Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Camel
Izdavač: Camel Productions
Izlazak: 1996
Ocjena: 5/5
Camel su pod vodstvom neuništivog gitarista, pjevača i flautista Andyja Latimera i u trećem desetljeću svog postojanja ostali sinonim za sve najbolje u simfonijskom prog rocku. Opstali su kao jedna od rijetkih usamljenih skupina koje su oblikovale zlatno doba progresivnog rocka i koje su i u glazbeno potpuno promijenjenim vremenima i dalje zadržale (ili obnovile) svoj avanturistički duh te spontano stvarale što im je srce poželjelo. Nakon iznimno uspješnog povratka i izlaska odličnog konceptualnog albuma “Dust And Dreams” (1991.) Camel su proživljavali pravu renesansu svog zvuka, pa kad su pet godina kasnije izdali novi album, svi glazbeni sladokusci od njih su s pravom mogli očekivati da se neće zaustavljati i da će opet ići samo prema gore. “Harbour Of Tears” još je jedan primjer vanvremenskog remek-djela kakvo mogu stvoriti samo oni, u kojem meditativna atmosfera još jednom ima prednost pred golom tehničkom majstorijom pojedinih instrumentalista, koji su naravno unatoč tome opet na zavidnoj razini.
“Harbour Of Tears” je nakon “The Snow Goose” (1975.), “Nude” (1981.), “Stationary Traveller” (1984.) i “Dust And Dreams” (1991.) još jedan u nizu konceptualnih albuma koji tako nastavlja njihovu uspješnu tradiciju. Za razliku od prethodnih koncepata, ovaj put nije riječ o književnom predlošku, nego o povijesnoj činjenici. Inspiracija za koncept stigla je naime kad je Andy istraživao svoje irske korijene (album je posvetio sjećanju na svog oca) i razdoblje kad se krajem 19. stoljeća mnogo osiromašenih Iraca zbog gladi koju je izazvala krumpirova plijesan i diskriminacije od strane Engleza selilo u SAD, gdje su otišli trbuhom za kruhom. Time je neizravno počela i njihova dugogodišnja borba za neovisnost. To što Andy u sebi ima keltsku krv nije nikakvo iznenađenje za svakoga tko poznaje njihova prethodna djela, koja su mjestimice sadržavala poprilično keltskog patosa. Ipak, nijedan album nije bio tako duboko osoban i nabijen nekom tihom tugom koja je svojstvena irskoj folklornoj glazbi, čije glavne elemente Camel ovaj put odlično pretaču u svoj prepoznatljiv zvuk.
Taj je zvuk postao malo sofisticiraniji, što se može pripisati ponajprije sanjivim orkestralnim aranžmanima, koji su ovaj put čak bolji od onih s njihova ključnog remek-djela “The Snow Goose”. No, ono po čemu su uvijek bili najprepoznatljiviji i ovaj je put iznimna suptilnost koja struji ispod žica Andyjeve gitare, a on je, uz starog dobrog Davida Gilmoura (Pink Floyd), jedan od najvećih majstora slide gitare. Njihovi su stilovi doista vrlo slični, uz razliku da Gilmour mnogo više proizlazi iz bluesa, dok Latimer u svoj zvuk unosi više elemenata jazza. Ni na jednom dotadašnjem albumu skupine ta tehnika ne dolazi do tolikog izražaja kao upravo ovdje, gdje svjedočimo nekim od najljepših gitarskih pasaža koje je uopće moguće zamisliti. Valja spomenuti i dva nova člana, Mickeyja Simmondsa (ex-Fish) na klavijaturama i Johna Xepoleasa na bubnjevima, koji su dostojno zamijenili svoje prethodnike. S grupom ponovno surađuje i basist/pjevač David Patton (ex-The Alan Parsons Project). Album je više nego ikad nabijen izvanrednim patosom, nevjerojatnim emocijama i prosto puca od melankoličnih pasaža koje u trenu dočaravaju dramatične slike traumatičnih prekooceanskih putovanja te tako odlično hvataju duh jednog povijesnog razdoblja. Što je ta magija tako lijepo uspjela, treba zahvaliti majstorskoj kombinaciji tradicionalnih elemenata irskog folka, a time i autentičnog keltskog melosa, te njihove iznimno sofisticirane inačice simfonijskog proga, prožetog melodikom, ali punog (naizgled skrivenih) složenih aranžmana.
