Mjesto: Piazza Unitá / Trbiž / Italija
Datum koncerta: 23.07.2013
Broj posjetitelja: 2500
Cijena karte: 48,70 €
Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću u nepunih pola godine vidjeti Sigur Rós čak triput, u najmanju ruku bih mu se nasmijao, a najvjerojatnije bih ga zamolio da me prestane zafrkavati takvim snovitim scenarijima. No upravo su snoviti scenariji domena Sigur Rósa. I baš kao što oni svojom glazbom pretvaraju snove u stvarnost, tako se dogodilo i meni – u nepunih pola godine vidio sam Sigur Rós čak triput. A treći put… Pa, treći put sam odlučio da ću sa snovitim scenarijem nastaviti i stati pred pozornicu Islanđana svaki put kad god budem mogao.
Da ne bude zabune – već su prva dva iskustva bila malo religiozna. Sva ta vjerska priča o nadzemaljskim iskustvima i osjećajima jedna je od rijetkih stvari koja drži vodu, samo što je moj bog u tim slučajevima bio Sigur Rós. No na ovom koncertu u Trbižu, u preljupkom slovensko-talijanskom gradiću odmah iza granice, zbližio sam se sa Sigur Rós na tako osobnoj razini kao tek s malokojim bendom. I Trbiž je zacijelo dosta tome pridonio.
Sigur Rós nastupili su u Trbižu u sklopu No Borders festivala, koji je vjerojatno neki golemi kulturni gradski događaj, događaj koji pokreće njihovu kulturnu (a posljedično i glazbenu) scenu. Suludo je vidjeti kako Trbižani podržavaju svoju scenu, jer tako raznolik folk kakav sam vidio na ovom koncertu možda sam vidio još samo na Vladu Kreslinu. A Kreslin je, vjerujte, puno pučkiji od nekih islandskih eksperimentalaca. Na glavnom trgu Trbiža – Piazza Unitá – okupilo se oko 2500 ljudi svih veličina, dobi, vjerojatno vjera, rasa, uvjerenja, glazbenih ukusa. Vidio sam 13-godišnje dečke koji su srkali svoje Pepsije i vidio sam osijedjele bakice s maramama koje su se upravo vratile s tržnice. I sve između. Većina posjetitelja nosila je, naravno, majice Radioheada, koji su nekoliko mjeseci prije gostovali u Udinama, pa je bilo lijepo vidjeti da je talijanska podrška takvim bendovima, gdje god da koncertiraju, poprilična. Zato je, sve u svemu, ovo bilo više od običnog posjeta koncertu Sigur Rós. No Borders festival je, više nego očito, statement. Glas ljudi. Ljudi koji drže do lokalne scene u ovim vremenima, koji su svjesni važnosti svog angažmana i same umjetnosti u današnjem, umjetnosti neprijateljskom društvu. A kad svemu tome pribrojiš još i to da je karta bila gotovo 50 eura (iako sumnjam da su lokalci imali subvencionirane karte ili je možda čak puno karata bilo podijeljeno), shvatimo da smo svjedoci nečeg fantastičnog. Nečeg… magičnog.
Večer je nastavila s iznenađenjima – prije koncerta mogli su se vidjeti opušteni glazbenici koji su se pripremali za izlazak na pozornicu, a pritom su bubnjar Orri i basist Goggi udarali Jónsija po stražnjici, a on je zauzvrat ispuštao neke čudne zvukove. Posve u skladu s praksom tria u posljednje vrijeme, koja razbija mit o nekoj epskoj tajanstvenosti i ozbiljnosti benda te hladnokrvnosti Islanđana. A ta razigranost i opuštenost preselila se na pozornicu i uselila u posjetitelje. Sve posjetitelje.
Te sam noći prvi put vidio Sigur Rós kako doista improviziraju (i vjerujte mi, pogledao sam već pozamašnu hrpu snimki uživo na našem dragom Youtubeu). Džemaju. Jónsi i Orri, kako se smješkaju jedan drugome dok jedan drugome odgovaraju na instrumentima. Jónsi koji si daje ritam udarajući čelom u mikrofon. Koji improvizira gitarskim feedbackom. Koji si uopće uzima prostor i vrijeme za improvizaciju. Ako ste možda ikad vidjeli koncert ovog benda, možda se sjećate onih scena prožetih misterijem koje stvaraju treperave žarulje na pozornici. E, jednu od njih Jónsi je na kraju koncerta u punom adrenalinskom naletu razbio. Skroz po rock’n’rollovski.
Rock’n’roll je bio neka vrsta vodilje te večeri, iako rock’n’roll nismo ni slušali ni čuli. Headbangali su 13-godišnji dečki, headbangale su bakice s maramama, headbangao sam i ja. U tim magično-fantazijskim trenucima svi smo bili u ekstazi, njihali se amo-tamo kao u polusnu. 13-godišnji dečki, bakice s maramama, ja. A ta kolektivna svijest koju su ovaj put nevjerojatno pučki Sigur Rós stvorili bila je doista jedinstvena. Jedno-stvena.
O samoj glazbi nema puno napisanog. Možda zato što ovaj put glazba nije vodila moju ruku pri pisanju. Možda zato što sam glazbu Sigur Rós već toliko puta doživio da zato pišem o nečem drugom. A možda zato što ovaj put glazba naprosto nije bila važna, jer zapravo nismo svjedočili (samo) njoj. O tome može odlučiti samo svatko za sebe.
Setlista
Yfirborð
Brennisteinn
Glósóli
Vaka
Ísjaki
Sæglópur
Svefn-g-englar
Hrafntinna
Varúð
Hoppípolla
Með Blóðnasir
Kveikur
Festival
–dodatek–
E-bow
Popplagið
Galerija slika
