Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Ljubljana / Orto bar / Slovenija
Datum intervjua: 04.11.2011
Kad govorimo o plodnom tlu glazbenog stvaralaštva u Hrvatskoj, nikako se ne možemo ogradi od urbanog zaleđa primorskog kvarnerskog epicentra glazbene tektonske pukotine i zaleđa luke Rijeka. Rijeka je jednostavno grad u kojem je glazbena scena doma, a dokaz za to je šarolik niz imena koja su se u tamošnjim skloništima, podrumima i garažama kalila desetljećima. Sjetimo se samo Termita pa Let 3 ili nečeg novijeg i glazbeno posve skrojenog za vremena u kojima kohabitira naša šarena izgubljena generacija – primjerice grupe Father. Upravo su oni jedan od onih faktora zbog kojih čovjek tako lako zaboravi na vrijeme i na definiranje ljudi granicama koje su među nama. Granice su nevidljive i kao takve ne bi postojale da ih ljudi sami ne kuju u svojim glavama, a kao glasni kritičari tako podijeljenog svijeta i obezličenih odnosa tu su i riječki mladci koji od prijelaza tisućljeća kuju pojam dobre glazbe s kralježnicom i dubljim smislom. U tom je vremenu svijet dočekao njihov prvijenac Inspirito, pet godina poslije dogodila se nova epoha rocka, čiji je odraz i zrela nasljednica prve plošće – ploša One Eon, koju su u maniri marljivih radnika došli predstaviti pred malobrojnom, ali predanom publikom u ljubljanskom Orto baru. Pet godina je vremenska premisa u kojoj se dogodilo svaššta, a u čimbeniku evolucije i glazbene te mentalne Father (r)evolucije došlo je do prevrednovanja vrijednosti, do sazrijevanja i do otkrovenja, o kojima je za naš portal u zaklonu backstagea tik prije koncerta rado govorio karizmatični pjevač grupe Father Mihael Prosen.
RockLine: Stvarno mi je drago što nakon nekoliko godina čekanja opet možemo nastaviti nit razgovora koju smo počeli prije skoro pet godina. Vrijeme je teklo, pa me zanima kako ste, kako se osjećate i što možemo očekivati na pozornici večeras?
Mihael Prosen: Mi smo dobro, pet godina stariji, što osjećamo po boli u kostima, a ni leđa više nisu tako neosjetljiva na napore i skakanje kao prije pet godina (smijeh). Iskreno rečeno, danas smo malo prehlađeni, kako se za vrijeme promjena i pristoji. Baš jučer smo svirali u Zagrebu pa smo sad shodno tome malo izmoreni, ali kako smo svoj posao dobro odradili, nema se što prigovoriti. Koncert je bio sjajan, a to moramo nedvojbeno ponoviti i danas. Drugo nam ni ne preostaje!
RockLine: Očekivalo bi se da se u ovom trenutku koncerti nižu jedan za drugim, a za sada, kako izgleda, lista je prilično rijetkih koncerata, pa radite malo selekcije? Nema baš toliko datuma da bi se moglo zaključiti da ste si zadali zadatak odsvirati sve “punim gasom”?
Mihael: Više nije vrijeme u kojem bismo mogli raditi onako kako mi želimo. Organizatori koncerata su prilično mutni i sve rjeđe se čovjek zaista može dogovoriti za kvalitetan koncert. Sve se mjeri time koliko će se karata prodati, a koliko ne. Promocija takve sočnije i tvrđe glazbe sve je lošija i toj je razmjerna i učestalost koncerata. Da smo bili prije četiri ili pet godina, kad smo cijelu stvar pokrenuli, imali smo već na samom početku 15 poziva a da nismo ništa morali tražiti okolo. Danas je sve lošije, a u medijima je sve zagušeno i zatrpano sranjima, pa nažalost mogu potvrditi da je sadašnjost sve prije nego dobra – štoviše: došlo je do osjetnog pogoršanja.
