Potpuni zvučni desant i spas s južne strane Kolpe (2014)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Sandi Sadar Šoba

Mjesto: Klub Gromka, AKC Metelkova, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 16.01.2014
Broj posjetitelja: 60 – 80
Cijena karte: 6 €

Hrvatska scena ima ogromno potentnih i nadarenih glazbenika, no usprkos tome zvukovi čvrste hrvatske alternative tek rijetko prelaze obale domovine i stižu do ušiju slušatelja i s ove strane Kolpe. Naravno, postoje iznimke. O mainstream imenima ne bih gubio riječi jer ih je posvuda previše, samo rijetki, iznimka su Father, pa Chang Ffos, Hesus Ator, Overflow i još poneko ime koje smo posljednjih godina mogli intravenozno ubrizgati u sustav kao nešto plemenito, narkotično i ušećereno, a da ih pritom nismo morali svaki dan slušati na radijskim valovima. Na južnoj strani Kolpe očito ne manjka događanja, što dokazuje i ovaj put već treći Kroejšn invejžn u ljubljanskom klubu Gromka, kamo su organizatori početkom 2014. namamili četiri zastavonoše manje slušane zvučne avangarde s juga. Zapravo sam od navedenih imena (Stonebride, Fall Out Trio, Mokre gljive i Drone Hunter) površno poznavao samo zagrebačke stonere i nositelje titule zvijezde večeri, slatko opojne Stonebride, dok su preostala trojica barem mojem paru ušiju do te večeri bili potpuni stranci, pa je izazov bio utoliko veći, a poziv utoliko neodoljiviji, usprkos činjenici da je dan prije kraja radnog tjedna teško ostati budan do kasno u noć, a sutradan, ako čovjek ima sreće i u vremenima opće recesije i beznađa uopće ima posao, mora, dakako, doći svjež i naspavan.

Usprkos obećanju da će se događaj odvijati od devet sati nadalje, već nakon deset bilo je jasno da će se cijeli invazijski postupak započeti poprilično kasno, a prvi su na pozornicu u zgusnutom osjećaju potpune zamišljenosti stupili Fall Out Trio iz ne tako dalekog Čakovca. Nakon višegodišnje odsutnosti s Metelkove, mršavi i zamišljeni gitarist Jany Podgorelec, dugokosi sijedokosi basist sa smislom za drobljenje ritma i melodije Marinko Pintarić te izvrsni ritmički stroj izuzetno uigrane postave Tomislav Poje dopustili su da se ruše nekoć shvaćene granice. Purizma u njihovoj igri fraktalno usitnjenog spleta ritmike, melodike, stilske raznobojnosti i prije svega muzikalne uigranosti, kojoj je kumovalo već trinaest godina zajedničkog stapanja, nema ni za uzorak, ni za gram. Večer otvaraju meditativnom kozmičkom komunikacijom minimalnih pisaka statike i digitalnih odjeka senzualno začinjene gitare te taman dovoljno glasnog i masnog basa, dok bubnjevi najprije služe dodavanju kontura, bojanju. Pink Floydi su nekoć zauzeli Pompeje i uz šištanje otrovnih plinova ovjekovječili svoj vrhunac sedamdesetih, a Fall Out Trio parafraziranjem prošlosti stvaraju vlastiti teren za opuštanje tenzija. Pyramid se dalje razbuja u čin potpune rekonceptualizacije ritma ora, a uz Vlatka Stefanovskog u prepletanju silnica osjećaju se snažni utjecaji free jazza, Weather Reporta, možda Mahavishnu Orchestre, masne doze funka, etno ritmike i potpune katarzične metalizirane psihodelije. Potpuna dinamika stupnjuje se bez velikih najava i objašnjenja. Jany se sa zamišljenim izrazom lica opusti tek nakon što zatvori oči i odmakne svijet ispod pozornice, a Marinko dokazuje da i bas (kao primjerice kod Lesa Claypoola ili još više kod izvrsnog, a nažalost pokojnog Jaca Pastoriusa) može biti snažno oruđe za cijeđenje emocija i nadogradnju zvuka. Gitara