Datum intervjua: 29.10.2007
Richie Kotzen, gitarski heroj, pjevač, autor brojnih skladbi, nekoć dio razvikane ekipe zločestih dečki Poison, nakon njih dio družine Mr. Big, danas proživljava pravi kreativni procvat. Manje od 11 punih mjeseci otkucalo je na kalendaru između 2006. i 2007., a on je izdao čak dva studijska albuma. Frajer se može pohvaliti bogatom zbirkom svojih samostalnih studijskih albuma i, što je najvažnije, izražavanjem prepoznatljivog zvuka koji je razvio i kojim je udahnuo dušu svom opsežnom glazbenom opusu, što se prelijeva kroz kolaže temeljene na naslijeđu bluesa, soula i R&B-ja, čiju erotiku mjestimice dozira poskočnim naletima rock glazbe. Richie je dakle rođeni pisac glazbe, ali prije svega gitarski heroj pronicljivo brzih prstiju, koji su mu priskrbili poštovanje i divljenje glazbenih masa.
Intervju smo Daniel i ja odradili u Bluesiana Rock Caffeu, danas već slavnom drugom domu naše RockLine ekipe, u mjestašcu Velden am Woerthersee (Vrba na Koruškoj) u Austriji. Vlasnica i lokalna promotorica falange snažnih sastava koji će joj do kraja ove godine dolaziti u goste, a većinom pripadaju korijenima bluesa, srdačna i uvijek iskričava gospođa Gudrun, i ovaj je put u stilu pravog domaćina brižno i iznimno toplo primila dvočlanu odpravu naše ekipe. Richie je za nas našao vremena nakon koncerta. Prošlo je 20 minuta od koncerta koji je bio vrlo dug, vruć i nabijen energijom, trajao je naime čvrsto preko dva sata. Kad nas je “tour menadžer” pozvao u prostorije “backstagea”, Richie se baš zabavljao pivom u ruci, a glava mu je još bila umotana u ručnik, dok smo sjeli pokraj njega. Slijedila je pravno-formalna uvertira i…
RockLine: Uživaš na turneji?
Richie: Uživam. Iza mene stoji odlična skupina.
RockLine: Nastupaš prvi put u Austriji? Kakvi su osjećaji na ovom kraju svijeta?
Richie: Da, prvi put sam ovdje. Super je, jako sam zadovoljan.
RockLine: Opet se intenzivno posvećuješ solo karijeri, dva solo albuma u razmaku manjem od godinu dana, dobro ti ide!
Richie: Znaš kako je sa mnom. Oduvijek sam bio samostalni glazbenik, oduvijek sam radio solo stvari. Još od 1989. radim stvari kao solo izvođač. Pa, osim toga je tu naravno ona famozna stara, stara priča. Eto, uključio sam se usput u skupine Poison, pa Mr. Big, ali u osnovi sam samostalni glazbenik. Vani imam 16 samostalnih studijskih albuma. To je istraživanje mojih vlastitih korijena, onoga što sam oduvijek bio, uvijek ću biti, što sam radio i uvijek ću raditi. Oduvijek sam bio tip čovjeka koji je pisao pjesme. I kod Poison. To je dio mene. Uživam u tome, jednostavno to volim. Nema ljepšeg od toga da zajedno s odličnim glazbenicima izađeš na pozornicu i oni sviraju tvoje pjesme, a ti uživaš promatrajući reakcije publike koja te prati tijekom nastupa.
RockLine: To zaista zvuči super. Trenutno si na turneji u sastavu udarnog trija (gitara/vokal, bas gitara, bubnjevi). Reci, gdje si naletio na ostala dva člana ekipe koji te prate na ovoj turneji, kako ste se “uštimali” zajedno?
