Petar Janjatović – glavni zastupnik izdavačke kuće Dallas za Srbiju: Svaka priča je u principu v

RockLine: Kakva je općenito situacija u Srbiji kad je riječ o glazbi? Znamo da su izdavaštvo i diskografija u krizi, ploče se kopiraju s interneta, prodaja pada …
Petar: Mislim da se priča odvija otprilike slično kao i drugdje u svijetu. Naklade naravno padaju, klinci kupuju iPodove ili skidaju glazbu s interneta. S druge strane, čini se kao da nikad nije bilo toliko grupa, bendova. Ogroman je broj novih imena, nažalost većina ih utone kao neki komet. Dođu, naprave jednu ili dvije ploče i nestanu … Vjerojatno ih utjecaji pod kojima rade dovedu do toga da izgube energiju, volju. S druge strane, ja sam i dalje u nekim žirijima na natjecanjima mladih bendova, itd. Nevjerojatno je koliko su gotovo sve grupe uigrane. To je korak naprijed. Korak natrag je u tome što je autorska priča strašno oslabjela i toliko su plitki da, kad ih slušaš, odmah znaš koje grupe slušaju, što utječe na njih. Događa se da slušaš nastup nekog benda koji odsvira pet ili šest skladbi i od toga, osim što je dobro odsvirano, ne ostane ništa. Dakle, postoji golema kriza autorstva skladbi, odnosno pjesama. Kao što kaže Vasko iz grupe Eva Braun: “Njeno veličanstvo, pjesma”. Pjesma, skladba doista je ključni problem. I kad napraviš neki sažetak, recimo, koje su skladbe obilježile 2006. godinu, to su dva ili tri naslova i kraj. I opet, s druge strane … Prije nekoliko dana pojavila se u Beogradu kompilacija pod naslovom Mlada srpska scena (ili nešto slično) – Jutro bo spremenilo vse. Na njoj su bendovi koji su još nepoznati, neafirmirani i većina nije izdala još nijednu ploču. Ali tu je nekih četiri ili pet skladbi u pravom, iskonskom smislu riječi. Upravo grupa Pionir 10 iz Subotice, koji su napravili jednu od najboljih skladbi s te kompilacije, ima komad naslova “Da da da”, a u refrenu pjevaju “jutro će promijeniti sve”. Izuzetno je zanimljivo to da su Indexi prije mnogo godina imali hit “Jutro će promijeniti sve”. I kad ciljaš na Indexe, to je već heavy. Skladba je izuzetno fina, jednostavna. Po principu kako su se komadi stvarali nekad. Dobar refren, ugodna atmosfera, vrlo jednostavno. I pjesma se probila nevjerojatnom brzinom.

RockLine: Kako se srpska politika i kultura odnose prema takvim enciklopedijama i prema ljudima koji žele prikupiti neke informacije za povijest? Ima li tu kakve pomoći?
Petar: Ja od vlasti nikad ništa nisam tražio. Zamolio sam ih samo za jednu stvar, da me ne ometaju. Kad sam 2001. samostalno objavio izdanje “Yu rock enciklopedija”, ljudi iz Đinđićeva kruga vodili su Ministarstvo kulture i tada su donijeli neki akt da bi svaka izdavačka kuća trebala donijeti odluku da su knjige oslobođene poreza. Ja sam to napravio … Onda su na vlast došli moji i rekli da to ništa ne vrijedi, itd. Napisao sam da je izdano 3000 primjeraka, kao što je i bilo. Uobičajeno se u Srbiji izdaje po 500 komada. Oni su htjeli porez na to… (smijeh)
Onda, kad je u medijima bila priča oko toga, odgovor je bio otprilike takav: “Otkud Janjatoviću pravo da objavi knjigu koju zove enciklopedija … Zna se što su enciklopedije. Ovdje je riječ o nekoj znanosti, a ne o popularnoj kulturi.” Osoba koja je upisivala ta izdanja rekla je da bi, kad bi njezine knjige bile oporezovane, to značilo da je ona bogata … Dakle, da sam napisao da je izdano 500 komada, to nitko uopće ne bi ni primijetio. Onda sam si rekao ne, ništa nisam od vas tražio, ništa molio, samo me nemojte ometati. U sadašnjoj situaciji, budući da od države nisam htio ništa, ne ometa me ni sada. A kad govorimo o kulturnoj politici ove države, one države nekad … Dovoljan je primjer kad ti takozvana “narodnjačka vlada” (čitaj populistička) – Koštunica, Ilić i slični za tzv. srpsku novu godinu organiziraju besplatan koncert za narod, na kojem su svirali Riblja čorba i Ceca. Ako država stoji iza Svetlane Ražnjatović, onda mi ne treba više ništa objašnjavati.