RL: Prilikom posljednjeg posjeta atmosfera je uz tada še svježu Inspirito bila stvarno izvanredna i pozitivno nabijena. Tada ste svoje sjeme glazbene duhovnosti tek sijali među mase, pa sam stekao dojam da je prijem bio izvanredan – kod kritičara i kod publike. Zato me čudi da se stvari nisu okrenule malo više u vaš prilog i pokrenule malo brže …
Mihael: Misliš na to zbog čega nismo prije počeli s promocijom One Eona?
RL: Možda prije na to da bi vam se sada, kad se publici predstavljate već s drugom plošom, vrata mogla malo lakše otvarati …
Mihael: Mislim da je problem u tome što je između dviju ploša prošlo pet godina, što si ne smiju dopustiti ni velike grupe – a kamoli Father, koji smo s prvijencem tek počeli svirati. To je bila naša najveća pogreška, a na to nismo imali nikakva utjecaja. Mijenjali smo bubnjara, svirali turneju po Engleskoj koja nam je, jer smo je potpuno sami organizirali, pojela more vremena. To je vrijeme zapravo proletjelo kao u tren, a kako smo se onda prihvatili i pisanja skladbi, a mi za pisanje trebamo prilično vremena da ujedinimo energije, još nam je više vremena oduzeo studijski rad … Sve se otegnulo i tu je najveći problem koji nas je izmorio. Da smo plošu izdali 2007. ili 2008., priča bi bila potpuno drugačija, sad bismo predstavljali već treću plošu, a ovako nas je pretekla jedna generacija, i to izgubljena. Tako mogu kalkulirati da danas ovdje u Ljubljani za grupu Father zna 80 % ljudi manje nego što bi inače znalo i to je glavna poteškošća … Sad moramo lijepo sve graditi od početka, a ne čekati 2015. da snimimo treću plošu.
RL: Kao što si već spomenuo, imali ste sada prilično konkretno razdoblje promjena. Jedna od većih promjena u grupi svakako je zamjena za bubnjevima. Kako je do toga došlo?
Mihael: Prijašnji bubnjar je otišao iz sastava, što je posve jednostavno, a kako se stvari među nama nisu poklapale i nije sve bilo u redu, to je bilo nužno. Da nije otišao Saša (Vukosav), otišao bi netko drugi. Nešto je trebalo promijeniti pa je on prvi digao sidro, a mi smo krenuli u potragu za novim članom, kojeg smo nakon duljeg traženja pronaili. To je trajalo pola godine, a kad se stvari srede i uhodaju, već ti je iza leđa godina dana, ali isplatilo se. Marko Jurić je bubnjar kojeg sam prvi put vidio kako svira 2008. i odmah sam rekao: “Kad bi ovaj čovjek svirao sa mnom …”
RL: Kakav je njegov pedigre?
Mihael: On je svirao u Gibsu, Gastonu, koji su riječki sastavi. I danas svira u Belfast Foodu i u Beatles Revival Bandu, koji su malo drugačiji od onoga što mi radimo, ali Marko je oduvijek bio alternativac i profesionalac. Njemu su oduvijek uzori bili Soundgarden i Helmet te slične grupe – primjerice Tool – gdje su bubnjari oduvijek bili izvanserijski. Kad je došao na probnu vježbu, rekao je da ima još dva benda i da se nada da znamo da neće biti lako, ali da bi rado surađivao s nama. Mi smo na to pristali jer nam je bilo važno samo da nastavimo stvarati glazbu, a bilo nam je potpuno svejedno hoćemo li uopće još nastupati ili ne, jer smo dosegnuli stvarno nisku razinu samopouzdanja. Jedini cilj koji smo imali bio je da snimimo skladbe koje smo prije toga još izbrusili – ostalo nije bilo važno! Kad je Marko došao na probu, nastupio je onaj čarobni trenutak kad jednostavno znaš da je to to, i tako se dogodilo naše novo rođenje.
RL: Kako je sa sinergijom u grupi sada kad ste dobili novo srce?
