Mjesto: Gala Hala, Metelkova, Ljubljana
Datum koncerta: 19.05.2011
Broj posjetitelja: 250
Cijena karte: 20€
Dan prije nesuđenog kraja svijeta bio je baš pravi datum za zvučnu katarzu i ponovni, već pomalo tradicionalni posjet kanadskih veterana death metalskog hyperblasta, grupe Kataklysm, kod nas. Zapravo se tradicija gradila još od njihova prvog posjeta davne 1998., a nakon prijelaza milenija posjet u Gala Hali bio im je prvi klupski nastup u našim krajevima, pa se uz intimnu atmosferu atmosferičnog zaklona ljubljanskog hrama podzemne scene obećavao sve prije nego dosadan i bezličan nastup. Razlog više bila je najava šarolike palete predgrupa, među kojima su uz manje zanimljive Pestifer i Karnak pozornost privukli nadareni finski donositelji dotjeranog death metala – prije nekoliko godina s grupom Chimaira gostujući Dead Shape Figure.
Primjereno događaju, pred drobinom Metelkove već su se oko sedam sati počeli okupljati proklamirani ljubitelji kaotičnog death grinda i nadstandardne metalske destrukcije kakvu Kataklysm posjeduju. Crnina i prevladavajuće iишčekivanje glavnog jela večeri nešto je čega se na metalskim koncertima čovjek nagutа rezerviranosti i već predvidljive stampede na zvukove samo glavnih zvijezda večeri, a tom principu nije proturječio ni uzorak ove svečane večeri. Kataklysm su svojim posjetima Kranju, Mariboru, paklenom komadiću raja na tolminskom Metalcampu i ljubljanskim prostorima izgradili čvrsto zaleđe obožavatelja, pored kojeg je svaka predgrupa u položaju deklasiranog i pokorenog sluge, a unatoč svim naporima da ostanemo koncentrirani i oduševljeni neočekivanim iznenađenjima, ovu je večer bilo teško označiti kao večer nadnaravnih vrhunaca. Tome su djelomično pridonijele i predgrupe, koje nisu imale dovoljno velike i oštre zube otrovnice da bi uspješno zasijale razorni otrov zanosa među mlake slovenske mračnjake. Kao prvi na tom su ispitu pali belgijski death metalski generičari Pestifer. Kvintet iz gradića Liège rado se hvali da im je glavni cilj od prvog dana stvarati glazbu koja miriše na death metal, a odražava i tamnije glazbene konture. Ritmički dvojac braće blizanaca Gustin dosađuje klišejskim strukturama, na koje se vješa prilično neinspirirana gitarska buka gitarista Antoinea Paterka i Emersona Devressa, a ništa originalnije ne zvuči ni bljutavi vokal Jeromeja Bernarda. Komadi s ploče Age Of Disgrace zaslužuju to ime, jer je cijelo vrijeme prilično jednolična zvučna masturbacija bila nalik crnoj misi klaunova na laksativima, a publika je katastrofalan izbor dosade ispratila mlakim pljeskom i oklijevajućim srkanjem piva.
