See Rock 2015 – `The Priest is back!`
Lokacija: Schwarzl-Freizeitzentrum / Unterpremstätten (Graz) / Austrija
Datum: 30.07.2015
Ovogodišnji See Rock festival, smješten na streljaj od austrijskog Graza, ponudio je samo jednodnevni program. Unatoč tome, organizator je skupio dovoljno zanimljiv popis izvođača da se posjetu nisi mogao othrvati. Pogotovo uz ime glavne zvijezde festivala, vječnih britanskih bogova metala Judas Priest.
Srpanj je mjesec koji je u pravilu gotovo uvijek prekomjerno festivalski opterećen. Ako će ovogodišnji Metaldays festival ostati u sjećanju kao jedan od najtoplijih festivala, živa je tijekom tjedna u Tolminu dosegnula i 38°C, vrijeme se već u nedjelju, 26.07.2015., iz korijena okrenulo. Pala je kiša. I padala. Padala je i onog važnog dana, 30.07.2015., kad je bio najavljen See Rock festival. Nemilosrdno. Barem u središnjoj Sloveniji. No tijekom vožnje prema istoku i Štajerskoj negdje kod Šentilja kiša je oko podneva počela jenjavati. Nebo je ostalo zatvoreno, nabijeno tamnim oblacima. Čak i kad smo stigli s Jernejem na lokaciju. Ostalo je opasno oblačno, ali bez kiše. Zapravo idealno vrijeme za »outdoor« koncerte. Bez žege, bez kiše. Naravno, ako izdrži.
Do nastupa Kissin’ Dynamite na pozornici se zapravo nije događalo previše zanimljivog. Skromnu minutažu izborili su grački (domaći) sastavi, i to Rest in Fear (koji svake godine nastupaju i na Metaldays festivalu), Mad Soul Empire i Ebony Archways. Nastupile su zatim još dvije austrijske skupine, i to Visions of Atlantis – riječ je o simfonijskom power metalu sa ženskim vokalom, bendu koji vuče recimo na Lacuna Coil, a predstavili su se i hardcoreaši Cannonball Ride.
Festival je na višu razinu skočio zapravo nešto poslije tri popodne, kad su pozornicu zauzeli njemački Kissin’ Dynamite. Skupina iz Švapske posjetila je prošle godine i Metaldays festival. Bend, osnovan 2006., kad je dečkima bilo jedva 15 godina, do danas je u karijeri objavio pet studijskih albuma. Aktualni »Megalomania« (2014) predstavili su i u nastupu koji je trajao dobrih pola sata i uključivao izvedbu skladbi DNA, Running Free, Love Me, Hate Me, I Will Be King i Operation Supernova. Kvintet je odlično uigran, a njihova mješavina klasičnog heavy metala s glam metal razuzdanošću i zafrkancijom uvjerljiva je doza koncertne zabave. I još nešto. Na bubnjevima je skupini pomogao izvrsni njemački bubnjar Andre Hilgers, koji je prije toga bubnjao, među ostalim, za sljedeće izvođače: Rage, Lingua Mortis Orchestra, Sinner, Axxis, Silent Force.
Slijedio je nastup Hamburžana Beyond the Black. Riječ je o mladoj skupini koja djeluje tek drugu godinu, s studijskim prvijencem »Songs of Love And Death« (2015) u džepu. Hipermelodični simfonijski power metalci ne donose glazbenu revoluciju. Sekstet je u polusatnom nastupu pristupio profesionalno i suvereno te predstavio svoj prvi studijski album, počevši s otvarajućim singlom In the Shadows. Iako je skupina na početku karijere, na pozornici je potvrdila vrlo dobru međusobnu povezanost i lijepu mjeru scenske dinamike, a najviše je simpatija kod publike naravno pobrala pjevačica Jennifer Haben.
Treći su na pozornicu uskočili Amerikanci Ill Nino. Skupina iz New Jerseyja, ali s članstvom meksičkih, odnosno radije latinoameričkih korijena, na sceni se održava već petnaestu godinu. Bend je u 40 minuta nastupa predstavio šaren izbor skladbi iz svoje diskografije. Dečki u osnovi pripadaju žanru metalcorea, ali u svoj zvuk često upliću latino melos, pa čak i tribalne latino ritmove, što ih donekle odvaja od prosjeka. Iako se osjeti nešto naivnosti, nastup je imao lijepu dozu eruptivne energije, ali i lucidnih slika, te je konkretno zamahnuo repom na festivalu. Šačicu posjetitelja odveo je i na nostalgični susret s njima sredinom kolovoza 2007. u hrvatskoj Koprivnici. Tad su Ill Nino nastupali prije The Cult i Scorpions.