dodaje digitalizirane slojeve naelektrizirane eklektike, a krunu postavlja izuzetno precizan, kirurški dosljedan osjećaj za ritam izvrsnog Tomislava. Usprkos napornoj zvučnoj slici, koja stapanjem i kombinacijom matematički teško izračunljivih neparnih i nepravilnih ritmova, drskim dinamičkim skokovima i masivnim rifovima (drskost potonjih očito je ponekad diktirala i poneka zabranjena supstancija, pretpostavljam, iako je očito da glavni glazbeni nalog kod Fall Out Trija piše potpuno slijeđenje vlastitih interesa, vlastitog ukusa, onog često previđenog »gušta«, zbog kojeg se glazba, usprkos neprofitabilnosti i potpunoj anonimnosti, može sa strašću stvarati već više od desetljeća. Troslojna igra prijatelja koji osjećaju istu stvar i nužnost za umjetničkom ekspresijom i stvaranjem nadstandardna je i teško opisiva. Fall Out Trio su eklektici per excellance, ako se usprkos ponovljivosti termina malo repetitivno sažmem. Psihodelija šezdesetih, jazz, free morm avangarda, alternativa, metal, funkadelična bajka na šamanskim supstancama i narkoticima, a između toga nađe se i nešto zlokobno poznato, i oro, narodno nasljeđe domaćih krajeva, ali s nešto više od tri dimenzije razsežnosti. Fall Out Trio tumači su snova i mentalnih valova. Granice dosljedno krše i prelaze, a rezultanta je čista neobuzdana fuzija glazbenog seksepila koji nije za svakoga niti za svaki dan. Nakon nešto više od tri četvrt sata preigravanja predodžbi i predrasuda publike, međimurski je trojac svoju priču zaključio aritmičnim oproštajem Acrobatom i Walkingom, a po viđenom i čutom mogu potvrditi da je nastup skupine Fall Out Trio sličniji iskustvu potpune transcendencije osjetila i masivnom moderniziranom diskursu nadprosječne muzikalnosti, kakav bismo očekivali od Branea Rončela u njegovu zaodrju, nego na pozornici Gromke na dan kojeg će okruniti stonerski izlivi emocija i veličanje svetog zelenog dima. Svjedočili smo eksperimentu i egzegezi psihodeličnog bezriječnog evanđelja kozmičke fuzije i vjerujem da baš svakome nije sve bilo jasno, ali jednostavnost i fast food konzumabilnost kod ove provokativne slatke soldateske profinjenih glazbenika nikad nisu bili ni namjera. Kapa dolje, Fall Out Trio.

Uslijedila je polusatna stanka za pripremu pozornice za nastup benda koji se te večeri mogao pohvaliti najhumorističnijim i najhrvatskije zvučećim imenom. Mokre Gljive (nekoć predstavljeni i kao Polje patliđana) nedvojbeno su dokaz da u međimurskoj vodi ima nečeg radioaktivnog i potentnog, jer se nakon koketiranja s etnom u prvoj četvrtini koncerta već na prvi pogled obećava nešto slično. Četverac iz Zagreba, Čakovca i Slavonskog Broda donosi na pozornicu uz pojačala još neobično viđeno udaraljko, pompozne djembe, tamburicu (ili zbilja rustikalnu gitaru), namješta glasnoću, a nakon poprilično dugotrajnog otklanjanja problema sa zvukom novi psihodelični skok u nepoznato nastavlja se najprije s malo akustike. Aktiviraju tamburicu i djembe te uz malo balkanijade dovode ljude ispod dobro zagrijane pozornice u stanje ljuljanja bokova. Mokre Gljive svoj zajednički put započele su 2012., kad su se gitarist Vedran Živković, basist Jurica Pečalat, gitarist Ivan Šaravanja i bubnjar Nikola Švenda upisali na fakultet, a umjesto da svoje mlade živote zapriseknu i zapišu isključivo knjigožderstvu i studijskim obvezama, za izvanstudijsko osvježenje pobrinula se ljubav prema glazbi. Muze im šapuću da je pristojno povremeno uz struju zloupotrijebiti i rezonantnost