Lokacija: Laško / Jagoče (pozornica Zlatorog) / Slovenija
Datum: četvrtak, 17.07.2014.
Ovogodišnji festival Pivo in cvetje u Laškom svojevrstan je prijelomni trenutak. Već je prethodnih sezona pozivom izvođačima poput Gov’t Mule nagovještavao da se možda ubuduće tek počinje otvarati prema zvučnijim imenima međunarodne rock scene, a ove godine, pozivom izvođača kao što su The Winery Dogs, Triggerfinger, George Clinton i Steve Stevens Band, zapravo je počeo nagovještavati da možda izrasta u festival koji je počeo graditi na izgrađenom karizmatičnom karakteru. Kad sam stao pred pročelje pozornice Zlatorog, odpuhnula me je sva ta perfekcija koja dosiže razinu najprestižnijih festivalskih pozornica Zapadne Europe. Organizator je doista mislio na sve detalje. Izvanredna scenska rasvjeta, čak i bežična kamera koja je za vrijeme događanja švigala amo-tamo kroz zrak, a tu je i ozbiljan šator za zvučne inženjere,… Po uzoru na najveće europske festivale. Ukratko. Nadajmo se da će to postati kontinuitet i da će se ovaj festival postupno pretvoriti u jedan od značajnijih i najprepoznatljivijih u srednjem dijelu Europe, koji će ubuduće privlačiti i hrpu stranih posjetitelja. Kako jedna lasta još ne čini proljeće, pričekat ćemo pa vidjeti što će nam donijeti bliska budućnost.
Ukratko. Ovogodišnji festival Pivo in cvetje zapravo je prvi koji RockLine medijski pokriva i s ekipom na terenu. Ekipa od jednog jedinog člana na mjesto događanja stigla je poprilično kasno. Jednostavno, ponekad nepredvidiv splet okolnosti spriječi da stvari krenu onako kako si ih isplanirao. Sat je pokazivao dobrih pola deset navečer kad su na pozornicu u Jagočama izašli belgijski alternativni rokeri Triggerfinger. Bend koji djeluje od 1998. godine ima u džepu četiri studijska albuma. Aktualni »By the Absence of the Sun« objavio je sredinom travnja ove godine. Oduvijek me fascinirala činjenica da je energetski prinos sastava »trija« u rock glazbi onaj »fatalan«. Zapravo najučinkovitiji. Optimalan. Kemija raspoređena u trokutu, u tri sektora. Tri jedinice glazbenog tijela. Bez obzira na glazbeni smjer. Od Motörhead do Rush, Grand Funk Railroad, The Police pa sve do The Winery Dogs i naravno Triggerfinger.
Triggerfinger su dobili na raspolaganje sat vremena. U njemu su izveli 11 točaka i nije bilo junaka koji bi se nakon koncerta usudio tvrditi da nije oduševljen onim što je doživio. Zvuk je bio razoran, izuzetno glasan. Ozvučenje bučno. Triggerfinger su postava koja gradi na masivnoj zvučnoj slici. Fraze su jednostavne, jezgrovite, urezane po aksiomskom vodilju »manje je više«, bez imalo komplicirana disanja. Zbog skladbi stonerskog karaktera često podsjećaju na Queens of the Stone Age, osobito kad se vokalom uključi dotjerani Ruben Block, koji djeluje klinački, dječački. Bend nipošto nije nepoznat. U prošlosti je otvarao koncerte za The Rolinig Stones, a poznat je i po uvodnom nastupu na finalu dvoboja između Vitalija Klitchka i Tonyja Thompsona u superteškoj kategoriji (švicarski Bern, srpanj 2012.). Triggerfinger su »zarazni«. Zapravo je zarazan već i sam Ruben. Čovjek je izniman frontmen. Karizmatičan, a prave riječi odmjerava u pravim trenucima, tako da publiku drži budnom i stalno na oprezu. Basist Paul Van Bruystege, dvometarski džin koji je u rukama imao čak pet bas gitara, od toga dvije marke Rickenbacker, užasno je grub basist, jer to od njega traži glazbena narav grupe. Njegove su linije često opterećene akordnim sviranjem, a čovjek bezobzirno čupa i kopa po bas gitari trzalicom, kao da gledaš Lemmy Kilmistra (Motörhead). Ruben mu pritom ni u čemu ne ostaje dužan. I on se služi gitarama koje stvaraju masan, lagano razglašen, ali grozničavo huječi zvuk, u kojem važnu ulogu igra i scenska mikrofonija, što pridonosi stvaranju dodatnih zavijajućih zvukova koji se prišuljaju u pozadinu općeg štrčećeg brujanja cjelokupne zvučne slike. Ruben koristi i polu-akustičnu »f-hole« gitaru, a uglavnom se drži provjerenih ljepotica marke Telecaster. Bubnjar Mario Goossens došao je u središte pozornosti sa svojom solo točkom, u kojoj su Ruben i Paul svaki sa svoje strane osvjetljavali moćnog bubnjara tijekom solaže snopovima reflektorskog svjetla. Pokidanih žica nije bilo, kao ni probijenih bubnjeva ili drugih oblika krvarenja ušiju publike. Triggerfinger su u svojoj lucidnoj, gotovo bizarnoj profesiji stilskog minimalizma razorni da je joj. Pod svoje rifove podmeću disko, plesne ritmove, čime stvaraju zaraznost i koketan groove koji slušatelja u tren oka natjera na ljuljanje i sudjelovanje. Dečki znaju u stoner zvuk ubaciti fragmente surfa, rock ‘n’ rolla. U završnom dijelu koncerta postava je još jednom istaknula svoju notu lucidnosti tako što je bubnjara Maria »uvukla« u elektronski ritmički uzorak, a on se pretvorio u udarača šalica kad je bend odsvirao sarkastičnu verziju hita I Follow Rivers švedske indie rokerice Lykke Li . Triggerfinger su se pokazali kao izvanredno osvježenje festivalskog dana na pozornici Zlatororog i definitivno publici isporučili punokrvno zagrijavanje pred nastup prvih zvijezda večeri i glavnih nositelja, The Winery Dogs.