“Irish Air” otvara nježni ženski vokal gošće Mae McKenna, koja svojim pristupom pomalo podsjeća na Annie Haslam (Renaissance), nakon čega upada predivna keltska melodija na akustičnoj gitari i flauti. Slijedi instrumentalna repriza s dojmljivim upadom opsežnih orkestralnih aranžmana i odličnim Latimerovim pasažama na slide gitari, koje stvaraju nevjerojatnu melankoliju uz izvrsne upade flaute i udaraljki, a zajedno grade onu autentičnu keltsku atmosferu koja nas nosi do obala starog pristaništa, gdje brodovi krcati putnicima plove prema “obećanoj zemlji”. Naslovna skladba nabijena je iznimnom melankolijom koju isijava odličan Andyjev vokal, obogaćen ukusnim pratećim vokalnim harmonijama i prelijepim orkestralnim aranžmanima, u kojima su u prvom planu čelo i klavir. Najljepši dio dolazi s gurmanskim završnim solom na slide gitari. Kratki instrumental “Cobh”, koji nam pred očima crta malu irsku luku, pun je suptilnih orkestralnih aranžmana. Zvuk violina nosi nas u odličnu “Send Home The Slates”, gdje se na glavnom vokalu izmjenjuju Andy i dodatni basist David Patton. U trenutku kad se orkestralni aranžmani slijevaju s instrumentalnim pasažama nastaje iznimno dubok, gotovo produhovljen zvuk. Riječ je o uspješnom spajanju elemenata tradicionalnog irskog folka s klasicističkim pasažama, tipičnima za tradicionalni zvuk skupine, a rezultat je odlična atmosfera. Instrumental “Under The Moon” još je jedna prilika u kojoj Andy može pokazati svoj izniman gitaristički talent i zasjati iznimno lijepim i melodičnim solom. Vrhunac albuma po mom mišljenju stiže s fenomenalnim epom “Watching The Bobbins”, koji kroz nevjerojatne pasaže na slide gitari, emotivan vokal i duboke orkestralne aranžmane naprosto pršti energijom i epskom atmosferom. Andyjevi gitarski dijelovi pravi su melem za dušu i da gospodin Gilmour nije već stvarao nešto slično, označio bih ih čak kao nešto najbolje što sam dosad čuo ispod prstiju ikojeg gitarista. Posebno godi što se u ovoj skladbi može jasno razaznati svaki detalj: od solaža na slide gitari, usputnih zvukova wah-wah efekta, domišljatog basa i inteligentnih prijelaza na bubnjevima do svemirskog zvuka klavijatura. Zasigurno jedno od najboljih i najljepših djela u njihovoj dosadašnjoj karijeri. “Generations” je kratka simfonijska uvertira u sljedeću skladbu, odličnu “Eyes Of Ireland”, koja je nabijena iznimnom energijom. Latimer i ovaj put pjeva s izvanrednim žarom i koristi lijep motiv na akustičnoj gitari, uz koji idu sanjivi orkestralni aranžmani. Završava keltski obojenom pasažom na flauti. Djelo uz koje nije teško zamisliti zelene oči crvenokose ljepotice koja tužno stoji na molu i uzalud čeka da se iz “obećane zemlje” vrati njezin izabranik. “Running From Paradise”, koju otvaraju keltski obojeni dramatični orkestralni aranžmani te opsežne pasaže na flauti i električnoj gitari, pun je preokreta i po atmosferi je ujedno najveselije djelo na albumu. U drugoj minuti naime stiže predivna dionica na klaviru, nakon koje slijedi nagli preokret s duhovitim pasažama na flauti, klavijaturama i gitari, koje joj daju izrazito opuštajuću atmosferu. “End Of The Day” jednostavna je i smirena balada koja je zapravo uvertira u sljedeću skladbu. “Coming Of Age” još je jedan od vrhunaca i prava Camel klasika, magičan ep koji treba čuti da povjerujete kako grupa opet može nadmašiti samu sebe. Andy i ovaj put svoje plačne gitarske dionice na prekrasan način