Bang Your Head!!! festival (prvi dan) – teutonski zamah legendi njemačke škole metala (2011)
Nastupaju: Accept, Crimson Glory, Cripper, Crystal Viper, Death Angel, Human Zoo, Overkill, Quiet Riot, Stormwarrior, Portrait, Asphyx, Amorphis, Legion Of The Damned
Lokacija: Messegelände / Balingen / Njemačka
Datum: petak, 14.07.2011
Bang Your Head festival jedan je od najvećih njemačkih tradicionalnih festivala. Ovogodišnji, šesnaesti po redu, bio je istodobno i prvi nakon nekoliko godina koji nije rasprodan. Razlog? S obzirom na to da ga “na veliko” posjećuje vjerna njemačka publika i da se preklapa sa slovenskim Metal Campom te češkim festivalom Masters Of Rock, istodobno održavanje festivala nije glavni krivac što festival nije bio rasprodan. Puno je vjerojatnije da je na to utjecala činjenica da ovogodišnji Bang Your Head!!! nije ponudio tako jaka imena u postavi kao nekoliko godina zaredom. Ipak, ovo je festival koji te napuni posebnim iskustvima. Riječ je naime o jednom od najbolje organiziranih festivala u Europi. Mirna njemačka publika doista dolazi uživati u glazbi i tradicionalnim običajima te navikama koje poznaje heavy metal svemir. A na kraju krajeva, Nijemci su metal. Uživati na festivalu u Njemačkoj? Bliže pravom, autentičnom osjećaju gotovo ne možeš doći i tome se ni ove godine nikako nismo mogli othrvati.
HUMAN ZOO:
Prvi dan počeo je radno već rano ujutro. Točno u deset sati festival se zapravo otvara, kad na pozornici zagrme domaćini iz Balingena Human Zoo. Oni su uskočili samo dva dana prije na popis nastupajućih, nakon što su Šveđani Crash Diet bili prisiljeni u zadnji čas otkazati nastup na Bang Your Headu. Basist Crash Dieta Peter London naime je pokupio opasan oblik viroze i ostao ležati u krevetu. Tako su osim BYH!!! festivala Chrash Diet otkazali i Burnout festival u austrijskom Wolfurtu.
Human Zoo ta je situacija silno godila. Upravo u vrijeme festivala izdali su svoj treći studijski album “Eyes Of The Stranger” i nastup na Bang Your Headu došao je kao naručen. Sekstet, koji je poseban po tome što u svojim redovima ima i saksofonista, žestoko je otvorio nastup u duhu promocije novog albuma, počevši skladbom The Answer. Pripadnici melodične škole rocka prekaljeni su glazbenici bez obzira na to što je grupa relativno mlada. Lijepo uigrani i ionako dobro naviknuti na pozornice, bez kočnica i trunke stidljivosti. Zvuk optimalan. Dečki nastavljaju svirku još jednom novom skladbom Gimme Your Time, potpale šou antemskim maršem To The Top, a od novih skladbi nisu zaboravili odsvirati ni odličnu naslovnu Eyes Of The Stranger. Human Zoo bili su na festivalu zapravo jedini predstavnici melodičnog rocka prvog dana. Drugi dan čast žanra spasili su Danci Pretty Maids. Ukratko, Human Zoo kvalitetan su sastav koji ljubitelji ovog žanra nužno morate provjeriti.
