Siddharta – povratak velikih, u velikom stilu (2011)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 13. listopada 2026.

Autor: Sandi Sadar Šoba
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Ljubljana / park Navje / Slovenija
Datum intervjua: 18.05.2011

Siddharta! Već samo ime budi snažne emocije u glavama slovenskih ljubitelja rocka. Dečki se sredinom ove godine vraćaju na scenu u velikom stilu. Sredinom lipnja na novom stadionu u Ljubljani pripremaju pravu koncertnu poslasticu. Na tom nastupu izvest će premijerno u cijelosti novi album i istovremeno ga snimiti za planirano izdanje ove jeseni. Povodom tog velikog događaja sreli smo se u ugodnom ambijentu parka u ljubljanskim Navjama s gitaristom grupe Primožem B-jem i basistom Janijem H-jem, s kojima smo se osvrnuli na Siddhartin put od samih početaka do danas, kao i na očekivanja vezana uz novi mejnik za grupu, koji će ovjekovječiti nastup grupe na stadionu u ljubljanskim Stožicama, dana 18.06.2011.

RockLine: Najprije vas oboje lijepo pozdravljamo. Osam godina nakon velikog koncertnog spektakla na bežigrajskom stadionu najavljuje se velika koncertna poslastica koju pripremate u Sloveniji. Najavljuje se povratak u velikom stilu. Što ćete sve predstaviti našoj publici?

Primož B.: Prije svega, na koncertu ćemo u cijelosti i premijerno izvesti našu novu ploču te je istovremeno i snimiti. Osim tog novog materijala, kojeg je deset do dvanaest skladbi, u tri sata ćemo izvesti i “best of” našeg željeznog repertoara. Tim, takozvanim “ponarodjelim” skladbama, popunit ćemo ostatak minutaže. Riječ je o dobra tri sata stadionskog rock n’ rolla, ovaj put u Stožicama, na novom stadionu. Takvi se događaji kod nas ne događaju baš često, zato je za nas ovaj događaj utoliko privlačniji, a i želja da se na taj način predstavimo slovenskoj publici utoliko je veća.

RockLine: Pretpostavljam da će događaj biti popraćen i potkrijepljen dodatnim umjetničkim dojmom. Pripremate li u vezi s tim kakva posebna iznenađenja?

Jani H.: Prije svega, riječ je o predstavljanju grupe. To je bit. Tako da, za razliku od Bežigrada, nećemo uključivati orkestar. U prvi plan stavit ćemo rock n’ roll, postavu će možda popratiti samo dodatni udaraljkaš i možda prateći vokal. Upravo ovih dana u našem taboru teku pogađanja oko toga. Što se tiče posebnih gostiju, svoje sudjelovanje su u 90% slučajeva već potvrdili Laibach i, kako stvari stoje, vaš će medij to prvi saznati, Josipa Lisac. Naravno, ne bih htio davati prijevremena obećanja, jer se u zadnji čas može nešto zakomplicirati, a na to nemaš utjecaja, no okvirno možemo očekivati režiju u tom stilu. No, to još nije završeno. Možemo nešto promijeniti, nešto dodati, nešto oduzeti.

RockLine: Koju brojku posjetitelja očekujete na stadionu u Stožicama?

Primož B.: Rekord od 30.000 ljudi s Bežigrada ne idemo obarati. Kapacitet sa svim otvorenim tribinama je 23.000 ljudi. S obzirom na to da je parter na raspolaganju, to jest travnjak, tribine se prazne jer će većina zauzeti prostor na travnjaku. Osobno očekujem 15.000 do 19.000 ljudi.

RockLine: Kako se pripremate kao pojedinci i grupa za tako mamutski spektakl?

Jani H.: Jedna od najvažnijih priprema za ovaj događaj dogodila se prije par tjedana u Los Angelesu, kad smo otišli do kraja napisati i snimiti demo snimke ili recimo skice za nove komade koje ćemo sada snimiti. Najteži dio je dakle iza nas. Sada sve to treba dovesti do neke točke da će svi ti komadi, ti novi komadi, koji su još uvijek u fazi brušenja, biti prvi put odsvirani uživo, pred tako brojnom masom. To nam je najprivlačnije. S jedne strane znaš da se pri njihovoj izvedbi ne smiješ pogriješiti, s druge strane, ako već pogriješiš, pa pogriješiš, i taj će trenutak biti ulovljen na snimateljsku vrpcu. Pritom se oslobađa velika količina adrenalina, zato su i pretpripreme za ovaj događaj intenzivnije nego da je riječ o nekom običnom koncertu.

