Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Azzano Decimo (Pordenone) / Piazza Liberta / Italija
Datum koncerta: 20.07.2014
Broj posjetitelja: 2000
Cijena karte: 32,00€
U malom talijanskom mjestu zvanom Azzano Decimo, nedaleko od grada Pordenone, svratio je sa svojom pratećom ekipom naš stari prijatelj, legendarni Jethro Tull flautist i pjevač Ian Anderson, koji posljednjih godina nastupa samo još kao samostalni izvođač, iako i dalje najradije svira dugogodišnje klasike iz riznice jedne od najvećih progresivnorockovskih grupa svih vremena. Na ovoj turneji Ian sa svojim bendom, u kojem su uz dvojicu bivših Tull članova, klavijaturista Johna O’Haru i basista Davida Goodiera, njemački gitarski majstor Florian Opahle, prekaljeni jazz bubnjar Scott Hammond i karizmatični pjevač/glumac Ryan O’Donnel, izvodi skladbe s najnovijeg solo ostvarenja i nekoliko omiljenih Jethro Tull standarda.
Spomenuta postava snimila je oba posljednja Ianova solo izdanja, dakle aktualnu konceptualnu pustolovinu naslovljenu »Homo Erraticus« (2014), koju na pojedinim odabranim datumima turneje izvode u cijelosti, te jednako konceptualno zasoljenu prethodnicu »Thick As a Brick 2« (2012). Na oba posljednja solo pothvata Ian se na svoj specifičan, samoironičan način narugao prošlom i modernom britanskom društvu te u prvi plan opet postavio ‘malog čovjeka’ u liku svog fiktivnog, gotovo kultnog junaka Geralda Bostocka, koji se svijetu prvi put predstavio na Jethro Tull remek-djelu »Thick As a Brick« (1972). Ni u starosti nesalomljivom flautistu ne nedostaje nadasve zabavnih glazbenih ideja, a o njegovu neiscrpnom humoru da ni ne govorimo, iako postoji i rijetko viđena, mračnija strana njegove osobnosti, koju su mogli vidjeti neki bivši Tull članovi.
Ian je ove godine, nakon 44 godine neprekidnog djelovanja (od 1967. do 2011.) i dvogodišnje ‘stanke’, i službeno umirovio ime legendarne grupe, jer je najavio da ‘kao autor većine Jethro Tull glazbe od 1969. nadalje, sada puno radije nastupa kao solo glazbenik’, iako će glavnina njegovih koncertnih izvedbi i ubuduće počivati na nezaboravnim Tull neumirućim hitovima. Većina dugogodišnjih Tull sljedbenika naravno je jako razočarana činjenicom da Ian nastupa samo još u solo izvedbi, ali će se polako trebati pomiriti s tim da tvrdoglava flautistička ikona i dugogodišnji Tull gitarist Martin Barre vjerojatno nikada više neće surađivati. Osim toga, Ianove riječi da su ‘Tull posljednjih deset godina djelovali samo još kao koncertni bend i postupno se raspadali’ imaju priličnu težinu.
Ipak, na raspolaganju ostaje izuzetno bogato Tull naslijeđe i iako je »Homo Erraticus« vrlo dobar album, većina je na ovaj koncert došla upravo zato da ponovno čuje neke dugogodišnje Tull favorite i možda još koje iznenađenje u liku skladbe koje nije bilo na repertoaru godinama, ako ne i desetljećima. Tako je bilo i na Ianovu nastupu u Azzanu Decimu, jer na koncertu nije manjkalo brojnih nadasve pozitivnih, potpuno neočekivanih iznenađenja, iako se prije početka koncerta, prije nego što se Ianova složna ekipa pojavila na pozornici i stala na kraj mučnim nagađanjima neće li sve otpasti, obećavala jadna večer s bijednim, kišnim vremenom. Ianova benda ni nakon više od pola sata od najavljenog početka nastupa nije bilo na pozornici.