PORTRAIT:
Portrait su švedski revitalisti. Oživljavaju nasljeđe N.W.O.B:H.M.-a, a rado tome dodaju i mrvicu Mercyful Fate jezovitosti. Grupa postoji od 2004. godine i upravo je izdala novi studijski album “Crimen Laesae Majestatis Divinae”. Zanimljivo je da su prošle godine na Bang Your Head festivalu ulogu Portraita odradili njihovi sunarodnjaci Enforcer. Jedni i drugi crpe inspiraciju iz sličnog glazbenog blaga, razlika je samo u tome što su Portrait nešto mračniji. Naravno, dvostruke gitarske harmonije, višedijelne solaže ravnopravno potkovanih gitarista koji se brinu čak i za identičan gitarski “gear”. Melodiziranje preko starinski oblikovanog, a žarkog riffanja posvuda. Glavni urlikač Per Karlsson, pažljivo i krepko namazan oko očiju crnom šminkom i s crno lakiranim noktima, gestama, držanjem, kretanjem, kovrčavom frizurom i osobito priljubljenom kožom te čizmama s visokom petom mjestimice je već zapanjujuće podsjećao na Ronnieja Jamesa Dia. Švedski glazbenici poznati su po strogosti, preciznosti, dakle po perfekcionizmu. Tko je došao uživati u klasičnom zvuku davnih dana za nova vremena, na koncertu Portraita našao se potpuno na pravom mjestu. Grupa je izletjela na scenu prvom skladbom novog albuma, zvanom Beast Of Fire, i doista vatreno bjesnila u 40 raspoloživih minuta.
CRYSTAL VIPER
Sljedeći su se predstavili Crystal Viper, koji dolaze iz industrijske sredine poljskih Katowica. Bend koji u široj metalskoj sceni još čeka veći proboj ima iza sebe već lijepu kilometražu jer je gostovao na brojnim (naj)većim domaćim i stranim festivalima. Kvartet je sljedeći u nizu sastava koji se kladi na žensku frontmanku, iako bez ekstremno visokih (Nightwish) ili dubokih (Arch Enemy) vokalnih linija. Crystal Viper hrabro su napali pozornicu i uz pomoć simpatične Marte Gabriel brzo počeli osvajati publiku, pogotovo u drugom dijelu koncerta, kad su među svoj materijal ubacili obradu klasike Agents of Steel sastava Agent of Steel. Sastav svira melodičan heavy metal koji zbog brzog tempa s povremenom dvostrukom bas pedalom mjestimice podsjeti na speed metalske korijene, a drugi put simfonijski umeci i epski refreni ubace pojedine power metalske elemente. Tradicionalniji zvuk grupe oslanjao se na razigranu ritam mašineriju i melodične gitarske fraze, a njihova najveća kvaliteta stalna je izmjena tempa i uključivanje više ideja u odsvirane komade, pa je nastup bio šarolik i itekako dinamičan. Kako je i sama izvedba bila na razini, za rezultat se nije trebalo bojati! Poljaci su predstavili aktualnu ploču “Legends”, izdanu prošle godine za AFM Records, te nekoliko starijih komada, kao što su The Last Axeman i bajkovito epski Gladiator. Nastup, izveden s jajima i stilom, pozitivno me iznenadio i nadam se da ćemo u budućnosti još čuti za ime Crystal Viper.
STORMWARRIOR:
Sjeća ih se još tko po nastupu 2008. u slovenskom Komnu i tadašnjem izdanju festivala Meta Mania Open Air? Tamo su tada Stormwarrior promovirali svoj četvrti studijski album “Heading Northe”, a onda su prošle tri godine i sastav je ove godine izdao novi studijski album naslovljen “Heathen Warrior”. Stormwarrior sve više podsjećaju na Running Wild u njihovim najbržim vremenima, na sreću ujedno i najboljima. Kvartet se ne predaje. I za Stormwarrior vrijedi da je to kvartet s mnogo iskustva. Primjerice, “kauboj” i basist grupe Yenz Leonhardtz “dečko za sve” je i svirao je bas gitaru u mnogim, premnogim bendovima, a nedavno je čak na nekoliko koncerata zamjenjivao Nibbsa Cartera iz Saxona, na proljetnoj turneji Saxona u ožujku 2010.