Richie: Ovako ću ti reći. Dugo je trajalo dok nisam našao pravog basista, stvarno. S bubnjarom mi nikad nije problem, kad god ga tražim za suradnju, a što se tiče odgovarajućeg basista, to je prava noćna mora. Kad sam upoznao Johnnyja (Johnny Griparic, basist koji prati Richieja na aktualnoj turneji, op.p.) stvar je u trenu sjela na svoje mjesto (pucne prstima). Prije Patha Thorpeya isprobao sam četiri basista. Bili su kul, ali ipak nije kliknulo. S Patom imamo zajedničku povijest, svirali smo zajedno u Mr. Big, među nama postoje veze kao da smo članovi obitelji, odlično se osjećamo, sporazumijevamo. Kad postoje takve veze, onda i glazba dobije onaj pravi oblik koji ti daje pravi osjećaj autentičnosti, domaćeg ugođaja. S Patom sam kao s bratom. Odlično komuniciramo. Tako je i s glazbom. I ona se temelji na međusobnoj komunikaciji.
RockLine: Upravo si izdao novi studijski album, prije deset dana…
Richie: Da. 19. listopada.
Ustajem od stola, uzimam fotoaparat da ovjekovječim trenutke intervjua, a Daniel međutim pitanjima i dalje zabavlja sugovornika…
Richie (primijeti da ga želim fotografirati): Fuck,… Ooooh čekaj da skinem ručnik s glave… ne mogu biti ovakav pred fotoaparatom, bez imalo stila!!!
RockLine: Kako to da je tvoj novi album izašao pod dva različita naslova, za japansko i američko tržište?
Richie: (međutim si mrsi preznojenu frizuru i gladi kosu, kao pravi profesionalni glazbenik koji drži do svog renomea i izgleda, pa pitanju pristupa pomalo zbunjeno…): Da, u Sjevernoj Americi, zapravo u Sjevernoj i Južnoj Americi, nazvali smo ga “Go Faster”, iz jednostavnog razloga da se ljudi lakše poistovjete s njim, da masama na ovom kraju svijeta zvuči domaće, bliže. U Europi i Japanu zove se “Return Of The Mother Head’s Family Reunion”. Na izdanjima za oba tržišta materijal na njemu potpuno je isti.
RockLine: Koliko dobro mase poznaju tvoje ime, recimo kad usporediš Europu, Japan i SAD?
Richie: Trenutno je stanje izjednačeno. Prije nekoliko godina najviše sam uspjeha žanjo u Japanu. A nedavno se moje ime osjetno popularizirdo u Južnoj Americi. Jednostavno zbog velikih prednosti koje nudi internet, pri prijenosu i širenju informacija. Danas je tako da, kad ljudi izađu iz kuće, točno znaju što će kupiti u trgovini, koji album. U stara vremena bilo je tako da si jako teško došao do albuma kad si otišao u trgovinu, ako nisi za njega već prije znao da je vani. Sad su stvari lakše. Sve se nađe na internetu. Glazba se može skinuti s interneta (“download”). I ja to radim, ako mi se neka nova ploča sviđa. Pa zašto ne bih, kad su stvari dostupne…
RockLine: Kad je u tebi sazrjela želja da postaneš glazbenik, odnosno, kad si znao da ćeš krenuti ususret glazbenoj karijeri?
Richie: Oh stari,… već kao klinac sam to želio. To je u meni. Kad sam imao pet godina, otprilike. Pa kad sam bio mali i tako odrastao u obiteljskom krugu, važio sam za nekakvog dežurnog zabavljača u obitelji. Naravno, znali su me poticati da nisam ni znao kad su me nagovorili na razne gluposti, voljeli su se malo ismijavati na moj račun. Kad su roditelji uvidjeli da pokazujem talent, platili su mi satove klavira. S pet godina. Kad sam napunio sedam ili osam, počeo sam učiti svirati električnu gitaru. S dvanaest godina već sam imao lokalni glazbeni sastav. Dakle u životu nisam radio puno stvari, samo sam svirao glazbu.
RockLine: Kad si izdao svoj samostalni studijski prvijenac “Richie Kotzen”, bio si još jako mlad…
Richie: Istina. Već s petnaest sam na gitari bio sposoban raditi stvari koje stariji renomirani glazbenici tada nisu mogli ni s 45. Mogao sam svirati bilo što. Počelo je tako da su objavili članak o meni u nekom glazbenom časopisu, i to po preporuci izdavačke kuće Shrapnel Records, kad sam imao 17 godina. Tako se tada širio glas o mojem imenu. Tako su me iz Shrapnel Recordsa nazvali godinu poslije, kad sam navršio osamnaest, i tako sam za tu izdavačku kuću snimio svoju prvu solo ploču.