isprepliće oko dinamične ritam linije, začinjene vrhunskim pasažama na klavijaturama. Posebno je oduševljavajući opuštajući prijelaz u srednjem dijelu, koji sadrži sjajnu upotrebu flaute, klasicistički zvuk akustične gitare i moćne zvučne zavjese što djelo podižu još jedan stupanj više. Slijedi izmjena pasaža koje cijelo vrijeme stvaraju sanjivu atmosferu. U nastavku možemo uživati i u nekim tvrđe postavljenim gitarskim rifovima. Završna “The Hour Candle” ima klasicistički uvod na orkestralnim aranžmanima, nakon čega upada plačna slide gitara koja nam opet servira melodične i suptilne sole. Pri kraju u kompoziciju ponovno upada tradicionalni irski motiv. Svatko tko se bude žalio na dodatnih 14 minuta šuma morskih valova očito nije shvatio bit ovog meditativno usmjerenog albuma, koji je namijenjen ponajprije uzdizanju duha, a ne racionalističko-analitičkom slušanju. Jedna od glavnih vrlina albuma upravo je to što se iza melodičnih aranžmana i priličene pristupačnosti krije izuzetna složenost, u kojoj sa svakim slušanjem možemo otkriti nešto novo.
Svaki put kad slušam “Harbour Of Tears” porodi mi se pitanje kako ljudski um može stvoriti nešto tako lijepo, nešto tako divno i duh uzdižuće kao što je ovaj album, koji slušatelja uvijek odvodi kroz vrtlog nevjerojatnih osjećaja u kojima proživljava srž njegova koncepta kao da je i sam dio tog razdoblja. To je ono što mi u današnje vrijeme, kad smo navikli da se glazba u velikoj većini stvara samo još za novac i često služi za masovno zaglupljivanje emocionalno prazne mase, kao vrlina uvijek mnogo znači. Camel su još jednom pokazali koliko danas znače neovisna izdavačka kuća i slobodan pristup glazbenom stvaranju, jer “Harbour Of Tears” nije samo jedan od najboljih albuma u njihovoj povijesti, nego po mom skromnom mišljenju spada čak među najveća dostignuća progresivnog rocka 90-ih, koja mogu poslužiti budućim generacijama glazbenika kao školski primjer kako stvarati duboku, lijepu, melodičnu, dotjeranu, a ipak složenu glazbu bez ikakvog traga pretencioznosti, nepotrebnih pretjerivanja i tehničkog samopotvrđivanja. “Harbour Of Tears” konačan je dokaz da se izvorna magija skupine potpuno vratila. Predivnom kombinacijom tradicionalnih keltskih motiva i simfonijskog perfekcionizma Camel su stvorili još jedan iznimno dubok uradak. Uživajte stoga u remek-djelu koje će vam uvijek podići duh, provesti vas kroz katarzu i pobrinuti se da i sami proživite događaje i osjećaje nekih davnih, teških vremena i putovanja koje sami nikad niste doživjeli. Potpuna pobjeda širine duha nad uskim tehničkim načelima.
Postava
Andrew Latimer – vokal, gitara, flauta, klavijature, irska limena svirala
Colin Bass – bas gitara, prateći vokal
David Patton – bas gitara, prateći vokal
Mickey Simmonds – klavijature
John Xepoleas – bubnjevi
Mae Mckenna – a capella vokal
Neil Panton – oboa, sopran saksofon, harmonij
John Burton – francuski rog
Barry Phillips – čelo
Karen Bentley – violina
Anita Stoneham – violina
Produkcija
Andrew Latimer i Colin Bass
Popis skladbi
1. Irish Air (0:57)
2. Irish Air (instrumental Reprise) (1:57)
3. Harbour Of Tears (3:13)
4. Cobh (0:51)
5. Send Home The Slates (4:23)
6. Under The Moon (1:16)
7. Watching The Bobbins (7:14)
8. Generations (1:02)
9. Eyes Of Ireland (3:09)
10. Running From Paradise (5:21)
11. End Of The Day (2:29)
12. Coming Of Age (7:22)
13. The Hour Candle (A Song For My Father (23:00)
Trajanje albuma: 62:14
