Lokacija: Cerkno / Star plac / Slovenija
Datum: subota, 18.05.2019
Treći dan festivala Jazz Cerkno 2019 donio je nad Cerkno? Kišu. Ona je za travanjsko-svibanjsko vrijeme 2019. postala nešto tako svakodnevno kao da udišeš kisik. Stalnica. Doduše, prva dva dana festivala oblaci su se barem toliko smilovali da nije padalo, ali treći dan opet je bio opterećen pljuskovima. Srećom onima koji su tolerirali usputne prekide. Već u popodnevnim satima u Glazbenoj školi nastupio je čelist i kontrabasist Daniel Levin, a cijela stvar morala je biti vrlo zanimljiva osobito ljubiteljima nekonvencionalnog sviranja na tom instrumentu, koje ne poznaje i ne priznaje “klasični skladateljski kompas”. Avant-impro druženje s Levinom preskočili smo, ali koncert je zacijelo morao biti po guštu i slovenskom kontrabasistu Joštu Drašleru, ako se slučajno zatekao na Levinovu koncertu.
Naša mala RockLine ekipica brusila je zube za glavni program trećeg dana. Tako su u pola osam navečer na pozornicu stupili Fish Wool. Brazilac, Portugalka i Španjolac. Yedo Gibson (sopranski i tenorski saksofon), Susana Santos Silva (truba) i Vasco Trilla (udaraljke). Riječ je o novoj formaciji iskusnih glazbenika, koja je upravo u Cerknu premijerno odsvirala svoj studijski prvijenac »Fish Wool«. Definitivno je bila riječ o svojevrsnoj koncertnoj senzaciji. Što sve može postići samo jedno jedino prepletanje dvaju puhača? Nevjerojatno. Eksperimentalni avanturizam kojem ne nalaziš paralele i nevjerojatna komplementarnost, hrpa zvučnih struktura, recimo radije zvučnih nijansi, tonalnih paleta, koje su posve neobične, što uopće ne čudi. Upravo po takvu neobičnost i izazovnost došli smo u Cerkno. Da te strese i šokira. Istina, povremeno je moguće izlučiti krhotine world glazbe, brazilskog tradicionalnog forroa, čak i figura klasične glazbe, no glavnina skladbi usmjerena je na potpuno bestežinsko i slobodarsko istraživanje glazbenih obzora koji se kriju »između«, »iznad« i »ispod« tonova i u kojima lebdi lagano glazbeno tkanje trija. Na takvim se nastupima isplati zažmiriti, isključiti sliku i eliminirati vizualni podražaj koji »smeta« drugim procesima percepcije. Na taj se način izoštravaju ostala čula, i cerebralni korteks funkcionira drukčije, a preuzimaju te druga osjetila. Doživljaj glazbe postaje drukčiji, a na površinu izlaze i posve drugi dojmovi koje ostavlja glazbena magija. Zapravo trio potpunog avangardnog isključenja, stisnut i uglačan na krilima jezgrenih poriva potpune avanturističke neobičnosti.
Više glazbeno opipljive glazbene supstance na pozornicu je donio sljedeći izvođač. The Necks, australski trio u sastavu Chris Abrahams (klavir), Lloyd Swanton (kontrabas) i Tony Buck (bubnjevi), danas važe za velike legende eksperimentalnog jazza, koji za razliku od ostalih postava ovogodišnjeg programa festivala Jazz Cerkno, u glazbenoj viziji korača u smjeru minimaliziranja kako zvučnih, tako i skladateljskih struktura. Da. Izravno rečeno, The Necks, koji su u Cerkno donijeli i svoj novi studijski album »Body« (2018), znaju biti vrlo zanimljivi i onima koji ste skloni oznaci post rock, a ako provociram preskakanjem žanrova dalje, čak i čudaškim minimalistima Swans. Ukratko. The Necks se doduše vrte u jazzu, ali na koncertnu pozornicu uvijek stupaju posve bez plana, usidre se na jednom motivu i razviju na njemu i oko njega cijelu kompoziciju, koja je logično dovoljno, naravno, može biti i vrlo duga. Sat i više. I takav je bio i njihov koncert u Cerknu. Apsolutna hipnoza. Svakako je zanimljivo kako samo trojica muškaraca stvore tako moćan zvuk. Tako pun, uzvišeno svečan i moćan. A prizor u polumraku, na granici redukcije struje. U suzvučju s transcendentnom prirodom atmosfere koju je kreirao trio. Izuzetno iskusna ekipa, koja djeluje u nepromijenjenoj postavi još od 1987., doista je pokazala nevjerojatno uigran nastup, pun izuzetne profinjenosti i u kemiji zamjećivanja velike međusobne gipkosti. Bend može motiv ponavljati dulje vrijeme i stupnjevati ga u intenzitetu sviranja. Atmosfera valovi kako jača i smiruje se intenzitet sviranog motiva. Sve je podređeno instinktu i osjećaju. Izniman doživljaj! Vjerojatno najveći izvođač ovogodišnjeg izdanja festivala Jazz Cerkno svoju je veličinu opravdao u punoj mjeri. The Necks su svojim prvim nastupom u Cerknu isporučili svojevrsnu senzaciju, a bilo je nekoliko posjetitelja koji su trećeg dana festivala stigli prvenstveno zato da uživaju u nastupu The Necks. Uza sve to nije teško zaključiti da je i taj magični nastup osjećajnih The Necks u Cerknu bio nešto posebno, jedinstveno i neponovljivo. Prostor je bio dupkom pun. Do posljednjeg kutka. Svaki je šum smetao nazočnima, tako moćnom hipnozom The Necks su smirivali publiku i nemalo je bilo negodovanja među publikom ako je tko svojom aktivnošću (hotimice ili nehotice) proizvodio suvišnu buku koja je naprosto smetala prisutnima u uživanju u purizmu zvučne estetike The Necks, tijekom njihova uistinu sjajnog koncertnog nastupa.
