Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Cerkno / Gabrijel / Slovenija
Datum koncerta: 16.02.2018
Broj posjetitelja: 100
Cijena karte: 5,00€
Iza ekipe Ullmann / Swell’s The Chicago Plan stoje dva prominentna jazz glazbenika. Prvi je skladatelj i trombonist Steve Swell, a drugi njemački tenor saksofonist, bas klarinetist i ništa manje skladatelj, Gebhard Ullmann. Ullmann i Swell poznaju se već cijelu hrpu godina, a na glazbenom polju surađuju skupa već gotovo petnaest godina. The Chicago Plan upotpunjuju još čelist Fred Lonberg-Holm, koji je zadužen i za efektirano zvučno »pakiranje« spomenutog instrumenta te bubnjar i udaraljkaš Michael Zerang. Kvartet Ullmann/Swell’s The Chicago Plan tako je 2016. kod izdavača Clean Feed objavio istoimeni prvijenac, koji je kritička javnost međunarodne jazz »kulinarike« dočekala širom otvorenih ruku!
Kako se za dražesni cerkljanski lokal Gabrijel i pristoji (već gotovo poslovično), tamo sadržajno uvijek mora vibrirati, odzvanjati i žvrjati barem malo po jazzovski. I to ne ono konvencionalno i udobno namješteno kabaretsko jazziranje, naučeno na grazškom konzervatoriju s nekom izvijajućom golubicom u središtu na vokalu, kojim izvode svoj »snobizam« i šminku po nekim lokalima stare Ljubljane, nego se u Cerkno sklanjaju oduvijek najekstremnije otkačeni glazbenici potpuno slobodnog istinoljublja u glazbenoj umjetnosti, koje oduvijek karakterizira potpuni avangardni glazbeni eksces, ili barem njegov djelić. Freejazz je u Cerknu davno dobio državljanstvo, kako u sklopu cijenjenog festivala Jazz Cerkno, tako i na godišnjem programu festivala Keltika, u sklopu kojeg je nastupio i kvartet Ullmann / Swell’s The Chicago Plan. U Cerknu glazba uvijek diše punim plućima i tako je bilo i ovaj put!
Bar Gabrijel bio je zavidno posjećen. Doduše, ne tako zagrijano kao prije tjedan dana, kad su tamo nastupili Grad Gori!, nego ipak popunjen s nekih 70 glazbenih znatiželjnika koji svojim receptorima znaju neprestano priuštiti najbolju i najslađu glazbenu avanturu. Malo iza devet navečer, nekih petnaest minuta kasnije, glazbenici su zauzeli svoje pozicije na pozornici, a uvodni dio koncerta, nakon tihog iščekivanja, pripao je dijalogu između Ullmanna i Swella, odnosno »produljenoj debati« između tenor saksofona i trombona, koji su polagano razvili iskričavu i kontemplativnu unakrsnu vatru u podavanju improvizacijskih varijacija. Pritom su stvorili osjećaj kao da su se dva stara znanca nakon duge vremena ponovno srela i sad oduševljeno debatiraju što glasnije mogu. Fokus mase bio je jedinstven. Hipnotično je publika zurila preda se, čak ni nužno zurila, neki su jednostavno zatvorili oči da bi se još lakše stopili s glazbenim jezikom kvarteta.
Istina, dečki su pred sobom imali notne crtovlje, ali su istodobno, kao da se šale, izvlačili u svojoj svirci moment spontanosti, kao i hrpu neočekivanog razvoja događaja. Iako djeluju avangardno i otkačeno, razvijaju istodobno i nezanemarivu mjeru melodične opipljivosti, pa takvo fraziranje obaju puhača nipošto nije rijetkost. Kvartet je zapanjio svojim neobičnim glazbenim jezikom, koji se povremeno potpuno raspao u slobodnu formu duhovite i izazovne jazzovske sučnosti, pa se onda, nakon što je sve skupa dognao do krajnje mjere freejazzovskih makinacija, majstorski »prizemljio« odnosno »uhvatio« na opipljivo formatiranim motivima. Svojevrsnu zagonetku večeri predstavljao je čelist Fred Lonberg-Holm. Njega je okruživala hrpa efekata i povremeno je tako čovjek iz čela izvlačio najneobičnije zvukove, često popraćene distorzijom, što je koncertnoj eterici sastava dodavalo čak i moment punka, rocka i noisea.
Kvartet je međusobno majstorski dodavao točke soliranja. Prijelazi su bili tečni, cijeli razvoj događaja davao je osjećaj da kvartet svira s perjanom lakoćom i pritom neizmjerno uživa. To je i bit svakog izvođača kad krene na pozornicu. Uz to su glazbenici majstorski »otvarali jedni drugima vrata« kroz koja je izabrani pojedinac ulazio u središte zbivanja i slobodoljubivo, u skladu s trenutnom inspiracijom, prihvaćao improvizacije. Razvoj događaja neprestano se dinamično prelijevao, a zanimljivo je bilo u tako intimnom ozračju pratiti komunikaciju među članovima kvarteta, koji su uza sve freejazzovske vragolije ipak morali zadržati mjeru racionalnosti. Tako se npr. dogodilo da su se Swell i Zerang našli unutar dulje međusobne avanture glazbenog ekspozea, u kojem su Ulmann i Lonberg-Holm posve mirovali. U jednom trenutku Ullmann je potapšao Holma po ramenima, kao: »Uključi se u zbivanje« i gotovo u transu oboje su istodobno upali u motiv koji su dulje vrijeme iz kruga u krug održavali Swell i Zerang. U obveznom dodatku, koji je bio silno kratak, dobili smo i odgovor zašto je kod Swella na podu pozornice cijelo vrijeme ležao prigušivač, a Ullmann je u tom dijelu koncerta napokon ipak uzeo u ruku i bas klarinet!
Drsko, neobično, ali ne i ekstremno. Dakle. Glazbena supstanca je lagana, ali ne i beskrajno razlabavljena, što znači da Ullmann / Swell’s The Chicago Plan od slušatelja ne zahtijevaju tako debelu kožu, što inače nije teško doživjeti u prostranom kraljevstvu freejazzovske retorike. Preljepo druženje, briljantno muziciranje, izvrsno nadopunjavanje i hipnoza koja te odvela za dobar sat daleko, daleko odavde, u paralelni svijet koji mogu stvoriti samo ovi divni i jedinstveni umjetnici.
Galerija slika
