Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Comus
Izdavač: Dawn Records
Izdanje: 1971
Ocjena: 5/5
Comus je kod starih Grka bio bog razuzdanosti i ekscesa. Na njegovim razvikanim obredima događale su se brojne razvratne orgije, uglavnom pod utjecajem svakojakih opojnih tvari, koje su se kasnije proširile i u Starom Rimu. Baš kao i njegov otac Dioniz, odnosno rimski Bakho (majka mu je bila Kirka, ona razvikana nimfa, većini poznata iz Odiseje, koja je putnike rado pretvarala u divlje životinje i svinje), Komus je zbog svojih putenih obreda među rulјom bio silno omiljen bog, dok su tadašnje vlasti uzalud pokušavale ograničiti utjecaj njegovih štovatelja. A kako se pokazalo na primjeru Rimljana, upravo ih je njegovo pretjerano štovanje na kraju i pokopalo. Zato ga danas smatraju i bogom anarhije i kaosa. Čemu sad ta kratka lekcija iz antike? Engleska opskurna prog/folk rock grupa Comus, koja je ime uzela po spomenutom bogu i o kojoj je riječ u ovoj recenziji, naime u svojoj glazbi ima jako puno zajedničkog s njim. Riječ je o iznimno svojevrsnoj grupi kakve nije bilo i koja sa svojom genijalnom, ali opskurnom glazbom očito nije imala baš nikakve nade u veću komercijalnu prepoznatljivost. Zato je nažalost prerano otišla u glazbenu povijest, ali je zato stvorila album koji svojom osebujnošću i danas uzburkava duhove. Njihovu bi glazbu u grubo mogao opisati kao eksperimentalni folk rock, pun pastoralnih motiva, zajedno s, za takvu glazbu, netipičnim aranžmanima te uglavnom mračnim (nikako pak sotonističkim) tekstovima. Comus je jedna od rijetkih grupa koja se usudila istraživati mračnu stranu folk rocka, a onima koje brzo hvata strah svakako ne preporučujem da slušaju ovaj album u mraku jer bi ih neki glazbeni motivi mogli pošteno preplašiti.
“First Utterance”, njihov prvi album, osebujna je i na daleko prepoznatljiva kombinacija iznimno maštovitog i eksperimentalnog folk rocka, nabijenog izrazitom dramatikom, misticizmom i pastoralom, koji pak nikako ne sadrži samo tradicionalne keltske folk rock elemente, nego se u njemu mogu naći i tragovi world glazbe. Iako se u njihovoj glazbi pronalaze mnogi tradicionalni elementi britanskog folk rocka, u njoj je previše iznimno eksperimentalnih aranžmana i opskurnih, ali genijalnih glazbenih struktura kakve si, recimo, neki Fairport Convention ne bi usudili zamisliti ni u snu. Comus su u svojoj glazbenoj nepredvidljivosti tako osebujni čudaci među ranim grupama britanskog prog rocka, kamo nedvojbeno spadaju, jer su puno prekompleksni da bi ih se označilo samo kao folk rock grupu. U svojoj kratkoj karijeri upravo su svojim izrazito opskurnim, ali za glazbene sladokusce iznimno zanimljivim prvijencem stvorili remek-djelo koje i danas pri svakom slušanju iznova iznenađuje.
