Kad zaljubljenost preraste u ljubav za cijeli život (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Mjesto: Etno klub Zlati Zob, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 19.09.2013
Broj posjetitelja: 150 – 200
Cijena karte: 8 € (pretprodaja) / 15 € (na dan koncerta)

Malo je sastava koji su me u posljednjoj godini-dvije toliko taknuli da sjećanje na njih ne nagriza ni zub vremena ni poplava možda i bolje oglašavanih ploča. Iz šačice bisera koji vrijede više od čistog zlata svakako bih izdvojio sastav koji me je već od prvih akorada, prvog izljeva scenske kemije i muzikalnosti osvojio i prožeo do zadnjeg vlakna – u srpnju viđeni, doživljeni i proživljeni Mostar Sevdah Reunion nedvojbeno zaslužuju punu i iskrenu spomen. Očarali su i osvojili Menzu pri koritu, a lijepim spletom okolnosti dogodilo se da na povratak čarobnih zvukova bosanskih tužaljki, pjesama o ljubavi, čežnji i patnji, o životu, rascijepljenosti i dugama u mistiku zavijenog glavnog grada multikulturalnosti, Mostara, nije trebalo dugo čekati. Bosanski lonac kultura, vjera i uvjerenja važi za prostor destabiliziranih, strastima prožetih političkih strasti, koje nisu utihnule ni nakon što su prestali tutnjati ratni bubnjevi i zveckati oružje. Bol, razdor, neriješeni računi i ocean prolivene krvi još nisu nestali pa čovjek teško može pomisliti da na pedlju zemlje, opaljene žarkim neretvanskim suncem, mogu supostojati nekoć zavađeni i zaraćeni ljudi, a ipak je to moguće. Veza između lijeve i desne obale Neretve prekinuta je tijekom rata, kad se pod topovskom paljbom srušio mostarski most, ali su Mostarci izgradili novi, a još i prije toga vezu između lijeve i desne obale, između Hrvata, Srba i Bošnjaka, između katolika, pravoslavaca i muslimana, isplela je glazba i napjevi stariji od 500 godina. Sevdah je bio flaster na bolne rane. Sevdah je bio glas smirenja i barem trenutnog pomirenja.

Dio glasnika sevdaha za novo tisućljeće su i Mostar Sevdah Reunion. Vjerovali ili ne, na onih nekoliko hektara kamenih obala uz Neretvu nastale su čak dvije skupine s istim imenom. Jedna kao pokret koji je trebao okupljati ljude, druga kao oportunistička franšiza kojom se sevdah kao robna marka i izvozni proizvod mogao ponijeti u svijet. Iz pokreta je nastala skupina koja za sebe kaže da su jedini pravi, originalni Mostar Sevdah Reunion, a njezina se jezgra isplela oko Dragija Šestića i imena poput maestra gitare Miše Petrovića i Sandija Durakovića, izvanrednog vokalista Nermina Alukića Čerkeza, majstora violinskih vragolija Vanje Radonje, basista Marka Jakovljevića i klavijaturista Gabrijela Prusine te izvanrednog ritmičkog kralja bubnjeva Senada Trnovca. Mostar je tijekom rata bio glavna vijest na malim ekranima, a nakon rata vijesti o tom divnom čarobnom gradu zamrle su, pa su ovi svijetu prišapnuli priče iz grada koji su mnogi možda zaboravili ili ga namjerno odgurnuli iz misli. Album Tales From The Forgotten City ovaj je put već drugi put bio namijenjen ušima ljubljanske publike, a više od alternativnog hrama Menza pri koritu u epicentru Metelkove, zvukovima sevdaha i bosanskih vinjeta prošlosti i sadašnjosti podao se interijer etno kluba Zlati zob, jedinog pravog autohtonog etno kluba u Ljubljani po mom mišljenju, ako ne i u Sloveniji.