Umjesto toga su se na platnu reproducirali nastupi nekih Ianovih dugogodišnjih prijatelja i suradnika kao što su njemačka violinistica Anna Phoebe sa svojim bendom, kultni irski folkrockerski duet Tir na nOg, legende britanskog folk rocka Fairport Convention predvođeni bivšim Tull basistom Daveom Peggom te nadareni engleski violinist/pjevač Seth Lakeman. Bilo bi puno bolje da su svi ti folkrockovski prijatelji nastupili kao predgrupe, a ne da smo ih morali gledati na platnu, tako da je publika opravdano počela postajati sve nestrpljivija i čuli su se i prvi zvižduci negodovanja. Nije ih bilo malo koji su usred negodovanja pomislili da je iskričavog škotskog djedicu napustila i posljednja trunka zdrave pameti, jer se takva praksa nije koristila ni na jednoj prethodnoj turneji. Nekoliko minuta nakon što se već činilo da kiši jednostavno neće biti moguće umaći i neki su u publici već dosadno podigli kišobrane, padaline su čudesno presušile.
Otprilike u istom trenutku Ian se ipak odlučio da šou može početi i na platnu se pojavio zasnježeni krajolik, negdje usred švicarskog St. Gallena. Kamera je bila usmjerena na osamljeni sanatorij među Alpama, u kojem se u posebnoj liječničkoj skrbi, umotan u posteljne perjanice, nalazio neki dobro poznati starčić pod strogom zabranom pijenja viskija. U toj burleski sudjelovali su svi članovi benda. Nastup Iana Andersona još od prethodne turneje pravo je kazalište, koje se u mnogočemu nadahnjuje kultnom britanskom emisijom Leteći cirkus Montyja Pythona. Time su se Jethro Tull inače nadahnjivali još u ranim godinama, zapravo kroz cijela sedamdeseta, no Ian i njegovo društvo neispravljivih šaljivdžija ovaj su put svoje burleskno kazalište apsurda i ismijavanja britanskog društva doveli do samih granica političke nekorektnosti.
Pritom je uz Iana važnu ulogu u bendu imao i njegov vokalni ‘dopunjavač’ Ryan O’Donnel, koji nije nastupao samo kao Ianova mlađa verzija sličnog tembra glasa, nego je između pojedinih skladbi oduševljavao i posebnom scenskom mimikom te uporabom različitih predmeta kojima je dočaravao tekstove pojedinih skladbi. Svojom mladošću i svježinom često je poticao ostarjelog flautističkog majstora da iz sebe iscijedi vokalni maksimum, iako su mu glasnice već jako iscrpljene. Prema neslužbenoj legendi koja kruži među dugogodišnjim Tull sljedbenicima, Ian će nastupati sve dok bude sposoban stajati na jednoj nozi dok svira flautu, što je oduvijek njegov zaštitni scenski znak. Te večeri s takvom praksom nije imao baš nikakvih problema.
Nastup Ianova benda bio je podijeljen u dva dijela. U prvom su odsvirali cijeli album »Homo Erraticus«, što je bilo nezaboravno audiovizualno iskustvo, popraćeno nadasve zabavnim projekcijama. Ian nas je u dobrom satu prvog dijela nastupa poveo na satirično putovanje kroz britansku povijest, od prapovijesti do daleke budućnosti, pritom je izlio bačvu gnojnice na konzervativno englesko društvo, a usput se obrušio i na sve njegove rak-rane: militarizam, rojalizam, korporativizam i potrošačtvo. S uvodnim »Doggerland« najprije smo se našli usred prapovijesnog plemenskog uređenja, nakon čega smo na »Heavy Metals« već svjedočili keltskoj i anglosaksonskoj obradi metala. Jedan od zabavnijih trenutaka bila je izvedba »Enter The Uninvited«, koja govori ne samo o dolasku starih Rimljana na britansko otočje, nego i o ostalim invazijama koje su mu kroz stoljeća više ili manje uspješno slijedile. Tako smo uz Ianovo temperamentno sviranje flaute u pozadini ugledali neke dobro prepoznatljive simbole moderne potrošačke kulture.