RockLine: A onda je uslijedio tvoj proboj s Poison. Kako vidiš taj trenutak svoje glazbene karijere?Richie: Hja, vjerojatno stvarno. Što se tiče moje rane karijere, definitivno. Poison su prodali 20 milijuna ploča prije nego što sam ja radio išta drugo osim što sam vrtio gumbe u studiju. Bilo je zanimljivo kad sam im se pridružio. Trebali su naime tipa u postavi koji će im pisati glazbu, komade. Jer prije mene je kod Poison C.C. (C.C. DeVille, gitarist Poisona kojeg je Richie zamijenio nakon dolaska u skupinu, op. p.) doprinosio većinu materijala, a Bret (Bret Michaels, pjevač skupine Poison, op. p.), bio je usmjeren više na pisanje tekstova, ali većinu materijala prije mog dolaska napisao je C.C. Onda sam došao ja. Okej, na audiciji sam svirao njihov materijal i sve sam zeznuo. Pojačalo mi je eksplodiralo u prostoriji u kojoj sam probao sa skupinom na audiciji. Onda su me pitali imam li nešto svog autorskog materijala i ponudio sam im dvije skladbe. Until You Suffer Some, koja se u izvorniku zvala Fire And Ice, i za njom još Stand. I svidjelo im se! Onda smo se sastali ponovno i odsvirali stvar još jednom zajedno i rekli su: “Okej, s nama si!” To je bila ta prijelomna točka moje karijere. Da se to tada nije dogodilo, najvjerojatnije me večeras ne bi bilo ovdje. Ionako nikad ne znaš, možda bi moje ime danas bilo čak i veće, jer u razdoblju kad sam se pridružio Poison, zvali su me iz izdavačke kuće Interscope Records na sklapanje novog ugovora za izdavanje nove solo studijske ploče.
RockLine: Večeras si ovdje u Bluesiani odsvirao skladbu Stand. Kako to da si je odlučio ubaciti u repertoar aktualne turneje?
Richie: Tu skladbu sam napisao prije nego što sam se priključio Poison. Znači mi jako puno, dio je mene, označava prekretnicu u mojoj karijeri. U mom životu Stand ima posebno mjesto, zato sam je odlučio izvoditi uživo i večeras. Pa, Bret je kod Poison malo prilagodio njezin tekst, ali to je bila njegova stvar, potpuno slobodna politika Poison. Ovaj put je sviram potpuno po svome, na način kako je napisana u svom izvorniku. I ljudi je vole kad je čuju uživo.
RockLine: Kako si prebrodio tranziciju, odnosno prijelaz iz rock skupine natrag na solo karijeru?
Richie: Bez problema, jer sam karijeru počeo kao samostalni glazbenik, pa mi je to bilo posve prirodno. Kad si čuo za moje ime prvi put? Ne kod Poison, nego u verziji solo umjetnika nakon što sam izdao svoj prvijenac “Richie Kotzen”, kod Shrapnel Recordsa. Znaš li časopis “Kerrang!”? Članak objavljen u njemu, koji se odnosio na recenziju moje prve ploče, bio je potpuno sranje. Izdao sam tri solo albuma, tek onda je uslijedio prelazak u skupinu. U koži solo umjetnika osjećam se iznimno ugodno, odlično se snalazim u tome.