Četvrtkova večer bila je namijenjena buđenju sentimenata i dobroj glazbi, a u nadi u još jedan od vrhunaca ovogodišnje sezone, pozornicu velike dvorane Zlatog zoba za stolovima su dobro opsjedali brojni ljubitelji dobre zabave, piva, hrane i prije svega dobrog društva i glazbe. Malo nakon devet navečer na pozornicu stupa Mišo, a za njim ostali članovi sastava, prihvaćaju instrumente i počinju zagrijavati srca publike najprije pomalo sentimentalno otužnim čistokrvnim sevdahom. Sinoč sam ti Safo dvoru dolazio. Senad nježno lupka po opnama bubnjeva, a prodorno ga prati trojac izvanrednih gitara sva tri majstora šest žica, dok se preko cjeline uz klavir i sanjivi bas lijeva potok nježnog baritona izvanrednog Čerkezova glasa. Meditacija o ljubavi, neostvarenim čežnjama i boli dočarava pred oči maglicama ovijeni Mostar. Opet samo od sebe primičem oči i klizim u sfere potpune trenutne melankolije i potpune opijenosti. Slijedi jednako baladno obojena skladba Otkako je Banja Luka postala, koja na moderniziran jazzovski način ispovijeda priču o pravom smislu i središtu bosanske duše. Orijentalni ukrasi lijepo se povezuju s autohtonom balkanskom ritmikom, a bubnjevi sa sugestivnim ritmom parnog vlaka vode misli daleko u prošlost. Zvuk je savršen, koncertni stroj nositelja novodobnog sevdaha s modernijim primjesama dobro je uigran. Bez pretjeranog dogovaranja, samo pogledima, muškarci na pozornici dosjete se da je vrijeme za vezni član i prelazak u višu brzinu. Sanjivi intro skladbe Grana od bora spaja Balkan s iberskim podtonovima flamenka, a nakon psihodeličnog uvoda i sugestivne manipulacije žicama iz prstiju Miše Petrovića počinje živahnija spojnica između balkanske metrike, bluesa, jazza, sambe i još čega sve ne. Bosanci su oduvijek bili uživatelji, ljubitelji lijepih žena i zabave, a razigranu ritmiku prvi put konkretno i izvanredno obogaćuje zvuk violine Vanje Radonje.

Čovjek bi zaplesao, ali zasad publika, ukorijenjena na svojim stolcima, iz srca bučnim pljeskom pozdravlja prvi pravi multikulturalni fuzijski primjerak poskočnije svirke. Slijedi sentimentalni preljev izvanrednih gitara skladbom Mostarski dućani, koja vodi rustikalnim ulicama Mostara, popločanim pečatom povijesti i mnogih života. Čaršije, kafane i lijepe mostarske nimfe, koje su znale omrežiti putenost uvijek podložnih predstavnika jačeg spola, uz razigranu pratnju gipsy jazza i izvanrednog Djanga Reinhardta opet se useljavaju u samu srž dobro raspoložene publike Zlatog zoba, a prvom pivu ubrzo slijedi drugo i treće. Kočnice popuštaju i na pozornici, a vidno raspoloženi Gabrijel stavlja točku na i zvukom škripavih vrata, a zatim slijedi vrhunac prvog dijela večeri uz meni najdražu skladbu iz opusa sastava – ritmični i zlo otrovno zarazni floydovski komad Čudna Jada od Mostara grada, u kojem Mostar Sevdah Reunion pokazuju svu svoju vještinu, majstorstvo, briljantnost i smisao za modernizaciju pradavnih napjeva. Seksi gitare i klavir vrte se punom parom u divljem melodičnom i udarnom spletu svih elemenata MSR univerzuma. Tona strasti i ritmike tjera krv u glavu, progresivni vrhunac prvog dugometražnog odmjeravanja snaga između čudotvoraca na pozornici i svim briljantima naklonjene i voljne publike, koja pada u kolektivni trans s iskrenim i širokim osmjesima sreće na licu. Virtuozi, željni malo opuštanja, duhana i piva, potom si priušte polusatnu stanku, a Zlati zob uz malo opuštanja pada u idealno, opušteno raspoloženje.

Drugo činjenje počinje još prije nego što utihne žamor pozitivno naelektrizirane publike, a umjesto visokooktanskog nastavka, govornici večeri, nositelji baklje novodobnog sevdaha ili čvrstog bosanskog bluesa, ako baš hoćete, ovaj put zasviraju smirenije. Gondže ružo izvrsna je skladba s izvanredne ploče Cafe Sevdah, na kojoj smisao za gitarski minimalizam i potpunu vokalnu senzualnost pokazuju Čerkez i Miša, a ostali strpljivo čekaju signal za razvijanje koprena suzdržanosti. »Gondže ružo u zelenom sadu / lijepo li mirišeš u hladu / zaman ružo, ja te neću brati / niti brati, niti dragoj dati,« putenо miluje Čerkezov glas, a tužaljku o neuslišanoj ljubavi i slomljenom srcu slijedi prizivanje uspomena na davno minulu mladost skladbom Kraj pendžera Jusuf stari. »Šta je život, par koraka, / od avlije do sokaka, / kratak, kaljav put, / šapće Jusuf mutna čela, / a niz obraz suza vrela, / kanu na dlan žut,« tekst je koji potrese čovjeka jasnom ispovijesti o prolaznosti i krhkosti života, koji ubrzano s kotačem vremena klizi pokraj naših prstiju, ma koliko ih čvrsto stiskali. Senzualni produženi progresivni jam session iznenada se iz spore arabeske pretvara u psihodeličniji splet klavira, bubnjeva, triju gitara i u pozadini taktički postavljenog basa te meditativne violine, a kaleidoskopski niz prije ispovijedanih slika kulminira u eksploziji ritma i uistinu izvanredne violine, koja me ovaj put osvaja još više nego prvi put. Vanja Radonja je doista car, čujem šapat vlastitih misli, izvanredan kolaž zvuka, produljenih ukrasa, potpune intuitivne igre s metrikom, okvirima i taktovima neopterećenih majstora čiste muzikalnosti, a svoju narativnu priču plete gusto, koncentrirano, ali istodobno neizvještačeno, spontano i vidno uživatelski raspoloženo.

