Buka, smijeh i punokrvni sveti Maslačak – jedan od vrhunaca Trnfesta (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Ljubljana / Trnfest (KUD France Prešeren) / Slovenija
Datum koncerta: 03.08.2013
Broj posjetitelja: 200
Cijena ulaznice: 0.00€ (slobodan ulaz)

Volim maslačak! Kao salatu, a posebno mjesto u mom srcu ima i ljubljanska postava posebnjaka koja sluša na ime Dandelion Children. Zapravo sam do nedavno bend poznavao uglavnom zbog zvučnog imena, a njihove glazbe na mojim policama bilo je vrlo malo. Vjerojatno zato što se kunem u originalne CD-ove i puno mi znači i dizajn i glazbena esencija na samom okruglom disku, a Dandelionima financijski aspekt, barem do danas, nije omogućavao aktivnije plasiranje njihove, nazovimo je tako, atipične svirke za naš podalpski komadić neba. Unatoč svemu, počelo se nešto korjenito pomicati. Najprije me je potpuno oduvao njihov album Dandelion Children So Pičke, zatim ploča Dandelion Children te činjenica da je neukrotivi trojac u tek pet ili šest godina postojanja iz sebe iscijedio šest punokrvnih studijskih izdanja, koja zrače tolikim mnoštvom karaktera i raznovrsnosti da ih teško opisujem samo kao »alternativce« ili »post grunge postavu«. Kao i Intimn Frizurn prije nekoliko godina, i Dandelion Children su totalan udarac po mozgu, »mindfuck« ako hoćete, a njemu sam u glazbenim vodama uvijek rado. Sviđa mi se kad već mislite da ste shvatili bit, a bit je zapravo negdje posve drugdje. Kako to zvuči uživo, odlučio sam provjeriti na ovogodišnjem navodno posljednjem Trnfestu, gdje su pozornicu dijelili s također meni nepoznatim bendom World::Within.

Začudo, pod poprilično metalskim imenom ovaj se put krije jedan sasvim poseban eksperiment, koji svoje prve korake postavlja u 2005., a domžalsko-ljubljanski glazbeni ekstrakt dobro opisuje upravo lani objavljena ploča Lucidream. Fuzija žanrova koju je obećavao šesterac trebala je na pozornicu donijeti svježinu, a pod pojmom eksperimentalni breakbeat rock očekivao sam štogod drugačije od onoga što smo dobili. Prostor ispred KUD-a France Prešeren oko osam sati još je bio poprilično prazan kad je pozornicu zauzela šestorka srednjoslovenskih eksperimentatora. Postavu nakon brojnih brzih izmjena u prošlosti danas čini gitarski dvojac Dandelionovca Anžea Črnaka i meni dotad nepoznatog Gašperja Mandelca. S Dandelionima je povezan i bubnjar Damjan Lebeničnik, jer je u prošlosti vodio produkciju, vokal Jan Jenko zaslužan je za posljednji albumski omot sastava, a šesteročlanu postavu na pozornici nadopunjuju još klavijaturist Uroš Makarič te bubnjarev brat i basist sastava Grega Lebeničnik. Riječ je dakle o zboru obiteljskih prijatelja glavnih nastupača, pomislim, no zanimala me je ponuda sastava koji nas je trebao zagrijati pred nastup Dandeliona. Semplovi i na matricu nanizani bubnjarski bitovi već nakon nekoliko taktova skladbe World::Within podsjete na Linkin Park, a nakon što registre otvore i Janove glasnice te se punom snagom pokažu inače vrlo suzdržane gitare, u glazbenu minestru se prikradu i asocijativni privjesci Nightwisha i štogod još. Središnju točku pažnje preuzima izuzetno raspoloženi orator sastava, nadareni vokal Jan Jenko, koji svojim taman dovoljno obojenim baritonom, baršunastim glasom primjereno boji konture priča o paralelnim svjetovima. Gotovo bih se mogao složiti s usporedbom Jana i Andrewa Eldtricha iz razvikane postave The Sisters Of Mercy, jer se u glasu osjeti tračak teatralnosti, mračnosti i gotičke tuge. Zvučna slika mogla je biti bolja da su oba gitarista na pozornici bila opuštenija i manje opterećena metrikom, a prilično statičan nastup bio je više zagrijavanje za uši nego za oči. World::Within grade na pjevnim refrenima, a s fuzijom novodobne gotike i pokušajima elektronskog osvježenja uvijek prisutnim semplovima te lomljenim ritmovima nastup, kojem nedostaju