Stormwarrior iz godine u godinu na pozornici djeluju uvjerljivije! Sviraju nabrijano, superiorno uigrano, kao izvrsno podmazana kombinacija filigranski sastavljenog kolutnog mehanizma švicarskog sata. Kvartet, koji je na tako golemoj pozornici djelovao pomalo hendikepirano jer je gitarist Lars Ramcke prikovan i na poziciju vokalista, tu je povremenu statičnost nadoknađivao stavom “rame uz rame” obojice gitarista. Ekstremno trzanje preko riffova, naslijeđeno od prve falange metal sastava stare njemačke škole poput Helloweena i Running Wilda, utjelovljavalo se kroz skladbe Heathen Warrior, The Ride Of Asgard, Fyre And Ice, obvezni marš Iron Prayers, Spikes And Leather, Defenders Of The Metal. Zanimljivo je da Larsa vokalom može rasterećivati i basist Yenz, što su Stormwarrior još više iskoristili pri izvedbi skladbi novog albuma. Primjerice, u Fyre And Ice oba glazbenika naizmjence dijele stihove. Što Stormwarrior spašava od tipične klišejiziranosti? Specifičan Larsov vokal, koji u svom “grlenom nazalnom pjevu” posjeduje osjetnu mjeru otrova i zlobe. Bio je to odličan nastup, osjetno nabijen oštrinom, srži, dinamitom i izuzetnom scenskom dinamikom, kojim su Stormwarrior sve tri prethodno nastupajuće grupe ostavili daleko iza sebe.
LEGION OF THE DAMNED
Dva dana nakon nastupa na Metal Campu i Bang Your Head!!! napali su Legion of the Damned, najekstremniji sastav ovogodišnjeg izdanja festivala, ako se ograničimo samo na nastupajuće na festivalskoj pozornici. Legion of the Damned dolaze iz zemlje tulipana, odakle potječe poveći broj ekstremnijih sastava: Pestilence, Sinister, Asphyx, da navedem samo najzvučnija imena. Frontalni udar sa svih strana trebao bi iz sebe bljuvati energiju, što za pomalo pospan nastup Nizozemaca teško mogu reći. Nešto povučenija prva linija s prednjom trojkom nije zračila žarom okultizma, mraka, straha i apokalipse, kako pjevaju u svojim komadima. Ako je sama scenska igra bila iznenađujuće suzdržana, s glazbenom stranom bilo je posve drukčije. Agresivni topovski udari po bubnjevima jedinog originalnog člana Erika Fleurena sa središnjom dvostrukom bas bubnjinom diktirali su brutalan tempo u kiticama nešto više thrasherski raspoloženoj gitari, dok kod vokala nije bilo mjesta za popuštanje! Otrovno dubok, a odrezan growl Maurica Swinkelsa kao šaka je pogađao pristaše grupe u prvim redovima ravno u čelo. Ako razigrano riffanje gitare odgovara ljubiteljima thrasha, ekspresivan tempo i vokal ti su koji Legion of the Damned stilski približavaju fuziji thrash/death žanra, iako njihova glazbena filozofija toplu vodu baš ne otkriva. U pedeset minuta četvorka se na pozornici retrospektivno prošetala kroz do sada izdanih pet albuma, pri čemu je prednjačila predstavljanje najaktualnijeg među njima “Descent into Chaos” (2011), a nastup pomiješanih osjećaja Nizozemci su završili skladbom Werewolf Corpse.
CRIMSON GLORY
Crimson Glory! Jedan od bisera, susret oči u oči s kojim je gotovo kao pogodak na lotu, bio je najekskluzivnije ime ovogodišnjeg Bang Your Heada!!! i kao takav i među mojim osobnim favoritima festivala. Već tijekom europske klupske turneje u travnju i svibnju proširila se vijest o nadzemaljski dobroj koncertnoj formi kultnih Amerikanaca, pa sam prije početka strateški zauzeo prve redove i prepustio se jednom satu čistog užitka. Crimson Glory su s novajlijom Toddom La Torreom za kormilom broda na puno raširili krila i aktivnije se vratili u središte glazbene scene jer su napokon našli savršenu zamjenu za Midnighta, koji je prije dvije godine preminuo zbog zatajenja unutarnjih organa. Slučaj je htio da su se floridski metalci s La Torreom prvi put susreli upravo na Midnightovoj komemoraciji, a predstavio im ga je, opet slučajno, Matt LaPorte (Jon Oliva’s Pain), koji je preminuo prije nekoliko mjeseci.