RockLine: Na vašoj web stranici već je dostupna za slušanje skladba Sam. U kojoj mjeri ta skladba nagovješćuje cjelokupnu glazbenu sliku novog albuma?

Primož B.: Skladba Sam već je sedma ili šesta pjesma koja je dostupna za slušanje na našoj stranici. Dopusti da novi materijal podijelim na dva dijela. Prvi dio obuhvaća rad u Ljubljani, a drugi ono što je nastajalo u Los Angelesu. Skladba Sam konkretno je nastajala u Los Angelesu i jedna je od dvije ili tri skladbe sporijeg tempa na novoj ploči. Ostale skladbe su za nas karakterističnije, rockerski brže, udarnije. Zvuk kojem težimo, odnosno koji smo imali u glavama dok smo pisali pjesme i aranžmane za novi album, a i tekstove, jest sam stadion. Što je ono što te inspirira u okruženju kao što je stadion. Dakle, album snažnih ritmova i snažnih stadionskih napjeva. Ovaj put ne ide se za konceptualnim albumom u smislu “Sage”, nego će to biti ploča koja će biti više “velika”, ako se tako smijem izraziti, još otvorenija i u konačnici pozitivnija. U tekstovima smo se oslonili na radost življenja. Oni opisuju stvari koje u životu najradije radimo. I kao grupa smo se u tom vremenu dodatno povezali i narasli.

RockLine: Što je po vama sve donijela Siddharti suradnja s Rossom Robinsonom, koja je ta dodatna vrijednost koju je Ross donio Siddharti i u kojem se smjeru grupa posljedično umjetnički okrenula?

Jani H.: Kad smo počeli raditi s Rossom, prva stvar koja je otpala bio je “klik”. “Klik” se danas često koristi u studijima pri snimanju. Prva primjedba nad kojom sam bio fasciniran bila je da Ross obožava njihanja i padove u tempu. I kad slušaš stare ploče, zapravo ti se sviđa kad netko negdje pretekne, netko negdje zaostane, netko negdje fulа, dogodi se akord kojem nitko ne zna pravo ime, pa svi onda traže njegovo ime i slično…. Na taj je način Ross oplemenio našu glazbu. Prije nas je cijelo vrijeme držao blagi njemački uzorak. Vrlo precizan. Iz tog preciznog benda postali smo više takav “jeu de vivre” bend, ne u šaljivom smislu. Odjednom se počelo više događati. I interakcije među nama su se promijenile. Nije više sve tako predvidljivo. I to se prenijelo i na koncerte. Netko na primjer tijekom koncerta “odluta” na svoju stranu, pa ga drugi isprati, ili ne. Tome mi više ne kažemo “pogreška”, nego činjenica. Na taj smo se način svi počeli više otvarati, svi članovi grupe. To nam je pokazao Ross svojim načinom razmišljanja o životu, kojem slijedi i rad u studiju. Kad se pogledaš u ogledalo, vidiš u njemu klinca koji u garaži ima izuzetnu volju promijeniti svijet dok stvara svoju glazbu. Ponekad naime izgubiš osnovni smisao, stvari počneš obavljati previše sustavno. A to nije glazba. Glazba je: “Pej’mo!” Glazba je “flow”!

RockLine: Je li još netko od tih velikih producenata u rock glazbi s kojim biste u budućnosti željeli isprobati svoje glazbene obzore?

Primož B.: Primjerice rad Ricka Rubina nije nešto što bi po mom mišljenju Siddharti najviše odgovaralo. On ne postaje član grupe. Bob Rock je puno više uglađen u smislu ideja i produkcije, ostavlja neki pečat duše na proizvodima. Ross je pak drzak, Ross postaje član grupe i izuzetno je inspirativan. Možda bi nam odgovarao neki Brian Eno.

Jani H.: Da. Zanimljiva opcija. Da sam ikad imao mogućnost sam birati s kim bih surađivao od tih svjetskih heroja produkcije koji kroje neki glazbeni ukus, to bi bio Daniel Lanois. Tog producenta pratim. Što god napravi, sviđa mi se. Njegov sam fan. Njegov solo prvijenac iz 1989. “Acadie” i onda stvari koje je radio s Peterom Gabrielom, pa u devedesetima… no u novije vrijeme me fascinira i svojom novom grupom koja se zove Black Dub. Odlična glazba i kvalitetno organski producirani zvuk. Tu je i čovjek po imenu Nigel Goodrich, koji je napravio izvanredne stvari, od Radiohead, Becka, čak i Paulu McCartneyju jednu ploču. To su ljudi od kojih bih se uz Rossa Robinsona rado naučio još štošta zanimljivo. No, to je za nas u ovom okruženju financijski nažalost teško dostižno.