RockLine: Vrlo zanimljivu obradu skladbe Shapes Of Things sastava Yardbirds prihvatio si se večeras na nastupu, ovdje u Bluesiani…
Richie: Znate Steviea Salasa? Stevie Salas je gitarist koji je stekao slavu nakon što je svirao kod Roda Stewarta,… okej, Stevie mi neće platiti jer mu radim reklamu u ovom intervjuu, he, he, he,…. pa kako god, Stevie je bio prvi kojeg sam upoznao nakon što sam se preselio u Los Angeles. Prošlo je nekoliko godina i kad sam se jednom nalazio u studiju tijekom snimanja studijskog albuma, slučajno je naišao Stevie i čuo da baš sviram tu skladbu, pa je rekao da je moram obavezno uključiti na album. Tako je izašla kao dodatna skladba samo za japansko tržište. I Stevie Salas svira na njoj bas gitaru. Da nije bilo njega, ne bih se toga prihvatio. On je rekao: “Pjevaš kao Rod Stewart, sviraš kao Jeff Beck, zato snimi tu pjesmu!” Tako se i dogodilo. Dakle, ja nisam rekao da sviram kao Jeff Beck, Stevie je, ha, ha, ha,..
RockLine: Bez obzira na to što se na solo izdanjima uvijek pojavljuješ u ulozi pjevača i gitarista, smeta li te ikad što te ljudi većinom poznaju kao gitarista?
Richie: Boli me briga za to. Jednostavno mi je svejedno kako razmišljaju. Čovjek ne može postojati da bi živio u brizi što ljudi misle o njemu. Ako bi želio uvijek razmišljati kako razmišljaju drugi, kako ćeš onda ikad znati što ti sam misliš? To je užasna stvar. Kad se ujutro probudiš, moraš se pitati: “Što želim raditi danas?” I ustrajati na tome da to ostvariš. Tako bi svatko trebao živjeti, barem ja tako živim, tako funkcioniram. Probudim se ujutro, ustanem, uhvati me da napišem skladbu, radim to. Onda moram po kćer u školu,… svejedno mi je što ljudi misle. Ako napravim nešto krivo, primjerice nekoga gurnem u neugodnu situaciju ili ga povrijedim, onda mi je teško i žao mi je. Tada mi, recimo, nije stalo što takva osoba misli o meni. Dok god se osjećam da sam na pravom putu u svom životu, boli me briga što ljudi misle o tome što radim. Zavist je, recimo, užasna stvar. Netko ima to, drugi hoće imati i to isto, onda treći počne govoriti o tome, razmišljaju kako će te zajebati, život s mislima na tim relacijama je strašan. Moraš živjeti s onim što imaš i ustrajati u onome što ti je namijenjeno. Počeo sam govoriti grubo kao “pećinski čovjek”, ali smatram da ima smisla. Čini li vam se smislenim što govorim?
RockLine: Apsolutno. Što nam možeš povjeriti o svojim glazbenim utjecajima i o glazbi koju najviše voliš?
Richie: Odrastao sam u Pennsylvaniji, u Americi, i to na istočnoj obali. U vrijeme dok sam odrastao, na tom sjeveroistočnom dijelu SAD-a na radiju se vrtjelo puno R & B-ja i soul glazbe. Recimo Hall and Oates, njihova skladba Sara Smile, ili Rich Girl (počinje pjevati stihove): “You’ re a rich girl, you’ve gone to far away, and you know it don’t matter anyway…...”, znate to? Pa to je od Hall And Oates. Ta skupina mi je bila kao Bog. Onda The Spinners, recimo pjesma I’ll Be Around (Richie ponovno pjeva): “Whenever you call me, I’ll be there, whenever you wan’t me, I’ll be there,…”. Dok sam odrastao, na sceni je bila vrlo jaka soul glazba, a svirali su isto tako rock i obje stvari miješali međusobno, soul i rock. I to spajanje soula i rocka me cijelo vrijeme uzbuđivalo i privlačilo. I kad sam bio mali, pokušavao sam oponašati izvođače koje sam slušao, htio sam pjevati kao The Spinners, probudio bih se ujutro, ustao i počeo pjevati njihove skladbe,… Kad sam imao nekoliko godina više i počeo učiti gitaru, impresionirao me Eddie Van Halen. Eddie je bio prvi gitarist kojeg sam čuo kako svira kad sam si rekao: “To je to! To hoću ja. Tako želim svirati!” Znaš što je najzanimljivije kad danas promatram mladež? Recimo, da sam ja danas, u ovom trenutku, klinac, nikad ne bih bio glazbenik, jer ljudi koji danas rade glazbu više nisu oni glazbenici iz vremena kad sam odrastao ja. Znate što time želim reći? Danas više nema Eddiea Van Halena, Randyja Rhoadsa i nema gitarista koji bi te impresionirali, u smislu da bi djelom pokazali nešto svoje. Da sam danas klinac, trudio bih se oponašati recimo Alana Iversona (košarkaš NBA, op.p.), igrao bih košarku, skejtao bih (“skateboard“). I onda ti tipovi s lancima oko vrata, ukrasima u zubima, ekstravagantnim frizurama i svim ostalim smećem dođu raditi glazbu i to je užasno. Danas su drugi dani. Ne znam kako je to kod vas, ali kako sam opisao, to možeš vidjeti kod nas u SAD-u. I zato sam stalno ovdje, u Europi.