Nad bubnjarskom stolicom bohotila se zavjesa s naslovnicom albuma “Transcendence” (1988), što se baš nije poklapalo s temom aktualne turneje povodom 25. obljetnice izdanja prvijenca “Crimson Glory” (1986), no futuristički raketni brod s naslovnice, umotan u mističnu crveno-ljubičasto-plavu kombinaciju, već je sam po sebi tik pred početak koncerta budio snažne emocije.
Nastup je otvorila skladba Valhalla, ujedno otvaranje i na prvijencu grupe. Već na početku uši je para puno snažnija prisutnost bas linije Jeffa Lordsa nego na studijskom izvorniku, a zahtjevne vokalne linije bile su prvi veći zadatak s kojim se La Torre uhvatio ukoštac. Novom frontmenu nakon početne suzdržanosti tijekom koncerta, na krilima dobrog prijema, odvalio se kamen sa srca pa je počeo još snažnije dolijevati ulje na vatru. U svim Midnightovim klasicima La Torre je dostojno naslijedio nezamjenjivog, posezao za najvišim vokalnim registrima i više nego uspješno se nosio s tako zahtjevnim komadima kao što su Azrael ili Queen Of The Masquerade. Povrh toga dugogodišnji bubnjar lokalnih sastava posjeduje i poveću dozu karizme pa se pratitelj koncerta sa zelenašem u bendu brzo poistovjeti. Kvartet je s godinama odustao od nastupanja u maskama, što pak nije zatrlo osjećaj autentičnosti i kredibiliteta sastava u današnje vrijeme. Crimson Glory nizali su klasike s prva dva već spomenuta albuma, jedna za drugom redale su se Masque of the Red Death, In Dark Places, Where Dragons Rule… Oduševili su svim svojim atributima, čuli smo prepoznatljive tercne harmonije originalnog gitarskog dvojca Jon Drenning / Ben Jackson, epske atmosferične trenutke i već spomenute La Torreove vokalne izlete u visine. Između komada dvojac Drenning / La Torre doduše je previše uzimao daha obraćajući se mnoštvu, ali to nije pokvarilo odličan dojam koji je kvintet uigranim nastupom više nego zaslužio. Pitanje isplati li se posjetiti Crimson Glory na eventualnoj novoj klupskoj turneji nakon ove dah oduzimajuće predstave postalo je besmisleno… obavezno!
DEATH ANGEL
U posljednjih sedam mjeseci u našoj smo se zemljici dvaput mogli uživo uvjeriti da su legendarni thrasheri iz Bay Area Death Angel nakon posljednjih kadrovskih promjena krajem prošlog desetljeća (po)stali pravi koncertni šuš koji te potrese do kosti i natrag! Bilo je jasno da će na velikoj festivalskoj pozornici teško ponoviti ludo raspoloženje iz intimne svirke na Metelkovi prije nekoliko mjeseci, ipak smo opravdano dočekali novi ugodan susret s danas vrlo aktivnom družinom američko-filipinske krvi.