akustičnih instrumenata, pa tako nije rijetkost da uz djembe i tamburice povremeno iz pozadine zabrunda harmonika. Treba priznati da usprkos kratkom razdoblju zajedničkog glazbenog supostojanja dečki funkcioniraju suvereno i uvjerljivo. Zvučna slika doduše ima pojedinačnih nedostataka koji potvrđuju činjenicu da vježba stvara majstora, a majstor stvara vježbu, no ono što se čulo barem je autentično njihovo i ne radi se o ponovnoj paradi tuđeg perja, što je kod neke domaće postave s kratkim stažem djelovanja gotovo pravilo. Mokre Gljive su originalne i pogađaju, iako ne tako krajnjom snagom kao što se isprva nadalo. Mamina juha dokazuje da su Jurica, Nikola, Ivan i Vedran skloni i ritmici kola i malo eklektičnijim zvukovima i sadržajima. Mokre Gljive mogu ponuditi tako krepku dozu nabrijanog, narodnim korijenima i ritmici vjernog muziciranja, koje se ipak linja i mijenja. Bakina juha ulaskom na teren indie noisa, s komunikacijom obiju taman dovoljno raštimanih gitara koje bruje na obje strane pozornice, s basom koji opipava puls glazbe s onih nekoliko tonova koji ne nastoje nadmašiti horizont psihodelične meditacije, a u pozadini opet iza bubnjeva izvanredni bubnjar koji zna da postoji još nešto više od tročetvrtinskog takta. S posljednjeg EP-a Sretan Isus dečki uzimaju materiju za tumaranje u nepoznato. Bakina juha zazvuči kao da je riječ o jam sessionu, a preigravanje gitara zatim se nadograđuje poprilično eklektičnijom postrockerskom bajkom skladbe Mantra. Šumni odjek obiju gitara zvuči kao da su dečki kombinirali doomersku energiju Black Sabbath (njihov bubnjar Nikola cjelini daje slične akcente kao Ginger Baker osobno) sa sretnim sunčanim tripom, jebiga opet, Vlatka i njegovih Leb i sol, a preko cjeline se zatim spušta debeli veo zapušene kataklizmičnosti nekih Red Sparowes, samo što nema toliko sanjivih klizanja i meditativnog hoda po rubovima postapokaliptičnog svemira, nego si četverac dopušta zadržati dovoljno soka za usrećivanje ljudi. Mantra se stupnjuje divljim derviškim vrtložnim finalom, a zatim se u zvučnu urotu potpune harmonije mnogih zvukova ušulja još nešto deftoneovskije sanjivosti skladbom 33, samo što dečki umjesto iz metala energiju crpe iz potpune gustoće sjeverne svjetlosti. Čuju se Isis, Pelican, meditativni elementi Red Sparowes, repetitivna igra dobro izmjerenih efektnih gitara, eksplozivno raspoloženih bubnjeva i malo rijetko posijanog basa zasanja Gromku te uz treperava zatamnjena svjetla vodi događaj u fazu potpunog smirivanja. Mokre Gljive vode svoj psihodelični ples uroka polako prema kraju, a točku na i stavljaju repriziranjem akustike te ponovnom aktivacijom djembi i tambure, koje s nekoliko taktova »Kratke al’ slatke« završne skladbe večeri druženje Ljubljančana (i Ljubljančanki (s ostalim internacionalnim dodacima)) i mlade glazbene soldateske potpuno instrumentalnih cjedilaca žmohta i emocija korektno zaključuju bez velikih izljeva. Po viđenom i čutom može se potvrditi da ćemo o četvercu sigurno još puno slušati, jer je nakon nešto više od godinu dana dodir vektorskih stranica sastava dovoljno snažan da dečki mogu ponuditi potentnu glazbu kojoj ne manjka ništa, a sastavu možda nedostaje tek malo scenskog kilometraža, poneka projekcija u pozadini ili barem konceptualna priča kojom bi svojoj inače zgodnoj kombinatorici post rocka, indie noisa i etno psihodelije mogli dodati nešto više, zbog čega bi bili prepoznatljiviji. Možda do sljedećeg zajedničkog druženja.