RockLine: Je li netko pokušao napisati recimo Yu jazz ili Yu pop enciklopediju?
Petar: Ne da ja znam. Moj prijatelj Zoran Marjanović, koji je fanatični diskofil već otprilike 40 godina i koji je usput bio zaposlen kao stjuard, tako da je imao priliku donijeti ploče iz cijelog svijeta … On ima jednu od najboljih, najdetaljnijih zbirki ploča, kako stranih tako i jugoslavenskih. Već dugo radi nešto što bi se moglo nazvati katalogom. Omot ploče, svi važni podaci o svim pločama koje su ikad izašle odnosno bile objavljene u Jugoslaviji. Ne znam kad će to završiti, jer je to prilično nezahvalan posao …
Oko jazza – izašlo je nekoliko knjiga koje su esejističkijeg pristupa, ali nema neke standardne, abecedno uređene enciklopedije.

RockLine: Kako stoji stvar s obnovljenom “Enciklopedijom Yu rock glazbe”? Hoće li u budućnosti biti moguća samo na internetu?
Petar: Prije otprilike 15 dana izašlo je dopunjeno izdanje. Ali mislim da stvarno više nema potrebe da se svakih pet godina pojavljuje u obliku knjige, kad je elektronički odnosno internetski oblik toliko napredovao. Tako da mislim da ću u jednom trenutku, kad se naklada rasproda, to dopunjavati “up-to-date” na internetu. I tu je još mali problem, jer u Srbiji još nema mogućnosti da bih od toga mogao i živjeti.

RockLine: Kako dolaziš do ploča iz drugih bivših republika Jugoslavije?
Petar: Tu imam, prvo – stvarno dobru poziciju, jer sam predstavnik izdavačke kuće Dallas Records za Srbiju, drugo – imam jako puno prijatelja i kolega koji skupljaju i šalju mi materijal, i treće – jako puno putujem po prostorima bivše Jugoslavije. I sam skupljam i pritom nemam nikakvih problema. Postoji i nešto – upravo sam kod Foxa (direktor izdavačke kuće Dallas; op.a.) sad vidio da je na vinilu Front Rock prošle godine objavio nastupe Pankrta. Pa kako to nisam znao!?

RockLine: Hoćete li napisati još koju knjigu?
Petar: Ne znam. Previše sam u svemu, u nekim svakodnevnim obvezama, da bih razmišljao o tome. Često sam već najavljivao, a nemam pojma kad ću to realizirati. Volio bih dovršiti knjigu kratkih priča koju sam nekad pisao, i ponekad se vratim tome, a onda prođe i po godinu dana da ništa ne napišem … Želim da to izađe iz nekih nostalgičnih razloga. Ideja je da se ta priča, knjiga, zove “Potucanja”. Svaka priča je u principu vezana uz neko putovanje i uz neku erotiku: dakle Po-tucanje. Kad smo bili klinci, studenti, dosta smo se švrljali po Europi. I meni, kao i mojoj ekipi, događalo se svašta. Imam ogroman broj tih priča u glavi. Zato bih to htio složiti zajedno, jer mislim da bi ljudi moje generacije nešto takvo rado čitali. Mislim da bi i današnjoj mladeži to nešto značilo. Kao neka vrsta pregleda kasnih 70-ih i ranih 80-ih prošloga stoljeća.

