Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Seebronn (Rottenburg am Neckar) / Festplatz / Njemačka
Datum koncerta: 30.07.2016
Broj posjetitelja: 8000
Cijena karte: 109,00€ (cijena trodnevne ulaznice u pretprodaji) / 135,00€ (na dan festivala)
Drugi dan njemačkog festivala rockerskog pionirstva i »legendarnosti« pod imenom Rock of Ages bio je glavni čin ovogodišnjeg izdanja festivala. Program drugog dana naime je počeo već u pola dvanaest prijepodne, a završio u ponoć, te donio nastupe čak devet bendova.
Ovaj put smo zbog raspodjele snaga preskočili prva dva izvođača. U pola dvanaest nastupili su njemački hard rockeri Cucumber osnovani 1991., koji su bez sumnje priredili lijepo uvodno zagrijavanje, a njih su naslijedili znatno mlađi Blackslash, koji su na pozornicu donijeli četrdeset minuta krepkog heavy metal revitalizma s ugledanjem na nasljeđe sastava slavnog pokreta New Wave of Brirish Heavy Metal te predstavili svoj aktualni i ukupno drugi studijski album »Sinister Lightning« (2015).
Ekipa RockLine stigla je na mjesto događaja u pola dva, kad su na pozornici stajali veliki rock veterani Lucifer’s Friend. Riječ je o njemačko-britanskoj postavi osnovanoj 1970., koja je glavninu albuma izdala tijekom sedamdesetih. Diskografiju je na dulje vrijeme zaključio album »Mean Machine« iz 1981., nakon čega su Lucifer’s Friend utonuli u višegodišnju dormanciju stvaralačke neaktivnosti. Buđenje je najavio album »The Awakening«, svojevrsna kompilacija s novim skladbama, izdan prošle godine. U Lucifer’s Friend danas djeluju tri originalna člana, i to slavni vokalist John Lawton, koji je u drugoj polovici sedamdesetih na tri ploče sudjelovao i kao vokalist Uriah Heep, zatim basist Dieter Horns, kojeg je Lawton tijekom koncerta predstavio kao »… and Mr. Rock’n’roll himself…«, te gitarist Peter Hesslein. Postavu upotpunjuju još klavijaturist Jogi Weismann, koji se sastavu pridružio 1994., te bubnjar Stephan Eggert, član ekipe od 2014. nadalje. Bend je u jednom satu pripremio izvrstan nastup. Kako se i očekivalo, prihvatio se novih skladbi s albuma »The Awakening«, no zasvirao je i lijepu berbu klasika predvođenih pjesmama Keep Goin’ i Ride the Sky (obje s albuma »Lucifer’s Friend«, 1970.), zatim Burning Ships (»Where Groupies Killed the Blues«, 1972.), izvrsnu Moonshine Rider (»Mind Exploding«, 1976.) te Fire And Rain i Hey Driver (album »Mean Machine«, 1981.). Bend je već na početku postigao izvrstan zvuk, s pravim balansom između Peterove gitare i Jogijeva debelog zvuka Hammond orgulja. Klasični hard rock izvrsno obogaćen momentima psihodeličnosti, progresivnorockerskim natruhama i opipljivom berbom muzikalnosti, okrunjenom ponajprije pjevnim refrenima. John Lawton ostaje izvrstan frontmen, koji i u zrelim godinama kipi od karizme. Veliki gospodin nesluženih pjevačkih kvaliteta brzo je uspostavio most s publikom, ponajprije izvrsnim vladanjem njemačkim jezikom. Od svih »ne-njemačkih« vokalista koji su se tijekom festivala pokušali približiti publici njemačkim, Lawton je zasigurno odnio prvo mjesto. Usto je svoju komunikaciju začinio zdravom mjerom briljantnog humora, što ide uz pravovjernu englesku rock’n’roll kulturu. Bend je uz izgrađen i još uvijek nevjerojatno očuvan baršunasti Lawtonov vokal priredio jedan od najboljih nastupa na cijelom festivalu. Na trenutke se doduše pokazalo da dugo, dugo nisu svirali zajedno, jer kad je Peter u skladbi Burning Ships prihvatio akustičnu gitaru, ona u uzimanju akorda nije više puta zvučala posve čisto. No to su sitnice uz zvučnu autentičnost, koja nas je u tren oka odbacila u zlatne sedamdesete.
