Nastupaju: Anthrax, Ektomorf, Europe, Hirax, Mad Max, More, Obituary, Rob Rock, Stryper, Twisted Sister, Unisonic
Lokacija: Balingen / Messegelände / Njemačka
Datum: 12.07.2014
Drugi dan festivala Bang Your Head!!! 2014 za RockLine ekipu počeo je malo kasnije nego inače. Vrijeme se pokvarilo, nebo su prekrili oblaci, a mi smo »lizali rane« nakon robusno zabeljenog prvog dana festivala, jer je Axel Rudi Pell svojim maratonskim showom priredio događaj koji će u njegovoj karijeri dugovječnog hardrockerskog trubadura biti zapisan podebljanim slovima. Njegov jubilarni koncert naime je snimljen i filmski zabilježen. Za DVD i audio CD izdanje. Kako god, krajnje zanimljive More s Chrisom Tsangaridesom, oživljene konjanike iz doba NWOBHM kulture metala, preskočili smo i stigli na nastup pjenušavih klasičnih thrash metalaca iz SAD-a, Hirax. Karizmatični tamnoputi vokalist Katon W. De Pena, ili po domaće »Bobby Johnson«, diktirao je razvoj događaja na pozornici. Publika koja se budila, a upravo se dobro opremala kabanicama, doživjela je kremeni stampedo izvanredne uigranosti temeljen na mitraljiranju staroškolskih riffova speed/thrasha koji su rešetali prizorište. Ako su More ugodno jutarnje češkale uši, Hirax su dostavili pravi kroše u čelo, od kojeg se probudilo i pomaknulo i balingensko gorje.
Treći bend odnio je energiju posve na drugu stranu. Na pozornici su naime stajali iskusni Mad Max, dugovječni njemački hard rockeri, kojima zapovijeda pjevač i gitarist Michael Voss, inače pravi producentski guru u vodama njemačke škole hard rocka. Društvo mu je na bubnjevima pravio Axl Cruse, drugi originalni član današnjih Mad Max. Dečki su nizali klasike svoje karijere. Voss je s minutažom doduše gubio na vokalnoj snazi, no bend je kao cjelina rutinirano i iskusno dominirao pozornicom, a Voss je za dobro raspoloženje ispalio nekoliko šaljivih štosova i tako dodatno zagrijao domaću publiku. Odjeknule su jedna za drugom Burning The Stage, Night Of Passion, Rolling Thunder, Wait For The Night, Lonely Is The Hunter, Never Say Never, Thoughts Of A Dying Man, a bend je svoj nastup zaključio priredbom Fox On The Run od The Sweet. U međuvremenu se izlilo i publika se posljedično temeljito prorijedila ispred pozornice. Na pozornicu je sa svojom ekipom skandinavskih glazbenika stupio izvanredni američki vokalist i skladatelj Rob Rock. Minutažu je iskoristio za preslagivanje skladbi iz svoje karijere te zapanjio nepokorivom vokalnom držom, koja iskusnog pjevača kroz dugogodišnju karijeru prkosa na sceni ni ovaj put nije ostavila na cjedilu. Izvanredno. Uz podršku čvrste i koherentne ekipe švedskih glazbenih perfekcionista, među kojima se isticalo ime gitarista Carla Johana Grimmarka (Narnia). Nastavak festivala odvijao se pod težim zvukovima. Čak i temeljito brutaliziranim, kad su pozornicu »podrezali« svojom mesarskom riffovskom mašinerijom unikatni floridski death metalci Obituary. Tardy je Tardy. Vokal, karizma. Dodatno imponira nevjerojatno prirodno očuvanom kovrčavom grivom, o kakvoj danas može samo sanjati našminkana lutka Twisted Sister, Dee Snider. Skladbe The End Complete, Stinkupuss, obvezna Slowly We Rot, Inked By Blood, Immortal Visions, I’m In Pain, Chopped in Half te Back to One! Bi li ljubitelj death metalskog gromoglasja stare škole uopće htio još više? Razarajuća predstava. Od glave do pete.
Stryper, bijeli hard rockeri, s karizmatičnim Michaelom Sweetom odlično funkcioniraju i u zrelim godinama djelovanja. Novi album “No More Hell to Pay” zvuči najtvrđe u povijesti benda, a istodobno je prepun odličnih ideja i izbrušenog osjećaja za skladanje. Dogodilo se čak i to da je Robert Sweet imao postavljene bubnjeve tako da je pogledom bio usmjeren prema publici. Uz klasike Reach Out, Sing Along Song, Calling On You, Loud And Clear, Free, bend je začinio set listu Kiss priredbom Shout Out Loud te dostavio jedinu novu skladbu s albuma “No More Hell To Pay”, inače izvrsnu i mračnu Marching Into Battle. Bend je svoj nastup zaključio sa Soldiers Under Command te To Hell With The Devil. Stryper održavaju svježinu i dinamičnost odrskih predstava. Među publiku su ovaj put doletjele tek dvije biblije, koje su se pri padu na asfaltno tlo prizorišta i konkretno raspale.