Ponoć je već uvelike odbila kad je nakon dugotrajnog postavljanja novog seta bubnjeva i ozvučenja nastupio trenutak potpunog buđenja i sonične ekstaze. Odlučniji tonovi sočnih rifova koji mirišu po sludgerskoj prljavštini, znoju i mosherskoj brutalnosti nekih ranih trenutaka nekoć nadahnute Metallice, Clutch, Audioslave, R.A.T.M. (a prije svega izuzetno potentnog thrasha s modernim stonerskim dodacima) ponudili su publici Drone Hunter već na prvo slušanje. Oči se otvaraju, srce počinje brže kucati kad svoje pozicije zauzmu visoki i bradicom ukrašeni bog rifova Filip Hajdarović – Fitz, a s desne strane golobrado i niti malo pozerski prema četirima žicama svojih niskofrekventnih trenutaka glazbenog nadahnuća Luka Klen, a u pozadini zagrmi prvi udarci palica po opnama bubnjeva Marka Gotala. Drone Hunter više su od još jednog instrumentalnog benda koji nije uspio naći pravog pjevača, jer se uz sočne rifove u grlu budi vlastita želja za pjevanjem i vrištanjem vlastitih dušnih tekstova potpunog slatkog isključenja i revolta. Aguamala ore ledinu oštrinom britve, Blood Island s razigranijom groove teksturom nabrijanijeg novodobnog thrasha (ispod površine čuju se Lazarus A.D. i novodobni udarci moderniziranog srca HC-a) pomiče dotad prilično statičnu publiku u stanje razgibavanja vratnih kralježaka, a moja stonerska duša uz sočne udare skladbe The Crow’s Final Scream konačno se rastopi. Čuje se dobro rikanje Phila Anselma ili pak Peppera Keenana. Down i Corrosion Of Conformity i još štošta. Mladi hrvatski trojac nakon samo godinu i pol postojanja razbija konkurente s ove i one strane Kolpe, a usprkos kasnom satu koncert u tom trenutku dobiva i pomak u sferu viših okretaja. Seksi Twisted Horse Boogie nakon eklektične skladbe The Ram prelijeva se u otrovno prljavu Alice In Chains ljepotu skladbe Backfire. Prokleto je lako čuti u cjelini glas Layne Staleya, samo što Fitz i kompanjoni umjesto pesimističnih podtonova seattlea sounda radije posežu za južnjačkom potencijom iskonske sludgerske konkretnosti, muževnosti. Puna uši udarne ljepote, moram priznati. Ne manjka ni jedan stih, kitica, jer se u glavi vrlo lako razbuja pravi orkan asocijacija, metafora, stihova, krikova ugode. Prljavi rifovi i puni sonični udar melodike i ritma prije velikog finala skladbom Carving The Current nastavljaju se paklenski vrućim Packin’ Heatom. Drone Hunter su desantna jedinica koja je potpuno osvojila moj kutak svemira već nakon prvog kontakta i prvog slušanja, a mladićima s veseljem najavljujem briljantnu glazbenu budućnost, jer je posve jasno da nakon onoga što smo vidjeli i čuli znaju što rade! Hellyeah!

Nedugo nakon odlaska izvanrednih Drone Huntera počinje ekspresno postavljanje svega potrebnog za nastup skupine koja je mnogima predstavljala glavni razlog dolaska u Gromku i usred radnog tjedna. Stonebride su od 2005. nadalje izvanredna koncertna vijest s južne strane Kolpe, a s izuzetnom odanošću svetom načelu koncertne, zvučne i sadržajne nadogradnje već od prvog dana teže izvornosti, zaraznoj kombinaciji starodobnih sočnih stonerskih, doomovskih i bluesersskih utjecaja te vlastitog mojota. Negdje sam pročitao da je iskustvo Stonebridea nalik vožnji nadnaravnom autocestom s bluesom obojene alternative, a ako se tu uklope još i elementi svetog dima, progresivnog transa, doomovski obojeni rock može biti zbilja lijepa vijest za svakoga tko se kune u rane Kyuss, u neke Lowrider, Fu Manchu, The Clutch i tko traži nešto više od MTV-jevskog instanta zvukova i izričaja. Zagrebački petorac, kojeg čine visoki gitarist Tješimir, naoružan bijelim stratocasterom, dobrodušni šaljivdžija Thee Steps iza bubnjeva, Alen a.k.a. Lenny na basu, glavni ideolog tekstova i duševnosti Krnfa za mikrofonom (konkretno poseže i za svojim les paulom i zna izvrsno nadopunjavati sanjive Tešimirove slojeve gitarske opojnosti) i za miksetom postavljeni zvučni guru Brle