RockLine: Što je za tebe, u glazbenom smislu, nešto što te najviše privuče kad čuješ nešto novo, pjesmu ili ploču? Znam da je to teško pitanje …
Petar: Istina je. U glazbenom smislu, kažeš? Nevjerojatno puno pažnje poklanjam tekstovima. Meni je tekst izuzetno važan u popularnoj glazbi, ako se tako može reći. U cijelom segmentu današnje scene. Studirao sam književnost, po struci sam novinar. Dakle, pisana riječ mi je važna. Stvarno mi je bitno da slušam tekst. Često sam već rekao da sam u školi učio ruski, a engleski sam naučio slušajući rock ‘n’ roll, jer me zanimalo o čemu ti ljudi pjevaju. Rječnik i slušanje ploča. Gramatički ne govorim baš dobro, jer sam samouk, ali imam fond riječi kojim su čak i Englezi iznenađeni kako poznajem neke riječi koje baš nisu previše u upotrebi – upravo zato što ih je netko upotrijebio u nekom stihu. Meni su ostale u sjećanju.
Pitaš, u glazbenom smislu. Ja ti govorim o tekstu. I neka mješavina teksta i glazbe mi je jako važna. To se ipak mora slijeti kako treba. Ako me pitaš što mi je najvažnije, čemu dajem prednost … To je teško reći. Zato što nekako ne mogu definirati glazbu. Ponovno se vraćam na “njeno veličanstvo, pjesmu”. Ako me nešto emotivno dotakne, to je pravo. Ali to su zaista neuhvatljive stvari. Znaš, stvaranje nije neka egzaktna znanost u kojoj bi poznavao formulu itd.
Kako sam stariji, sve mi više paše mirnija, mekša glazba. Kad se pojavila Norah Jones, uživao sam u tome i uživam još i danas. Bio sam potpuno oduševljen kad sam saznao da je prodala 40 milijuna ploča diljem svijeta. Tada sam shvatio da ima puno ušiju sličnih mojima. To su stvari koje mi jako prijaju.

RockLine: U Srbiju dolazi nekoliko velikih grupa iz inozemstva, prošle su godine bili recimo Toto. Ljudi ih jedva čekaju? Nakon toliko godina u kojima nije bilo ničega?
Petar: U principu sva ta velika imena, a zasigurno imena koja su dugo na sceni, imaju odličan odziv publike. Upravo zato što dugo ili nikad nisu svirala u Srbiji. Sad nas čekaju još Iron Maiden, ljeti Red Hot Chili Peppers i već tradicionalni Exit. Kad vidiš 30 – 40 tisuća ljudi koji slušaju The Cult ili Pet Shop Boys …
Kad govorimo o krizi izdavaštva i sl., to je samo pitanje promjene tehnologije. Publika je ostala, pa bih rekao čak i da raste. I dalje ima ljudi u 50-ima koji idu na koncerte te sve novih i novih generacija mladih. Rock ‘n’ roll zajednica živi i postoji. I naravno, postoji još jedna stvar – koncert ne možeš “piratizirati”. Ideš ili ne ideš. (smijeh)
Naravno da sam ponosan na te koncerte, jer smo već imali preko glave vožnji na koncerte u inozemstvo, na primjer u Budimpeštu. To maltretiranje cijelu noć. I kad ti više ni do čega nije, odeš na koncert, a već si umoran od svega … Jako je lijepo kad se koncerti događaju u tvojoj blizini. S druge strane, jako je dobro i zato što dolazi mladež iz cijele regije. I iz Bosne, Hrvatske, Slovenije, Makedonije. Tu negdje upoznaju što je istina, a ne ono što su im mediji sugerirali godinama i godinama. Civilizacijski to puno znači za današnju mladež.

RockLine: Super! Hvala za intervju. Uskoro ga objavljujemo i javljamo.

Autori (tekst + foto): Jernej Vene & Tanyisha