Kazalište apsurda dosegnulo je jedan od vrhunaca tijekom »Puer Ferox Adventus«, gdje je bio dočaran trijumf ranog, mračnog srednjeg vijeka i pokrštavanja. O’Donnel se za tu priliku odjenuo u redovničku kutu s kapuljačom, dok su u pozadini oko keltskog križa udarale munje, što je prije ili poslije podsjećalo na uobičajene koncertne prakse poznate teutonske metal grupe Grave Digger. Na »The Turnpike Inn« Ianova se braća preobrazila u bandu razbojnika iz elizabetinske ere, dok su se tijekom izvedbe skladbe »The Enginer« pretvorili u graditelje prvih željeznica. Spajanje vrhunskog instrumentalnog pristupa i nestašne scenske igre ide im doista sjajno od ruke, što osobito vrijedi za obojicu zapovjednika cijelog šoua, dakle Iana i Ryana. Ismijavanje britanskog imperijalnog uređenja doseglo je vrhunac tijekom »Pax Britanica«, oštre satire viktorijanske ere u kojoj nije manjkalo ni golemog lika Johna Bulla, karikature tradicionalnog Engleza s napuhanim obrazima, lošim zubima i golemim pivskim trbuhom.
Jedan od rijetkih, nešto ozbiljnijih, ako ne i gotovo melankoličnih trenutaka bila je izvedba antiratne skladbe »After These Wars«, tijekom koje su se reproducirale snimke raznih vojnika iz Drugog svjetskog rata. Ian će ubuduće morati biti oprezniji, jer se u jednom od kadrova koji prikazuju njemačke vojnike djelić sekunde vidi svastika, što bi tijekom nastupa u Njemačkoj mogло uzrokovati određene probleme, iako je riječ o oštroj kritici ratnih besmislica i svih političkih režima.
Tijekom »New Blood, Old Veins« Ian se dotaknuo i poslijeratne ‘baby boom’ generacije, kojoj i sam pripada i koja je zauvijek ostala zapisana ‘čudesnoj’ pojavi televizije. Na »The Browning of the Green«, gdje su članovi benda naposljetku doseglii modernu eru, Ianova je ekipa slikovito satirizirala propast tradicionalnog sela u korist urbanizacije, među ostalim i kroz slikovite projekcije stambenih naselja kao konzervi sardina. Smijeha nije bilo kraj ni nakon izleta u blisku i daleku budućnost na »Per Errationes Ad Astra« s ismijavanjem nekih prošlih diktatora i predsjednika (od Blairea, Gadafija, Churchilla, Thatcherice, Hitlera do Busha mlađeg) te temperamentnog »Cold Dead Reckoning«, kad se Ianova projicirana slika iznenada pretvorila u zelenog ‘Marsovca’, pritom izgledajući kao neka vrsta križanca između tipičnog vanzemaljca iz Roswella i zlog cara Minga iz Flasha Gordona (naravno, u filmskoj interpretaciji Maxa Von Sydowa). Time je bio kraj prvog dijela nastupa, u kojem smo uživali u dosljednom i izuzetno zabavnom scenskom oživljavanju albuma »Homo Erraticus«. A najbolje je tek došlo na red.
Uslijedila je otprilike petnaestominutna stanka, tijekom koje se bend odmorio i pripremio za izvođenje Tull neumirućih hitova. Oni koji nisu bili potpuno oduševljeni prvim dijelom nastupa u drugom su dijelu koncertne večeri doživjeli pravo uzbuđenje, jer nas je Ianov bend oduševio izvedbama nekih Tull klasika za koje se činilo da ih više nikada neće biti moguće čuti uživo, osim možda u izvedbi kakvog ‘tribute to Jethro Tull’ benda. I ovaj su se put u pozadini između pojedinih izvedbi skladbi izmjenjivale duhovite projekcije, uglavnom iz prošlih Tull videa, ali i neke potpuno nove grafičke animacije. »Living In The Past« bio je doduše često dio prošlih Tull koncertnih setlista, no ipak ga je bilo lijepo nakon dugo vremena opet čuti uživo, iako je Opahleovo sviranje električne gitare ovdje bilo malo previše udarno i nedostajala je uobičajena Barreova profinjenost.