Sljedećih sat vremena na pozornici su za šaku ugodnog hard rock klimaksa pobrinuli veterani švedskog melodičnog rocka Treat. Njih je na pozornici silno teško sresti. U travnju ove godine, recimo, nastupili su na Frontiers Rock festivalu. U ožujku ove godine Treat su izdali novi odličan studijski album naslova »Ghost of Graceland«, a nastup su naravno opteretili skladbama s tog albuma. U prednjim redovima okupilo se i dosta mladeži, ponajprije djevojaka, kojima su simpatični Šveđani predvođeni nevjerojatno karizmatičnim Robertom Ernlundom više nego zalegli pod kožu. Nažalost, nastup sastava Treat cijelo je vrijeme pratio jedan veliki problem. Zvuk. Ugađanje je zezalo oba originalna člana skupine. Tijekom cijelog koncerta »šumila« je gitara Andreasu Wickströmu, a negdje na sredini crknuo je mikrofon i Robertu Ernlundu, zbog čega je nastup sastava ostao u sjećanju kao događaj pun nervozne napetosti, pa i bijesa i loše volje, u kojem su Ernlund i Wickström, usprkos inače poslovičnoj švedskoj smirenosti i strpljivosti, tijekom koncerta očima odapeli priličnu količinu crnih strijela i otrovnih pogleda prema tehničarima. Kako god se ekipa borila sa zvučnim peripetijama, tijek koncerta pratio je još uvijek zadovoljavajući zvuk, a u izvedbi, u kojoj je opuštenost kvinteta doduše bila žrtvovana, isporučila je posve dostojnu i suverenu predstavu. Kako i ne bi. Iskustvo je iskustvo. U situaciji na kakvu su naletjeli, Treat su jednostavno izvukli optimum. Mogli su baciti pušku u kukuruz i prekinuti koncert, ili je netko od dečki mogao izgubiti živce, a sama bi se predstava tako raspala u očaju. Bend je punom snagom udario s materijalom novog albuma »Ghost of Graceland« i tako već na početku nanizao izvedbe skladbi Ghost of Graceland, Better the Devil You Know, Nonstop Madness, kojima se u nastavku pridružila i Do Your Own Stunts. Bend nije previdio ni ništa manje izvrsnog prethodnika »Coup De Grace«, s kojeg su odjeknule izvrsne Paper Tiger i Roar. U drugoj polovici koncerta dečki su prebacili kretnice i prihvatili se izvedbe klasičnog materijala (Ready for the Taking, Get You on the Run, Conspiracy te završna World of Promises), koji je naravno u mnogim srcima posjetitelja djelovao nostalgično.