Na “First Utterance” najviše treba istaknuti osebujnu atmosferu, kakvu ćete teško naći kod ijedne druge folk rock grupe. Skladbe su naime nabijene motivima kakve bi čovjek očekivao na nekom prastarom poganskom obredu, vještičjem festivalu ili barbarskoj orgiji. Unatoč tome, kod slušatelja to ipak ne budi nikakve “niske nagone”. Rekao bih prije suprotno. Ponajviše zahvaljujući fantastičnim vokalnim (muškim i ženskim) aranžmanima, koji su među najneobičnijima i najoriginalnijima koje sam ikad čuo u rock glazbi (tu im se približavaju možda samo još Gentle Giant). Ta spomenuta “antički” mistična atmosfera cijelo vrijeme prati glazbu Comusa. Ritam, koji namjerno počiva na ručnim bubnjevima, naprosto je primitivno barbarski (o definiciji barbarstva moglo bi se, doduše, raspravljati negdje drugdje uzduž i poprijeko), takoreći šamanski i još pridonosi cjelokupnoj atmosferi. Instrumentalni aranžmani na flauti, oboi, violini te električnoj i akustičnoj gitari vrhunske su razine i Comus i u tom pogledu spadaju među najizvrsnije glazbenike svoga vremena. Posebna priča za sebe je glavni pjevač grupe Wootton. On u svojim vokalnim akrobacijama ponekad zvuči kao rana verzija Marca Bolana iz njegova ranog, psihodeličnog razdoblja s Tyrannosaurus Rex (prije nego što je zaplovio glam vodama i otkrio električnu gitaru), kad je još pisao pjesme o hobitima i patuljcima te pjevao kao netko tko je upravo u snu pao s grane kruške. No već u sljedećem trenutku Woottonov vokal zvuči posve drugačije. Njihovi opskurni i uglavnom mračni tekstovi opet su posebno poglavlje. Uzalud ćete se pokušati probiti do njihova pravog značenja. U njima se istodobno isprepleću mistične slike drevnih vremena s tmurnim temama nasilja, mučenja, ludila i čak silovanja. Dakle, poznate scene kakve nalazimo u mnogim grčkim legendama, i tu Comus ponovno više nego opravdavaju svoje ime. U rock glazbi znam samo za još jednu grupu koja je tako oduševljena takvom tematikom, ali stoji na prilično drugačijoj glazbenoj obali (power/prog metalci Virgin Steele). Prva skladba “Diana” (koja je očito oda rimskoj božici lova i plodnosti) otvara se posve neočekivanim bluesy rifom. Slijedi Woottonova najizraženija interpretacija Bolanova vokala, kojoj se pridružuju aranžmani na violini, oboi te prateći ženski vokal. Fantastična kompozicija, koja je svakako golem šok za uho prosječnog slušatelja. Zanimljivo, u trenucima kad ne podsjeća na Bolana, u ovoj skladbi kad pjeva agresivnijim tonom Wootton čak lagano podsjeća na Davida DeFeisa (Virgin Steele), još jednog ljubitelja barbarskih orgija i grčke mitologije. Time dokazuje da je tehnički vrlo dobar pjevač koji je neizmjerno uživao u vokalnom eksperimentiranju u najneobičnijim oblicima. Anđeoski ženski vokal Watsonove s druge strane stvara atmosferu nekog davno zaboravljenog razdoblja u ljudskoj povijesti. Cjelokupna atmosfera doista podsjeća na neku orgiju ili poganski obred. Slijedi veličanstveno alegorijska balada “The Herald”, prekrasna kompozicija koja će očarati sve ljubitelje misticizma i sve one koje će možda odbiti opskurnost prve skladbe. U prvom je dijelu sanjiva balada koju ispunjava keltski misticizam na peti potenciju. Zamislite zbor vještica, druida ili vilenjaka okupljenih usred šume u krugu oko vatre. Tu je u prvom planu elegičan, često tajanstven i odjekujući ženski vokal Bobbie Watson. Na skladbi prevladava ona lijepa, romantična i smirena strana grupe. U drugom dijelu pak možemo čuti izvrsnu Goringovu akustičnu gitaru, koja još pridonosi ljepoti cjelokupne kompozicije, dok violina i flauta pridonose njezinoj tuzi. Comus su mogli biti istodobno i bizarni, neukrotivi