Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Vojenska pevnost Josefov / Jaromer / Češka
Datum koncerta: 08.08.2013
Broj posjetitelja: 15.000
Češka. Zemlja piva, kobasica i naših bivših kolega iza željezne zavjese. No Češka je i dom jednog od najvećih europskih festivala ekstremnog metala, Brutal Assaulta, koji je ove godine doživio već svoje osamnaesto izdanje. Da, pozornica bivše pruske vojne utvrde iz godine u godinu jamči nevjerojatan izbor bendova, a hodočašće u malo češko mjesto svake je godine već samo zbog toga neizbježno.
Službeni program Brutal Assaulta već nekoliko godina dopunjuje jednako tako službena »warm-up« večer, koja je na početku nudila samo češke i poljske sastave, a ubrzo je ponudu proširila zvučnijim imenima. Lani su tako, primjerice, zagrijavali Anaal Nathrakh, a ove godine nitko drugi nego veterani thrash metala iz Bay Areae, Testament. Prije njih su srijedinu večer obilježili nastupi američkog death metal sastava Jungle Rot, hrvatskog groove metal sastava E.N.D. i čeških junaka Malignant Tumour.
Potonji su na pozornicu stupili u devet navečer i to pred gotovo dupkom punim prostorom. Ako ništa drugo, češka je publika doista vjerna, što se pokazalo i narednih dana, kad su i bendovi koji su nastupali rano prijepodne imali pred sobom nekoliko stotina glava. E, Malignant Tumour su očito lokalni i češki metal veličine, jer vjernije publike nije imalo baš puno bendova u nastavku festivala. No kao i sve ostalo u Češkoj, i Malignant Tumour su… pa, češki. Njihova verzija »grinda« zvuči kao jeftina, generička kopija Motörheada, a pjesme su jednolične i slične jedna drugoj kao jaje jajetu. Povrh toga, frontmen Bilos je cijelo vrijeme ignorantski čavrljao isključivo na češkom (ili pak, kao 95% Čeha, ne zna ni riječi engleskog) i nanizao tristo uzvika »Kurva!«, očito češku i još naporniju inačicu našeg Marjana. Jedina uzbudljiva stvar na koncertu Malignant Tumour bila je pirotehnička predstava koju je četvorka priuštila sebi kao da je riječ o stadionskim bendovima tipa Metallica.
No pravi razlog dolaska na srijedino zagrijavanje bili su američki thrash teškaši Testament, koji su svojim djelovanjem nakon izdanja »come-back« albuma The Formation of Damnation za sobom u oblaku prašine lako ostavili (samoprozvanu) veliku thrash četvorku. Dokaz za to je odlična, još aktualna ploča Dark Roots of Earth te energični i eksplozivni koncerti koje Chuck Billy i njegovi thrash drugovi nižu kao na traci. Takav je trebao biti i koncert na Brutal Assaultu, no očekivanja, koja su bila velika, raspršila su se kao mjehur od sapunice već s prvim odsviranim tonovima. Ne samo da je zvuk bio toliko loš da se Testament na velikoj pozornici lako dao zamijeniti s lošim češkim grind bendom u lokalnoj birtiji, žalosnije je bilo to što je bend djelovao kao da je na lošoj probi. Razočarao je ponajprije »chief« Chuck Billy, koji je pjevao doista loše i neuvjerljivo, riječi je gutao, a povrh svega i zaboravljao tekstove. Ako je instrumentalno sastav još i zvučao u skladu sa svojim imenom, osjetilo se da su Testament koncert shvatili posve olako ili se zbog lošeg zvuka nisu ni potrudili odsvirati kako treba (falšao je čak i poslovično nepogrešivi atomski sat, bubnjar Gene Hoglan). Zbog isprazne setliste, koju Testament, izuzev pjesama s nove ploče, ispiru već godinama, zaista je uvjerio samo brutalni Eric Peterson, ne samo zbog čvrste ritam podloge, nego prije svega zbog razigranih black metal vokala koje je u Testament očito prenio iz sporednog projekta Dragonlord. Nadam se da za Testament vrijedi da i najveći ponekad zakažu…