a.k.a. Raw u stražnjem dijelu dvorane, odlučno staje na pozornicu te nakon kratke provjere postavki započinje odlučni (i odlični) desant na ljubljansku publiku. A ta već nekoliko godina podliježe trima studijskim uradcima. Moram priznati da mi je s tog četvrtkovog događaja ostalo u sjećanju mnogo sivih polja, mrlja doista osjećanog, pomiješanog s jakom dozom dozivljavanja, vlastitih dojmova i tumačenja same priče večeri. Stonebride su nakon 2007. izdanog EP-a Smile And Shine snimili dva albumska cjelovečernjaka. Nakon izvanrednog albuma Inner Seasons tresu svoj sonični bijes nad prosječnošću i pospanošću svijeta još i 2010. izdanim pločicom Summon The Waves, a receptura kod svih je uvijek udarna potentna mješavina hrapavih gitara obaju gitarista koje se lijepo uravnotežuju, prepliću, Stepsova odlučna i poput nemilosrdnog udara srčane tektonike beskompromisna metrika snage mišića na rukama i nogama, a naposljetku se po Lennyjevu masnom basu lijeno prelijeva preko cjelokupne ritmičke i zvučne strukture još i Krnfin izvanredni vokal, koji ponovno podsjeti na Staleya s eteričnim stonerskim dodacima. Vokal odjekuje s taman pravom mjerom zapušene neuhvatljive odjeknutosti. Stonebride čaraju atmosferu pomoću dobro provjerene meditativne receptury zbog koje redoslijed događaja doduše izblijedi u sjećanju, ali ostanu uporišne točke u potpunom apsolutu osjećanja. The Amazing Voyagers jetkom strukturom starodobnog izvanrednog stonera zaždere se u podsvijest ponavljajućim zvukovima gitarskih salvi, psihodeličnim solažama koje uz neosporno kompaktnu ritmiku zagrebački oratori stonera istiskuju u karmički bezzračni prostor Gromke. To Follow svojim brutalnim repeticijama desettonskih rifova ruši suzdržanost. U prvim bojnim redovima u svom pročišćujućem plesu s poluzatvorenim očima, milujući sanjivost, prepuštaju se i stari fanovi i sa Stonebride toksičnošću potpune srčane ljepote prvi put upoznati posjetitelji. Spori potezi po vratovima gitara, a Krnfa s izvanrednim masnim glasom, koji bih lako vizualizirao na nekim pustinjskim sesijama (Desert Sessions su tu samo uporište koje Stonebride prekrajaju na maniru Mad Season i još neke inače slatke grungerske majstorije, ali na okretajima doslijednijeg stonersko-doomovskog poigravanja osjetilima. Ništa nije prepušteno slučaju. Iz međusesija albuma Inner Seasons u cjelinu večeri krasno se utkiva Mr. Plow Is Growing Hop, dugometražni psihodelični trip čiste muzikalnosti dobro smišljenog bluesa na zabranjenim supstancama djeluje savršeno, zvjezdano i vrijedno sijanja, vraćanja i u globalnu svijest svjetske svijesti. Stonebride su perfekcionisti koji svoju izvrsnost dobro osjećaju te s njom u potpunoj simultanoj igri, u potpunom baletu ritma i melodije u osjećanoj i tisuću puta ponovljenoj organskoj esenciji daju ništa zlo ne slutećim suputnicima ispod pozornice na slušanje i kušnju nešto što se može žigosati samo kao potpuna glazba. Dopunski faktor skladbe Drag & Drop nastavlja misaonu i melodijsku nit Mr. Plowa, pa je osjećaj da je sve donekle poznato i već čuto, potpuno utemeljeno i na mjestu, ali ni u čemu ne smeta. Ovaj put u sjećanje se tijekom retrospektivnog prebiranja ušulja moćni zlokobni ton skladbe Phoenix, kojom Stonebride iz pepela potpunog uništenja rađaju nešto lijepo i meditativno krasno. Stonerska mantra je masna i mesnata. Sve je podređeno potpunom zaboravu i izgubljenosti, a sve što broji uvijek je onaj krasni trenutak potpune rezonance hipnotičkih vokala i izvanrednog uljnatog prelijevanja krasnih rifova, koji slave srčanu esenciju davno zaboravljenih bogova i prije spomenutih muza potpune perfekcije. »Dobrodošli na terasi hotela Adriatik!