Lokacija: Trst (Trieste) / Piazza dell’Unita d’Italia / Italija
Datum: utorak, 17.07.2018.
Ako Iron Maiden dođu u blizinu, mi idemo k Iron Maiden. To je jednostavno postala mantra kojoj se unatoč brojnim viđenim koncertima jednog od najvećih bendova na svijetu nikako ne možeš othrvati. Iron Maiden su za metalce ono što je za Marxa bila religija. Opijum. Kad se jednom navučeš, nema povratka. Zato je ovogodišnje hodočašće u Trst opet bilo obvezno. Pri popodnevnom dolasku u Trst vrijeme je malo zezalo, no nebo se brzo razvedrilo pa je Iron Maiden desetisućna masa, ovaj put nakon triju predgrupa, dočekala pod sunčanim nebom bez oblačka.
Za početak, kao što smo od Iron Maiden zadnjih deset godina već navikli, malo tipičnog Maiden nepotizma. Kao prva predgrupa na pozornicu su naime, baš kao prije dvije godine na istom prizorištu, izašli britanski The Raven Age. Tko, pitat ćete se, i pitanje je posve na mjestu, jer je to samo još jedan iz poplave modernih metal bendova koji ne bi nitko zamijetio, odnosno samo najveći fanovi žanra, da u njemu po šest žica ne vuče sin Stevea Harrisa, George. The Raven Age su neposredno pred turneju zamijenili pjevača, Michaela Burrougha zamijenio je Matt James i objavili singl Surrogate, koji je potvrdio da ostaju čvrsto usidreni u modernom metalu bliskom novijim In Flames, dakle glazbi punoj otvoreno akordnih rifova, dosadnih melodija, breakdowna i cmizdravog vokala koji je parao uši. Lijepo je što tata Harris sinu pomaže na njegovu glazbenom putu i pohvalno je što George ne slijedi oca, koji je sa svojim bendom u heavy metalu jednostavno rekao sve što se može reći. No istodobno je žalosno da relativno netalentiran bend zbog rodbinskih veza dobije priliku za koju bi mnogi bolji ubijali. Sreća je barem što će The Raven Age vjerojatno biti osuđeni samo na sviranje koncerata pred Iron Maiden.
Malenkost na bolje, ali opet ne previše, krenulo je s Rhapsody of Fire, koji su kao domaćini naišli na topao prijem talijanske publike, no već su prvom pjesmom, Distant Sky s aktualnog studijskog albuma Into the Legend, točno dali do znanja što i kako. Dobili smo naime kojih četrdeset minuta potpunog pretjerivanja na svim područjima. »Cinematični hollywood« metal koji su predstavili Talijani sadržavao je točno ono što se od njega očekuje, samo što Rhapsody of Fire na ionako izdašnu simfonijsku vatru punu gitarskih arpeggija, bajkovitih snjeguljica-i-sedam-patuljaka klavijatura i operetnog power metal vokala dodaju još konkretno poleno, dva, tri. Ako nisi baš fan simfonijskog power metala, sve skupa brzo ispadne prilično komično, a Rhapsody of Fire ne pomaže ni to što su bend prije dvije godine napustila najvidljivija člana, vokalist Fabio Lione i bubnjar Alex Holzwarth. Na bubnjarskom području to se čak i ne primjećuje, a mladi vokalist Giacomo Voli ne može se pohvaliti pretjeranim karizmom. Rhapsody of Fire su pak za kraj klasikom Emerald Sword odveli daleko u povijest, na kultni Symphony of Enchanted Lands, kad je njihov simfonijski metal usprkos svojoj napuhanosti još nekako funkcionirao.
