbog toga se dobro napuni i prije napola prazan auditorij, a publika se konačno predaje ritmovima i raspoloženju četvorke na pozornici. Brencli bi mogli biti dobra doza vitamina i glazbe za cijeli dan, a nakon dobrog sata kvalitetne glazbe jasno je da se lokomotiva unutarnjeg oslobođenja i usrećivanja tek zagrijava.
Nakon sprinterskog dolaska do pozornice Kupe uhvatili smo početak švedsko-slovenske scenske suradnje u tijelu i duši izvanrednog sastava The Breaks. Sastav, nastao upravo u vrijeme predfestivalskog druženja glazbenika sa svih strana, unatoč kratkom vremenu zajedničkog supostojanja uspijeva publici ponuditi ciganski ritmični ples maksimalne preciznosti, gotovo krvničke točnosti, kakvu imaju tek rijetki sastavi koji zajedno stvaraju dulje vrijeme. Talent se ovdje rukuje s potpuno otvorenim dušnim registrima, zubata harmonika nevjerojatnog organizacijskog trusta, a prije svega izvanrednog čovjeka Matije Solceta, uz Sofijine slatke violinske krikove (ovaj put članica prije spomenutog dueta Voices Of The Strings otkriva svoju strastveniju stranu) glavno je oružje za potpuni odklop i dušni uspon na višu perceptivnu visoravan. Praznine u vremenu se pune, a pri posve prirodnim jam session ekskurzima divlje pobalkanjene harmonične duše svi mi, ljudi s ljubavlju prema dobroj glazbi, možemo postati vodiči za ritam i zaplesati. Šveđanka Sofia dodaje cjelini taman seksi začinjenu cigansku notu, a ispod prstiju scenskih virtuoza plete se luda čipka bajkovite bezvremenosti. Prostor također postaje suvišan. Zagrljeni mirisom suhog sijena, borova i svježih smokava skliznuli smo iz vlaka Histerije mimo svih međaša. Imena, granice, ideologije i žigosanja nisu važni, ostaje izražen sentiment potpune fuzije kultura, otkucaja srca, ljubavi, melodijskog nadahnuća i želje da se uđe u potpuno denacionalizirani svijet i ondje ostane zauvijek. Denacionalizirani svijet bajkovite HISTeRIE postaje pravo igralište za osjećanje svakoga i u svakom trenutku. Bosi, s dahom istarskog pišta u kosi, bez nepotrebnog sjaja i pompe uspijevamo se prepustiti scenskoj briljantnosti, a The Breaks bez kočnica tkaju koprenu dobre glazbe dalje tisućama dodira tipki, žica, nježnim lupkanjem po bubnjevima open, i time u sjenena kupea Kupea upuhuju duh sreće i ushićenosti, što je apsolutni maksimum na kojem možemo biti zahvalni. The Breaks zatim iz sebe cijede internacionalni čočak ekstrakt, a svemogući ekspresni vlak dušne predanosti ritmu i glazbi na putu po tračnicama svoje misije vodio je tisuće duša po paraboli užitka kojih na festivalu HISTeRIA 2013 nikako nije nedostajalo.
Slijedio je naime mirniji, sanjivi, krajnje intimni nastup Dua Aritmija i Matijine sestre Nike pred gusto ispunjenim auditorijem pozornice Jaz. Gitarski virtuozi jedinstvenih akustičnih instrumentalnih interpretacija i tradicionalnih etno melodija, Tilen Stepinšek i Šamsudin Džopa – Dino, ovaj su put za suradnju pridobili izvrsnu pjevačicu balkanskih napjeva, Niku Solce, a u polumraku male pozornice, bez prejakog ozvučenja, svjetala i pompe, počinje se odvijati nježan, a istodobno divlji neobuzdani spust niz brzake Balkana. Nikini nježni vokali u skladbe s područja Makedonije, Bosne i Hercegovine, Bugarske i drugih erogenih točaka poluotoka, koji svoju strastvenost i kontrastnu moć ne može i ne želi skrivati, unose profinjenu mekoću, gotovo jazzovski seksepil. Tilen i Šemsudin pak sve krune fuzijom potpunog World Musica, gdje je Balkan spojiv s Iberskim poluotokom i flamencom, a ciganska duša bratimi se s jazzom i svim elementima potpunog oslobođenja. Izniman nastup profinjeno klizi pod kožu, a nakon senzualnog dušnog putovanja s vrhova Šar-planine dalje po bespućima Balkana, u dušu se useljavaju mir i spokoj. Duo Aritmija i Nika uspijevaju hipnotizirati publiku, no ipak se nekako prenemo iz polusna i krećemo prema dobro poznatoj pozornici Kupe, koja je postala svojevrsna stalnica kojoj smo se uvijek vraćali.