Pozornicu je sa svojom pratećom skupinom naslijedio Chris Thompson. Chris je bivše prvo grlo sastava Manfred Mann’s Earth Band. I da. Odsvirao je u cijelosti repertoar vezan uz svoju suradnju sa sastavom Manfred Mann’s Earth Band. Uz iznimku velikog hita You’re the Voice (orig. John Farnham), koji mu je zadao najviše vokalnih glavobolja. Koncert je Thompson otvorio skladbom For You (orig. Bruce Springsteen). S gitarom u ruci. Za njom su slijedile Davy’s on the Road Again (orig John Simon), Demolition Man (orig. The Police), Father of Day, Father of Night (orig. Bob Dylan), Don’t Kill It Carol (orig Mike Heron), Marha’s Madman (izvorna skladba Manfred Mann’s Earth Band), Blinded By The Light (Bruce Springsteen) i, kako se i očekivalo, u velikom finalu Mighty Quinn (orig. Bob Dylan). Ukratko, najprepoznatljivije skladbe koje je MMEB oduvijek izvodio i još uvijek izvodi. Chris Thompson još uvijek posjeduje onaj prepoznatljivi baršunasto grleni sjaj koji krasi njegov vokalni nastup. Agilni vokalist, kojem je bila puna cijela pozornica, pred kraj koncerta sve je teže parirao vokalnim linijama, pa se osjetilo da je Chrisu ipak malo ponestalo daha. No godine su godine. Bez obzira na to, Thompson je okružen četom vrhunskih glazbenika koji su priredili vrhunsku predstavu. Nevjerojatna skladnost i uigranost. I savršen zvuk. Uz Thompsona je osobito impresionirao njegov desni suborac, briljantni norveški gitarist Mads Eriksen. Priredio je pravu malu školu sviranja gitare i oduševio vrhunskim solističkim ubacima u kojima je pokazao i svu svoju mekoću i filigransku vještinu. Zapravo su ostatak kvinteta popunjavali glazbenici koji inače čine Mads Eriksen Band. To su još srebrnokosi orguljaš Gunnar Bjelland, basist Frank Hovland i bubnjar Zsolt Meszaros. Za razliku od zvuka MMEB-a, u izvedbi MMEB klasika u režiji Chrisa Thompsona veći je naglasak na gitarskom zvuku, koji može čak i potisnuti Hammond orgulje u drugi plan. Solaže Madsa Eriksena ispunile su glavninu prostora unutar srednjih »mid-eight« pasaža, često i onih dijelova skladbi u kojima bi se »po standardnom MMEB običaju« očekivao Mannov mini moog. Još jedna odlična predstava, dakle.
Manje razočaranje na festival je donio bivši klavijaturist sastava Uriah Heep i glavni skladatelj glavnine nezaboravnog Uriah Heep materijala iz sedamdesetih, Ken Hensley. On je ponovno unovačio jeftine talijanske glazbenike, koji su mu se pridružili u ulozi prateće ekipe. Bend koji je ovaj put pratio Hensleya zvao se Our Propaganda. Hensley je već na početku odlučio odmah dovesti publiku do usijanja, počevši s Uriah Heep teškom kategorijom Gypsy, koju je odmah naslijedio jedan od najvećih Uriah Heep hitova, Easy Livin’. Bend je, kako se i očekivalo, opravdao svoju ulogu, unatoč tome što gitara zvučno i stilski nema ni približno nešto nalik gitari Micka Boxa, jer je »zahvat« posve drukčiji. Osjećaj, dakle, a s njim tehnika i sve što slijedi. Stvari su tekle sasvim lijepo kroz koncert, sve dok Hensley nije istupio na rub pozornice i odlučio zaključiti koncert tako da sve preuzme sam u svoje ruke. Tako je preuzeo ulogu glavnog vokala u klasiku Tales s albuma »Magician’s Birthday«, a za njim je, kako se i očekivalo, uslijedio završetak s Lady in Black. No kod Tales se dogodilo to da je Hensley na akustičnoj gitari preugodio za pola tona niže. Da bi lakše otpjevao skladbu, naravno. Ostatak skupine s tim nije bio dobro upoznat, pa je dvije trećine skladbe bilo odsvirano u »tonalitetnom sukobu«, a onda su Our Propaganda ipak »uhvatili pravu kombinaciju akorda«. Zbog tih nesretnih okolnosti mnogim slušateljima su uši jako, jako boljele, a iz publike se čak čuo jezgrovit zvižduk »prevarenosti«. Štoviše. Tales je bila (po mojoj ocjeni) za Hensleyev vokal čak preniske ugođena. Isto tako je Hensley pokazao veliku vokalnu izlizanost i kad se prihvatio glavnog vokala u skladbi The Wizard te kad je preuzimao podijeljenu vokalnu funkciju u skladbi July Morning. Bolje da je izvedbu glavnih vokala u cijelosti prepustio mladom talijanskom pjevaču, kojem svladavanje vokalnih visina ide od ruke lako kao perce, pa bi i taj koncert zvučao na posve drugoj razini. Koncert su ispunile još izlizani hit Stealin’ i slatkiš albuma »Demons And Wizards« naslova Circle of Hands. Dakle, razglašen i ne baš sretan nastup legende, koja na taj način nije opravdala visoku poziciju u programu nastupajućih sastava.