i mračni i lijepi, mistični i sanjivi, i upravo ih je to činilo tako osebujnima. “Drip Drip” je još jedna dulja kompozicija epskog motiva, koja je opet potpuna suprotnost svojoj prethodnici. Remek-djelo je puno najboljih folk elemenata, s gitarom u ritmovima flamenca i dah oduzimajućim štrukanjem na violini. Wootton se opet igra svojim vokalima, koji mogu biti čas posve čisti, čas bolanovski “urađeni”, podsjećaju na satira, a ponekad čak i na Petera Gabriela (ex-Genesis)! U završnom dijelu skladbe tako možete čuti neke od najneobičnijih i najraznolikijih vokalnih aranžmana u povijesti prog rocka. “Song To Comus” iznimno je kompleksno zamišljena oda Komusu sa sjajnim instrumentalnim i vokalnim aranžmanima, ponajprije na violini i flauti. Woottonov vokal tu pak pomalo podsjeća na Rogera Chapmana (Family). Nedvojbeno jedan od vrhunaca albuma, koji oduševljava svojom iznimnom širinom i izvornim glazbenim motivima. Tekst je tu, bez ikakva iznenađenja, nabijen erotikom. “The Bite” je još jedna iznimno kompleksna kompozicija u kojoj glavnu ulogu igraju prelijepa flauta i oštra violina te anđeoski ženski vokal. Tu grupa, ako oduzmemo vokal, mjestimice čak podsjeća na do kraja navijenu verziju Jethro Tull. “Bitten” je jedini instrumental na albumu i još jedno unikatno remek-djelo. Doista je nevjerojatno kako je grupa u skladbu koja traje tek nešto više od dvije minute uspjela uplesti toliko različitih glazbenih motiva. Završni “The Prisoner” pak je uglavnom baziran na bluesu te s gitarom u ritmovima flamenca. Sadrži mnoge od najboljih elemenata engleskog folk rocka, a ponajprije Woottonove vokalne akrobacije.
“First Utterance” je izgubljeno remek-djelo i poslastica za sve ljubitelje glazbene ezoterike, prog folka, folk rocka i ranog progresivnog rocka. Velika šteta za glazbeni svijet što je grupa nakon ovog albuma izdala samo još jedan (na čije ju je snimanje natjerala izdavačka kuća, što naravno nije moglo donijeti ništa dobro), koji je bio samo blijeda sjena “First Utterance”. Među kritičarima su naime, ništa iznenađujuće, bili prilično omraženi, iako ih je zagovarao i podupirao čak i David Bowie. Svakako je za neiskusno uho prosječnog slušatelja “First Utterance” prilično bizarna, šokantna i neobična stvar, osobito raznovrsni Woottonov vokal, koji koristi sve moguće vokalne trikove i neukrotivo se zabavlja uz to, baš kao i većina članova grupe na svojim instrumentima. Sve to moglo bi mnogima djelovati previše šokantno za njihov glazbeni ukus. No vjerujte, kad jednom uspijete shvatiti njegovu srž i kad vas album jednom zgrabi, nećete ga moći prestati slušati i na kraju ćete se čak početi pitati zašto ga niste čuli i prije. Danas je “First Utterance” prepoznat kao jedan od zaboravljenih bisera ranog prog rocka i obveza je za svakog ozbiljnog kolekcionara takvog glazbenog žanra. Samo se nadam da nekome nakon pretjeranog slušanja ovog vječnog remek-djela slučajno neće pasti na pamet da bi pod utjecajem određenih tvari uz glazbenu pratnju Comusa mogao početi goli plesati usred gradskog parka i tako narušavati javni moral i dobrobit naše drage domovine.
Postava
Roger Wootton – vokal, akustična gitara
Glen Goring – 6-12 žičana akustična gitara, električna gitara, slide gitara, ručni bubnjevi, prateći vokal
Andy Hellaby – fender bas gitara, slide bas gitara, prateći vokal
Colin Pearson – violina, viola
Rob Young – flauta, oboa, ručni bubnjevi
Bobbie Watson – vokal, udaraljke
Produkcija
Barry Murray
Popis skladbi
1. Diana (4:37)
2. The Herald (12:12)
3. Drip Drip (10:54)
4. Song to Comus (7:30)
5. The Bite (5:26)
6. Bitten (2:15)
7. The Prisoner (6:14)
Trajanje albuma: 49:08