Nastavak je išao samo nabolje, a kurs poboljšanja ustajalog okusa u ustima najavila je okupacija pozornice finskih boraca punih energije – grupe Dead Shape Figure. Skandinavijom zaudarajućih plotuna thrasherske death metal melodike čovjek se naprosto ne može nikad najesti! Barem ja ne, ako smijem biti malo pristran. Nastup drugih nada večeri ponudio je zaista dobar izbor metalske oštrine i surfanja između prvijenca Grand Karoshi i nove izvrsne ploče The Disease Of St. Vitus. Zlokobna kombinacija izvanredne ritmike, paklenski čvrstih karika nepopustljivih bubnjarskih plotuna iz ruku i nogu Mohkisa, niskofrekventnih balističkih projektila basista Neissusa i depilacijske tektonike gitarista Krideja Lahtija i Juhanija Ilarija Flincka gradila je kulisu za pozornički recital izvrsnog vokalista Galzija Kallia. Ne pretjerujem ako krvničku predanost grlenog oratora stavim uz bok meni dragom Peteru Dolvingu i ustvrdim da si mogu biti ravni i jedan drugome samo poticaj. Amberstar je bljuvala energiju i dokaze talenta. Sve je na svome mjestu! Ne nedostaje šusa koji se upreže u stative melodike i tekućeg ritma, no unatoč svemu nastup meni dragih Finaca bio je nalik izvrsno izvedenoj predstavi pred posve bezosjećajnim i mrtvim gledalištem. Kad je tijekom skladbe Seraphim Galzi sišao s pozornice i htio podjarivati malo više strasti, temperatura publike ostala je na razini pothlađenog impotentnog kadavra, a ništa više nije oduševila ni šetnja po standardima poput Face Of Nails ili zaista izvanredna izvedba skladbe Fight Against, Lie Behalf s razornog prvijenca. Vidno loše volje i nikako nahranjen energijom okupljenih, kvintet se povukao s pozornice, a ljubljanska publika zaslužila je barem u mojim očima jednu veliku crnu točku, koja se nakuplja u fond penala i karmičkih dugova za budućnost. Kao što smo bili počašćeni koncertima Lazarus A.D., a izvrsnost su znali cijeniti tek rijetki, ili kao što je pred pobješnjelim Cradle Of Filth zaista izvanredan nastup The Haunted samo trunčica ispratila s oduševljenjem, imam osjećaj da većina moderno poučenih pomodnih klinaca teško razlikuje zrno od kukolja i dobru glazbu osjeća tako jasno da ne zna razlikovati hemoroide od tvrdog kurca u guzici.
Dokaz za tu tezu je u tome što su se lakše orgazmirali pred pozornicom tijekom nastupa zaista prosječne talijanske grupe Karnak – posljednje prije nastupa željno iščekivanih Kataklysm. Pozerski death metal iz zemlje češnjaka, paradajzovog umaka, mafije i makarona bio je nalik temeljito ohlađenoj i prekuhanoj porciji kaše. Grupa koja ima na plećima već nekoliko godina i ordinira od 1993. servira naime bezobličnu, po Deicide smrdljivu besdušnu onaniju, kanonadu duše lišenih brbljanja s ploče Dismemberment ili perverzno beskorisnog pločice Perverted , a od toga na samom početku duge i mučne slušateljske tortue čovjek se teško oporavlja. Kvartet gitaristički i pjevački potkovanog manekena Francesca Ponga i, vjerovali ili ne, još živućeg Marca Pola, basista Lorenza Orsinija te osnivača Stefana Rumicha za bubnjevima, unatoč svom trudu i naporu, sigurnije je promatrati iz sigurne udaljenosti za šankom s dva piva previše na duši kao trijezan u prvim borbenim redovima, jer je kombinacija kaotičnih besmislenih rifova i nabijačke težnje za glupim brzinskim bubnjarskim prijelazima nalik više vogonskoj poeziji nego glazbenom doživljaju godine. A za vogonsku poeziju valjda znamo kakve učinke ima na slušateljstvo (ako ne, onda toplo preporučam da uzmete u ruke knjigu Douglasa Adamsa i prištopate svoj put do međugalaktičkog prosvjetljenja).