Malobrojna publika ipak je dokazala da je većinom čine hard rockeri i ljubitelji klasičnog metala. Tako je nastup Doro skupio lijepu hrpu »našivkaša«, naoružanih pivom, koji su došli uživati u vragolijama male, dinamične i vražje Doro Pesch s njezinom pratećom skupinom. Ona ostaje nepromijenjena. U njoj supostoje njezini dugogodišnji članovi Johnny Dee na bubnjevima i Nick Douglas na bas-gitari, dok gitarske dužnosti obavljaju Luca Pinciotta i Bas Maas. Bio je to jedan od rijetkih festivalskih nastupa Doro ovog ljeta. Setlista skupine očekivano je sadržavala Warlock klasike. Zapravo sve osim dvije izvedene (Revenge i Raise Your Fist in the Air), koje pripadaju posljednjem studijskom albumu sastava Doro naslovljenom »Raise Your Fist« (2012). Kvintet je isporučio odličan šou, odsviran punom snagom. Doro je svakako kraljevala u središtu pozornosti zahvaljujući ne samo svojoj dinamičnoj i neumornoj scenskoj izvedbi, nego i karakterističnim gestama i obraćanju publici. Uz nastup Doro festival se popeo na novu atmosfersku stepenicu. Više, dakle.
Taman taman. Slijedio je naime nastup velikih legendi njemačkog metala! Zapravo, uz The Scorpions, jednog od najstarijih aktivnih bendova tvrđe branše. Accept. Oni su prije nepuna tjedan dana temeljito spalili tolminski Metaldays festival, gdje su u ulozi jednog od glavnih zvijezda trećeg dana festivala isporučili fantastičan nastup. Ovaj put su Accept imali na raspolaganju samo sat vremena. Bend je sredinom ove godine u svoje redove primio novog bubnjara i novog gitarista. Christopher Williams zapravo je manje poznato ime među bubnjarima, a drugo ime zvuči vrlo domaće barem ljubiteljima njemačkog power metala. Mjesto Hermana Franka naime je zauzeo bivši Grave Digger i Rebellion gitarist Uwe Lulis, koji je očito uspješno preživio težak lom noge nakon pada s motora prije tri godine. Accept i dalje doživljavaju novo proljeće. Tu se činjenicu ne može previdjeti, i to još od 2009. nadalje. Treći album nakon reaktivacije s novim pjevačem Marcom Tornillom, naslovljen »Blind Rage«, i dalje dokazuje da žara i inspiracije ekipi koju vode iskusni mačak basist Peter Baltes i gitarist Wolf Hoffmann nikako ne manjka. Bend je zbog vremenskih ograničenja morao skratiti setlistu, iz koje su ispale starije klasike Midnight Mover, No Shelter, Bulletproof, Losers And Winners, ali i novije skladbe poput odlične Shadow Soldiers, ili Darkside of My Heart i Dying Breed, no ta činjenica nije poljuljala superiornu detonaciju koju je izazvao nastup veterana. Izuzetna uigranost, uvježbanost svake sitne kretnje i pokreta. U središtu pozornosti Hoffmann sa svojom Flyin’ V gitarom i solažama, uz njega podivljali Peter Baltes i uvijek dobro raspoloženi Marc Tornillo, koji je opet isporučio odličan vokalni performans. Hoffmann je na ovom koncertu više puta pustio Lulisa u prvi plan, gdje su zajedno »počupali« (no »balinček« Hoffmann to više ne može) rame uz rame. S obzirom na viđeno u sklopu njihova nastupa na Metaldays festivalu, u Tolminu su se tijekom koncerta rame uz rame postavili samo dvaput. Činjenica je da Lulis i Williams unose u ekipu izuzetnu svježinu, a naravno zapanjujuća je spoznaja da nevjerojatno angažirani novajlija Williams čak nadmašuje rad prethodnika Stefana Schwarzmanna. Nastup legendi, koji je očekivano zaključila bomba Balls To The Wall, isporučio je jedan od vrhunaca See Rock festivala. Tiho očekivano. Bend puno nastupa i pronašao je novi izniman zamah, kako u želji za nastupanjem, tako i u kreativnom smislu. Accept je skupina koja inače ima profesionalno uvježbane nastupe, a istodobno uz izvedbu materijala na pozornici osjetiš izniman žar i srčanost!