Ovaj put iz radoznalosti, otkud nam je ime Dirty Sanchez tako poznato. Pri pogledu na članove sastava oživjela su sjećanja na žurke u ritmovima njihova etno-funka, u kojem se prelijevaju balkanska, špansko-romska glazba i funk. Gomila ispod pozornice ni ovaj put nije ostala hladna i ubrzo je grozničavo poplesivala u grooveu ljubljanskog benda. Karizma glavnog vokalista i gitarista Aleksandra Kuzmića neosporna je, a dobro mu parira i posljednja leteća izmjena u sastavu, izvanredni harmonikaš Uroš Jezdic, koji unatoč podalpskim korijenima dobro vlada svim elementima balkanskog ritma, ciganski melos i funkadelični umeci daju sastavu scenski dašak svježine i plesnosti, što potvrđuje i sve veći broj ponajprije predstavnica nježnijeg spola, koje su se osim uživanja u glavnom magnetu sastava, simpatičnom Aleksandru, naslađivale i dobro aranžiranim skladbama, prikladnima za svako, pa i slovensko uho.
Kroz tamni tunel prije vremena smo otplesali do Končne (postaje), gdje je na pozornici već stajala stoglava odprava glazbenika sa svih strana – orkestar Etno Histeria, koji smo imali priliku čuti već prije početka festivala (u Kopru, Piranu i Ljubljani). Glazbenici se naime okupljaju već dobar tjedan prije festivala i uče jedni od drugih; uče glazbu, pjesme, napjeve i plesove iz različitih kultura, udružuju se s drugim umjetnicima, instalacijama, umjetničkim programima i glumcima i stvaraju. Konačne smo tvorevine pogledali, poslušali, uz njih plesali i pjevali i u kasnim večernjim satima pod kupolom najveće pozornice. Nije nedostajala ni rezijanska melodika Rezijanske s prokleto ovisničkim izmjenama utišavanja i preglasavanja žamora mnoštva, a srce je bilo nahranjeno i obradom Pink Floydâ i njihove skladbe Another Brick In The Wall, ali s malo manje teksta i više pojednostavljene orkestracije. Među seksepilnijim izvedbama večeri bio je i armenski ples Abaran, koji ispod prstiju stoglavog orkestra svih sudionika HISTeRIE zvuči pompozno i doista čarobno, a mladići i djevojke, unatoč ravnateljskoj palici i trudu predvodnika Nana Sterna, nisu uspjeli nadmašiti izniman predfestivalski nastup na Kongresnem trgu u Ljubljani. Svoj je pečat na više od jednosatni nastup orkestra ostavio i scenski nastup izvanrednog i svestrano nadarenog idejnog oca festivala Matije Solceta, koji je unatoč vidljivom umoru i iscrpljenosti organizacijskim poslovima sa svojom zubatom harmonikom uspio na pozornicu Končne unijeti još više elana i eksplozivnosti. Izniman ekskurz po sveopćoj riznici etno baštine bio je za ekipu Rocklinea završni čin pretposljednje večeri, koja je svoj epilog sa zadnjim zajedničkim nastupom svih stotinu talenata dobila na neki način već dan prije neizbježnog i preranog završnog čina festivala.
Subota, 20. 7. 2013
U subotu je nastupio posljednji dan festivala HISTeRIA, koji je već u prva dva dana dokazao da je jedan od sadržajno najpunijih festivala s ove strane Alpa, ali i u Europi uopće. Užareno vruće prijepodne posljednjeg dana donijelo je raznolik izbor radionica i događaja (leteća joga, zen meditacija, pjesnička radionica s Anom Porenta, likovne radionice, lutkarske predstave, rasprava o vrtlarenju, radionica Dva obraza jaza, ispijanje čaja u čajani pod hrastovom krošnjom …), koji su se nastavili i poslijepodne i tako nas zaposlili da je vrijeme proklizalo pokraj nas, a vruća kugla na nebu polako je padala iza vrhova drveća. Željni glazbe, u pratnji bijelih kondukterâ, doputovali smo u Kupe, gdje smo se udobno zavalili na vegasta i dobrano načeta sjedala kupea i čekali nastup grupe Katanija. Okupilo se već dosta slušatelja i nakon prvih taktova zagrijavanja vokalno-instrumentalna je skupina napokon počela zagrijavati publiku. Konjica glazbenika (katanija na srpskohrvatskom znači konjica) svoj je nastup započela prilično nesigurno i neusklađeno, s niskom razinom energije i (pre)dugim stankama između skladbi. Mlaka predstava podsjećala je na javnu probu, a ne na pravi festivalski nastup. U nadi da će uhvatiti nit povezanosti i međusobno i s publikom, strpljivo smo čekali doživljen i šusom ispunjen repertoar slovenskih i balkanskih narodnih pjesama, ali ga nismo dočekali. Gledali smo prema slušateljima koji su postupno odlazili i naposljetku smo odlučili svoja sjedala u kupeu prepustiti novopridošlim posjetiteljima.
