Autor: Rok Klemše
Mjesto: Palassport, Padova, Italija
Datum koncerta: 29.10.2007
Broj posjetitelja: 5000
Brojni koncertni posjeti u listopadu za mene su vrhunac doživjeli na samom kraju mjeseca koncertom Dream Theater i Symphony X u Padovi. Za prijevoz se opet pobrinuo dobri stari Tadej sa svojim Koncerti.net i već smo bili na putu prema Padovi. Put koji je mogao proći mirno i brzo, nažalost nije prošao baš tako mirno. Slabi mjehuri metalaca naravno su značili nepredviđene stanke, pred Venecijom nas je dočekala kolona koja se vukla sve do Padove, a povrh svega malo je falilo do tragedije. Potpuno pijana (a vjerojatno i nešto više) metalka, koja je išla na živce autobusu, samo nekoliko metara pred dvoranom, dok smo zapeli usred gužve, vozaču je sijedila kosu cendranjem za zahodom, tako da ju je on na kraju ipak pustio da obavi nuždu usred ceste. I gospođica se naravno ugura pod 300-tonski šleper koji je bio tik pred tim da krene. Samo trijeznoj i brzoj reakciji vozača, vodičke i nekih putnika treba zahvaliti što je ostala živa! Zbog takvih primitivizama mi metalci jesmo i nažalost uvijek ćemo biti na lošem glasu. Hvala bogu, pred nama je bio odličan koncert.
Iako sam Symphony X ove godine već dvaput vidio, svoj treći posjet njihovom špilu čekao sam s istim nestrpljenjem kao i prvi put. Na to te dovede već razgovor s jednako fanatičnim zaljubljenikom i slušanje odabranih komada na putu prema Padovi, a kad se ugase svjetla i iz zvučnika zagrmi megalomanski intro Oculus ex Inferni, kočnice popuste. Stvarno sam sretan što sam Symphony X gledao prije desetak dana na njihovom samostalnom, headlinerskom koncertu u Beču, gdje su imali na raspolaganju dobrih sat i pol i tako odsvirali i fantastični EP The Odyssey, a ovaj put su kao predgrupa za Dream Theater imali samo 40 minuta. No bolje vrabac u ruci nego golub na grani, govorili su stari, zar ne? Dečki iz New Jerseya tako su ekspresno projurili kroz izgubljeni raj s komadima Set the World on Fire (The Lie of Lies), Domination, The Serpent’s Kiss i Paradise Lost. To su komadi koji su od izlaska albuma Paradise Lost na setlisti baš svaki put, a uživo zvuče tako nadnaravno dobro da uz njihove refrene uvijek iznova urlam kao životinja. Khem… Američka petorka uživo uvijek da sve od sebe, u prvom planu je naravno uvijek odlični Russel Allen, koji nevjerojatnim vokalom nadmašuje mnoge vokaliste. Allen je fenomenalan i u srednjim registrima i u agresivnom, već gotovo thrasherskom vokalu, kao i u falsetnim visinama kod kojih mikrofon može biti udaljen i metar, a on ti svejedno para bubnjiće. Instrumentalno su Symphony X potpuni perfekcionisti, sve su oči naravno uprte u jednog od najboljih metal gitarista, Michaela Romea, koji uživo jednom gitarom pokrije prostor trojice! Tu je naravno i odlični klavijaturist Mike Pinella i ubojita ritam sekcija sa zabavnim mušketirom Mikeom Lepondom na čelu. Od Symphony X uživo ne treba očekivati ništa drugo nego najvišu moguću kvalitetu, a veliku grdnju zaslužuje njihov nesposobni tonski “majstor”, koji je gumbe na mikseti okretao kako mu se činilo, a onda pola seta Symphony X buljio kao tele u nova vrata. Srećom je priskočio u pomoć tonac Dream Theater, koji je zvuk doveo barem na zadovoljavajuću razinu s nešto tišim basovima, glasnijom gitarom i vokalom.