Uz snimljeni intro glazbenici su se rasporedili po pozornici i pri prijelazu u uvodni komad I Chose The Sky razletjeli se kao šrapnel na sve strane. Death Angel uživo ne djeluju ništa drukčije nego kad ih slušaš iz domaće fotelje – nezaustavljivom razornom snagom love slušatelja i brzo zarazrim riffovima ga prisiljavaju na mahanje glavom. Kao i uvijek, središnji lik zbivanja bio je dugokosi frontmen Mark Osegueda, koji je bez muke podčinio veliku pozornicu i diktirao plesni tempo lijepo popunjenoj publici. Ove je godine festival ponudio lijep izbor thrasherskog vrha pa velika podrška “Anđelu smrti” na samom prizorištu nije bila nikakvo iznenađenje. Aktualni album Death Angel predstavili su naslovnom skladbom, komadima Truck i River of Rapture, a među njih su ugurali svoje starije klasike poput Seemingly Endless Time i Bored. Potonju su razvukli u obradu Black Sabbath Heaven and Hell, čime su nam prizvali u sjećanje prošlogodišnje izdanje festivala, na kojem je u spomen na pokojnog Dia svaki izvođač odsvirao po jednu obradu iz njegove ostavštine. Uz sve poštovanje prema njegovu liku i djelu, takva počast nakon protekle godine, u kojoj se Dio vrtio na baš svakoj rockerskoj feštici, pomalo je promašen potez. No ništa zato, lekcija iz demonstracije scenske kohezije i agresivnog thrash metala s usputnim melodičnim pasažama nastavila se i završila još jednom starošolskom klasikom The Ultra-Violence. Death Angel posve su opravdali visoka očekivanja prije nastupa, unatoč napornom tempu turneje još su jednom iz sebe iscijedili svaki atom snage i uspješno nas uvjerili da je njihova želja za koncertiranjem još uvijek iskrena.
QUIET RIOT
Početkom 2008., dva mjeseca nakon smrti legendarnog frontmena Kevina DuBrowa, bubnjar Frankie Banali objavio je na službenoj web stranici Quiet Riota dulju poruku o neopozivom kraju djelovanja, no već se manje od tri godine poslije ugrizao za jezik. Banali, jedini u današnjoj postavi kredibilni predstavnik QR ostavštine, na nekom je koncertu lokalnog “tribute to Van Halen” sastava našao vokalista Marka Huffa i za nastavak priče benda dobio i blagoslov DuBrowove obitelji. Regrutiranu verziju sastava zaokružuju još Chuck Wright na bas gitari i Alex Grossi na gitari, no ipak se čini da je daljnja gradnja priče o Quiet Riotu bez DuBrowa za vlas privučena i podsjeća više-manje na grabežljiv miris po novcu…
Nastup u Balingenu bio je njihov uopće prvi europski u post-DuBrow razdoblju, pa su oči tijekom nastupa bile još intenzivnije uprte u malo poznatog Marka Huffa. Druženje su Amerikanci otvorili skladbom Run Fom Cover, koja se pri kraju prelila u Slick Black Cadillac. Da, očito će sljedeći sat proteći u znaku njihova najklasičnijeg albuma “Metal Health” (1983). Huff je u čizmama svog prethodnika djelovao pomalo nespretno. Ne radi se o boji njegova glasa, koja je na dlaku slična DuBrowovoj, nego o nedostatku scenske esencije i karizme. Unatoč očitom trudu u kolijevku mu nije položeno dovoljno voditeljskih sposobnosti. Na pozornici je djelovao izgubljeno, zbog čega je nehotice trpjela i slika cjelokupnog zbivanja na pozornici, štoviše, među četvoricom na pozornici nije se osjećala prava međusobna energija, što se odrazilo u bijednoj reakciji publike. Vokalno je Huff s lakoćom pogađao i vjerno slijedio pomalo hrapave originalne linije, a ništa drugo osim oponašanja DuBrowa s što manje vlastite interpretacije mu vjerojatno ni ne preostaje. U tom segmentu mu se dakle ne može zamjeriti baš ništa.
Mnogo je pogleda energičnim udaranjem po bubnjevima privukao Banali, svojim umecima i neprestanim mahanjem glavom ispalo je kao da za bubnjevima sjedi nabrijani tinejdžer željan dokazivanja. Uz nezainteresirani gitarski dvojac Wright / Grossi upravo je bubnjar ispao kao član koji je koncert preko komada Condition Critical i Don’t Wanna Let You Go vukao prema kraju, što za grupu naravno ne znači ništa dobro. Atmosfera se na željenu razinu podigla tek očekivanim završetkom s vazdazelenima Cum On Feel The Noize i nesuđenom himnom festivala Metal Health, što je za pozitivne dojmove bilo odlučno premalo.