KoЯn, skupina iz posve drugog tijesta, svojim su stasom i glasom posljedično pred pozornicu doveli posve drugačiju publiku. Pretežno mlađu generaciju. Korn je pripalo 70 minuta igraćeg vremena, pa su zbog vremenskih ograničenja iz setliste izbacili skladbe Here to Stay i Freak On the Leash. Pozornica scenski stilizirana i puna svijeća. Uvodne minute koncerta pripale su bubnjaru Rayu Luzieru. Svoje pozicije polako zauzimaju Brian »Head« Welch (slijeva), James »Munky« Shaffer (zdesna) i Reginald »Fieldy« Arvizu između bubnjeva i Welcha (opet slijeva). Skupini je na pozornici društvo pravio i koncertni klavijaturist Zac Baird. Kroz lijepu hrpu producirane scenske šundre naposljetku je središnju poziciju na pozornici zauzeo vokalist Jonathan Davis. Zanimljivo je pritom da Davis nije imao svoj stilizirani stalak za mikrofon u obliku kobre, nego sasvim običan. Davis, odjeven u tamnoljubičastu »šuškavu« trenirku s narančastim Addidas prugama, vrlo se brzo uživio u ulogu »badass« razuzdanca, ali i žrtve putenih požuda. Uz stalak se povremeno doslovno tresao od sveg uživljavanja koje je evocirala njegova nervozna žurba u izgovaranju stihova. Alternativno metalska formacija ostaje scenska senzacija. Svira naime fenomenalno. Uigrano, masivni zvučni zid poduprt je povremeno složenijim »rješivim« ritmičkim petljama, u kojima se istodobno nađe puno prostora za zavodljiv »groove« koji te povuče. Bend je začinio izvedbu točaka. Skladba Ball Tongue tako je sadržavala dijelove skladbe It Takes Two (orig. Rob Base & DJ E-Z Rock), dok su Korn u drugi refren skladbe Need To ukomponirali refren skladbe Alive. Prodoran i vražje napet koncert pun groove šundre i razuzdane provokativnosti. Korn zadržavaju vrlo atraktivnu poziciju među skupinama modernog, alternativnog i gipko eksperimentalno usmjerenog metala. Izvanredna predstava.
Veliko finale festivala pripalo je jednoj od najvažnijih skupina kad je riječ o pionirstvu i polazištima za razvoj suvremenog metala. Jedinstvenim Judas Priest. Oni su aktualni studijski album »Redeemer of Souls« objavili prošle godine i do ovog ljeta po Europi još nisu odradili nikakvu koncertnu turneju posvećenu njegovoj promociji. Kao opcija se isprva nudio posjet koncertu skupine u Beogradu, ali je potvrda nastupa na Sloveniji mnogo bližem See Rock festivalu, naravno, odlučila kamo se ovaj put ide slušati i gledati Judas Priest. Prizor je progutala crnina kad se zaorio zvuk Sabbath klasika War Pigs.
Pozornica se odmah zatim našla u golemim snopovima crvenog svjetla i magle, kad je bend uskočio u koncertni juriš otvarajuće nove skladbe Dragonaut. Malobrojna publika naposljetku je ipak zbila redove i prednji dio takozvanog »wavebreakera« (fan pit) postao je neprohodan. Naravno, bilo je mnogo pregrijanih i skiseljenih glava zbog preopterećenja alkoholnim derivatima, ali je energija u općem zbroju funkcionirala na visokoj razini, a publika je posebno složno zableketala kad je bend prešao na klasiku Metal Gods , s Halfordom u karakterističnom robotskom hodu i odmah iza nje jedno od ljepših iznenađenja večeri, Devil’s Child (»Screaming For Vengenace«, 1982).
I ovaj je nastup potvrdio da novi gitarist Richie Faulkner dobiva sve veću podršku i povjerenje starješina skupine predvođenih Glennom Tiptonom i Ianom Hillom. Faulkner se tijekom godina razvio u izvanrednog gitarista, što je potvrdila, među ostalim, i njegova odlična solo točka, u kojoj ni sekunda njegove svirke nije bila dosadna. Faulkner svira većinu glavnih solaža novih skladbi, a i na pozornici se pojavljuje gotovo više u prvom planu nego veliki Glenn Tipton. Potonji očito popušta i u pripremama za koncertne nastupe, jer si je nekoliko puta priuštio blage aljkavosti u polaganju nota unutar solaža.