RockLine: Kad slušam tvoju glazbu, čujem u njoj Hendrixa.
Richie: Zaista?!?!? Znaš što je zanimljivo. Nikad nisam sjedio za gramofonom i slušao Hendrixa. Volim ga, poznajem njegovu glazbu. Kod njega mi se sviđa sloboda. I ono što ja želim donijeti kroz glazbu koju pišem je sloboda. Želim biti slobodan. Ne želim ograničenja, lance i šablone, kalupe i unaprijed pripremljene recepte kojih bih se trebao držati. Kad se izražavam, želim izražavati sebe i kad sam sam sa sobom, nađem onu tišinu i čistoću u glavi, bez misli, i tada se prepustim i što se dogodi, dogodi se. Tada izlaze na vidjelo ideje i tada stvaram glazbu. Mislim da je to radio i Hendrix kad se pojavio na sceni. On je samo puštao da stvari teku. Danas većina ljudi samo računa kako će napraviti ovo i ono u glazbi i znaš što? Ono što je Hendrixa učinilo tako posebnim i zbog čega je tako snažno odudarao kad se pojavio na sceni, bilo je upravo to što se nije bavio kalkuliranjem kako će što kod njega zvučati, nego se prepuštao toku. Zato sebe ne bih nikad s nikim uspoređivao. Ali kad sviram, tada želim biti prazan i jasan u glavi. I kad recimo namjeravam odsvirati svoju glazbu na koncertu, ne razmišljam unaprijed kako ću što odsvirati i tako svaku skladbu odsviram uvijek drugačije. Večer za večerom, nastup za nastupom. Moje je mišljenje da bi glazba trebala biti takva, odnosno da bi se trebala razumijevati na taj način.
Usput dođe tour menadžer i nagovijesti da je službenih 15 minuta za intervju prošlo već davno.
Richie: Oh fuck,.. kome je stalo? Uživam u ovome, možemo razgovarati cijelu noć, baš me briga…
RockLine (praktički u istom trenutku nama ponestane vrpce u diktafonu, što znači da je prošlo točno 30 minuta. “Cap” škljocne u mašini, “pečeni” smo i svejedno moramo zaključiti razgovor, zato slijedi posljednje pitanje): Reci Richie, koji je tvoj sljedeći korak u glazbenoj karijeri?
Richie: Pojma nemam, stvarno ne znam i znaš što? Stvarno se time ne opterećujem. Kad dođe vrijeme za to, sigurno ću znati što hoću. Kad se ne opterećujem planiranjem unaprijed, jednostavno te do toga dovede situacija u kojoj se nađeš u danom trenutku. I tada ti ta situacija i priopći i znaš da je nastupilo pravo vrijeme za akciju. Tada i pronađeš i spoznaš način kako se akcije prihvatiti.
RockLine: Richie, stvarno hvala za tvoje dragocjeno vrijeme, čini mi se da smo imali zaista odličnu raspravu, želimo ti i dalje puno užitaka na turneji i prije svega da ti sve sretno ispadne.
Richie: Hvala i vama, bilo mi je veselje čavrljati s vama.
Galerija slika