RockLine: Nakon “Nord” za Siddharto je počelo koketiranje s inozemstvom. Kakav je cjelokupni osjećaj općeg prihvaćanja u inozemstvu od 2003. do danas? Kako strana publika prihvaća Siddharto i zvuk Siddharte?

Primož B.: Činjenica je da nam inozemstvo ostaje još uvijek zagonetka. To je istina pred kojom ne zatvaramo oči. Riječ je o začaranom krugu. Da bi bio prepoznatljiv u inozemstvu, moraš biti tamo prisutan. Ako nemaš ploču, ne možeš biti prisutan, makar si tamo. Riječ je o nekom ciklusu. To zahtijeva i neki financijski input, kojeg kao grupa delegiramo iz vlastitih izvora. Ta su financijska sredstva apsolutno ograničena. S druge strane, “feedback” od ljudi je zapravo dobar. Kao što se na početku za nas događalo u Sloveniji, bilo je i događanje dinamično i u inozemstvu. To nam omogućuje splet, društvena mreža, i odzivi su vrlo pozitivni. Što se tiče same industrije, ona je jako razvrstana u ladice, od čega Siddharta odstupa. Nas se ne da strpati u ladicu. S “Rh-” smo izdali ploču kod izdavača Ministry of Sound. Bio je poznat kao izdavač koji u prvom redu podupire elektroniku. Tako im je s nekim rock proizvodom bilo teže prodrijeti do medija koji to pokrivaju. Činjenica je da smo u tom razdoblju imali premalo koncerata u inozemstvu, bili tamo premalo autentični. Inače, dobivamo odzive iz inozemstva i potvrde o dolasku na stadion i iz inozemstva. Trenutačni fokus je dakle usmjeren za nas na koncert na stadionu u Stožicama. Od 18.06.2011. nadalje vidjet ćemo kakvi će se pomaci dogoditi i u inozemstvu u vezi s našim novim izdanjem i aktivnostima.

RockLine: Kakav je vaš pogled na doba downloada i “torrenata”, kad vas kao vlasnike vaše glazbe razvlašćuju autorstva i postajete sredstvo, neko dobro koje se slobodno prosljeđuje slušateljima?

Jani H.: To su stvari koje su bile neizbježne. Daš čovjeku vatru, pa ti prvi skuha večeru, a drugi će ti njome zapaliti kuću. Internetski download je dobro desetkovao glazbenu industriju, kojoj je to bilo potrebno da se probudi i prodrma. Svi smo oduvijek urlali protiv izdavačkih kuća kako nas iskorištavaju. Pojava internetskog “downloada” zasigurno nije bez smisla. Ima svoju svrhu. Ta je situacija dovela do toga da je danas važnije što grupa predstavlja “uživo”, što iskrca “uživo”. Drugo je svijest ljudi. Još uvijek postoje države koje više podupiru kupovanje glazbe nego drugdje, gdje vlada totalni kaos. Do neke se mjere pokušavamo prilagođavati tim stvarima. Za naš prostor pokušavamo stvoriti neku vrijednost viška koja ljudima predstavlja dodatnu vrijednost i time nadići ta raskrižja koja je stvorio internetski download. Ako na policu staviš samo CD, tamo će ostati dok ga nakon nekoliko godina zaprašenog ne pospremaju s police trgovci. Ako tom CD-u dodaš još nešto uz njega, to će možda nekom glazbenom entuzijasti predstavljati nešto više od same vrijednosti jednog klika na internetu. To je naša filozofija kojoj kao grupa slijedimo. Za sebe osobno mogu reći da još uvijek mjesečno kupim pet ili šest CD-ova i dok god to bude dostupno, to ću raditi. Dio sam toga, ostat ću dio toga i neću, dakle, pljuvati u vlastitu zdjelu.

RockLine: U oblikovanju vaših proizvoda, počevši od transfuzijske vrećice na albumu “Rh-“, pa do nevjerojatnog oblikovanja ambalaže albuma “Saga”, uvijek ste bili korak ispred ostalih grupa u Sloveniji. Je li na polju estetizacije ostalo još štogod neiskorišteno što bi možda vrijedilo uključiti u budućnosti?