Prvo doista veliko iznenađenje bila je izvedba »Benefit« (1970) klasika »With You There To Help Me«, koju smo u skraćenoj verziji doduše čuli na Tull nastupu u Schiu, 4.7.2008., no ovo je bilo prvi put da je odsvirana u cijelosti i onako kako se pristoji, iako je Ianu opet trebala obilata O’Donnelova pjevačka pomoć. Iz nerazumljivih razloga odličan album »Benefit« prečesto je previđen, zato se nadajmo da će ga se Ian ubuduće češće sjetiti. I tvrdorockerski favorit »Sweet Dream«, gdje smo se nasmijali grotesknim (s)likama iz videospota s Ianom u ulozi grofa Drakule, bio je dobrodošao povratak, iako je u prošlosti prilično često bio dio Tull koncertnog repertoara. Nešto takvo pak ni u snu ne bismo mogli reći za skladbu koju je Ian najavio kao ‘za njega najgoru tvorevinu u cijeloj Jethro Tull povijesti’.
Imao je na umu kultni singl »Teacher«, koji je 1970. doživio neočekivani uspjeh na britanskom i američkom tržištu, gdje je čak postao hit. Nije tajna da Ianu jedna od najkomercijalnijih tvorevina njegove karijere nikada nije bila po volji, iako je zapravo riječ o jednoj od najzabavnijih skladbi »Benefit« ere. Ovogodišnja izvedba bila je popraćena psihodeličnim snimkama u kojima su se njihali razni hipijevski ‘zaneseni’ likovi s Woodstock festivala, jer je tekst jetka satira na sve religijske, new age gurue i ‘ovce’ koje ih lakovjerno slijede. Nakon toga je sve bilo spremno za najveće iznenađenje cijele večeri, koje je Ian najavio riječima da je ‘godine 1973. stvorio konceptualni album kojim je gotovo vlastoručno uništio progresivni rock’. Većina je odmah pogodila na što cilja tim riječima, i na opće oduševljenje napokon smo mogli čuti »Critique Oblique«, epski improvizirani umetak iz legendarne suite/istoimenog konceptualnog albuma »A Passion Play« (1973). Nema šta, to nitko nije očekivao. Svakako je jako lijepo što se Ian sjetio jednog od najviše previđenih Tull albuma, uz »Benefit«, »Minstrel In the Gallery« (1975) i »Stormwatch« (1979).
Time je koncert dosegnuo vrhunac, no razveseljavajućih izbora ‘zaboravljenih’ Tull neumirućih hitova još nije bilo kraj. »Too Old To Rock’n’Roll: Too Young To Die« čitavu vječnost nije bilo moguće čuti na Tull koncertima, dok je Ian tijekom izvedbe folkrockovske poslastice »Songs From The Wood« morao napeti sve preostale vokalne zalihe da bi im se s O’Donnelom uspjelo sve sretno izvesti. »Farm On The Freeway« s albuma »Crest Of a Knave« (1987), kojom su 1988. ‘nadmašili’ Metallicu i za nju dobili nagradu Grammy za najbolju heavy metal izvedbu (iz čega se Ian naravno i danas ruga), doduše nije bila neka velika koncertna rijetkost, jer su je Tull posljednjih godina prilično često izvodili, no ipak je te večeri ispala nadasve uspješno.