primjerice kakve projekcije, postaje poprilično mlak i barem meni osobno pun punila. Možda sam nepravedan prema mladcima, ali nakon što sam o Lucidream čitao salve hvalospjeva i oznaka da je riječ o vrhuncu nad vrhuncima, na pozornici sam očekivao pravu eksploziju emocija i nadmoćnih glazbenih atributa. Korektno odsviran koncert ponudio je doduše gotovo sve aduta prvijenca, a među udarnijima bili su nedvojbeno Mind Scar, A Void i Soulotion. Iako hipnotično tendenciozni goth rock može ponuditi dosta dobrih napjeva i svojom industrijaliziranom matricom zasititi štogod obožavatelja sintetičkih zvukova, ja sam ovdje propustio iskreniji izljev emocija. Set je odsviran, kako i priliči imenu ploče, lucidno, trezno, glavom, a ne toliko srcem, no mladce bih zbog rijetkosti njihovih nastupa ipak pohvalio što su u nešto više od polusatnom nastupu poslužili kvalitetnim i vjerodostojno odsviranim setom skladbi, a najviše pohvale zaslužuje vitalni centar sastava, karizmatični i glasovno krasno obdareni Jan. Možda je više bila riječ o nestrpljenju zbog nastavka nego o bilo čemu drugom, jer sam se završnom finalu uvoda, skladbi DisEase, jako veselio. Potom se sastav World::Within korektno oprostio od slušatelja, a na pozornici su počele brze izmjene instrumentarija za sočniji nastavak.

O nastavku mogu napisati samo da su Djeca maslačka sve prije nego konvencionalan bend koji se može uloviti u okvire normale. Kad pozornicu zauzmu prije viđeni gitarist Anže, koji uzima bas, za bubnjeve sjedne bubnjarka Katja te se naposljetku pred mikrofon dopotrlja kapom pokriveni i rijetkim paperjem obrkati Jure, koji u mikrofon promrmlja nešto nalik pozdravu: »Hej! Živjo! Ne?« čovjek ne može očekivati da će iz zvučnika zagrmjeti takva salva bistrih ideja, dobrih glazbenih promjena i nežanrovskih briljanata. Dečko i cura set počinju, očito, neštom novim – skladbom Indistinct Frames, koja je udarni prikaz snage trojca. Gitara i bas slijevaju se u snažan, kompaktan i električnim nabojem povezan paket artikulirane muzikalnosti. Preko cjeline se od prvog udarca palica o opne provlači Katjino kirurški precizno bubnjanje. Zvuk je savršen, a nakon kratkog uvoda kojim trojac očito provjerava pažnju publike i kapacitet razglasa, scenska provokacija i prava paša za oči i uši tek počinje. Da su oduševljeni »seljančurama«, kako sami kažu, za ljubitelje rocka koji su se nadali grungeu nije najbolja preporuka, no tko Jurea bolje poznaje s kojeg ranijeg koncerta ili s ploča, znat će da se dečko rado našali s publikom na sebi svojstven način, pun sarkazma, cinizma i prividne demente inteligencije. Nedavno je svjetlo dana ugledala već šesta izvanredna ploča ljubljanskog trojca, a produkcijski pečat na izuzetno uravnoteženim skladbama s pravim mojo nabojem ovaj je put ostavio nitko drugi doli izvanredni virtuoz Srečne Mladine, Peter Dekleva. Djeca maslačka u savezu sa sretnim mladićem satkaju nešto najbolje što sam posljednjih godina slao do svojih slušnih receptora, a među prepoznatljivijim adutima je i skladba Never Handled, kojom Dandelion Children nastavljaju svoj set. Uvod podsjeća na Neila Younga, a Jureov krasni cobainovski hrapavi vokal skladbu lijepo razgiba. Country? Ne! Puna rockerska skladba s jajima i krasnom dinamikom koju ništa ne ograničava, čak ni činjenica da su na pozornici samo troje ljudi koji ipak znaju što rade. Vrhunac skladbe s distordiranim bridgeom i refrenom, koji verbalnom potkrepom »Never Handled!« potkrepljuje priču o gubitku ljubavi, a umjesto tuge i baladnosti Jure, Katja i Anže odlučuju se za sirovije finale kojim otpuhuju sve sumnje da će koncert doista biti onakav kakav se kroji. Bučan pozdrav i iskren aplauz Jure prati zajedljivo duhovitim riječima: »Mater, očito ste ovdje stvarno sami seljaci!«, bez nepotrebnih isprika, jer mu nitko zapravo ništa ne zamjera, a scenska provokacija se nastavlja.