Negdje oko pet poslijepodne na pozornicu su stupili Unisonic. Superskupina koju čine gitaristi Mandy Meyer (Krokus, ex-Asia), Kai Hansen (Gamma Ray), basist Denis Ward (Pink Cream 69), bubnjar Costa Zafiriou (ex-Pink Cream 69) i neuništivi vokalist Michael Kiske (ex-Helloween). Unisonic su danas zajedno s Gamma Ray ono što Helloween više nikad neće, odnosno ni ne mogu biti. U trenutnoj formi i postavi od 2003. nadalje zasigurno ne. Zato Unisonic donose pravi flaster na rane svim neutješnim fanovima starih Helloween. Pritom stvar ne bi upalila da Kiske nema tako izvrsno očuvan vokal. Njegova predstava potpuno je uvjerila i Kiske je s lakoćom svladavao sve sekvence, čak i one za koje smo potiho očekivali da će ih »rutinirano zaobići« u nižim registrima ili »vrištanje« radije prepustiti publici. Bend je većinom svirao skladbe s prvijenca, ubacio povrh toga novu For the Kingdom te iznenadio izvedbom Helloween klasika March Of Time. Deris može samo sanjati o ovakvoj vokalnoj formi kakvu danas posjeduje Kiske. Unisonic, format nevjerojatnog iskustva, svoj su briljantni nastup, očekivano, zaključili Helloween standardom I Want Out, onim nezaboravnim riffom koji je zakoličio otac europskog power metala Kai Hansen.
Nastup Ektomorf smo izostavili i u tom vremenu priuštili si odmor i okrjepu, a festivalski dan klizio je prema vrhuncu, kad su se na pozornici izredali još Anthrax, Europe te kao glavni nosilac drugog dana festivala Twisted Sister. No krenimo prvo s predstavom Anthrax. Oni su sastavili očekivanu set listu od samih klasika, počevši s Among the Living, pa Caught in the Mosh, zatim Indians, Got the Time, a svoj olujni nastup, na kojem je od publike letjelo baš sve i nad prizorištem se dizao oblak prašine, očekivano su zaključili skladbama I Am the Law i priredbom sastava Trust, Antisocial. U postavi s novim gitaristom koji sluša na ime Jonathan Donais. On je zamijenio Volbeatovog bjegunca Roba Cagianna. Belladonna pak naravno nije mogao obuzdati svoje spretno brbljanje kojim je dodatno zasolio ovaj slikoviti špas teatar. Anthrax ostaju mašinerija!
Publika se nakon ludila s Anthrax temeljito izmiješala, a potom su na pozornicu stupili švedski hardrockeri Europe. Oni su nastup iskoristili za predstavljanje albuma »Riches to Rags«, a naslovnom skladbom ujedno i otvorili nastup. Karizma pjevaču Joeyu Tempestu ne popušta, a njegova karakteristična odrska predstava glavni je građevni element dinamične izvedbe grupe, koja bi inače dosađivala statičnošću ostalih članova. John Norum ponovno je začarao izvrsnim osjećajem i profinjenom briljantnošću u pristupu srednjim instrumentalnim dijelovima. Bend je na pozornici i dalje neuništiva tvrđava, a Tempest mudro štedi energiju i rutinirano izbjegava najviše vokalne registre. Očekivano nisu izostali klasici Superstitious, Girl From Lebanon, Sign of the Times, Let the Good Times Rock, a regularni dio sastav je zaključio s Rock the Night. Bend je potom poslužio »nepotrebnom« novijom Last Look at Eden te naravno skladbom koju su svi čekali, a to je The Final Countdown. Koncert Europe bez Cherokee i Kerry bio je zapravo najveće iznenađenje ovogodišnjeg nastupa grupe.
Za veliko finale zbivanja na glavnoj festivalskoj pozornici zaključili su Twisted Sister. Oni su stari znanci festivala Bang Your Head!!! Ono što oduvijek muči headlinersku poziciju ove grupe jest manjak autorskog materijala. Okej, album »Stay Hungry« je pač očekivana odrska proza sastava… No Dee Snider mora ispuniti takvu predstavu morem »zgodica« i »sočnih izmišljotina«, koje mu neprestano producira njegova bujna mašta i kojima Twisted Sister rutinirano razvlače svoje nastupe. Ikonični i neispravljivi rock’n’roll brbljavac, ako ne i jezični doktor glam metala Dee Snider, osjećao se više nego odlično u ulozi »kralja scene«, a nabijeno puno prizorište doslovno mu je jelo iz ruke. Dakle, početak sa Stay Hungry, nakon toga slijede Shoot ‘Em Down, You Can’t Stop Rock ‘n’ Roll, Captain Howdy, Street Justice, neuništiva We’re Not Gonna Take It, The Kids are Back, I Believe in Rock’n’Roll, Born to Raise Hell, The Fire Still Burns, The Price, Burn in Hell te zaključna I Wanna Rock (u dodatku su slijedile još Come Out And Play te S.M.F.). Jesu li Twisted Sister opravdali ulogu glavnog nosioca ili ne, može biti diskutabilno s obzirom na ponovljivost i predvidljivost njihovih koncertnih nastupa. Za one koji ih nismo gledali prvi put, nastup zasigurno nije bio ništa posebno. Puno je igre, buđenja špas teatra, to sastav s nabrijanim i neobuzdano karizmatičnim Sniderom jednostavno stvara s lakoćom. Balingen je uživao, ludovao, kipio od pozitivnih vibracija. I to je bilo bitno, a Twisted Sister su još jednom pokorili glavnu pozornicu festivala, što im je i bio cilj.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Odlične fotke “mojega” najljubšega, karizmatičnega benda, mislim, da, uredništvo ve, za koga gre.