Zaključak je jasan: bez preminulog osnivača grupe DuBrowa Quiet Riot danas kredibilno mogu predstavljati svoju ostavštinu samo u postavi s Banalijem, Carlosom Cavazom i Rudyjem Sarzom, svaka drukčija opcija postojanja je, sudeći po viđenom, besmislena.
OVERKILL
Jedan od najzanimljivijih nastupa za pristaše nešto ekstremnijeg metala stigao je u obliku thrash metal legendi Overkill, uz Anthrax najvećeg thrash benda s istočne američke obale. Prošle su godine Bobby i društvo nastupili na tolminskom Metal Campu, a međurazdoblje su proveli više nego aktivno jer su se u proljeće jurcali na snažnoj europskoj turneji u društvu srodnih sastava Destruction i Heathen, pa njihova koncertna kondicija nije bila upitna.
Pozornica je bila opremljena golemim šišmišem “Chalyjem” u pozadini kad je petorka nastup otvorila skladbom The Green And Black. U zvučnoj slici važno je mjesto imala odebljala uloga bas gitare, čime su Overkill produkcijski trend posljednjih godina uspješno prenijeli i na žive nastupe. Promišljeno sastavljen repertoar varirao je između starošolskih klasika iz osamdesetih i novijih tvorevina koje kredibilno služe velikom imenu sastava. Bobby “Blitz” Ellsworth se unatoč prije dvije godine doživljenom srčanom udaru vokalno predstavio u dobrom svjetlu i parirao teškim linijama koje donose skladbe poput Old School ili Elimination. Riječ je o frontmenu u pravom smislu riječi jer mu karizma i status thrash metalskog polubožanstva omogućuju lagano ovladavanje mnoštvom. Obraćanja između komada bila su prije iznimka nego pravilo, “overkillovsko” ispuštanje energije i ubilački tempo komada mogli bi uzeti za primjer mnogi bendovi njihovih godina. Kod vokalnih zadataka u punkerskom refrenu In Union We Stand Bobbyju je u pomoć priskočila gitarska trojka, koja je tog popodneva školski obavila svoje zadatke. Pouzdano sviranje prepoznatljivih odrezanih riffova isticalo se u tehnički nešto zahtjevnijoj naslovnoj skladbi aktualnog albuma “Ironbound” (2010) sa središnjim instrumentalnim umetkom, u set listu vratili su i jezivog Skullkrushera s uvodnim doomerskim riffom koji bi bez poteškoća uvrstio među najbolje doom riffove u metalu uopće. Neprestano energično i dinamično kretanje, ovladavanje svakom scenskom situacijom i naposljetku uigranost kvinteta još su se jednom pokazali kao glavni atributi živog muziciranja Overkilla, čime su Slayerima samouvjereno bacili rukavicu za pobjednika thrash metala festivala.
IMMORTAL:
Black metalci, koji u tom smislu u novom dobu postaju sve više samo “poslovični” black metalci, naravno su na festival donijeli, nakon nastupa Crimson Glory, drugu atrakciju prvog dana u Balingenu. Trojica ljudi, Abbath, Horgh i Apollyon, koje laik vrlo lako može zamijeniti za maškare nadahnute izgledom pandi, dokotrljali su se na pozornicu kroz gustu, gustu maglu, tako gustu da bi se mogla rezati. Kroz nju su otrovno sikali stroboskopi, a u početnom dijelu su momci pripremili naravno vatrene salve pirotehničkih efekata koje su pojačale uvod skladbe All Shall Fall u dobar sat propasti. U black metalu zvuk je silno neugodna situacija ako nije u redu. Već sitnice odlučuju. Ovaj put bubnjevi su vražje probijali zvučnu sliku, a masivno zvučno ruho bilo je ovaj put silno stanjeno. Zajedno s matricama. Da. Klavijature. Srećom je “graktavi” vokal Abbatha dobivao dovoljno podrške s miksete, zajedno s echo efektima.