« pozdravlja nas prije daljnje zadimljene ekskurzije u svijet psihogeno nadahnute poetičnosti prokleto lucidni i prisebni Krnfa. Mute Heart Rivers ostaju u sjećanju zbog uvodne igre bubnjeva, kuckanja palicama po činelama i zbog pjevne poetike egzistencije, potpunog osjećanja kojeg se ne bi sramio ni Jim Morrison na izvanrednoj ploči American Prayer, samo što su Stonebride aktualniji, primjereniji sadašnjim mračnim vremenima tumači urbane sanjivosti. Vrijeme i prostor su relativni, a sugestivnim dodirima obiju gitara i ritmičkim dahom udarnog kolosa priča o oslobođenju od okova materije i prolaznosti nastavlja se sasvim lijepo u stilu i s osjećajem dalje. Moonrider je bolji od seksa, srebrni osjećaj potpunog rastapanja u kozmičkim oceanima izvanzemaljske smirenosti sazrijevamo do kraja u sigurnom zaklonu toplih kokona osjećanja. Sve se događa polako i grotesknom težinom, ali istodobno tako lijepo tečno da u kontradiktornosti potpunih krajnosti publika pada u stanje potpune katatoničke uznesenosti nad događajem. I zato smo se svi mogli osjećati tako moćno i lijepo kao da smo doista svi Titani, o kojima su Stonebride nekoć već pjevali. Salvi oduševljenja je manje nego što bi čovjek očekivao, ali odsjaji sreće i ugodne odsutnosti u očima mnogih dokaz su da se kasni obred događa na pravi način. Ne znam je li sve skupa bilo tako dobro smišljeno i planirano ili smo doista svi bili u potpunom suzvučju s trenutkom nadsvjetske božanske erotike, koja nam je na perfidan način oduzela volju za otporom, kritičnošću, nesposobni lucidnog linearizma pri orijentaciji za hod od točke A do točke B, doživjeli smo doista izvanserijsku predstavu, koju lako možemo pozdraviti samo padom na tlo, naklonom i iskrenom pohvalom da nešto bolje već dugo nismo doživjeli s ove strane Alpa.

Poprilično nakon dva ujutro, među maglicama i prštavom kišom, mnoštvo usrećenih darovanika razilazi se glavnim arterijama i sporednim venama našeg glavnog grada, a treći pokušaj hrvatske invazije zapravo se pokazuje prokleto uspješnim i prokleto slatkim. Naša južnoslavenska braća znaju servirati glazbu s jajima i bez nepotrebnih klišejskih punila. Mnogo toga čutog te večeri lako zadovoljava čak i one najekstremnije cinike koji cijelo vrijeme traže nešto više i nešto bolje od onoga što sami nose u glavama i srcima. Te je večeri bilo mnogo vrhunaca, a doista mi je drago da se nije radilo o četvorci istovjetnih bendova na istim pogonskim derivatima, nego smo te večeri doista dobili koktel zvukova i stilova, zbog čega linearnosti emocija te večeri doduše nije bilo, ali bilo je mnogo različitih osjećaja i igre osjetila, koja je barem moju malenkost ugodno iznenadila i kvalitetno nasitila. Kroejšn Invejžn # 3 bio je uspješan, a među događajima večeri pobjednike ne bih isticao. Zapravo te večeri nije bilo ni pobjednika ni poraženih. Dogodio se naime jedan od onih trenutaka kad je sve što je brojilo doista bila glazba (kod trodijelnog prikaza isključivo instrumentalne snage riječi su postale nekako suvišne, a u zadnjem završnom činu večeri s izvanrednim Stonebride glasnice postaju samo dodatak, kist i emocionalni ventil za prskanje nadahnuća po gustom nebu naelektrizirane neizumjetničenosti). Fejkanja te večeri nije bilo. Modna jaja zamijenili su malo rutiniraniji, ali tako slatki rustikalni zahvati, koje u općem nedostatku dobrih ideja i scenskih praksi iskreno propuštam. Možda je riječ o eskapizmu, ali doista je svako toliko sasvim zdravo i potrebno napustiti čvrsto tlo pod nogama, sjesti na valove svetog dima sa svojom kozmičkom polovicom, udahnuti sudbonosno zadati da s glazbenom zaručnicom one sudbonosne večeri, pojesti malo mokrih gljiva, uz postapokaliptičnu pratnju potpune fuzije izvući se iz svojih sigurnih oklopa neaktivnosti te s neba otpucati sve satelite i ograničavatelje, sve besposadne, bestjelesne i besmislene prijetnje s neba vlastitih percepcija i postati barem na trenutak sretni, rasterećeni svakodnevnih briga i okova društva u kojem trunemo. Braći s juga zato veliko hvala za ostvarenje ovog ne uvijek lako ostvarivog zadatka. Hvala i do viđenja tijekom sljedeće opsade!