Nakon warm upa, kojeg je, ponajprije zbog očajnih Testament, valjalo što prije isprati iz sjećanja, u četvrtak je ipak nastupio pravi, službeni početak. Brutal Assault je festival koji, za razliku od većine usporedivih, već rano ujutro nudi zanimljiva, ponekad i velika, a svakako ekskluzivna imena. Za (tekući) doručak tako nije bilo previše vremena već u četvrtak, jer je u podne na pozornicu stupila tokijska death/doom metal godzila, Coffins. Japanski brutalni četverac je unatoč debelom kašnjenju na pozornicu stupio uz bučno oduševljenje publike i u pola sata samljeo Josefov primitivnom, ali vražje udarnom mješavinom paklenog death metala i izopačene sporosti dooma. Coffins su zvučali kao staroškolski švedski death metal na steroidima, ponajprije zahvaljujući nehumanom vokalu frontmena Rya. On je govorio malo (a i to što je rekao bilo je na pokvarenom engleskom a la Jackie Chan, prije njegove hollywoodske karijere), ali je zato krulio toliko više, što je zvučalo još monstruoznije uz podršku dvostrukih pratećih vokala basista Koreede i gitarista Uchina. Pozitivno iznenađenje dana!
I izravni nastavak bio je pisan na kožu ljubiteljima death metala, samo što je zvučao manje primitivno i više tehnički. Susjednu su pozornicu naime zaposjeli Amerikanci Decrepit Birth, pod vodstvom frontmena Billa Robinsona, kojeg smo kod nas prije nekoliko mjeseci gledali sa Suffocation, gdje je prilično (ne)uspješno zamijenio Franka Mullena. Robinson se očito mnogo bolje snalazi u svom matičnom bendu, jer je vladao pozornicom i uspješno animirao publiku zabavnim obraćanjima, a uvjerio je i dobrom, brutalno razigranom vokalnom izvedbom (Robinson je vokalno brutalizirao onako kako je njegov filmski imenjak uništavao sve mehaničko u kultnoj filmskoj b-produkciji Stephena Kinga Maximum Overdrive). Ponajprije je lijepo čuti da Decrepit Birth nisu jedan od »tehničkih« metal bendova koji se oslanjaju uglavnom na gitarsku masturbaciju i koji su posljednjih nekoliko godina nikli kao gljive poslije kiše. Amerikanci su naime prije svega death metal bend, koji svoj death metal obogaćuje mnogim promjenama ritma i tempa te nepredvidivim i dinamičnim strukturama pjesama. Decrepit Birth su ljubiteljima tehničkog death metal šmrcanja bili šlag na torti, a čeljusti je trebalo držati skupa ponajprije zbog fantastičnog bubnjanja Samuela Paulicellija. On nije ponudio samo tehnički impresivne prijelaze i blast beatanje, nego i brojne dah oduzimajuće nijanse, a svoje je majstorstvo dokazao ponajviše na kraju fenomenalnom izvedbom klasika Deatha, Crystal Mountain, tijekom koje je za šalu stupio u cipele Genea Hoglana.
Švedi Dr. Living Dead!, maskirani u lubanje s »gangsta« rupcima, u nastavku su iznenadili energičnom, poskočnom i živom mješavinom thrash metala i hardcorea. Udarni crossover podigao je na noge sve brojniju masu ispod pozornice, a zanimljivo je da iza bubnjeva, skriven iza nadimka Dr. Dawn, sjedi Thomas Daun, bivši bubnjar Dismember te Insision (gdje je dugi niz godina pilio i Daniel Ekeroth, autor knjige Swedish Death Metal).