Za veliko finale ovogodišnjeg izdanja tradicionalnog i ukupno 24. Međunarodnog festivala Jazz Cerkno pozornicu su zauzeli talijanski Maistah Aphrica. Riječ je o oktetu iz Furlanije – Julijske krajine, koji zastupaju: Gabriele Cancelli (truba, flaute, udaraljke), Mirko Cisilino (trombon, truba, udaraljke), Marco D’Orlando (konge, timbale, djembe, udaraljke), Clarissa Durizzotto (alt saksofon, udaraljke), Enrico Giletti (el. bas), Andrea Gulli (sintesajzeri, dub efekti), Alessandro Mansutti (bubnjevi) i Giorgio Pacorig (el. orgulje, Korg MS-20, klavir, uređaji). Potonji je nastupao dan prije s Koromač, a godinu dana prije na istom festivalu u pratećoj ekipi slovenskog saksofonista Ceneta Resnika. I nastup Maistah Aphrica bio je svojevrsna ekskluziva, jer je skupina upravo u Cerknu prvi put predstavila svoj novi i ukupno drugi studijski album »Meow«. Ako ste ovlaš preletjeli »alatnicu« kojom su opremljeni glazbenici, prva zaključna misao jest da je riječ o cross-over postavi koja je odana međužanrovskoj fuziji, svakako s jasno dorađenom jazzovskom notom. Maistah Aphrica dakle spajaju melos i ritmiku afričke glazbe, na što upućuju već ime skupine, kao i usmjerenost talijanskog čizma prema sjeveru Afrike, , a sve je to uklopljeno u čvrst temelj kinetične ritmike koja se vrti i u sferama funk vibrantnosti, pa i duba i elektronike. Dakle, doziva na plesni korak. Zato je organizator festivala samo za taj koncert maknuo više od polovice sjedala, da je publika mogla stati posve uz pozornicu i slobodno se vrtjeti prepuštajući se opojnoj, ali čvrstoj ritmici i sočnom, gotovo orkestralnom zvučnom krajoliku, što je diktirao razvoj događaja na pozornici. Fuzija napada puhačke sekcije, ovjenčane zankanjem upotrebe zvučnih manipulatora (sekvencera), s druge strane poduprta jezgrovitom ritmikom, gdje je dodatni udaraljkaš s raznolikom berbom afričkih udaraljki dodavao onu točku na »i« tako ili drukčije snažnoj ritmičnosti. Zanimljivo je da su Maistah Aphrica u najboljem slučaju vrlo dobri imitatori, koji su upravo u tom imitiranju pronašli pravi naslov samoironije, kad kažu da Maistah Aphrica zapravo znači talijanski »Mai stato in Africa« (po slovenski: »Nikad nisam bio u Africi«). Dakle, sav taj prividni afro-karakter tek je nekakva aproksimacija i plod mašte, zapravo otisak percepcije okteta o tome kako sam zamišlja Afriku (ili ono što je danas od nje još ostalo). Prije svega, preuzimala je igra. Predstava izvedena »punom snagom« i bez ikakvih kočnica, koja je oduzimala dah. Produljeni završni nastup posljednjeg dana festivala isporučio je pravo pravcato razuzdano slavlje, uz koje se čak i Cerkno ushićeno vrtjelo. Odjednom je svega bilo kraj. Još jedan festival je završio. Ali ne za sve. Neutješni smo nastavili sa zabavom u obližnjem Gabrijelu.
Nema se što dodati osim da je i ove godine festival Jazz Cerkno, u svojem 24. izdanju, u potpunosti oduševio i isporučio nekoliko ekskluzivnih nastupa te briljantnih koncertnih senzacija. Svaki dan uživali smo u nastupima triju posve različitih izvođača. Osobito u žanrovskom smislu, gdje u konačnici jazz nije nužno središte glazbenog vizionarstva odabranih skupina koje su se predstavile na festivalu. Svaka od njih njeguje profinjenu i jasno zamjetnu estetiku sebi svojstvenog eskapizma u kraljevstvo pravog umjetničkog eklekticizma. Upravo zbog toga Jazz Cerkno nosi samosvojan karakter i dušu koja zna prepoznati, cijeniti, njegovati i nagrađivati istinoljubivost, iskrenost i slobodoumnost. Upravo ono što jazz glazba jest u svojem izvorištu i upravo ono što bi trebala biti osnovna moralna vrijednost svakoga od nas.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
[…] Aleš Podbrežnik, s spletnega portala Rockline […]