Izbor Tull neumirućeg hita za zaključak regularnog dijela bio je vrlo predvidljiv, no ipak začinjen dodatnim improvizacijskim umetcima i tragikomičnom audiovizualnom nadopunom s portretima međunarodnih prosjaka i skitnica, tako da je i »Aqualung« te večeri zvučao nadasve osvježavajuće. Nakon komične predstavljanja članova benda uslijedila je kratka stanka, a zatim obvezni dodatak u liku najpopularnije Tull skladbe, dakle »Locomotive Breath«, koja je odsvirana na nešto kompaktniji način nego obično. Publika je ovaj put pomalo iznenađujuće ostala na sjedalima, no to se očito slagalo i sa željama benda. Ian na stare dane očito od publike zahtijeva koncertni bonton na razini posjetitelja filharmonijske dvorane ili barem jazz kluba. Te je večeri Ianov bend iz setliste, kakva je bila karakteristična za prošle nastupe njegova benda po Velikoj Britaniji, izostavio dvije skladbe, klasicistički instrumental »Bouree« i anticrkvenu zadušnicu »My God«, koje vjerojatno nitko nije pretjerano pogrešao.
Minusa je te večeri, što se samog nastupa tiče, na sreću bilo malo. Najpereći problem ostaje stanje Ianova vokala, koji iz godine u godinu postaje sve zabrinjavajući. Posljednjih deset godina tek s mukom otpjeva neke Tull klasike, a muku ima i s pjevanjem novog materijala. Na početku nastupa već se činilo da vokalno neće moći izdržati do kraja nastupa, no uz O’Donnelovu pomoć i moralnu potporu nekako se uspio dovoljno ugrijati da je većina pjevačkih izvedbi do kraja nastupa ispala barem pristojno. Druga manje ugodna stvar bila je ta da je Ian izrezao Martina Barrea iz svih kadrova tijekom reprodukcije starih videospotova. Osobito se to primijetilo tijekom »Too Old To Rock’n’Roll: Too Young To Die«. Zatim je tu bilo već spomenuto Opahleovo gitarsko soliranje tijekom pojedinih izvedbi, gdje se činilo kao da mu je Ian namjerno naložio da tradicionalne Barreove solaže po miloj volji interpretira malo po svom. Takvo je balavurdijstvo doista teško razumjeti, osobito kod čovjeka koji se nezaustavljivo bliži sedamdesetoj.
Bez obzira na prethodno spomenute, manje ugodne činjenice, te smo večeri svjedočili još jednom vrhunskom nastupu samih odličnih glazbenika pod ravnanjem progresivnorockovske legende koja je još daleko od toga da je zaboravila kako se služi svojim najdražim puhačkim instrumentom i koja se tijekom svake izvedbe odlično zabavljala. Loše je izgledalo, ali na kraju je sve ispalo jako dobro. Možda je nastup Ianove ekipe ispao čak i bolji od očekivanog, što osobito vrijedi za drugi dio koncerta, kad su nas potpuno oduševili izvedbom nekih poštenih ‘zaprašenih’ Tull standarda. Ian je pripremio nezaboravan šou kojem po specifičnoj duhovitosti i društvenoj zajedljivosti sigurno nema ravnoga i koji se isplati vidjeti pri svakoj prilici, unatoč tome što više nije riječ o Jethro Tull, nego o njegovu ‘privatnom’ bendu.
Setlista
“Homo Erraticus” album:
Part 1: Chronicles
1. Doggerland
2. Heavy Metals
3. Enter The Uninvited
4. Puer Ferox Adventus
5. Meliora Sequamur
6. The Turnpike Inn
7. The Engineer
8. The Pax Britannica
Part 2: Prophecies
9. Tripudium Ad Bellum
10. After These Wars
11. New Blood, Old Veins
Part 3: Revelations
12. In For A Pound
13. The Browning Of The Green
14. Per Errationes Ad Astra
15. Cold Dead Reckoning
—pauza 15 min.—
16. Living in the Past
17. With You There to Help Me
18. Sweet Dream
19. Teacher
20. A Passion Play excerpt (Critique Oblique)
21. Too Old to Rock ‘n’ Roll: Too Young to Die
22. Songs from the Wood
23. Farm On the Freeway
24. Aqualung
—dodatak—
25. Locomotive Breath
Galerija slika
