Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Iron Maiden
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1988
Trajanje: 43:51
Ocjena: 5/5
Iron Maiden su se 1988. nalazili na umjetničkom i komercijalnom vrhuncu karijere, što nije bilo nikakvo iznenađenje za sve one koji su pratili njihov put od početka osamdesetih nadalje, kad su nakon dolaska pjevačkog gromovnika Brucea Dickinsona naglo postali jedan od vodećih heavymetalskih bendova svog vremena. Godina 1988. bila je za bend iznimno važna, jer su Iron Maiden tada headlinali i ‘osvojili’ prestižni Monsters of Rock festival u Doningtonu, a prije toga izdali kultni album »Seventh Son Of a Seventh Son«, do danas njihov jedini konceptualni projekt i jedno od najambicioznijih postignuća cijele karijere kojim su (ponovno) prešli okvire tradicionalnog heavy metala te se (prije svega na naslovnoj mojstorini) zaigrali s nekim simfonijskim progrockovskim utjecajima.
Basist i vođa benda Steve Harris inspiraciju za ezoterični koncept, koji se odrazio kroz pojedine tekstove na »Seventh Son of a Seventh Son«, dobio je iz knjige i folklorne priče o Sedmom sinu sedmog sina, izuzetnom pojedincu obdarenom nadnaravnim sposobnostima, među kojima je bila i jasnovidnost. Proročanstvo koje je visjelo nad njegovim rođenjem sadržavalo je goruću zagonetku: hoće li to čudesno dijete po ulasku u odraslu dob svoje izuzetne talente upotrijebiti za dobro ili zlo te tako svojom odlukom na kraju zapečatiti sudbinu čovječanstva. U skladu s konceptom, Eddie je u novoj reinkarnaciji, predstavljenoj na odličnom omotu Dereka Riggsa, prošao fantastičnu metamorfozu iz kiborga s futurističkog »Somewhere In Time« (1986) u sedmog sina sedmog sina, koji je ponovno reinkarnaciju doživio usred antarktičkih ledenjaka i zaleđenih slika svoje mračne prošlosti.
Za razliku od fenomenalnog, ali često zločinački previđenog »Somewhere In Time«, koji je sadržavao sjajnu upotrebu gitarskih i bas-gitarskih sintisajzera, Iron Maiden su odlučili da će na »Seventh Son of a Seventh Son« napokon upotrijebiti prave sintisajzere i tako dati pojedinim simfonijskim aranžmanima znatno ‘organskiji’ zvuk, iako je njihov prethodni eksperiment s gitarskim sintisajzerima bio najuspješniji na tadašnjoj metalskoj sceni (pogotovo u usporedbi s Judas Priest i njihovim albumom »Turbo« (1986)). Harrisova iznimno ambiciozna vizija zvučne slike »Seventh Son« ipak je zahtijevala još nešto veličanstveniju i epskiju produkciju s primjesom misticizma, ako su Iron Maiden željeli uspješno predstaviti prethodno spomenuti koncept o čudesnom jasnovidcu.
Kultni basist oduvijek je bio veliki ljubitelj progresivnog rocka i jednom je čak izjavio da je u metalu završio samo zato što je za sviranje progresivnog rocka bio tehnički premalo potkovan, pa je u njemu godinama tinjala želja da se Iron Maiden barem na neko vrijeme preusmjere u aranžmanski i ritmički složenije vode, što je istodobno bila njihova logična zvučna evolucija. Prvi znakovi složenijih aranžmanskih podviga čuli su se već na nekim ostvarenjima s prethodnih albuma, osobito na mojstorijama »Powerslave« (1984) i »Somewhere In Time«, no ipak je »Seventh Son of a Seventh Son« bio album kojim su Iron Maiden najviše utjecali na pojavu i razvoj progresivnog metala.
Ideja o novoj, konceptualnoj usmjerenosti svidjela se i ostalim članovima benda, što znači da je i pjevač Bruce Dickinson, koji na »Somewhere In Time« nije ostavio nikakav skladateljski doprinos, ponovno vrlo uspješno surađivao s Harrisom i gitaristom Adrianom Smithom na komponiranju nekih od najupečatljivijih ostvarenja na albumu. »Seventh Son of a Seventh Son« doduše nije posve konceptualan album, jer sve ideje nisu međusobno odgovarajuće povezane, što neki članovi benda, predvođeni velikim ljubiteljem ezoterike Dickinsonom, i danas žale, no to je usred prevladavajuće mistične atmosfere gotovo zanemarivo.
Većina tekstova dotiče se uobičajenih tema Iron Maiden, dakle vječnog sukoba dobra i zla, neba i pakla, a njima dodaje još prstohvat ezoterike. Sve skladbe na albumu građene su oko naslovne kompozicije, koja čini epski vrhunac, dok se na njemu nalaze i tri iznimno uspješna singla, predvođena velikim hitom »Can I Play With Madness«, koji su među metalskom publikom tako reći odavno postali narodni. Zapravo se većina radova na albumu, uključujući otvaračku himnu »Moonchild«, koja je navodno inspirirana istoimenim romanom zloglasnog Aleistera Crowleyja, ubraja među dugogodišnje klasike Iron Maiden.
O konceptualnoj naravi najmelankoličnijeg i najmističnijeg albuma u dosadašnjoj karijeri Iron Maiden svjedoči i uvodni i završni stih s akustičnim aranžmanom, koji donosi tajanstveno i mračno proročanstvo. Filozofsko-mističnim tekstom okrunjeni energetski katalizator »Infinite Dreams«, čija se udarnost nakon uvodnog gitarskog solaža pojačava iz sekunde u sekundu, zbog zahtjevne vokalne izvedbe u usporedbi s ostalim singlovima s albuma nije postao redoviti koncertni standard, no lako je riječ o jednoj od najboljih kompozicija s brojnim neočekivanim preokretima, iznimno ukusnim gitarskim harmonijama i moćnim refrenom.