Srećom je ta predstava brzo utonula u zaborav, jer je pozornicu naslijedio dobro nauljeni artrockerski stroj iz Engleske! To su poznati Magnum. Oni opet imaju iza sebe hrpu koncerata, jer su na novoj headlinerskoj turneji nedavno predstavljali aktualni studijski album »Sacred Blood `Divine` Lies« (2016.). Zato vrijede za vrhunski uigran tandem, koji na pozornici jednostavno ne zna i ne može zatajiti. Budući da je Bobu Catleyu s godinama počela popuštati vokalna snaga, i Magnum su se posljednjih godina ugodili niže. Tako je Catley, koji je posljednjih godina, s obzirom na svoju »isušenost«, ponovno dobio nešto prijeko potrebnih kilogrema, posve dostojno odvozio predstavu. Tek pred kraj, kad se prihvatio skladbe Vigilante, osjetio se tračak njegova vokalnog umora. Inače, koncert pun kipuće dinamike i izvrsnog raspoloženja. Svakako su najviše kinetike imali Catley, za tu priliku odjeven u bijeli jeans, koji je temeljito iskoristio i cat walk poziciju, te basist Al Barrow. Tony Clarkin se tijekom koncerta još uvijek drži kao »hladni kip«. Nepomično. Ali s gitarskom igrom i zvukom kakav si čovjek može samo poželjeti. Bend je već na početku iznenadio s klasikom Soldier of the Line s albuma »Chase the Dragon« i sat veselja s Magnum počeo je u tren oka u sjaju visoko atmosferičnog dojma. Kako se i očekivalo. Izvrstan zvuk, izvrsna predstava. Možda je, s obzirom na ograničenu minutažu, smetalo jedino to što je bend odsvirao čak četiri nove skladbe pa je publika bila zakinuta za koji klasik više. Tako smo s jednog od najcjenjenijih albuma sastava »On A Storyteller’s Night« dobili samo naslovnu skladbu i All England’s Eyes, s albuma »Vigilante« samo prije spomenutu naslovnu skladbu, a za dodatak prelijepi klasik The Spirit s albuma »Chase the Dragon« i očekivani Kingdom of Madness (»Kingdom Of Madness«), kojim je bend zaključio koncert. Album »Sacred Blood `Divine`Lies« bio je zastupljen skladbama: Your Dreams Wont Die, Princess in Rags (The Cult), naslovnom skladbom i singlom Crazy Old Mothers. Svakako je bilo moguće zamijeniti koju točku i s izvrsnog albuma »Wings of Heaven«.