Torn Conclusion That Never Happened ponovno je nešto novo za moj par ušiju, jer skladbu dosad još nisam čuo, a udarnom, piskavim mikrofonijama, distorziji i scenski opušteno izgonu unutarnjih demona i frustracija predanom rock’n’rollu Anže i Jure dodaju privlačniji podton, pa si tijekom bubnjanja u stilu leteće izmjene razmjenjuju bas i gitaru te suvereno mijenjaju uloge. Anže dokazuje da je izniman gitarist, a za razliku od mlakog nastupa s World::Within ovaj put ispod prstiju niže prave, sočne i taman dovoljno marinirane rifove, dok Jure basu služi na način pravih basista zvjezdanog kalibra. Zapravo je koncert bio pun potpunih nepoznanica, novih ili barem meni dosad nepoznatih tvorevina, bližih definiciji krasnih impresija, kolaža zvuka i savršene scenske izvedbe ljubljanskog trija, a u stilu imena poput White Stripes, Muse, Queens Of The Stone Age te cijele palete grunge polubogova i glazbenih idola Dandelioni su u cjelinu upleli čak lepezu stilova, naglih preokreta, iznenađenja te Monty Pythonovskog humora koji, držim, posve razumiju samo oni sami, a publika je ovdje materija s kojom se poigravaju. Boje najnovijeg izdanja tako je branio Mr. Evaluator, koji na panj obrade baca sve ocjenjivače, kritičare, sve kravaterce koji mjere našu budućnost te pišu note ni po čemu osobito svijetle budućnosti. Takvu skladbu razumije barem moj mozak, nakon što je ujedno dobio dvosmislenu liriku te izuzetno čvrsto postavljen kompaktan udarac bratsko-sestrinskog saveza ritma i melodije. Smiley Face Bullets i F1ee4, oba poprilične novitete ili još nearhivirani komadi na studijskim izdanjima, B-sideovi, poravnavaju teren za ništa etabliraniji Never Fine. Tek sa skladbom Goalless Confessions, s besciljnim ispovijestima opsjednutih White Stripes psihotične doze gotovo karnevalske melodike i punokrvnog garažnog rocka istovremeno. Različica skladbe, koja je prvu izvedbu doživjela već na ploči »Dandeloid«, 2013. je znatno artikuliranija i udarnija, a unatoč tim varijacijama na prije čuvenu i poznatu temu Dandelion Children su suvereni krojači svoje sudbine. Nedopušteno i sveto Djeca maslačka ne priznaju. Jednako tako ni granica improvizacije i provjeravanja svojih mogućnosti. »Sky is the limit«, dodao bih, a na psihotici Dandeloida ostaje i ska verzija skladbe Don’t Bother The Goat, koja je bliža potpunoj zahašenosti Intimn Frizurn nego kakvim Toasters. Sexy! Recikliranje klišeja? I tako bi se to moglo nazvati, a vrlo pjevni singl s posljednje ploče, vrlo profinjena zombijada skladbe Smitten publici ponovno daje malo čvrstog tla pod noge. »The roads that I struggle to pass and get by now / The danger the risk no / No fear’s not the factor / Well this time it’s not the same / No this time it’s not that way / Well this time it’s not the same / But you are the most beautiful / Girl I’ve ever seen / The most beautiful,« na sav glas viče Jure, a nakon gromoglasnog »Oleeee! Oleee! Oleee! Dandelion! Dandelion!