Symphony X setlista:
1. Set the World on Fire (The Lie of Lies)
2. Domination
3. The Serpent’s Kiss
4. Paradise Lost
5. Inferno (Unleash the Fire)
6. Sea of Lies
7. Of Sins and Shadows
Nakon dvadesetominutne stanke počelo je. Dvorana se zamračila i na platnu iznad pozornice odvrtjele su se naslovnice svih DT albuma i klipovi iz pojedinih razdoblja, koje su pratili kratki glazbeni isječci pojedinih komada. A onda dvorana eksplodira u ekstazi kad na pozornicu umarširaju legendarni američki petorac i, vrlo prikladno, svoja dva sata otvore kultnom Straussovom Also Sprach Zaratustra, koje se naravno najbolje sjećamo iz Kubrickovog remek-djela 2001: A Space Odyssey. Bez slatkih riječi, dečki su bez zaustavljanja upalili motor i odmah na samom početku prebacili u petu brzinu koncertnim rušiteljem, gotovo thrasherskom Constant Motion s najnovijeg izdanja američkog kvinteta, Systematic Chaos. Dream Theater se po starom kontinentu potucaju već dobar mjesec dana, što im se na pozornici itekako osjeti. Ovo mi je bio treći Dream Theater koncert i tako uigrane dečke u mojim očima još nisam vidio, a njihova instrumentalna virtuoznost je naravno već poslovična. Kratki pozdrav pjevača Jamesa LaBrieja talijanskoj publici, koja je dvoranu napunila do zadnjeg kutka, nekih 5000 glava stislo se u Palaču sporta, i već smo dočekali osjećaj već viđenog uz odličnu Strange Déjà vu s konceptualnog remek-djela Metropolis Pt. 2: Scenes From a Memory. Dreami su se odlučili za potpuno osvježenje setliste, čiji je veći dio naravno otpao na predstavljanje odlične nove ploče, a preostali dio su na veliko (i ugodno) iznenađenje popunili rijetko slušanim, gotovo opskurnim komadima. U tom maniru uslijedila je desetominutna Blind Faith sa Six Degrees of Inner Turbulence, ti i slični komadi su od inače prilično vrućekrvne talijanske publike doživjeli hladniji odziv, ali pravo je uživanje bilo čuti stvari koje inače zbog neke već pomalo prežvakane Pull Me Under ne doživljavamo baš često. The Dark Eternal Night bio je za mene jedan od vrhunaca koncerta, jer je to jedan od boljih komada s nove ploče, koji je s Petruccijevim tekstom o čudovištu za Dreame prilično netipična tema. Pravo iznenađenje pripremili su s animacijom na platnu koja je pratila komad, u kojoj se Dream Theater pretvore u sanjsku momčad superjunaka N.A.D.S. (North American Dream Squad). Jordan The Wizard u liku čarobnjaka u stilu Gandalfa s prstima oštrim kao škare, Petrucci s vatrenom gitarom, James i Myung s nadzvučnim napadima i Portnoy sa smrtonosnom pljuvačkom čudovište na kraju naravno poraze i slave slatku pobjedu. Lijep, zabavan dodatak koji Dreame čini još pristupačnijima i prikazuje ih u zafrkantskijem svjetlu. I dečkima se na pozornici vidjelo da uživaju kao već dugo ne, Portnoy se zabavljao s boksačkim vrećama koje je imao postavljene kar na bubnjevima, Petruccija je tijekom solaža zadirkivao masturbacijskim pokretima, a Rudessu se na klavijaturama pridružio simbol nove ploče, mrav. Oni su si mravinjak izgradili kar na pozornici. A onda još jedno iznenađenje, prekrasna balada s klasika Images & Words, Another Day. LaBrie je te večeri stvarno blistao, tako dobro nije pjevao već poprilično dugo, bez problema se popeo i u najviše falsetne visine, što mu je inače uzrokovalo najviše muke. Zatim Scarred s ploče Awake i Forsaken s novog albuma, u čiji se uvod Petrucci čak dvaput zabunio. Neeee, Petrucci nije bog! Pa I Walk Beside You s Octavarium, a onda epsko, gotovo polusatno putovanje s oba dijela In the Presence of Enemies, koje uživo, kao i sve ostale nove komade, zvuči fenomenalno. I redovnog dijela bilo je gotovo. No Dreami su nam naravno namijenili još i bis u obliku petnaestominutnog medleya sa zanimljivim izborom komada, iz naftalina su izvukli čak i Trial of Tears s ploče Falling Into Infinity, pomiješali ga s Finally Free, Learning to Live, In the Name of God te Octavarium, i oprostili se od nas nakon dva puna sata.
Dream Theater setlista:
1. Intro
2. Constant Motion
3. Strange Déjà vu
4. Blind Faith
5. The Dark Eternal Night
6. Another Day
7. Scarred
8. Forsaken
9. I Walk Beside You
10. In the Presence of Enemies Part I & II
—.—.—.—
11. Medley: Trial of Tears/Finally Free/Learning to Live/In the Name of God/Octavarium
Meni osobno ovo je bio najbolji Dream Theater koncert koji sam ikad vidio, dečki su na vrhuncu, obnovljeni svježom energijom, i tako dobro na pozornici još nisu izgledali, ma koliko to bilo teško povjerovati. Klanjam se toncu koji je ozvučenje doveo na najvišu kvalitetnu razinu, što u neakustičnoj, košarkaškoj dvorani nije nimalo lak posao. Veliku grdnju pak opet zaslužuje talijanska organizacija. Potpuno ignorantski odnos prema novinarima, svinjski skupo pivo, loša sigurnost, a da ne spominjem to da makaroni još uvijek nisu naučili ni riječi engleskog. Ah, što sve moramo otrpjeti da bismo vidjeli svoje junake. No uz ovako dobar koncert i sve ostalo izblijedi. Do sljedećeg puta!
Fotografije: Jani Lah
Tekst: Rok Klemše
Galerija slika