Primož B.: Albumi će nam uvijek biti glavna stvar. Naravno, uz njih idu i svi izdani singlovi, no album je glavni nositelj naše glazbe. Oblikovanje, video spotovi dolaze nam u glavu kasnije. Glazba je na prvom mjestu. Zatim se počnu rađati ideje i za vizuale. Ako pogledam retrospektivno, svaka je ploča predstavljala i neki vizualni višak, koji je posljedica događaja koji ga inspirira. “RH – ” je imao tu krvavu priču koja je inspirirala njegov vizual, a tome je slijedila adaptacija te priče i na pojedine singlove. I “Saga”, kao konceptualni album, sama je po sebi tražila posebnu vizualizaciju. Sukladno tome smo i albumu postavili višu cijenu. Onima koji će album htjeti imati, svejedno će biti hoće li odbrojiti 10,00€ ili 15,00€, uz sve one koji albume uzimaju besplatno s interneta. Za sebe osobno, kao veliki obožavatelj Metallice mogu reći da moram imati baš sve njihove albume. I posebna izdanja. Kad su izdali onaj poseban “Death Magnetic” kovčeg, odmah sam ga nabavio i platio bih i 100,00€ za njega, da je trebalo. Ne mogu pak ništa najaviti za idući Siddhartin proizvod, koji će nastati na stadionu. Hoće li biti samo ploča, ili i DVD… kako će sve skupa izgledati. Službeno izdanje slijedit će u jesen, a koketiramo s 3D izgledom.

RockLine: Kako ti, Primože, kroz retrospektivu vidiš studijski put Siddharte od albuma “Id” nadalje. Sam razvoj, umjetničko sazrijevanje…

Primož B.: Vrijeme u studiju izuzetno brzo teče, jednostavno zato što u studiju radimo stvari koje svi u grupi najviše volimo i najradije radimo. U razdoblju “Ida” bacili smo se u nešto potpuno nepoznato, nitko među nama nije imao studijskog iskustva. Teško smo si sve mogli predočiti. Veliki kolutovi, velike mašine, Acov studio Tivoli. Sve nam je tada bilo potpuno egzotično. Tada još nije bilo računala tako usavršenih da bi omogućavala snimanje kod kuće. “Id” smo snimili tako da smo sami skupili novac, nešto su nam donirali znanci, prijatelji, saveznici, Tivoli nam je ponudio “dobru cijenu”, puno smo radili s Dejanom Radičevićem, koji je tada bio pomoćnik Acu Razborniku. Sjećam se da se ta godina 1998. poprilično otegla, pa do 1999., kad je album napokon izašao. Kod “Norda” smo već bili korak više. Imali smo svoju izdavačku kuću. Iza sebe smo već imali određeni uspjeh na tržištu, lakše i sigurnije se ulagalo u grupu, raspon suradnika se proširio, pridružio nam se Jani. Više smo znali o svemu. U razdoblju albuma “Rh-” već smo se bavili detaljima, finesama. S “Petroleo” smo pokušali biti drzni, što nam baš nije uspjelo, no tu smo drskost uspješno ostvarili albumom “Saga”, u smislu da smo uživali, usudili smo se biti neopterećeni, pustili smo glazbi da nas vodi kamo nas vodi. Bili smo neopterećeni time što će tko misliti o albumu, jer dok se glazba nama sviđa, to je dobra glazba. Novi projekt je potpuno stadionska stvar, odmak je od studija i novi izazov. Tu imaš jednu mogućnost. Kako odsviraš, tako se snimi. Okej. Dan prije ćemo imati generalku, za svaki slučaj. No prava energija bit će događaj 18.06.2011. na stadionu u Stožicama i tu energiju ćemo pokušati uloviti. Za to se pripremamo od siječnja 2011. nadalje.

RockLine: Jani. Deset godina je prošlo od tvog pridruživanja Siddharti. Kako si se ti suočavao s razdobljem postupnog ulaska u Siddharto i zatim daljnje integracije u grupu?