Za jedan od glazbeno najuzbudljivijih i najnezaboravnijih trenutaka bez sumnje su se pobrinuli čikaški veterani Novembers Doom. I s njima je Brutal Assault dokazao da si može priuštiti prave ekskluzive, jer je to bio jedini europski nastup benda u ovom razdoblju, a uz to su američki matoru death/doom metala u subotu odsvirali i ekskluzivni akustični koncert. No njihov prvi nastup na festivalu nakon 2009. prošao je u brutalnijem duhu, Novembers Doom su se u tričetvrt sata naime dotakli ponajprije aktualnog studijskog remek-djela Aphotic. U njihov nastup tako su nas uvele strašne, mračne i melankolične violine uvoda osmominutnog epa The Dark Host. Novembers Doom bili su jedan od rijetkih bendova cijelog festivala kojem je uspjelo namjestiti prilično optimalan zvuk, a momci su dvorište tvrđave spektakularno, usprkos žarkom suncu, zavili u oblak depresivne tame. Novembers Doom fantastično grade atmosferu propasti, za što je zaslužno ponajprije briljantno stupnjevanje pjesama te genijalno izmjenjivanje čistih death metal dijelova s mirnim, osjećajnim i morbidnim sporim dijelovima. Ikonični frontmen Paul Kuhr svojom pojavom je bez sumnje središnji lik pozornice, ali Kuhr nije samo marioneta, jer je upravo on, osobno ispovijednim tekstovima te dirljivom, a ujedno sirovom i agresivnom vokalnom izvedbom, glavni krivac za izvrsnost benda. Paulovoj kombinaciji životinjskih growlova i nježnih, gotovo sirenskih čistih vokala mogu se približiti samo imena poput Dana Swanöa i Mikaela Akerfeldta, i doista je nevjerojatno koliko dobro djeluju i nadopunjuju se oba svijeta Novembers Doom. Svakako nije prošlo ni bez pouzdanih pratećih vokala gitarista Larryja Robertsa, a odlično se pokazao i mladi bubnjar Garry Naples, koji je uvjerljivo stupio u cipele Sashe Horna. Karizmatični Kuhr je užarenu publiku odveo još na ploče Into Night’s Requiem Infernal s epski teškom I Hurt Those I Adore te na The Pale Haunt Departure s Dark World Burden, a za prebrz kraj pobrinuli su se Novembers Doom klasikom Rain (kišu taj dan doduše nisu prizvali, ali nas je konkretno natopila sljedeći dan). Amerikanci su bez sumnje pripremili jednu od najboljih i najljepših izvedbi festivala i doista je na mjestu pitanje kako je moguće da bend poput Novembers Doom ostaje tako nepravedno previđen. Velika je šteta što si sastav i zbog teške pjevačeve bolesti ne može priuštiti dulje europske postaje, ali se s druge strane i zbog toga koncert poput ovog još snažnije urezuje u sjećanje.
Prekrasno četvrtkovo vrijeme bilo je kao stvoreno za odmaranje na više mjesta za »relaksaciju« koja nudi festival, a žeđ se jasno gasila Budvar Budweiserom (nažalost, s novim sponzorom ponuda piva na samom festivalu više nije tako raznolika kao u prošlosti). Na brzinu smo bacili oko i uho na američki trio PHILM, koji vodi legendarni Dave Lombardo (Slayer). Na tome se zanimljivost benda i završava. PHILM je naime neki čudan, eksperimentalni pokušaj koji nikako ne ulazi u uši. Lijepo je vidjeti Lombarda u akciji, ali to je i sve.