Budući da na pozornici Proces nismo još slušali nijedan koncert, odlučili smo poslušati slovensku pjevačicu i preoblikovateljicu slavenske narodne glazbene baštine, Mateju Gorjup. U intimnom ambijentu usred šume pjevačica je okupljene privukla golim pjevanjem narodnih napjeva, kojima je svojom ženstvenom energijom udahnula život. Osjećaj domaćinstva i živost narodnih pjesama odveli su nas na zanesenu glazbenu putovanje u različite krajeve svijeta. Pune priče djelovale su kao ljepilo među ljudima, jer je na prizorište dolazilo sve više ljudi koji su slušali besmrtne stihove što povezuju naraštaje i čuvaju civilizacije. Glad za još umjetničkih doživljaja bila je sve veća.
Gladni priča krenuli smo kozjim stazicama do pozornice Kreposti/asociacije, gdje su se glumci pripremali za predstavu. Skupinu Commedia del arte čini mreža umjetnika – glazbenika, glumaca i scenografa iz različitih dijelova Europe, a vode je Matteo Spiazzi i Ester Grigoli. Pripremili su komediju koja je razgibala naše facijalne i trbušne mišiće i nasmijala nas do suza, a priča o tome što je prava ljubav i gdje završava proračunatost da bismo mogli govoriti o onoj pravoj vječnoj Ljubavi donijela je pravu teatralnu dopunu već ionako bogatom programu. Nakon posljednjeg naklona, spuštanja zastora i stajaćih ovacija došlo je vrijeme za posljednje prgišće muzikalnosti.
Dok smo lutali histeričnim tračnicama i pasli radoznalost na umjetničkoj tržnici, uši i pozornost ukrao nam je virtuozni zvuk harmonike koji bi čovjek prepoznao na kilometar: prsti Matije Solceta opet plešu po tipkama i gumbima njegove harmonike! U Drami je s kolegama iz Češke, Slovačke i Rusije priredio vrhunski, energičan i emotivan koncert koji nikoga nije ostavio hladnim. Našu je pozornost osim izvrsnog harmonikaša ukrao i bubnjar koji je pratio i skupine Kate and the Tuliis i The Breaks, izvanredni Stefan Hedborg iz Švedske. Dečko ima izniman sluh i osjećaj za improvizaciju, jer je (prema riječima Matije Solceta) sa skupinom nastupio prvi put i svaki komad odsvirao vrlo prirodno i profesionalno. Fekete Seretlek sastav je koji na pozornicu uz vrhunski intoniranu impozantnu glazbenu predstavu donosi i pravu mjeru satire, sarkazma i sveopćeg humora. Završni čin, nažalost većinom propuštenog koncerta, poslužuje istinu kojoj možemo samo pritrditi – We Are Going To Die. Cirkuska svirka ispovijeda činjenicu da nam je život dan samo na posudbu i da ga stoga treba uživati punom mjerom uživanja te težiti usavršavanju i ispunjenju svih unutarnjih potencijala, da postojanje ne ostane samo na sanjarenju i pasivnom nedjelovanju.