Sastav je odsjekao, između ostalog, spomenutu All Shall Fall, pa Damned In Black, The Call Of The Wintermoon, Tyrants, One By One, In My Kingdom Cold, Hordes To War, The Rise Of Darkness. Poslastica u smislu neobične glazbene i scenske pojave. Stvar koja djeluje prije silno zabavno nego strašno.
CRIPPER:
Nažalost sam morao brzo odjuriti u dvoranu Messehalle zbog dogovora za intervju s Cripper, a također sam želio uhvatiti grupu još na pozornici tijekom nastupa. I imao što vidjeti. Nabijena dvorana, sigurno 1200 ljudi, koja oduševljeno diše sa sastavom na pozornici. Cripper, koji su posljednji studijski album izdali prije dvije godine pod naslovom “Devil Reveals”, izuzetno su dinamičan, potentan kvintet željan dokazivanja. Dolaze iz Hannovera i sviraju modernu verziju vratolomnog metala koji se bazira na naslijeđu stare teutonske škole njemačkog thrasha. Ali moderno, s debelom, volumenoznom groove ritam sekcijom. Šrapnel ravno u čelo, bijesnog, razornog sotonskog marša dobiva pravu sliku naravno nakon što se u skladbe vokalom uključi nabrijana cura Britta Goertz. Cura s “growl” pristupom koji bukne snagom kakva probudi i Angelu Gossow iz Arch Enemy. Skladbe Helix, I […], Fire Walk With Me, Life Is Deadly, Shortcut, Junkie, I am the Pit, Devil Reveals, FAQU, Sun: Colour: Black raspaljivale su dvoranu i ona je na kraju htjela još. Bis! Ali nije išlo. Nije bilo vremena.
Cripper su grupa koja ima vrlo dobro menadžersko zaleđe. U godinama 2006., 2007. i 2008. nastupili su na Metal cAmpu, prošle su godine bili sudionici festivala 70.000 Tons of Metal. Mi smo ih uhvatili prije dvije godine na festivalu Wacken Rocks South u istočnoj Bavarskoj i nakon ovog iskustva s lakoćom zaključujem da je sastav u dvogodišnjem razmaku napravio veliki korak naprijed. Grupa je izvanredna, koherentno uigrana scenska jedinica koja djeluje silno samouvjereno, povezano i, što je najvažnije, uvjerljivo kad se postavi u svoju ulogu destruktivne propovijedi krvavih vidika.
ACCEPT:
I treća atrakcija večeri? Nastup headlinera Accept? Accept su jedan od najljepših “come back” povratka na scenu heavy metala. Nakon što ih je Udo Dirkschneider odbio, nitko nije vjerovao da će se momci pokupiti bez njega. I jesu. Štoviše. Album “Blood Of The Nations” jedno je od najimpresivnijih heavy metal izdanja prošle godine, koje se ne može čuti više po Acceptovski nego što zvuči. I to bez Dirkschneidera. Acceprt su ove zime odradili izuzetno uspješnu europsku turneju na kojoj su imali rasprodane dvorane. Ljetni festivalski nastupi bili su nekako očekivani u ovogodišnjem koncertnom “bukiranju”, ali je činjenica biti prisutan na Accpet koncertu u Balingenu ovaj put bila posebno doživljaj. Grupa je naime svega nekoliko dana prije festivala dala službenu obavijest da namjerava snimiti cijeli koncert na Bang Your Head festivalu za izdanje na DVD-u i koncertnom CD-u. Svaki pravovjerni branitelj heavy metala morao je dakle doći na BAng You rHead!!! barem da se stopi s magijom glazbe Accept.
Accept, koji opet djeluju u “zlatnoj postavi” zlatne ere, koju utjelovljuje gitarski dvojac Wolf Hofmann/ Herman Frank te basist Peter Baltes, u društvu prekaljenog bubnjara Stefana Schwarzmanna, koji je prije dolaska u Accept bubnjao, među ostalim, u klasičnim postavama njemačke metal škole Running Wild, Helloween, U.D.O., i novog pjevača Marka Tornilla, na pozornici 2011. djeluju ne samo veličanstveno, nego naprosto nesalomljivo. Toliko energije, koja utjelovljuje neukroćenu žudnju za sviranjem, uživanjem i zabavom, od grupe čije članstvo u dobnoj strukturi stanovništva seže u dob od 50 do 60 godina, teško danas nađeš i u sastavima 25 godina mlađima.