Pred pozornicu nas je u kasno poslijepodne ponovno dotjerala želja za ubijanjem mamica i sodomijom kućnih ljubimaca, ili kako bi rekao klasik legendarnog američkog death metal sastava iz Marylanda, Dying Fetus – Kill Your Mother, Rape Your Dog. Amerikanci, koji su u posljednje vrijeme na neustavljivom koncertnom pohodu, priredili su jedan od boljih koncerata festivala, znakove posustajanja trio jednostavno ne zna pokazati. Bend se bliži 20. obljetnici djelovanja i to samo zahvaljujući nesalomljivoj volji jedinog još originalnog člana, Johna Gallaghera. U sastavu se naime tijekom svih godina izmijenilo toliko članova da ponestane prstiju da bi se prebrojili, a danas Dying Fetus nastupaju kao trio. Što se Gallagheru, Seanu Beasleyu (bas) i Treyu Williamsu (bubnjevi) ni najmanje ne primjećuje. Bend je lani izdao jednu od boljih ploča svoje karijere, Reign Supreme, a pozornica je pod težinom nasilnih rifova eksplodirala već nakon prvih tonova, koji su dokazali da samo troje pojedinaca može proizvesti buku Velikog praska. Uigranost sastava je fenomenalna, za pogreške kod Dying Fetus jednostavno nema mjesta, iako momci znaju biti žestoko kompleksni. Zvučna slika benda bila je savršena! U prvi plan bilo je gurnuto nečovječno Williamsovo bubnjanje sa cijelom paletom do detalja izrađenih prijelaza i vražje brzim udaranjem po bas bubnjevima. Gallagher je u međuvremenu brinuo o sjeckanju i rezanju fantastičnim rifovima i pakleno dobrim solažama, koje je lako, s nevjerojatnom vještinom, pratio Beasley »blunt force« basiranjem, a dvojac se pobrinuo i za demonski vokalni duet. Gallagher je time što je ove godine mijenjao Franka Mullena u Suffocation očito poboljšao i svoj položaj frontmena, jer više ne stoji samo kao kip, pokaže malo više kretanja, a bolja je i komunikacija s publikom. No Dying Fetus ipak nisu gubili vrijeme na suvišno brbljanje, nego su došli, odsvirali i otišli.
Na prijelazu dana u noć, uz fantastičnu atmosferu jednog od boljih nastupa festivala, »odradila« je jedna od najboljih novijih metal postava zadnjih nekoliko godina, Francuzi Gojira. Momci su na sebe skrenuli pozornost već prvim demo snimkama kad su još nastupali pod imenom Godzilla, a zatim su zbog autorskih prava bili prisiljeni promijeniti ime u romaji zapis imena, Gojira. Pod novim imenom izdali su prvijenac Terra Incognita i skrenuli pozornost na sebe, a prije dvije godine izdanom The Way of All Flesh zasjeli su na tron modernog metala i opravdali glas jednog od najobećavajućih mladih sastava. Nova ploča L’ Enfant Sauvage njihov je status samo još učvrstila. Njihov nastup na ovogodišnjem Brutal Assaultu bio je toliko silovit i beskompromisan da je izgledalo kao da se među publiku zaista pomiješala legendarna japanska nemani i u mosh pitu stvorila pravu apokalipsu. Gojira su već uvodnim rušilicom Explosia otpuhali glavu svim sumnjičavcima, kad su kitaristi Joe Duplantier i Christian Andreu već u prvim trenucima kao za šalu počeli dodavati dah oduzimajuće odtapkane arpeggie s obiljem nevjerojatnih gitarskih vragolija u obliku jedinstvenih hammer-on i pull-off trikova. Kad im se pridružio još tehnički do detalja usavršeni bubnjar Mario Duplantier i basist Jean-Michel Labadie, Gojira su posljednji put potapšali zapanjenu publiku i prostor pred pozornicom gurnuli u razorni potres. Mješavina neobuzdane brutalnosti, koju tvori rušilačko bubnjanje genijalnog Maria (koji nije uzalud jedno od najvećih »modernih« imena metal bubnjanja), apokaliptični rifovi i genijalne melodike, čiji su tvorci vješti prsti gitarskog dvojca koji se spretno šeću po vratovima gitara, bila je uzrok nekoliko nezaboravnih trenutaka. Nove pjesme s aktualne ploče već su se dobro primile među publikom, a Gojira su pjesmama Oroborus, Flying Whales, Toxic Garbage Island nevjerojatno učinkovito upozorili na teme o kojima govore njihovi tekstovi. Duboka poruka o uništavanju okoliša, koje čovječanstvo uzima zdravo za gotovo, uz zalazeće sunce dobila je još dublje značenje… da će si čovječanstvo za svoj zenit biti krivo samo!