Posebnu vrstu atrakcije ne samo drugog dana, nego cijelog izdanja festivala, isporučili su svojim dolaskom poznati američki rockeri Blue Öyster Cult. Oni nastupaju od 2003., kad su u društvu Uriah Heep, zbog promocije tadašnjeg aktualnog albuma »The Curse of Hidden Mirror«, odradili posljednju vrijednu spomena turneju po Europi, a po staroj europskoj celini danas gotovo iznimno. Tek tu i tamo na koji od ljetnih europskih festivala. No ovog su ljeta složili priličan broj pojavljivanja na europskim festivalskim pozornicama, što je za pohvalu. Njihov nastup na festivalu Rock of Ages bio je apsolutno osvježenje programa. Blue Öyster Cult u današnjoj postavi zastupaju samo još dva originalna člana. Srećom, to su upravo oni članovi koji obavljaju sve vokalne funkcije. To su ujedno i gitaristi! Eric Bloom i naravno Donald Roeser, s akronimom »Buck Dharma«. Ostatak današnjeg Blue Öyster Cult kvinteta zastupaju još malo poznati bubnjar Jules Radino, prekaljeni basist Kasim Sulton (poznat po suradnji u sastavu Utopia) i izvrsni multiinstrumentalist Richie Castellano, koji je, s obzirom na staž, i znatno mlađi glazbenik. U iščekivanju klasika, dakle! I tako je i bilo. Počevši s uvodnim klasikom s albuma »Agents of Fortune«, This Ain’t the Summer of Love, kojeg je naslijedila Golden Age of Leather. U vezi s potonjom, uvodni stih »Raise your can of beer on high« više je nego izvrsno pridonio općem festivalskom raspoloženju! Bloom i Dharma ostaju vokali skupine, koji zadržavaju sjaj posebne karizme glazbene jedinstvenosti ovog sastava. Veliki vokali. Uz njih Blue Öyster Cult zadržavaju i svu izvedbenu vjerodostojnost u zrelim godinama djelovanja. Bloom ostaje otrovna jezika kad uzima stihove. Mrkog, ledenog izraza. Cijelo vrijeme s crnim naočalama na očima. Buck Dharma se, za razliku od kolege Blooma, cijelo vrijeme smiješi i na koncertnu pozornicu unosi puno više pristupačnosti i topline. Posebno otkriće je Richie Castellano. On se od stidljivog uvodnog »skrivanja« iza klavijatura (This Ain’t the Summer of Love) u zadnjoj trećini koncerta doslovno raznio na solo točki unutar skladbe Then Came The Last Days of May. Ta, jedina skladba uzeta s debitantskog studijskog albuma sastava, sadržavala je posebno »razvučen« srednji instrumentalni dio, u kojem je prvo briljirao sa svojim majstorijama Castellano, a njega je u nastavku naravno naslijedio Buck Dharma. Potonji se prethodno već solistički dodobra zagrijavao u izvedbi poznatog instrumentala Buck’s Boogie. No izvedba tog solističkog dvoboja između Castellana i Bucka sama po sebi bila je jedan od koncertnih vrhunaca nastupa sastava. Blue Öyster Cult, poznati agenti u crnom, zavjerenici i ako ne baš zli stričeki rock’n’rolla, pri svemu tome su ostali blagi dužnici. Na raspolaganju su naime imali sat i dvadeset minuta, a odsvirali su repertoar kraći od sata. Bend koji je, s iznimkom ponarodnjene Burning For You i bombončića s albuma »Cultosaurus Erectus«, Lips in the Hills, ostao veliki dužnik što se osamdesetih tiče, u repertoar je ugurao još skladbe ODD’d on Life Itself, Me262, Harvest Moon (nepotrebna točka s albuma »Heaven Forbid«, 1998.), a koncert zaključio klasikom Godzilla te općeočekivanom Don’t Fear the Reaper. Uz svu profesionalnost koju su poslužili veliki gospodini rock’n’rolla, čovjek se nije mogao otresti osjećaja da je skupina mogla isporučiti dulji koncert, a s njim i barem još tri, ako ne i četiri skladbe.