Napetost pred ponovnim susretom s velikanima heavy metala žarko je rasla, no prije toga na red je došla posljednja predgrupa Tremonti, koji je prije sedam godina kao solo projekt osnovao gitarist velikana alternativnog rocka Creed i Alter Bridge, Mark Tremonti. Nakon izlaska prvog albuma projekt je preraastao u punokrvni bend, koji je prije dobrog mjeseca objavio četvrti album A Dying Machine, a on ih je odveo na pozornice s Iron Maiden. Upravo zbog toga je američka četvorka ovaj put prošla prilično neopaženo. Dečki su svoju modernu mješavinu alternativnog metala, hard rocka i grungea doduše predstavili vrlo korektno, sigurno i na pozornici nadasve energično, i melodije brzo ulaze u uho, ali ovaj put nisu naišli na uši željne Tremontija, nego Iron Maiden. Možda će Amerikanci imati više sreće na Metaldays, gdje sviraju u srijedu 25. srpnja.
Sunce nad Trstom polako je zalazilo, a najveći tršćanski trg eksplodirao je kad se iz zvučnika oglasila UFO klasika Doctor Doctor, a odmah zatim i prodoran glas buldoga Drugog svjetskog rata, britanskog premijera Winstona Churchilla, koji je jasno najavio himnu zračnim junacima Bitke za Britaniju i jednu od najudarnijih i najprepoznatljivijih pjesama Djevica, Aces High. Publika je zaurlala kad je na pozornicu utrčala legendarna šestorka s Dickinsonom, s pilotskom kapom na glavi, koji je u svom elementu skočio visoko pred prednje monitore i prvim stihovima jasno nagovijestio da u tako dobroj vokalnoj formi nije bio već lijepo vrijeme. Iron Maiden su već u prvim sekundama tršćanskog nastupa pobrinuli za doista epski prizor kad se iznad Nickove flak baterije nad bend podigao golemi Supermarine Spitfire s vrtećim propelerom povrh svega! Željezne djevice su ovaj put nakon dugo vremena izborom pjesama pripremile nekoliko neočekivanih i divnih iznenađenja, prvo već na samom početku, kad su ostali u tematskim vodama Drugog svjetskog rata s Where Eagles Dare. Pjesmu inspiriranu istoimenim romanom po kojem je 1977. snimljena klasika s Richardom Burtonom i Clintom Eastwoodom, Iron Maiden nisu svirali od turneje Eddie Rips Up World 2005. godine. Unatoč tome bend je od kultnog Nickova uvodnog rollinga, kojim se davne 1983. prvi put predstavio fanovima Djevica, zvučao besprijekorno, a istodobno organski i naprosto magično, a to je bio tek početak drugog tršćanskog druženja s Britancima. Rockerska i pomalo prežvakana 2 Minutes to Midnight digla je na noge talijansku publiku gladnu najvećih hitova, a novo iznenađenje priredila je devetominutna majstorija The Clansman, jedan od rijetkih blistavih trenutaka albuma Virtual XI, i naježio se svaki dlačica kad je refren »Freedom!« odjekivao iz deset tisuća grla. Predstava gospode koja već nosi šest križeva (osim Brucea, koji će šezdesetu navršiti za dobra dva tjedna), a najstariji Nicko McBrain ih broji već 66, blago rečeno je zapanjujuća. Toliko dinamike i kretanja na pozornici može se vidjeti od rijetko kojeg benda, a tome treba dodati i briljantnu izvedbu baš svakog od Djevičnjaka. Rezultat može biti samo spektakl kakav znaju ponuditi samo Iron Maiden i koji nahrani i oči i uši, kao i dušu i srce.