Zvuk fantastičan. Gdje god si se postavio tijekom koncerta, čuo si baš svaki “prdac” razgovjetno jasno. Glasno, a istodobno razgovjetno. Glasno, da te zvuk rastrgne iznutra prema van u svoj svojoj podrugljivoj autentičnosti, koju utjelovljuje jedinstven drveno kratak, riffovski odsječen pristup legendi njemačkog metala, koje po starosti za koju godinu na sceni od aktivnih njemačkih sastava nadmašuju još samo Scorpions!
Kvintet je izuzetan u dinamici. Kombinacije Baltes/Hofmann, Frank/Hofmann ili sva trojica rame uz rame u “mahanju glavom”. Neprestano trčanje Baltesa i Hofmanna s lijeve na desnu stranu pozornice. Tu je vokalno u svemu superioran Mark Tornillo, koji obuva velike Dirkschneiderove cipele, i naravno stalno topovski nadahnut Schwarzmann za bubnjevima! Accept su na takav način iscijedili hektolitre znoja na pozornicu festivala. Paket od 18 skladbi repertoara začinili su instrumentalnim jamom u Bulletproof i raspirivanjem publike u razvikanim klasicima Princess Of The Dawn te završnom Balls To The Wall. U obvezne klasike repertoara Accept su umiješali odlične trenutke novog albuma, kao što je (već razvikani) “single” Teutonic Terror, koji otvara koncert, otrovna Bucket Full Of Hate, pa nadodlična, mračna i antemski zavodljiva New World Comin’ te za završetak redovnog dijela odabrana No Shelter, koja zvuči, bez obzira na datum rođenja 2010., kao da je izgubljena Accept skladba iz 1983.
I vjerujte. Bez obzira na sat i pol repertoara, to je koncert koji je tog dana najbrže prošao. Ljudima jednostavno nije bilo jasno da je s Balls To The Wall, nažalost, bilo gotovo cijelo druženje s Accept. S obzirom na to da su legende najavile snimanje koncerta s ciljem izdanja, zanimljivo je da se Accept nisu odlučili odsvirati kakvo iznenađenje, koje na ostalim festivalima ovog ljeta jednostavno nisu izvodili, kojim bi začinili izdanje DVD-a s ovog nastupa.
Elementarni zvukovi pionirske grupe, koja je “kriva” za sav dosadašnji razvoj metala u Njemačkoj, još su dugo u noć odjekivali u glavama. Autentičnost kojoj nema premca. I pristup koji ne pokazuje ni trunke hrđe. Nadajmo se da će takvi Accept uskoro izdati novi album, kojem će slijediti nova turneja! Bez obzira na stvarnu godinu rođenja, momci na pozornici djeluju upola mlađe!
Accept su nakon odličnog koncerta na ovogodišnjem Bang Your Head!!! festivalu otputovali u Sloveniju, gdje su ovogodišnju ljetnu koncertnu falangu svojih festivalskih nastupa zaokružili i zaključili u slovenskom Tolminu na tamošnjem festivalu Metal Camp. Naravno na način kako se za legende i dolikuje. U ulozi headlinera. Pritom ne treba ni časak posumnjati da Accept, veliki gospodari heavy metala, slučajno ne bi uspjeli očarati i tamošnju publiku!
tekst: Urban Bolta (Crystal Viper, Legion of the Damned, Crimson Glory, Death Angel, Quiet Riot, Overkill)
tekst: Aleš Podbrežnik (uvod, Human Zoo, Portrait, Stormwarrior, Immortal, Cripper, Accept)
fotografije: Aleš Podbrežnik