« pozdrava dobro zagrijane publike uz odu Makiju ili namakanju, sa skladbom Ne Maki Ga, parada provociranja trnovskih gospođa i gospode, koji su nedavno podnosili peticiju za redukciju »buke« iz svog susjedstva, nastavlja se u multispektralnom stilu izvrsnosti. Jure se penje na box i izvodi malo scenskog oživljavanja pravim zvjezdanim skokom na pozornicu, pomakom prema bubnjevima, s ekstazom pri kojoj je publika izvan sebe, a šou utoliko življi i prokleto dopadljiv! History Of Fail potom preraste u oproštajne salve skladbe Mutilator Compensator, a nakon toga dečko i cura otkrivaju još posljednje nijanse savršenstva svoje »pičkoidne«, vulgarne ljepote (usput, s predzadnjom pločom glasno i jasno i sami izriču da su »Dandelion Children so pičke«, koji se ničega ne boje!). Vrlo metalizirani grunge ekstrakt krasne buke pravi je melem za moje uši, gladne dobre alternative s jajima! A Dandelioni su više od samo površnog flastera na moju dušu! Ubrzo zatim još bis, koji je prerano i prebrzo projurio pokraj mene, a zatim je odbio sat za oproštaj i hvalospjeve preznojenom trojcu.

Pero Lovšin pjeva da je troje najbolji par. Kod Dandeliona se s tim prokleto slažem, a ujedno se nadam da će repriza ovakve vrhunske zabave ubuduće, barem s njihove strane, biti više. Posudio bih malo već spomenute lirske provokacije s Dandeloida. »Ne Maki Ga!« ili »Namakaj ga!« – do kraja i dalje, dečko i cura! Propast i neuspjeh, barem po mom skromnom mišljenju, za vas nisu opcija. Uspjeh i slava na strani su drznih, a vama toga nedvojbeno ne nedostaje! Dobrog nikad nije previše, pa se tako, sav razmažen i gladan skorašnjih nastavaka te otkrovenja, iskreno veselim budućnosti i buduće kako studijske tako i koncertne kemije ljubljanskog trojca djece maslačka. Maslačkove lampice sa svakim su taktom i skladbom temeljito otpuhane, a na livadama obožavanja klija sve više vjernika koji u Dandelionima vidimo štogod više od puke trenutne inspiracije, slučajnosti ili tvoraca tek pojedinačnih hitova. Ovaj put ne možete osporiti činjenicu da je možda posljednji Trnfest dobio jedan od ranih izljeva orgazmične ljepote upravo od domaće postave, koja anglosaksonski stil rušilne udarnosti temeljito vlada, usprkos svim svojim podalpskim korijenima! Dandelioni su preveliki, preobilni i predobri samo za našu gnojnu kokоšju dolinu. Prorekao bih im uspjehe i na putu u inozemstvo, no pitanje je usude li se i sami načiniti korak izvan granica naše majke Kure. Svakako bih im više nego samo priuštio potpunu dominaciju alternativnim ljestvicama i rušenje tabua na prilično pospanoj alter sceni mainstream sigurnjaka, a ne bi bio naodmet ni neki dobar, masan, financijama potkrijepljen ugovor s kojom kvalitetnom etiketom. A možda je upravo glad za dokazivanjem i radost zbog posla koji više nego uspješno obavljaju jedina prava supstanca na kojoj Dandelion Children najbolje uspijevaju te ostaju vjerni svojim principima, snovima, strasti te samo njima posve poznatim smjernicama. Kako god – za ovaj put viđenu i čuvenu predstavu zaslužuju ovacije na nogama te povike za glasnijim i još obilnijim još!