Mihael: Transplantacijom smo dobili novu kralježnicu … (smijeh)
RL: Pa ipak – kad usporedim Inspirito i One Eon, jasno je da se vidi neka zajednička točka, a opet je riječ o nastavku i nadogradnji. Kako je ti osjećaš i kakav je bio evolucijski put od Inspirita do One Eon?
Mihael: Skladbe su možda kompleksnije, ali bolje složene. Na Inspirito je možda bilo dosta kaosa, što danas osjećamo na nekoliko skladbi. Ali znaš što je bitna razlika? Već kad smo snimali Inspirito, znali smo gdje su pogreške i mane. Nakon snimanja ploše One Eon pak ni godinu dana nakon izlaska iz studija nemam ni jednu jedinu zamjerku ni dvojbu. S cijelom pričom smo jako zadovoljni i zapravo nema ničeg što bismo željeli mijenjati. Na Inspirito smo već tijekom samog snimanja znali što bismo mijenjali, ali bilo je prekasno jer smo već stvarali. Inspirito je za nas odličan album, krasan početak koji je satkao izvrsnu podlogu, a One Eon je zreliji plod našeg rada, koji zvuči upravo onako kako nam je bilo u glavi. Pet godina smo stariji i to nam sad bolje pristaje, a uostalom sviramo i stare i nove skladbe. Ne možeš imati neku skladbu manje rado jer su to tvoja djeca, ali uvijek znaš da su uz malo više iskustva mogle i prije zvučati bolje. Ako ništa drugo, drugačije bismo se prihvatili snimanja. Prvijenac smo snimili u sedam dana, a druga se ploša marinirala sedam mjeseci … (smijeh) Razlika u zvuku i kvaliteti je očita, a mnogo toga smo u studiju mogli još i poboljšati. Da znamo da će tako zvučati treća ploša, odmah bismo to potpisali …
RL: Naravno, nadamo se i poboljšanjima, za koja u vašem radu uvijek ima prostora …
Mihael: Pa naravno, uvijek ima prostora za rast. Uvijek ima prostora za poboljšanja, jer inače rad nema smisla ako je riječ samo o stagnaciji …
RL: A što je s idejama i smjernicama iz kojih si se prihvatio pisanja ploše One Eon? Što One Eon znači tebi i dečkima iz sastava?
Mihael: U šali kažemo da je ime One Eon prikladno jer nam je za izradu ploše trebao cijeli eon vremena … (smijeh) Neka tako i ostane, jer tko se zanima za tekstove i poruke, pročitat će tekstove i smisao jednostavno sam shvatiti i dokopati se njega. Naše lirike ne bih nameta o niti tumačio. Tekstovi su ljubavni i odražavaju i društvene prilike te odsijevaju ono što se u današnje doba zaista događa i kod vas i kod nas – o tim stvarima pišem na svoj način, koji ponekad nije tako direktan, a ponekad jest. Tko čita, shvatit će, a tko ne, pa … Tako je bilo i na prvoj ploši: pola skladbi je društveno kritično, a pola ljubavno, i riječ je o istraživanju srčanih boli – bilo starih ili novih ljubavi, to nije važno, a dijelom nas obilježavaju i gubici koji nas u svakodnevici zadese po nuždi bivanja i prolaznosti. To je najkonkretnije što se mislim upustiti.
RL: Prva skladba kojom smo bili počašćeni s ploše bila je Eleanor Rigby. Na svoj tkalački stan preradbi postavili ste grupu The Beatles: kako to? Zašto upravo njih?