Već spomenuti »Can I Play With Madness«, najpoznatija skladba s albuma i veliki hit, ponosi se veselim refrenom koji ti se brzo uvuče u uši, pa nije iznenađenje da je postigao takav uspjeh. I zato što s aranžmanskog gledišta, u usporedbi s većinom ostalih radova na »Seventh Son of a Seventh Son«, nudi prilično jednostavan i izravan slušateljski doživljaj. Naravno, ne treba zaboraviti ni nezaboravan popratni video s pokojnim monty pythonovskim šaljivdžijom Grahamom Chapmanom u glavnoj ulozi. S melankoličnim gitarskim pasažama obogaćeni »The Evil That Men Do«, koji obrađuje prastaru činjenicu o ljudskoj zlobi, bio je u vrijeme izlaska jedno od boljih ostvarenja na »Seventh Son of a Seventh Son«, no s godinama je, zbog prečestog koncertnog izvođenja, izgubio znatan dio svog izvornog ambijentalnog šarma.
Najbolje i ujedno najambicioznije ostvarenje na »Seventh Son of a Seventh Son« je naslovna, epska mojstorija, koja je sa svojom izrazito melankolično-dramatičnom atmosferom, u kojoj uz raznoliku upotrebu klavijatura, pretrpane kace dramatičnih gitarskih harmonija i neobičnih vremenskih prijelaza, među kojima oživljavaju različite, tamne folklorne slike, predstavljala kraći izlet na područje simfonijskog progresivnog rocka, naravno na metalski pogon. Posebno poglavlje za sebe bila je i Dickinsonova vokalna izvedba, koja na njegov tipičan, gromoglasan način dočarava ezoteričan ambijent, pri čemu ne manjka ni kraći narativni umetak koji nastupa tik pred klimaks ovog moćnog epa. Uspješan recept s epskom upotrebom sintisajzera Iron Maiden su kasnije ponovili na »No Prayer For the Dying« (1990) u umotvorini »Mother Russia«, koja sadrži sličnu melodramatičnu atmosferu na račun sintisajzera i mračnih vizija mističnih slika usred sibirske tundre. Na pomalo previđenoj melankoličnoj poslastici »The Prophecy«, koja se ponosi pobjedonosnim refrenom i odličnim, keltsko-trubadurskim završetkom, svoj je skladateljski pečat u suradnji s Harrisom ostavio i gitarist Dave Murray.
Štoviše, još jedan znameniti singl, »The Clairvoyant«, uz »Moonchild« i naslovnu skladbu središnje je konceptualno djelo »Seventh Son of a Seventh Son«, navodno inspirirano smrću neke (navodne) jasnovidke, a koje se potom odlično spojilo s konceptom o jasnovidnom sedmom sinu sedmog sina. Uvodnom bas-gitarskom solaži slijedi moćan prijelaz u epsku sekciju s Dickinsonom na vrhuncu vokalnih kapaciteta, gitarskim harmonijama u tercama te nemilosrdnim bubnjarskim rolama u režiji ‘starog, dobrog’ Nicka McBraina. Često previđena himna »Only the Good Die Young« predstavlja epski završetak albuma u najboljoj tradiciji Iron Maiden i s Dickinsonom u fenomenalnoj formi, dok se oba gitarista opet pošteno ‘raspucaju’, a ujedno sadrži i jedan od najboljih tekstova u njihovoj cijeloj karijeri, jer aplaudira žalosnoj, ali često istinitoj činjenici da pošteni ljudi uglavnom umiru mladi, dok nitkovi često dočekaju duboku starost, ako si naravno slučajno ne oduzmu život.
Progresivno usmjerena mojstorija »Seventh Son of a Seventh Son« predstavljala je finale epske trilogije albuma Iron Maiden, koju su započeli »Powerslave« i »Somewhere in Time«, te je po kvaliteti ravnopravan nasljednik obaju pobjedničkih prethodnika, dok klavijature pojedinim skladbama dodaju potpuno novu dimenziju. Postava Iron Maiden između 1983. i 1988. po pravici je i danas njihova najcjenjenija, a krajem osamdesetih doista su se nalazili na vrhuncu karijere. Takvu kvalitetu, kakvu su Iron Maiden stvarali kroz osamdesete, bilo je naravno iznimno teško zadržati, pa su nakon Smithova odlaska 1989., koji je bio logična posljedica toga što ostali članovi nisu željeli nastaviti dotadašnju ambicioznu zvučnu evoluciju, stvari u umjetničkom smislu neko vrijeme polako išle nizbrdo, iako ni u ‘teškim’ devedesetima, kad im je popularnost naglo kopnila u korist ‘brutalno-depresivnog’ metalskog/rock vala iz Amerike, nisu stvorili nijedan doista loš album (»The X Factor« iz 1995. čak je jedno od njihovih najviše previđenih ostvarenja).
Postava
Bruce Dickinson – vokal
Steve Harris – bas-gitara, bas-sintisajzer
Dave Murray – gitara
Adrian Smith – gitara, sintisajzer
Nicko McBrain – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Martin Birch
Popis skladbi
1. Moonchild (5:38)
2. Infinite Dreams (6:08)
3. Can I Play With Madness (3:30)
4. The Evil That Men Do (4:33)
5. Seventh Son of a Seventh Son (9:52)
6. The Prophecy (5:04)
7. The Clairvoyant (4:26)
8. Only the Good Die Young (4:40)