Tom načelu slijedi i jazzovskiProhujali sevdah skladbe Mene majka jednu ima, koja ostaje ukorijenjena u bržoj ritmici, a primjese posuđenog romskog temperamenta u utrobi Zlatog zoba odzvanjaju još snažnije. Publika ustaje iza stolova i traži oslobođenje unutar nakupljenih temperamentnih poziva na otpuštanje pritiska sreće plesom i pjevanjem kar na podiju između pozornice i stolova, a MSR dolijevaju ulje na vatru dobrog raspoloženja dodatnim taktovima, stihovima i melodijama. Bluesovski nastrojena Vranjanka utkiva u koprenu malo gustog slatkog prizvuka s druge strane Atlantika, a s ove strane, s Balkana, kao odjek vraća se priča o poslovičnoj ljepoti tamnokosih ljepotica vranje crne kose i slavenskih korijena. Na funkoidnom tripu zamišljen Put putuje Latif-aga budi strasti eksplozivnijom ritmikom, a oznojeni Mišo i društvo padaju u suzvučje sa žarkom strašću publike, koja traži više veselja, smijeha i dobrog raspoloženja nego suza i tuge na ovu doista čarobno jedinstvenu večer. Svi atomi energije potpuno se slijevaju u savršenu mješavinu nadahnuća, muzikalnosti i ritmičkim čarolijama podložne publike, koja večerašnjim pozornički vladarima poslušno jé iz ruke. Zapravo toliko da se starije dame u orijentalnim odjećama (tako hrabra bila je samo jedna …) odluče čak i udvarati mladićima na pozornici, a kad pozivu na ples i strastvenu erotiku nisu podlegli ni Čerkez ni najmlađi član sastava, klavijaturist Gabrijel, utjehu je trebalo potražiti radije među prilično većom skupinom poskočnih plesača na podiju ispod same pozornice. Ništa manje poskočan hipnotični komad Moj dilbere svojom jako reaktivnom mješavinom gitara, punih violina i sugestivnih bubnjeva tjera na eksploziju svih strasti, uz koje bi sretni i opušteni posegnuli za čašama, ispili na eks nektar bogova i zavitlali staklene kupe prema tlu, koje nas je prokleo gravitacijom, težinom. Po iskustvu od zadnjeg puta slutim kraj i doista – nakon repriza nezaobilazne i tako omiljene skladbe Čudna jada od Mostara grada u cjelinu se prikrada floydovska himna Another Brick In The Wall, a unatoč gotovo dvadesetominutnoj verziji fuzije sevdaha, progresive i jazza te ostalih briljantnih primjesa punog muziciranja, oslobođenoj svih vremenskih spona, ostala je želja za još, i ovaj put nažalost neuslišana.

Što bi čovjek savršenoj večeri uopće još mogao dodati? Mostar Sevdah Reunion gotovo su savršeni – gotovo velim zato što im u opusu uz studijske albume nedostaje tako potreban koncertni album, koji bi ih svijetu mogao prikazati u njihovu pravom elementu. Na studijskim albumima doduše zvuče puno i suvereno, no istina je da njihova kemija potpuno izlazi na vidjelo tek u koncertnom eteru, u mješavini svih elemenata slučajnosti, raspoloženja i trenutnih pucketanja nadahnuća. U toj su igri virtuozi sevdaha za novo tisućljeće najjači, a nakon drugi put odslušanog kompleta dviju različito odjevenih glazbenih večeri usuđujem se tvrditi da se tako potentne i nadprosječno plemenite glazbe čovjek jedva može prežderati i zasititi. Što se tiče snage sevdaha i učinkovitosti novodobnih izvedenica, mogu samo potvrditi činjenicu da »tko pjeva, zlo ne misli«, prva zaljubljenost u ono »nešto« što je večer u Menzi učinilo tako čarobnom postala je potvrdom i vjenčanjem u Zlatom zobu ljubav za cijeli život – neopoziva, konačna i beskrajna, kako može biti beskrajan samo svemir nade, snova i savršene harmonije, a nadajmo se da ćemo vrlo brzo doživjeti novo pražnjenje i reprizu osjećaja koje su Mostar Sevdah Reunion barem u mojim prsima raspalili kvalitetno već drugi put!

Fotografije su priložili Uroš Črnigoj i Mile Božič