Mihael: Eleanor nam je slučajno upala u kolo. Franjo (Jardas, basist, op.p.) veliki je obožavatelj liverpoolskih legendi The Beatles i tako je uvijek vukao paralele – kao što Apocalyptica preraduju materiju iskonske i stare dobre Metallice na gudačkim instrumentima, tako je on oduvijek želio napraviti gudačku Eleanor u tvrdozvučnoj maniri. Riječ je o obrnutoj razmjernosti i to ga je oduvijek privlačilo, a kad se za nešto zakvači, ne zna odustati, baš kao ni ja, i kad smo trebali nešto da predstavimo našeg novog bubnjara i vratimo se u život, bio je to sjajan povod. Tu smo skladbu njegovali i porodili baš za nastup na koncertu The Beatles Revival Benda, koji su nas pozvali na koncert kao goste, i tu je nastupilo stanje ponovnog vraćanja. Ljudi su potpuno poludjeli kad su čuli skladbu – ovaj put u dobrom smislu. Eleanor smo tako odsvirali još na nekoliko koncerata kao preradbu, a onda na kraju sve snimili. Nismo namjeravali snimiti plošu koja bi se vukla na preradbi, pa smo je stavili na zadnje mjesto na ploši da do toga ne bi došlo. Vjerojatno je ne bismo ni izdali na ploši, ali bilo bi šteta jer je skladba stvarno prodisala i stvarno je izvanredna. Isto tako je za nas saznalo mnogo ljudi, iako nisu u metalskim vodama, ali svi znaju The Beatles i tu skladbu, pa su kvalitetno zagrizli u tu mamac i to je super. Zbog toga se naša fan baza nije promijenila niti smo time nadmaš ili naša očekivanja. 2008. smo skladbu snimili, a godinu kasnije album je trebao izići, no svjetlo dana je nažalost ugledao tek krajem 2010. Eleanor zvuči čak drukčije od ploše i to je bio, po našem mišljenju, dobar potez.
RL: Iako je riječ o preradbi i nije vaš autorski klinac, posinak je s pravom Father dušom, a pohvalio ju je i Bruce Dickinson. Je li tako upoznao i Father i Inspirito?
Mihael: Inspirito je predstavio skladbom Vasaii, s Machinom i Emon, koje je predstavljao čak triput, a mi smo to čuli tek treći put, kad nas je na to upozorila prijateljica iz Engleske. Eleanor je predstavio nakon što smo već bili u vezi i znali smo da je najbolja promocija koju si možemo poželjeti da nas u svojoj emisiji predstavi i kao prvi najavi upravo Bruce Dickinson. To su zagrizli svi mediji i što ćemo – na sve karte treba igrati, jer su svi mediji postali tako gluhi na ono što mi sviramo – tvrdu glazbu. Ne znam kako je kod vas u Sloveniji, ali u Hrvatskoj je to totalno previđeno. Mediji su na foru tko je koga pogledao, je li Severina pljunula na pod, je li je netko snimio, je li netko negdje prdnuo i slično … Nema više prostora za kvalitetne grupe koje nisu sklone ekscesima. Jednostavna istina je da se gledaju crveni tepisi, ekskluziva, i tu nema mjesta ni za nas ni za slične projekte i grupe. Tako moraš ili nekome jebati mater u skladbama, moraš pušiti marihuanu u skladbama ili nekoga naguziti. Budući da ne radimo ništa od prije opisanog i vjerni smo svom receptu iskrenosti, jer ne radimo te stvari … Postoje grupe koje iskreno pjevaju o tim stvarima i duhovite su – svaka im čast, i priznajmo: to je njihovo vrijeme. Nama se pak čini da je naše vrijeme prošlo ili će tek nastupiti. Nije baš bajno, ako mogu biti iskren …
RL: Kako to da osjećam malo pesimizma?
Mihael: Ja sam oduvijek bio pesimist … (smijeh)
RL: Ne znam, jer prvi put sam imao dojam da si kipio od optimizma …
Mihael: Zbilja? Iskreno rečeno, jako sam zadovoljan i sretan dok radimo ono što radimo. Svakom koncertu se čak i više veselim nego 2005. Tad sam gajio ogromna očekivanja, ali rezultati su, osim na koncertima, bili manji od očekivanog. Koncertno smo se stvarno dobro pokazali …
RL: Mene ste na koncertu skinuli s nogu nastupom koji sam vidio u K4.