Za zaključak drugog dana festivala organizator je, slično kao i dan prije, ponovno odabrao njemačkog izvođača. Na taj je način već drugi dan zaredom posljedično posve »ispraznio kamp«, koji se u cijelosti preselio na festivalsko poprište, a ujedno privukao i koji posjetitelj više, koji je došao samo uživati u programu drugog festivalskog dana. Riječ je o projektu Avantasia. Riječ je o super rock odnosno superpower metal postavi zamišljenoj kao »rock opera«, u kojoj je glazba u cijelosti konceptualizirana pa je interpretacija glazbe naravno podijeljena na mnogo uloga. Osobito je obilježje projekta hrpa gostujućih pjevača koji se izmjenjuju na albumima. »Ghostlights« je aktualni studijski album projekta, koji opet nudi hrpu gostiju. Uz obvezno sveprisutnog Tobiasa Sammeta, koji je ujedno otac projekta i njegov glavni mentor, album na pozornicu nije doveo sve vokale koji gostuju na njemu. Sammet je naime odlučio da ga neće izvoditi u cijelosti pa za tako nešto nije bilo nikakve potrebe. Ali su se Tobiasu na pozornici pridružili Michael Kiske (Unisonic, ex-Helloween), Bob Catley (Magnum), Ronnie Atkins (Pretty Maids) i Eric Martin (Mr. Big). Jezgru trenutne Avantasia ekipe uz Tobiasa Sammeta čine još gitaristi Sascha Paeth (ex-Heaven’s Gate) i Oliver Hartmann (At Vance, Hartmann), zatim klavijaturist Michael Rodenberg »Miro« te Sammetov Edguy kolega odnosno bubnjar Felix Bohnke (imena basista te dodatnih ženskih i muških pratećih vokala nisam uspio uhvatiti). Avantasia su izveli repertoar koji je obuhvaćao baš sve izdane albume. Za vedro i dobro raspoloženje tijekom koncerta, koji je trajao dva sata, cijelo je vrijeme sa svojim poznatim humorom pobrinuo naravno sam Tobias Sammet, a razvoj događaja, kao što je rečeno, začinio je dolazak četiri dodatna vokalista na pozornicu, među kojima je naravno svojim nastupom ponovno otpuhao publiku neuništivi Michael Kiske. Potonji je dobio lijepu berbu kilograma i morat će ubuduće prokleto paziti da se ne razlije preko granice zdravog ukusa. Simpatičan je bio i duet Martina i Atkinsa u skladbi Twisted Mind, dok je Atkins na kraju dueta u skladbi Invoke the Machine poklonio Sammetu crvenu ružu, koju je on zataknuo za kaput (parodija na uvodnu Mystery of a Bloody Red Rose). Atkins je ostao na pozornici i za sljedeću, to jest skladbu Ghostlights, dok je legendarnom Bobu Catleyu, koji je usred poslijepodnevnih sati zagrijavao poprište nastupom svojih Magnum, pripao duet u skladbama The Great Mistery i kasnije The Story Ain’ Over Yet. S obzirom na spektakl, nešto je ipak nedostajalo. Svjetla. Premalo je reflektora slalo na pozornicu snopove bijele svjetlosti. Glavni snop bio je samo jedan. On je lovio na pozornici pretežno samo Tobiasa Sammeta, dok su gitaristi tijekom solaža ostajali u sjeni, bez osvjetljenja. Šteta je osobito zato što je sama predstava obuhvaćala izuzetnu (i zasigurno ne jeftinu) scenografiju, preuzetu iz priče albuma »Ghostlights«. Izvedba pak naravno savršena. Profesionalna. Riječ je o skupu izvrsnih, prekaljenih glazbenika, koji su povrh svega još veliki perfekcionisti i veliki gurui odnosno majstori svojih vještina. Veliko samopouzdanje, doslovno izvedbena neprobojnost. Pristupanje s velikom i neobuzdanom vehemencijom. Rock of Ages postao je u cijelosti Sammetov, a energija izvanredna. Publika je dobila ono po što je došla. Veliki završni koncertni krešendo s glazbenim herojem domaće zemlje! Avantasia je posebna vrsta priče koja je, ako ste ljubitelj power metala hipersenzitivne muzikalnosti nabijene elementom simfoničnosti i bombastike, obvezan za pogledati. Barem jednom u životu.
Galerija slika