Jani H.: Zapravo, kad spominješ tih deset godina koje su prošle. Prije toga se uopće nismo poznavali. Putovi su nam se doduše prekrižili na jednom ili dva koncerta. Tada sam svirao kod Magnifica, sudarili smo se jedni s drugima, ali ni “Bok” nismo rekli. Peter Penko ili Žare Pak, jedan od njih me tada nazvao da dođem snimiti baso liniju za par komada kao gost. Dobio sam dobar osjećaj. To je tada za mene bio mlad bend, ambiciozan bend, koji sve radi sam. Rekao sam si: “Zašto da ne?” I sam sam tada bio na raskrižju. Za mene se tada zaključivao jedan dio glazbene priče, stvorio sam i svoju grupu The Elevators, još nisam točno znao kamo će me glazbeni put voditi dalje. Kad sam radio s dečkima u studiju, činila mi se ta vibracija i odnosi u grupi, način na koji grupa radi vrlo zanimljivima. Bio sam navikao da je u grupi obično jedan dirigent. Ovdje su se pak svi bavili svakim pitanjem. Svi zajedno. Vrlo zauzeto. To je na mene ostavilo snažan dojam. Pa ionako već prije, kad se s albumom “Id” stvorio bum i poplava vrtnje Siddhartinih skladbi na radijima od Pot v X do Lunanai. Već sam tada doživljavao grupu kao nešto svježe, nešto novo. Nikad pak nisam ni pomislio da ću slučajno ikad svirati s njima. Nakon “Norda” pojavljivala su se pitanja hoće li dotadašnji basist Primož ostati u grupi ili ne. Pa su me pitali bih li im pomogao neko određeno vrijeme par mjeseci u razdoblju dok oni ne riješe taj problem. Da im pomognem na koncertima. Rekao sam im neka mi daju dan vremena za razmišljanje. E pa iz tog je dana sada nastalo 10 godina zajedničkog rada. Onda sam počeo ići na koncerte s grupom i brzo osjetio da grupa djeluje kao neka obitelj. Grupu neki duh tjera naprijed. Druge se grupe umore, počnu se svađati i to zbog stvari koje nisu niknule na njihovu vrtu, samo da dobiju loš “feedback”, ili se posvađaju zbog novca. Kod Siddharte su pak ti dečki vidjeli dalje. Uz stalnu ekipu koja ih je podupirala. Doista je bio osjećaj da je ta grupa izuzetno dobro organizirana. Naravno, oduvijek je prva stvar koja me privukla Siddharti bila njezina glazba. Kad sam začuo Tomijev glas, koji je zvučao potpuno drugačije od svega drugog u nas u Sloveniji do tada. I glazba je imala svoju vlastitu prepoznatljivu usmjerenost, doduše u njoj si nalazio uzorke nečeg stranog, ali je od početka imala svoju “špuru”. Ljudski faktor i glazba. To su razlozi zašto sam ostao sa Siddhartom. Što se tiče generacijske razlike, stvari se nisu puno promijenile. Uopće se nisu. Ostalo je isto kao prije. Oni su sada toliko stari koliko sam ja bio kad sam im se pridružio, prije deset godina. Te su razlike ponekad uočljive recimo u ustrajnosti za žurku. Oni te ustrajnosti danas imaju samo više nego ja.

RockLine: A je li taj “party groove” ostao isti, s obzirom na to da je Tomi nedavno dobio dijete?

Primož B.: Jest, jest. Ostao je. “Mojo-a” nam ne manjka. Noćni život je važan element, jer se tada rađaju određene ideje, veze, asocijacije… puno ideja u našoj glazbi potječe odavde.

Jani H.: No rođenje je utjecalo na barem dva teksta na novom albumu. To je nova dimenzija i velika prednost za nekog tekstopisca. Tomi je na taj način napisao dva krasna teksta.

RockLine: Zaključimo ovaj intervju pitanjem o kratkoročnim i dugoročnim ciljevima grupe.

Primož B.: Kratkoročni ciljevi su “razturiti” stadion i izdati dobar album. Dugoročni hmmm,…. Znaš sve one ideje koje promiču, proklijaju zaista tek kad se neka priča zaključi, tako da u ovom trenutku teško govorim o sljedećim ciljevima. Naravno, glazbu radimo dalje. Teško pak mogu najaviti “gdje”, “tko”, “kada” i “s kim”.

RockLine: Imate li još kakvu poruku za naše čitatelje?

Jani H.: Pridružite nam se na tom koncertnom događaju, dana 18.06.2011., kojim krčimo put i za druge slovenske grupe. Apeliramo i na druge slovenske bendove da se usude, da se drznu sami ili u društvu više grupa isprobati slično onome što ćemo sada iskusiti sami.

Primož B.: Otvorimo glave za slovensku glazbu, koja je srčana i dobra, a često previđena. Često zbog predrasuda. Slovenska glazba je super, zato joj dajmo priliku i napravimo pomak.