Mihael: Koncert u K4 bio je među boljima …
RL: I kad vas čovjek vidi na pozornici u elementu, kad bljujete svoju dušu na dlanu i nudite svoje srce publici, jako sumnjam da bi itko mogao ostati hladan nakon viđenog …
Mihael: Što se toga tiče, ništa se nije promijenilo! Nakon jučerAšnjeg koncerta u klubu Bogaloo mogu reći da je sve bilo na razini i potpuna ludnica. Odlično smo mi odradili svoje i pritom se jako zabavljali, što su osjetili i ljudi i energija zabave je kružila. Bilo je nekoliko ljudi iz nekih agencija koji su bili oduševljeni i ne mogu vjerovati da smo svoj zadatak dobro odradili pred 150 ljudi u glavnom gradu Hrvatske, kad je na koncertu trebalo biti 500 ljudi. To budi pesimizam … Tko je došao na koncert – to su ljudi koji su kupili našu plošu, majice, oni su naši veliki obožavatelji. U Zagrebu nismo svirali nekoliko godina i ljudi su još uvijek pjevali naša besjedila. Isprva nisam znao što se događa kad sam čuo odjek. Cijeli prvi red pjevao je tekstove na engleskom … To nisu besjedila na hrvatskom jeziku da bi ih ljudi lakše dijelili i pamtili. To su naši obožavatelji, kojih je malo, što je šteta, ali medijski porez je pač takav …
RL: Unatoč svim problemima vjerujem da će se stvari prije ili poslije posložiti. Nadam se da će prevladati prvo … Kakvi su kratkoročni, a kakvi dugoročni planovi grupe? Kojim putovima će se Father uputiti na kratki i na malo dulji rok?
Mihael: Sad nam je prioritet da odsviramo ovaj kratki niz koncerata i kraj godine dočekamo u Dubaiju, što nam je stvarno sjajno i super, i mislim da smo jedini izvođač s naših prostora, odnosno s tla bivše zajedničke domovine … Ne znam je li itko ikad nastupao u Dubaiju?
RL: Osim Srečka Katanca, što je drugačije, jer sumnjam da je tamo baš pjevao … (smijeh)
Mihael: To je drugo … (smijeh) Super nam je da ćemo time zaključiti ovaj niz koncerata, a onda smisleno okrenuti novo poglavlje s novom godinom. Od siječnja krešemo s izradom i skladanjem novih skladbi, jer ne namjeravamo ponavljati već počinjene pogreške. Zatim je u planu jedna trotjedna turneja po SAD-u, na kojoj ćemo nastupiti, nadam se, na West Side glazbenom sajmu. Nadamo se da će nam to uspjeti, jer na taj sajam dolazi više od 1.600 izvođača s cijelog svijeta – svi ljudi iz glazbenog svijeta koji nešto znače tamo se pojave, pa ćemo pokušati skupiti jaja i otići na to, iako postoji velika opasnost da se tamo neće dogoditi ništa posebno, jer je trošak zaista enorman i ne znamo hoćemo li to moći iznijeti, a u međuvremenu su nam misli i djela usmjereni na pisanje i stvaranje nove ploše. Kako budu nastajali slojevi, namjeravamo ih objavljivati i to je planirani put grupe Father – što više, to bolje!
RL: Još samo posljednje pitanje. Mikrofoni su okrenuti prema tebi i tvoja je posljednja poruka čitateljima RockLinea. Ti poručuješ i biraš riječi koje su ti na duši …
Mihael: Na duši mi je sad to da bih zaspao i spjevao jednu kiticu, a inače … Poslušajte novu plošu i konzumirajte je skladbu po skladbu. Ako vam se svidi jedna skladba, idite na sljedeću, i tko zna: možda vas osvoji cijela ploša. Mi to radimo od srca i iskreno. Svi kojima su u mislima i u ušima alternativa i metal sigurno će u cijelosti pronaći nešto za sebe. U svakoj skladbi je svoj svijet, koji odražava utjecaje velikih bendova, a mi ih prezentiramo na sebi svojstven način, i mislim da nikoga ništa ne košta ako pruži priliku sebi kao i nama.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