Superbend koji čine tri izvanredna glazbenika, za čiji se kreativni dosje teško nalaze pravi superlativi, to su bubnjar Mike Portnoy (ex-Dream Theater, Transatlantic), basist Billy Sheehan (Mr. Big, Niacin, ex-David Le Roth, ex-Steve Vai, ex-Talas,…) i gitarist/vokalist Richie Kotzen (solo, ex-Poison. Ex-Mr. Big). Suvišno je dodavati da su dečki na ovaj ili onaj način karijerno povezani s plejadom srodnih glazbenika koji talentom štrče visoko iznad prosjeka ostalih glazbenika naše galaksije. 2013. godine objavili su studijski prvijenac. Za The Winery Dogs nevjerojatna je spoznaja da sva trojica glazbenika, koji dolaze iz različitih glazbenih okolina, čine tako odličnu fuziju jedinstvene glazbene slagalice. Baš svaki glazbenik ravnopravno donosi svoj dio u taj živopisni mozaik. Kotzen kao tipičan predstavnik bluesa i soula, nadalje neispravljivi jazz rock fuzionist Billy Sheehan i jedan od najboljih svjetskih progresivnih bubnjara Mike Portnoy, za kojeg nekako ni ne ide u glavu kako to da se pred njegovo članstvo u Dream Theater već više od dvije godine mora stavljati riječca »ex«.
The Winery Dogs savršena su mješavina najboljeg što ta trojica glazbenika isporučuju kao pojedinci. Kad se zaviju u vokalne dijelove, u kojima središnju ulogu naravno preuzima Kotzenov specifični, blago crnački zvučeći soul vokal, dinamična ritam linija postane iznimno funkoidna, opterećena masnim grooveom koji proizvodi čvrsto zveckav zvuk Sheehanove bas gitare i Kotzenove Telecaster gitare (Kotzen je posljednjih godina posve odustao od sviranja trzalicom), a dijelovi iz korijena natopljeni melodijom u svakom se trenutku (iznenada) pretvore u jam točke, u kojima svatko od trojice isporučuje najbolje što u danom trenutku može iznjedriti njihov izgrađeni smisao za slobodoumni izlet na poligon vrhunskog solističkog teatra, gdje snaga, moć i jezgrovitost improvizacija doslovno oduzimaju dah posjetitelju njihova koncerta. Sličan učinak ostavlja i iskustvo gledanja koncerata Dream Theater, što znači da već sada možemo reći da su The Winery Dogs u ovom trenutku zacijelo jedna od najmoćnijih i najatraktivnijih rockerskih »teškokategorašica«, odnosno superbendova planeta, koja isporučuje vrhunske koncerte.
