Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Talk Talk
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1986
Trajanje: 45:40
Ocjena: 5/5
U vrijeme kad su kultni britanski predstavnici novog vala/art rocka Talk Talk snimali svoj treći album, »The Colour of Spring«, s hitovima poput »Such a Shame« i »It’s My Life« uživali su najveću popularnost u karijeri, no njihov karizmatični kreativni vođa, multiinstrumentalist i pjevač Mark Hollis bio je odlučan da ih će budućim zvučnim smjerom, koji je već bio više nego očit na spomenutom trećem studijskom projektu, odvesti što dalje od synthpopa i novovalnog pokreta osamdesetih, pa makar time zauvijek zatvorio vrata svakom daljnjem masovnom uspjehu. Potonji Hollisu nikad nije puno značio, a zbog svoje zvučne beskompromisnosti nakon turneje 1986. bio je spreman čak prestati s koncertnim nastupima i svakom vrstom promocije, pa je njegov sastav s te strane, posebno u očima izdavačkih kuća, važio za tajanstvene čudake kojima je važan jedino vlastiti glazbeni razvoj i vlastita kreativnost, što je korporativnim glavama u glazbenoj industriji naravno uvijek zadavalo brige.
Od ovog albuma nadalje Talk Talk su tako postali sastav za izbirljiv ukus šačice glazbenih sladokusaca, što znači da ih se danas premalo spominje i zato ostaju uvelike previđeni kad se netko prisjeća najboljih izvođača koji su svojom glazbom obilježili osamdesete godine prošlog stoljeća. Hollisova družina beskompromisnih glazbenih zanesenjaka na svakom je sljedećem albumu od prvijenca »The Party’s Over« (1982) dalje doduše produbljivala progresivnorockovske elemente u svojoj glazbi i sve se više udaljavala od tada popularnog synthpopa. Ono što je najiznenađujuće (ili i nije) jest to da su njihovi albumi, za razliku od većine sastava koji su proizašli iz novog vala, izvrsno prošli test vremena i za ‘odabrano društvo’ danas su čak cijenjeniji nego u vrijeme izlaska, a to je najveći dokaz njihova zvučnog vizionarstva.
»The Colour of Spring« bio je gotovo posve drukčiji album od inače izvrsnog prethodnika »It’s My Life« (1984) i predstavljao je svojevrstan zvučni most između dvaju različitih glazbenih svjetova, inovativnog novog vala, kakav je bio karakterističan za njihova prva dva albuma, te progresivnog rocka s elementima jazz fusiona i ambijentalne glazbe, što je istodobno bila uvertira i najava novog, još eksperimentalnijeg pristupa na sljedeća dva Talk Talkova ostvarenja. Upravo je takvo stilsko raskrižje između starog i novog izričaja omogućilo da »The Colour of Spring«, koji je imao znatno ‘organskiji’ zvuk u usporedbi s prethodnim ostvarenjima, postane najuravnoteženiji i zato možda čak i najbolji album u cjelokupnoj diskografiji ovog kultnog sastava. Na ovom su ostvarenju Talk Talk širom otvorili vrata elementima ambijentalne glazbe, jazz fusiona i klasike, pa se s lakoćom može reći da su odigrali i važnu ulogu u ponovnom oživljavanju već gotovo otpisanog progresivnorockovskog pokreta.
Hollisov važan skladateljski suradnik i dalje je ostao klavijaturist i producent Tim Friese-Greene. Iako nikad nije postao službeni član sastava, na ovom je albumu počeo naveliko koristiti melotron i klavir, dok je veliki pjevački posebnjak Hollis prvi put u karijeri doista pokazao multiinstrumentalne sposobnosti te odsvirao popriličan dio klavijatura, uključujući orgulje i melotron, a dao je i nekoliko gitarskih doprinosa. To što su Talk Talk počeli koristiti ‘starinsku’ progresivnorockovsku klavijaturu melotron bila je u osamdesetima prava rijetkost, jer se tada većina glazbenika podsmjehivala svemu što je slučajno mirisalo na sedamdesete. Njegova im je upotreba pri slaganju pojedinih simfonijskih aranžmana omogućila znatno slojevitiji, orkestralniji zvuk. Ni ovaj put gostujućih glazbenika, uz Friese-Greenea, nije falilo, čitava plejada, pa neka se među njima kao najcjenjenije ime istakne samo legendarni Steve Winwood (ex-Spencer Davis Group, Traffic, Blind Faith) na orguljama.
Koliki su evolucijski iskorak Talk Talk napravili u manje od dvije godine pokazuje već uvodna kompozicija »Happiness Is Easy«, koja se otvara minimalističkim ritmičkim nijansama, profinjenim gitarskim akordima te sramežljivim, ali učinkovitim saksofonskim upadima. Basist Paul Webb već se na samom početku pošteno razmahne slaganjem složenih, ali suptilnih bas linija, dok Lee Harris dobiva lijepu priliku pokazati svoj jazzistički pristup obradi bubnjarskog seta. Nedugo nakon što upadne Hollisov jedinstveni vokal, u pozadini se počnu prelijevati eterične melotronske zavjese koje stvaraju magičnu atmosferu, a zanimljiv eksperiment predstavlja i unošenje dječjih zborskih vokala. Razina suptilnosti, minimalizma i domišljatosti pri gradnji moćnih aranžmana, u kojima se međusobno izmjenjuje više vrsta klavijatura, i danas je vrijedna zavisti.
