Unplugged MTV

 Godine 1994. mlada postava iz Bakersfielda prštala je idealizmom i neposluhom prema bilo kakvim zakonitostima glazbenog biznisa i društvenim normama. Zauvijek vjerni sebi i vlastitom glazbenom izrazu. Čak i po cijenu mogućeg propasti. Tvrdnje zbog kojih ih nije bilo teško prihvatiti kao svoje. Ustoličili smo ih kao apostole jednog vremena, u kojem smo tada živjeli. Mesije generacije X. Put kojim idemo biramo sami. “Nećemo snimati videospotove niti postati to što su postali Metallica!” Naivnost? Prazne priče i pričanje u prazno? Trinaest godina kasnije: postali su marketinški proizvod. Iscijeđeni do praznine i ništavila tek su sjena onoga za čime su nekoć stajali. Pred nama je empirijski dokaz. Izdali su ploču o kojoj na početku nisu mogli ni razmišljati a da im ne pozli. Korn Unplugged MTV dokument je propasti idealizma i točka na i tvrdnjama svih prvotnih fanova koji su im nakon ploče Follow The Leader prigovarali da su se prodali. Istina je! Prodali su se i i dalje uspijevaju se prodavati. Ljudi trošimo more riječi, trošimo značenje i vrijeme, a govorimo vrlo malo. Upravo zato sam s gotovo rezigniranošću i anemičnom željom da što prije provjerim kako su se stvari u svem tom vremenu “rascvjetale” posegnuo za ovim izdanjem.

Ploča počinje prvom skladbom s istoimenog Korn prvijenca. ‘Blind’ u akustičnom ruhu odmah pokaže slabosti i neprikladnost takvog izraza za distorzirano čudovište, neman koja se zvala Korn. Kao da su zvijer krotili i dresirali za cirkuski nastup, a iskrene riječi iskoristili kao parole koje ne poručuju baš ništa više. Akustične gitare zvuče kao da ih slušaš u nekom Almodóvarovu filmu. Ne! Bliže su španjolskoj romansi, u kojoj je Jonathanov vokal još krhkiji i ranjiviji. Tragedija i farsa utoliko su očitije. Povijest se ponavlja i Korn u tome nisu pioniri. Već nakon prvog akorda zvuče neiskreno i umorno. Zatim zvuk udaraljki, pjevajuće pile i nježnih gitara. Skladba ‘Hollow Life’ na neki bizaran način uspijeva zadržati kohezivnost i gotovo da nije smetajuća i destruktivna do svoje nihilističke savršenosti. Nikako – osim ako niste čuli original s ploče Untouchables. Jonathan se stapa sa zvukom nježnog klavira. Nakon pljeska na pozornicu poziva divu, ljepoticu Amy Lee iz sastava Evanescence. S ‘Freak On A Leash’ dobivamo najljepšu skladbu na ploči, moram priznati. Ritam mašina uopće ne nedostaje. Nakon klavirskog uvoda Jonathanov vokal uključuje se tako senzualno i lijepo. Tako potresno, a gitarskom brenkanju u refrenu sasvim prirodno pridružuje se čelistički kvartet. Nakon vrhunca Amy razvija simpatičnu vokalnu liniju. Kao da je dahom dozivala Orijent i cvjetove jasmina. ‘Falling Away From Me’ nastavlja niz krhkosti, ali ipak potresne ljepote – da nije riječ o Kornima… Nedostaje udarca i šuta. Nedostaje težine, zbog čega jedna od poznatijih skladbi s ploče Issues zvuči prije kao nemoćan šapat nego glasan apel, izraz revolta. Kao da se buntovnik predao sudbini. Kao da je utopljenik nekoliko metara pred obalom prestao mahati i potonuo. Radioheadov hit ‘Creep’ prikladan je nastavak. Nedostaje mu neka nova nota, ali odsvirana je solidno. Pitam se samo što su mislili i osjećali kad je Jonathan zapjevao: “I’m creep / I’m weirdo/ What the hell I’m doing here?/ I don’t belong here…”. Možda sumnje? Čežnja za stankom i tihim, časnim odlaskom kad je za tako nešto već kasno? Nedostatak dodira s točkom spajanja u srcu? Je li srce završilo u novčaniku? Prosudite radije sami. Ništa ne sufliram! I već smo kod posljednje ploče See You On the Other Side– ‘Love Song’. Najviše mi se svidio niskofrekventni zvuk udaranja klavirskih čekića o debele žice u refrenu. Inače me pretenciozna i zagrijana instrumentalna podloga zbog nedefiniranosti ostavlja hladnim i, usprkos teškoj temi teksta, nezainteresiranim. ‘Got The Life’ zvuči kao tema iz neke buduće, još nenapisane bondijade, a ne kao udarna skladba s ploče Follow The Leader. ‘Twisted Transistor’ mi na kratak trenutak vraća volju za životom jer zvuči gotovo kao da su aranžman napisali Page i Plant. Gudači se lijepo uklope i popune praznine te veliki nedostatak – na koncertu nije bilo drugog nedostajućeg atoma u idealnoj formuli Korn: fenomenalnog bubnjara i eksperimentatora Davida Silverije. I opet ekskurzija po zadnjoj ploči – ‘Coming Undone’, koja ne servira ništa novo. Robert Smith i the Cure pokušavaju ublažiti gorčinu. Zagrmi ‘Make Me Bad’, koja se nakon prvih nekoliko taktova, hvala Bogu, divno slije u curovsku skladbu ‘In Between Days’, što je nedvojbeno jedan od rijetkih vrhunaca ovogodišnjeg MTV-jeva uratka. Malo manje novo susreće se sa starim i odavno etabliranim. Nema pobjednika. Nema poraženih. Srce ipak osvajaju The Cure. Koncert zaključuje bubnjarski podkrijepljena verzija pjesme ‘Throw Me Away’, koja lagano podigne tempo srčanog ritma. Jedna ljepših i spjevnijih skladbi sa zadnjeg albuma zaokružuje ovaj kratki, ali gorki ep u cjelinu, u kojoj smo s početka stigli do kraja, nakon kojeg je oproštaj jedini mogući zaključak.

Kad se zastori spuste, treba nastaviti živjeti i imati čistu vjeru u ono što čovjek radi. Daleko od savršenosti ili barem punoće, kojoj su se zaklinjali na samom početku puta, Korn se, nažalost, sve više udaljava od prije pomno određenog idealnog smjera. Zaplovili su u nepoznato. Bez prave motivacije i vizije. Samo su na zajedničkom brodu s kojeg tiho odlaze oni koji su na put krenuli zajedno. Vjerujem da ne zbog slučajnosti, nego zbog nedostatka vjere. Ili pak zbog prevelike vjere u ideale, koji tu postaju sve blijeđi i nestat će. U stare istrošene cijevi nekoć besprijekorno radećeg stroja bit će potrebno dolit svježeg ulja. Ako ne ide drukčije, treba skratiti muke kojima su izloženi sami, a mučnost prenose i na mase. Ako ne, nakon sljedećeg spuštenog zastora stidljivi pristojni pljesak zamrijet će prije i zauvijek. Ostat će gorka spoznaja da se kućica od karata davno srušila. Kad posljednji vjernici odu, u oskvrnjenom hramu ostaju oni koji su se sami dali opljačkati u svojoj srčanosti.