Naravno, nas ponajviše zanima forma Roba Halforda. On je očekivano opet dobio veliku podršku s miksete. Unatoč tome, njegovi vrisci nisu bili snimljeni, nego i uživo i dalje ostaju organski, dakle proizvod njegova grla. I povrh svega, vrlo su dobro funkcionirali. Naravno, Halford je u zrelim godinama prilagodio linije melodija originala kako bi ih lakše odvozio kroz koncert, a istodobno je na nekoliko mjesta naznačio da njegov veliki zaštitni znak vokalnog posebnjaka, zapravo nakon svih tih godina prkošenja, ostaje nepokolebljiv. Prvi put je Halford ozbiljnije na to upozorio u završnim vriscima skladbe Victim of Changes, koje je izveo posve suvereno. Iskusno štednju energije Halford je majstorski prenio i u završni dio koncerta, kad se potpuno »raspao« u neizostavnoj klasici svakog Judas Priest koncerta, fenomenalnom Painkiller. Ni dolazak Halforda na motoru nije izostao te večeri. To smo dočekali prije izvedbe skladbe Hell Bent For Leather.
Setlista je djelovala pomalo predvidljivo. Opet je u njoj kratko povukao vječno previđeni »Ram it Down« (1988), kao i »Point of Entry« (1981). Uopće, koncert je trebao trajati barem deset minuta duže i donijeti još poneku klasiku, ako ne i koncertno iznenađenje, umjesto snimljenih uvoda i izlaza. Unatoč tome, koncert je potvrdio da se veterani i dalje nalaze u pristojnoj koncertnoj formi i suvereno vladaju svojim poslom. Koncert je bio odličan. S obzirom na to da se skupina nalazi usred skladanja materijala za novi album, vjerojatno će ga objaviti iduće godine, a nadajmo se da će mu uslijediti nova prava europska koncertna turneja.
Pitanje je hoće li See Rock opstati. Posjećenost je naime bila katastrofalno slaba. Svega 4.500 ljudi. Organizator je još na početku skratio festival s dvodnevnog na jednodnevni. Upravo zato što mu je dvodnevni stvarao minus na bankovnom računu. I ni to nije pomoglo. Zašto na festivalu nije bilo više ljudi, ostat će stoga velika enigma. Možda je u igri jednostavno činjenica da su ljudi malo zasićeni. Pravi obožavatelji skupine Judas Priest prestari su i više im se ne da na koncerte, a mladi premladi da bi se poistovjetili s likom i djelom skupine, pa ih nastupi Judas Priest ne zanimaju dovoljno da bi krenuli na koncert. To je jedno od mogućih objašnjenja. Nadajmo se stoga da festival opstane i idućih godina.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
ILL NINO:
1. Intro
2. If You Still Hate Me
3. Te Amo…I Hate You
4. This Is War
5. La Epidemia
6. I Am Loco
7. Corazón of Mine
8. Live Like There’s No Tomorrow
9. How Can I Live
10. God Save Us
11. Liar
DORO:
1. Earthshaker Rock
2. I Rule the Ruins
3. Burning the Witches
4. Raise Your Fist in the Air
5. Metal Racer
6. True as Steel
7. Revenge
8. Für Immer
9. All We Are
10. Hellbound
11. East Meets West
ACCEPT:
1. Stampede
2. Stalingrad
3. London Leatherboys
4. Restless and Wild
5. Final Journey
6. Princess of the Dawn
7. Pandemic
8. Fast as a Shark
9. Metal Heart
10. Teutonic Terror
11. Balls to the Wall
KORN:
1. Blind
2. Ball Tongue
3. Need To
4. Clown
5. Divine
6. Faget
7. Shoots and Ladders
8. Predictable
9. Fake
10. Lies
11. Helmet in the Bush
12. Daddy
—dodatak—
13. Falling Away From Me
JUDAS PRIEST:
War Pigs (snimljeni uvod)
Battle Cry (snimljeni uvod)
1. Dragonaut
2. Metal Gods
3. Devil’s Child
4. Victim of Changes
5. Halls of Valhalla
6. Turbo Lover
7. Redeemer of Souls
8. Beyond the Realms of Death
9. Jawbreaker
10. Breaking the Law
11. Hell Bent for Leather
—dodatak I.—
12. The Hellion
13. Electric Eye
14. You’ve Got Another Thing Comin’
—dodatak II.—
15. Painkiller
16. Living After Midnight
Beginning of the End (snimljeni izlaz)











































































































































