I tako je bilo i u Laškom. Ljudi su bili fascinirani, šokirani, zavedeni u svoj jedinstvenoj očaravajućosti scenske pojave ove fantastične postave. Trio je bio odlično raspoložen. Tome je kumovala golema pozornica, lijep odaziv publike koja je sudjelovala i koja je osobito u prvim redovima isijavala veliku privrženost triju, jer je dobro poznavala materijal studijskog prvijenca »The Winery Dogs« – RockLine recenzija OVDJE. Kotzen je opčinio svojom strastvenom vokalnom predanošću, nabijenom iskričavošću iskrenih emocija, a poseban odmak proizvela je izvedba njegove solo točke Doin’ What the Devil Says to Do, koju je pratio samo akustičnom folk gitarom. Karakter autorskih skladbi grupe dobio je u izvedbi novu kvalitetnu dimenziju zbog nepredvidivog biranja solističkih melodija, dodavanja usječenih prijelaznih ukrasa, to jest dodavanja učinka spontanosti, što bend čini posebno privlačnim. Sheehan ostavlja dojam 25-godišnjaka u najboljim godinama svojeg »pastuhovstva«, iako je ove godine napunio 60. Stasiti guru bas gitare uz bravuroznu je izvedbu cijelo vrijeme trčao na krajnji lijevi rub pozornice, pa natrag prema sredini do Portnoyeve bubnjarske utvrde, gdje su si Mike i on tijekom koncerta izmjenjivali plejadu zasjećenih klaunovskih grimasa, kao odraz velike scenske radne kemije koja djeluje u doživljaju između ta dva glazbenika. Portnoy je na pozornici bio posve drugi Portnoy od onog u ožujku ove godine u München, gdje smo ga pogledali na nastupu Transatlantic – RockLine reportaža OVDJE. Tamo je Portnoy bio ravnodušni »gunđalo« i zapravo nije podario ni jedan osmijeh publici. Prije koncerta ignorirao je obožavatelje, osim ako nisi kupio V.I.P. paket za susret s grupom iza pozornice, a također je u izjavama u stankama između skladbi bio odrješit i neuspješno sarkastičan. Portnoy na pozornici u Laškom predstavio se kao posve druga osoba. Vedar, pristupačan! Spreman na svaku glupost. Cijelo vrijeme nasmijan. Cijelo je vrijeme tražio kontakt očima s publikom, pokazivao palicama na pojedince u publici, penjao se po bubnjevima, a pri kraju koncerta, kad je u završnom »fade outu« njegov kolega Sheehan počeo bacati svoju slavnu tirkiznu Yamaha bas gitaru visoko u zrak, zgrabio je stalak s hi-hat činelom i zavitlao ga visoko u zrak. Zatim se popeo na bubnjeve i doslovno razbacao tom-tomove i činele naokolo, tako da je set na kraju izgledao kao da je u njega udarila bomba.
Skladbe albuma »The Winery Dogs« u kompozicijskom su smislu po kvaliteti ravnopravne i teško je u njima tražiti favorite. Unatoč tome, bend je za rep koncerta, kad je želio nastup dovesti do velikog atmosferskog finala, odabrao skladbe I’m No Angel, The Dying i Desire, koje posjeduju posebno zajedljivu melodičnu zaraznost u refrenima, čime je potaknuo publiku da i u kasni jedan sat poslije ponoći odgovori punom uzvratnom suradnjom. Bend je iznenadio i u obaveznom bisu, kad se prihvatio Talas obrade Shy Boy. Sheehan je ovdje preuzeo, kao i na originalu, glavni vokal, a bend je isporučio svoj posljednji ultrabrzi šrapnel u koncertni mozaik i tako zaključio koncert još jednim teatralnim vrhuncem. Publika je ekstatično pozdravljala bend, koji je veliku pristupačnost prema ljubiteljima svoje glazbe pokazao i završnim gestama srdačnih pozdrava publici. The Winery Dogs su bend kojeg je vrijedno vidjeti pod cijenu svakog grijeha. Pogotovo za kartu koja je u pretprodaji koštala samo 12,00€, a na dan koncerta 20,00€. Tko je propustio priliku vidjeti The Winery Dogs uživo u Laškom, teško će si oprostiti tu pogrešku.
Lijepo je bilo saznanje da se uz korijenitu zastupljenost kolega iz Austrije i Hrvatske tog dana u publici našla i hrpa ljudi iz laško-celjsko-sevničke regije, koji inače ne prate redovito rock spektakle (osim ako nisu u blizini nastupi divova poput The Rolling Stones, U2, Bon Jovi ili AC/DC) i tako si sami priuštili iskustvo koncerta super-rock postave, kakvu još nikad u životu nisu vidjeli.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
TRIGGERFINGER:
1. Game
2. Short Term Memory Love
3. By Absence of the Sun
4. And There She Was Lying in Wait
5. On My Knees
6. My Baby’s Got a Gun
7. Perfect Match
8. Let It Ride
9. All This Dancin’ Around (incl. Mario Goossens drum solo)
10. I Follow Rivers (original Lykke Li)
11. Is It
THE WINERY DOGS:
1. Elevate
2. Criminal
3. We Are One
4. One More Time
5. Time Machine
6. Damaged
7. Six Feet Deeper
8. Hey Joe (original The Leaves)
9. The Other Side
10. Bass Solo
11. You Saved Me
12. Not Hopeless
13. Doin’ What the Devil Says to Do (Richie Kotzen solo)
14. I’m No Angel
15. The Dying
16. Desire
—bis—
17. Love Is Alive (original Gary Wright)
18. Regret
19. Shy Boy (original Talas)