Tijekom The Trooper opet je došlo na red Bruceovo klasično mahanje Union Jackom (ovaj put i talijanskom trobojnicom), a nije izostao ni Eddiejev posjet i mačevalački dvoboj s Dickinsonom. Prekrasno je u tršćansko nebo odjekivao Dickinsonov okultni dragulj Revelations sa sjajnom vokalnom izvedbom i izmjenom jezivih gitarskih melodija među trojcem Smith/Murray/Gers. U sličnom svjetlu nastavilo se nevjerojatnih devet minuta For the Greater Good of God i opet je zadivljujuća izvedba ekipe na pozornici izazvala jezu moćnom kritikom ratova u ime religije. Povratak na Brave New World bio je s The Wicker Man kratak, ali sladak (i nehotice me podsjetio na jednu od najpretjeranijih i time kultnih filmskih izvedbi Nicolasa Cagea u rimejku The Wicker Man i onu kultnu scenu »Oh, no! Not the bees! Not the bees! Aaaaaahhhhh! Oh, they’re in my eye! My eyes!«). Bez sumnje najepskiji, najmističniji i najeteričniji trenutak tršćanskog koncerta bio je previđeni desetominutni ep Sign of the Cross s odličnog i nepravedno kritiziranog The X Factor. Bruce je, odjeven u crnu kutu s kapuljačom i zlokobno zeleno sjajnom lanternom, opet ukrao pažnju megalomanskom vokalnom izvedbom koju je upotpunila blistava instrumentalna izvedba, a doista je bilo nevjerojatno promatrati štropot Harrisova basa, koji je u 62. godini gotovo cijeli koncert prestajao s nogom visoko podignutom na monitoru, pucajući svojim basom. O Gersovim akrobacijama da ni ne govorim. Bez sumnje jedan od najspektakularnijih trenutaka bio je prvi put nakon 1986. (!) izvedeni Flight of Icarus, koji unatoč svojoj kratkoći od slabe četiri minute sadrži sve što sadrže veliki epovi, a uživo ga je nadogradila golema struktura Ikara koja je micala krila i Dickinson koji se kao malo dijete šetao pozornicom s dvostrukim bacačem vatre. Nezaboravno! Iron Maiden su potom hitovima Fear of the Dark, The Number of the Beast i Iron Maiden redovni dio seta pouzdano i uz bučnu potporu publike doveli do kraja. Nakon zaglušujućeg »Ole, ole, ole, Maiden, Maiden!« bend se vraća na pozornicu s prelijepom The Evil That Men Do, majstorski izvedenom himnom na smrt osuđenog zatvorenika Hallowed Be Thy Name, a vidno odlično raspoloženi Iron Maiden od tršćanske publike oprostili su se pomalo prežvakanom, ali ipak udarnom Run to the Hills.
Što reći za kraj? Ako imate priliku, Iron Maiden na ovoj turneji svakako uhvatite, jer su dečki u životnoj formi, a od svih koncerata Iron Maiden koje sam uspio uhvatiti ovaj je, i nakon otriježnjenja vruće glave, daleko i s prednošću najbolji. Ako smo na prošlim turnejama gunđali zbog relativno kratkih koncerata, dečki su se ovaj put konkretno iskupili. Odsvirali su čak tri pjesme koje se približavaju deset minuta, a između toga nakon dugo vremena ubacili nekoliko bombončića koji su obradovali i zadovoljili i najveće fanove. Da je i atmosfera u bendu na visokoj razini, što rezultira i tako dobrom izvedbom kojoj smo svjedočili, još jedna završna anegdota. Pri oproštaju s pozornice prije dvije godine Dickinson je Nicku s guze povukao hlače i neslavno otkrio njegove polutke. Ovaj put je Nicko pri posljednjim pozdravima publici pokušao Bruceu vratiti milo za drago, ali mu to nije uspjelo. Koncert superlativa koji je još jednom potvrdio da su Iron Maiden jednostavno najveći od najvećih.
autor: Rok Klemše
fotografije: Nina Grad
Setlista Iron Maiden:
1. Aces High
2. Where Eagles Dare
3. 2 Minutes to Midnight
4. The Clansman
5. The Trooper
6. Revelations
7. For the Greater Good of God
8. The Wicker Man
9. Sign of the Cross
10. Flight of Icarus
11. Fear of the Dark
12. The Number of the Beast
13. Iron Maiden
— dodatak —
14. The Evil That Men Do
15. Hallowed Be Thy Name
16. Run to the Hills