Festival prvi dan doista nije štedio posjetitelje, jer su gromovita imena nizala jedno za drugim. Odmah nakon Gojire pozornicu su naime zaposjeli newyorški velikani thrash metala Anthrax, koje je preklani izdana ploča Worship Music ponovno vratila među žive. Veterani su odsvirali jedan od najboljih koncerata festivala i takvim će djelovanjem u budućnosti lako povratiti ime najvećih, koje su (ne)djelovanjem u devedesetima posve poništili. Worship Music je pravi studijski povratak grupe, a energetska bomba su Anthrax i uživo. Zasluga ide ponajprije hiperaktivnom frontmenu Joeyu Belladonni, koji se pobrinuo i za izniman vokalni nastup. Belladonna se može pohvaliti doista očuvanim vokalom, a ni instrumentalna četvorka nije bila lošije volje. U bendu se već udomaćio gitarist Jonathan Donais (Shadows Fall), koji je zamijenio odbjeglog Roba Caggiana, lijepo je bilo vidjeti i scensku živost Franka Bella, čijem čupanju i trčanju po pozornici nije bilo kraja, a dobro se pokazao i Jon Dette, koji na bubnjevima mijenja Charlieja Benantea. Do ovdje sve lijepo i dobro, ali setlista Anthraxa zaslužuje jedan veliki minus, jer si bend s takvim opusom ne bi smio priuštiti takve promašaje. Ok, Got the Time i Antisocial već su ponarodjele Anthrax himne i nitko više ni ne zna da to nisu njihove autorske pjesme. No zašto je između trebalo trpati bezveznu T.N.T. i Long Live Rock ‘n’ Roll, koje se od originala ni ne razlikuju previše, meni nije jasno. Usprkos blago gorkom okusu zbog punjenja minutaže, Anthrax su bili lijepo iznenađenje i prava thrash lekcija.
Fear Factory sam zbog očajnih čistih vokala Burtona C. Bella preskočio i uhvatio ih baš između završnih klasika Replica i Martyr i moram reći da je Bell jednom za promjenu čak iznenadio, jer čisti vokali nisu bili posve odfalšani. No glavni razlog za jedan od posljednjih pogleda te večeri bili su kanadski thrash čudaci Voivod. Kanađani su aktualnom pločom Target Earth dokazali da mogu odlično djelovati i nakon smrti glavnog tvorca glazbe, Piggyja. Četvorka je tako već prvim notama u naše vratove zabola svoje zube kao kibervampir Voivod i kao valovi glazbe grupe, jednom nježno grickajući vratove, a drugi put sirovo i nemilosrdno cijeđeći krv. Kanađani su unatoč tome što su na aerodromu izgubili gotovo svu opremu namjestili vjerojatno najbolji zvuk cijelog festivala, a zato što nisu imali sa sobom potrebnu opremu iznenadili su i prilično brutalnom setlistom. Bend nije eksplodirao ništa manje snažno od publike ispod pozornice. Četvorka je iskoristila svaki centimetar pozornice, eksplozivni i energični Jean-Yves »Blacky« Thériault (bas) i Chewy više su se puta zavihorili na monitore i gotovo skočili u prvi red. Energija koja snažno bruji iz Voivod nevjerojatna je i u tren oka zarazna, lako te glazba i hiperaktivnost članova na pozornici, koji cijelo vrijeme čupaju i trče po pozornici, povuče u sebe. No pravi majstor animiranja publike je karizmatični vokalist Denis »Snake« Bélanger, kojem smo doista jeli iz ruku i