Loše volje i dosađen do kraja uputio sam se pred pozornicu provjeriti još i kvalitetu glavnog jela večeri. Kanadski ekvivalent terminu američkih hyperblastera Fear Factory sjevernjački je nadahnut te prozračan i udaran do bubrega! Kao što smo genijalnosti navikli kod sada već pokojnih SYL, Despised Icon, Cryptopsy ili nekog drugog sočnog bedema metala iz zemlje javorova sirupa, svoj primat izvrsnosti Kataklysm potvrdili su već u prvom trenutku okupacije svih osjetila okupljenih. Otvarajući napad skladbe A Soulless God s posljednje ploče Heaven’s Venom s ukusom se pretvori u splet starog i novog. Serenity In Fire pomakne kazaljke na metalskim satovima u 2004. godinu. Maurizio Iacono iza mikrofona zvuči opsjednuto i izvrsno, kako izgledom tako i demonski grmećim glasom. Ni za pedalj ne zaostaje ostatak falange krvnika, koju čine gitarist Jean-Francois Dagenais, basist Stephane Barbe i bubnjar Max Duhamel, a mnoštvo im, kako se i očekivalo, poslušno jede iz ruke i hlepi za zrakom i divljim nastavkom. Njega dobivaju u atmosferičnoj buci skladbe Ambassador Of Pain, a Push The Venom malo smiri strasti pomno izvedenim zarivanjem novih, našoj publici još neupotrijebljenih otrovnica novijeg datuma. Manipulator Of Souls vraća atmosferu bezbožne 2001. godine. Kataklysm u svojoj vreći iznenađenja imaju obilje oštrog željeza, a deset albuma nudi bogat izbor skladbi koje sežu do duše i srca, iščupaju ventrikularne zaliske i kroz nosnu šupljinu izvuku smekšani mozak na vidjelo, da bi ga dobrovoljno žrtvovali na žrtvenicima ispodpozorničkog divljenja. Na to upućuju i skladbe kao što su As I Slither, At The Edge Of The World ili kataklizmički brutalan skup argumenata skladbe The Road To Devastation. Kataklysm su svojim besprijekornim, do kosti isisanim nastupom uspješno uzgojili svježe leglo uvjerenih obožavatelja vječne hereze. Nebo se zatamni i nikome ne bi bilo stalo da je dan poslije doista nastupio kraj naših dana. Dugi set užitaka pomno je sastavljen za podjarmljivanje uma i svijesti publike, a točka na i bila je intenzivna i zaista intimna atmosfera, zbog koje je nastup bio više nalik dvosmjernoj komunikaciji nego hladnoj egzibiciji. A ona može dovesti samo do dostojnog zadovoljenja očekivanja i još jednog uzdizanja nad sivi prosjek blijede sivila.
Povratak na mjesto zločina bio je uspješan, a atmosfera barem na kraju koncerta popravljena i što se tiče domaćeg slušateljstva. Kataklysm su doduše došli samo potvrditi svoj primat prvorazredne izvrsnosti, zbog kojeg je večer dobila nešto ljepši i vatreniji sjaj, no svakako je moglo biti samo bolje. Dead Shape Figure su apetite više nego zadovoljili, ali bilo je moguće doživjeti uspon na kataklizmički krasnu večer još barem dvije stepenice više – da je izbor ostalih nastupajućih bio sretniji i manje besmislen. Mogli su, recimo, ostati u Kanadi pa bi Kataklysm doveli sa sobom cijelu alijansu domaćih zvijezda, ali bilo bi nevjerojatno očekivati nešto takvo. Ipak je obećanje izvanrednog koncerta s dozom “death & destructiona” od strane organizatora više nego ispunjeno, a Dirty Skunks zaslužuju ovom prilikom puno priznanje da izvrsnim ukusom i osjećajem za metalnu subverziju obogaćuju domaću koncertnu ponudu na način kojem barem u ovom dijelu Europe nema pandana!
fotografije: Martin Prezelj
Setlista
KATAKLYSM:
1. A Soulless God
2. Serenity in Fire
3. The Ambassador of Pain
4. Push the Venom
5. Manipulator of Souls
6. Determined (Vows of Vengeance)
7. Prevail
8. Years of Enlightment/Decades in Darkness
9. In Shadows & Dust
10. As I Slither
11. At the Edge of the World
12. The Road to Devastation
13. Crippled & Broken
14. To Reign Again
15. Like Angels Weeping (The Dark)
DEAD SHAPE FIGURE:
1. Suicide Continental
2. Face On The Nails
3. Amberstar
4. Cities Of The plain
5. Fight Against
6. Seraphim
Galerija slika