Sumrak se počeo gustiti, krajolik je osvjetljavao samo već gotovo posve okrugli mjesec na nebu, a osjetila su nas bijelo obojenom stazom dovela do nove pozornice – Čuti. Ondje je nastupio također međunarodni sastav Waziz: pjevačica Bilge Özgün iz Istanbula, Matthew de Boer na klarinetu, Malindi Morris na udaraljkama i gostujući čelist. Uz prigušeno svjetlo čajnih svijeća svojom su glazbom crtali priče iz Turske i drugih zemalja, a leteći tepih na kojem smo sjedili ponio nas je u visine s kojih smo se morali prebrzo spustiti. Putovanje je bilo kratko, ali slatko. Prepustili smo se toku slobode i nakon besciljnog lutanja šumom opet smo došli do Končne. U zraku se osjećala napetost, a nas je obuzela blaga melankolija uz spoznaju da se čarobna tri dana bliže kraju …
Pred velikom pozornicom polako se okupljala gomila veselih pozitivaca i glazbenika, a usred plesališta pod manjom kupolom polako su se probudili prvi plamenovi vatre. Majstor Matija s harmonikom zauzeo je pozornicu i gestom pokazao okupljenima da sjednu. Slijedili smo njegov pogled i opazili nosače brodova koji su brižno čuvali naša glinena sjećanja i misli. Uz zanesenu glazbu divili smo se obredu konačnog pročišćenja: brodovi su jedan za drugim tonuli u plamenu, glazba je odjekivala sa svih strana prizorišta … Narod je pjevao, energija je tekla … Pozornicu su potom zauzeli Šavrinke i Šavrini, koji su kroz igru uloga i narodne pjesme prikazali narodnu baštinu tog kraja. Pobrali su gromoglasan pljesak, a zatim je organizator festivala, Matija Solce, predstavio sve supotpisnike organizacije i srdačno im zahvalio. U zraku je visio čudan osjećaj; osjećaj oproštaja, kraja, povratka u stvarnost. No program još nije bio gotov. Uskoro su se na pozornicu popele plesačice skupine Amaya, koje pod budnim okom i mentorstvom vrhunske plesačice Mance Pavli plešu tribal fusion bellydance i ATS (American Tribal Style). Svojim atraktivnim i egzotičnim izgledom, usklađenošću i snažnom ženstvenom energijom osvojile su gledatelje u prvom trenutku, koji nisu ostali ravnodušni, nego su im se divili otvorenih usta i glasno ih poticali na plesno čaranje. Skupina Elementali, koja je nastupila nakon njih, svojim je vatrenim točkama pobrinula se za još jedan skok adrenalina u krvi i potpuno razbuđene prepustila čarobnoj noći. Ekipa RockLinea odlučila se oprostiti od bajkovitog grada Cantalone. Oko je lovilo posljednje bljeskove koji su se ugnijezdili u sjećanju, a uho posljednje melodije violina, gitara, harmonika …, koje su se smjestile u srce. Prožeti čistom radošću, očišćeni od sveg balasta i s domaćim sladoledom u ruci napustili smo Gračišče i s dušom negdje u oblacima vraćali se na svakodnevne životne staze.
Time je etno spektakl godine, HISTeRIA 2013, završio. U daljini su odzvanjali još posljednji otkucaji događaja koji ljudima ne donosi samo kvalitetnu glazbu i popis eminentnih imena, nego se brine i za podizanje kvalitete življenja, za povratak čovjeka prirodi i njegovoj pravoj biti. Toga ne bi bilo moguće vidjeti bez izuzetne požrtvovnosti organizatora i neumornih volontera koji su za tri dana događanja spremni žrtvovati svoje vrijeme, nadahnuće, a dušom i tijelom svake godine ostvaruju gotovo nemoguće – bez prave financijske injekcije izvesti festival na koji s pravom možemo biti ponosni. Zaista nije za svakoga. Razočarani bi mogli biti samo oni razmaženi primjerci koji vole kladiti se na provjerene trkaće konje i na instant objave u mainstream kulturnjacima i kulturnjakinjama. HISTeRIA je underground, alternativni etno posebnjak kojem ne možete jednostavno naći pandana, upravo zbog te svoje posebnosti, usmjerenosti prema svakom pojedincu zasebno pravi je melem za dušu. Hrabrost i odlučnost idejnog trusta izvanrednih tvoraca sanjivog svijeta u Gračišču ovaj je put uistinu jedinstvenim osjetilnim, emocionalnim i intelektualnim iskustvom poslužila pravi dragulj, nakon kojeg i mi ostajemo promijenjeni i usmjereni na to da promijenimo svijet nabolje. Upravo zbog ljudi koji su se okupili oko ljubeće, u glazbu i umjetnost zagledane duše Matije Solceta usuđujemo se tvrditi da festival HISTeRIA nije proizvod jedne jedine zvijezde, bez koje bi nešto tako dobro lako moglo umrijeti, nego je riječ o proizvodu pravog zviježđa, galaksije istomišljenika kojih je iz dana u dan, iz godine u godinu sve više, a nove supernove s prirodom usklađenih ljudi rađaju se iz trenutka u trenutak, iz dodira u dodir, iz takta u takt, a za sve njih gračiški biser dobro se pobrine. Istodobno možemo samo tiho nadati se da će snage i ideja ostati i za 2014. godinu te da ćemo dobiti novu nadogradnju, evolucijski skok u nepoznato, ali ne po cijenu intime, nemasovne ljepote i srdačnosti koju je trodnevni suptilni spektakl iz malog zaselka negdje u slovenskoj Istri unio u festivalsku godinu države negdje ispod Alpa.
Galerija slika