do srca se nasmijali njegovim nepogrešivim voivodskim grimasama. Snake je sa svojom bandom ledenih ratnika s publikom uspostavio doista autentičan kontakt. Predivno i gotovo dirljivo bilo je gledati pod Chewyjevim prstima kako je suvereno i s velikim poštovanjem prema Piggyjevu radu plasirao i pucao disonantnim akordima, solažama iz »outer limits« i nježno rečeno čudaškom, ali genijalnom igrom s akordima, koju u slučaju Voivod možeš samo zavoljeti. Iz kome se probudio sam Voivod i preko Awayevih ruku i nogu nas pošteno premlatio. Što sve uspije Michel Langevin izvući iz minimalističnog bubnjarskog seta nevjerojatno je, jer se torpediranje dvostrukom pedalom i rušilački prijelazi čuju kao da ih bubnja najmanje tri bubnjara! Materijal s nove ploče dokazao se i uživo i za budućnost jednog od najhrabrijih i najunikatnijih bendova na svijetu nema se čega bojati. Voivod nakon Piggyjeve smrti prelaze u novu fazu svog stvaranja, kroz koju god fazu grupa već prolazila, Piggyjev duh živjet će vječno, a s njim i thrash izvan svih kalupa, progresivan u pravom smislu riječi i hrabro nepokoravanje ustaljenim glazbenim smjernicama. Voivod Lives!
Za kraj četvrtkovog dana ugrizla nas je još švedska death ‘n’ roll nemani Entombed, a zatim je uslijedio zaslužen počinak i skupljanje snage za nastavak festivala.
Setlista
TESTAMENT:
1. The Star-Spangled Banner / Rise Up
2. More Than Meets the Eye
3. Burnt Offerings
4. Native Blood
5. True American Hate
6. Dark Roots of Earth
7. Into the Pit
8. The New Order
9. The Preacher
— dodatak —
10. D.N.R. (Do Not Resuscitate)
11. 3 Days in Darkness
12. The Formation of Damnation
NOVEMBERS DOOM:
1. The Dark Host
2. Harvest Scythe
3. I Hurt Those I Adore
4. Six Sides
5. Dark World Burden
6. Rain
DYING FETUS:
1. Grotesque Impalement
2. Your Treachery Will Die With You
3. Kill Your Mother, Rape Your Dog
4. From Womb to Waste
5. Killing On Adrenaline
6. Second Skin
7. One Shot, One Kill
GOJIRA:
1. Explosia
2. The Axe
3. Backbone
4. Flying Whales
5. L’ Enfant Sauvage
6. Toxic Garbage Island
7. Remembrance
8. The Heaviest Matter of the Universe
9. Wisdom Comes
10. Oroborus
11. The Gift of Guilt
ANTHRAX:
1. Worship / Caught In a Mosh
2. Efilnikufesin (N.F.L.)
3. Got the Time
4. Hymn 1 / In the End
5. Deathrider
6. T.N.T.
7. Indians
8. Fight ‘Em ‘Til You Can’t
9. I Am the Law
— dodatak —
10. Antisocial
11. Long Live Rock ‘n’ Roll
FEAR FACTORY:
1. The Industrialist
2. Shock
3. Edgecrusher
4. Powershifter
5. What Will Become?
6. Archetype
7. Demanufacture
8. Self Bias Resistor
9. Replica
10. Martyr
VOIVOD:
1. Kluskap O’Kom
2. Tribal Convictions
3. Mechanical Mind
4. Overreaction
5. Corps Etranger
6. Chaosmongers
7. Ripping Headaches
8. Nothingface
9. Voivod
ENTOMBED:
1. Living Dead
2. Like This With the Devil
3. Out of Hand
4. Revel In Flesh
5. To Ride, Shoot Straight and Speak the Truth
6. I For An Eye
7. Stranger Aeons
8. Damn Deal Done
9. Eyemaster
10. Supposed To Rot
11. Left Hand Path
12. Chief Rebel Angel
13. Demon
Galerija slika