»I Don’t Believe In You« složena je power balada, utemeljena na nježnim gitarskim pasažama i suptilnoj orguljskoj podlozi, unutar koje se može zamijetiti i obilje duhovitih zvučnih efekata. Hollisov potresno melankoličan vokal ovaj put dolazi do još većeg izražaja, što posebno vrijedi za moćan refren, uz koji prate melodramatični gitarski akordi. S neuvelim hitom »Life’s What You Make It«, prvim singlom s albuma, koji je promoviran i nezaboravnim videom u kojem se bend usred jutarnjeg sata zatekne u društvu raznih šumskih ‘prijatelja’, Talk Talk su stvorili svoj posljednji veliki hit s obje strane Atlantika i jedno od najslikovitijih djela u svojoj kratkoj karijeri. Minimalističke ritmičke nijanse s naglaskom na temperamentnim bas linijama protkane su valovitim sintesajzerskim slojevima i inteligentnim gitarskim frazama koje pojačavaju enigmatičnu atmosferu, dok Hollisovo pjevanje jednostavno ‘nije s ovoga svijeta’ i puno je proturječnih emocija. Klavirske improvizacije dodatno začine nevjerojatnu atmosferu koja ne jenjava sve do kraja. Kao zanimljivost vezanu uz ovu klasiku valja spomenuti i to da je »Life’s What You Make It« 2002. godine iskorišten u popularnoj videoigri »Grand Theft Auto: Vice City«.
»April 5th« sadrži predivne simfonijske aranžmane na orguljama i melotronu te jazzistički usmjerene ukrase na saksofonu i udaraljkama, koji ovaj put zvuče još minimalističkije nego inače. Takve suptilnosti u upotrebi melotrona, koji služi kao idealna podloga Hollisovu, na ovom mjestu izrazito eksperimentalnom, pjevačkom pristupu, nije se moglo čuti gotovo od kraja sedamdesetih. »Living in Another World«, drugi singl s albuma, bio je manji hit i spada među najpoznatija ostvarenja u njihovoj karijeri. To je jedno od rijetkih djela na »The Colour of Spring« na kojem se još može zamijetiti nešto novovalnog šarma, iako je ovdje već riječ o ritmički složenom art rocku s izrazito melodičnim refrenom. Hollisov je vokal izvrsno dopunjen popratnim harmonijama, dok bogatstvo pojedinih aranžmana osiguravaju i pojedini upadi usne harmonike te ponajprije široke orguljske plohe.
»Give It Up« izabran je za treći singl, što nekako i nije iznenađujuće s obzirom na to da je riječ o najkomercijalnije usmjerenom ostvarenju na albumu s izrazito pjevnim, melodičnim refrenom, dok su moćni simfonijski aranžmani predvođeni masivnim orguljskim slojevima izdašno poduprti fusionističkim ritmičkim začinom. Ukusno gitarsko solo u srednjem dijelu lijepo oplemenjuje melankoličan, ali istodobno i za Talk Talk prilično netipično optimistično raspoloženje, koje istodobno zrači i iz Hollisova pjevanja. »Chameleon Day« je s druge strane izrazito melankoličan uradak, koji se otvara zanimljivim puhačkim improvizacijama te jazzističkim pasažama na klaviru. Hollis ovaj put zvuči kao da mu je srce probola tisuća igala, dok nježna melotronska valovanja cijelo vrijeme održavaju tužnu poruku ovog nesretnog testamenta. Na završnoj ambijentalnoj poslastici »Time It’s Time«, u kojoj Talk Talk spajaju prekrasne simfonijske aranžmane, jazzističke ritmičke nijanse i Hollisov varijabilni vokal u idealnu mješavinu, sastav sve zaključuje u vedrom raspoloženju i unošenjem dramatičnih popratnih harmonija, što u kombinaciji daje gotovo svemirsku atmosferu.
Talk Talk su s »The Colour of Spring« stvorili jedno od rijetkih artrockovskih remek-djela osamdesetih godina prošlog stoljeća, koje je izvrsno izdržalo test proteklih desetljeća, a to dosta govori o tome koliko su sa svojim zvučnim vizionarstvom bili ispred svog vremena. Nevjerojatna stilska uravnoteženost, dubina pojedinih aranžmana te sposobnost gradnje magičnih ambijentalnih ‘odklopa’ i danas su njegove glavne odlike. »The Colour of Spring« bio je njihov posljednji veliki komercijalni uspjeh, jer se Hollisova družina, kao što je već spomenuto, počela sve više ograđivati od komercijalnih potreba i namjera izdavača EMI. Sljedeća dva ostvarenja donijela su još veće zvučno vizionarstvo i razinu eksperimentalnosti nego što je netko nakon izlaska »The Colour of Spring« uopće mogao zamisliti, a tada je već nekako bilo jasno da su sastavu ‘dani odbrojeni’, iako su upravo u završnoj fazi svoje karijere osigurali kultni status za sva vremena.
Postava
Mark Hollis – vokal, orgulje, gitara, klavir, melodika, melotron
Paul Webb – bas gitara, prateći vokal
Lee Harris – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Tim Friese-Greene – producent, klavir, melotron, sintesajzer
Ian Curnow – klavijature
Martin Ditcham – udaraljke
Mark Feltham – usna harmonika, rogAlan Gorrie – bas gitara
Robbie McIntosh – gitara, dobro gitara
Morris Pert – udaraljke
Phil Reis – udaraljke
David Rhodes – gitara
David Roach – saksofon
Gaynor Sadler – harfa, rog
Danny Thompson – dvostruki bas
Steve Winwood – orgulje
Produkcija
Tim Friese-Greene
Popis skladbi
1. Happiness Is Easy (6:30)
2. I Don’t Believe in You (5:02)
3. Life’s What You Make It (4:28)
4. April 5th (5:51)
5. Living in Another World (6:58)
6. Give It Up (5:17)
7. Chameleon Day (3:20)
8. Time It’s Time (8:14)
