Mjesto: Planet Music / Beč / Austrija
Datum koncerta: 08.03.2007
Broj posjetitelja: 400
Cijena karte: 29,00€
Koncert grupe UFO i predgrupa Angra, brazilski melodični perfekcionisti, svakako je pojam grešnog uživanja za pravog rockera, pa ga ni naša ekipa nikako nije smjela propustiti. Legendarni UFO su u rujnu prošle godine izdali novi studijski album “The Monkey Puzzle” (SPV, 2006), a u ožujku 2007. ga na europskom dijelu turneje “The Monkey Puzzle Tour” pošteno promoviraju. Valja istaknuti da je bubnjar Andy Parker neposredno prije polaska na turneju ozlijedio gležanj, pa su mu liječnici propisali strogo mirovanje. Na njegovo je mjesto uskočio iskusni Simon Wright, bubnjar grupe Dio, čije se bubnjanje može čuti i na AC/DC albumu “Fly On The Wall”.
Nakon okrepljujućeg kebaba i pive “kod naših zemljaka” već stojimo pred šalterom u klubu Planet Music, gdje tip, vidno sit svega, samo slegne ramenima i cinično nam dobaci da nas dolje već svi nestrpljivo čekaju, da nas ionako svi poznaju i da se njemu uopće ne moramo predstavljati, jer on ionako sve zna. Fino. Idući put kad stignem u Planet Music, otići ću ravno, bez pitanja, niz stepenice u “backstage” ili na tonsku probu grupe i reći da su gore ionako rekli da me dolje svi poznaju!
Bilo je malo iza šest popodne, imali smo najavljen intervju, zato smo bili tako rani! Naposljetku nas je dočekao Andree, gostoljubivi Angrin tour manager, u stilu temperamentnih Kastiljaca! Nije štedio ni toplinu ni smijeh, koji su u tren oka srušili sve barijere. Čovjek nam je prepustio da sami biramo s kojim bismo od pet članova grupe Angra htjeli napraviti intervju. Nakon našeg “drafta” zamolio nas je da pričekamo malo, jer je grupa prvo trebala odraditi kraći sastanak.
No tijekom tog čekanja brade su nam narasle gotovo do poda, a intervju se dogodio tek za vrijeme nastupa austrijske lokalne predgrupe Nasty Habits. Austro rock. S šeširom kranjskog Janeza na glavi i žvakanjem i slinjenjem čačkalice u ustima, bolje bi bilo prekrstiti Janeza u tirolskog Antona (Anton aus Tirol), samo je još falio koji zabijeljeni sirni štrudl, pa kupus i pečenica i mjera bi bila puna. Austrijski glam, nemaš što. Čemu je i to trebalo? Srećom smo se u 20.10 napokon mogli provući na intervju. Nakon 20-minutnog ispitivanja izvrsnog gitarista grupe Angra, Kika Louriera, Nasty Habits su u dvorani upravo mučili prisutne svojom posljednjom pjesmom, a onda su se na pozornicu napokon srušili roadieji grupe Angra i počeli pripremati svu potrebnu logistiku za koncert progresivnih metalskih prvaka iz Brazila.
Što se tiče praćenja koncertnih nastupa grupe Angra, osobno baš nemam sreće. Uvijek naletim na njih kao na predgrupu (koncert Dream Theater , Padova 2005) ili ih pogledam u sklopu nekog maratonskog festivala (Gods Of Metal 2006). Ovaj sam put u početku utopijski nadao da je riječ o co-headlinerskom nastupu s UFO-om, ali sam se prevario. Angra je dobila na raspolaganje samo 50 minuta i opet ulogu predgrupe.
ANGRA: 21.05 – 21.55
U 21.05 su na pozornicu kroz Schubertov Unfinished Allegro u magli prikoračili Angra i udarili ravno skladbom Carry On, koju inače uvijek stavljaju na kraj svojih nastupa. No turneja grupe Angra polako se bližila kraju, nakon bečkog koncerta grupu je čekao još samo nastup u Ingolstadtu (Njemačka) i zatim u Moskvi (Rusija). Budući da se ime Angra u njemačkom govornom području nikako i nikako ne uspijeva primiti, za razliku od oduševljenja i euforije koja vlada oko Angre na primjer u Japanu i mediteranskim državama Europe (Španjolska, Italija), Angra su izveli odličan potez i uspjeli se dogovoriti s veteranima rocka UFO da nastupe kao predgrupa u sklopu aktualne ožujske turneje UFO-a. Tako je grupu doista dočekalo nekih 400 znatiželjnika i dvorana tako nije bila prazna. U prva su 4 reda bilo posebno bučno, jer je za grupu navijala šarolika družina mlađih metalaca, za koje se dalo razabrati da dolaze s područja nekadašnje Čehoslovačke. Oni su napravili glasan poticajan kravall, koji je pomogao držati grupu na pozornici!
Barem to da sam ih napokon gledao na in-door lokaciji, aleluja. Angra je grupa koju moraš obavezno gledati u dvorani. Ovaj su se put odlično pripremili za obračun s akustikom dvorane. Zvuk je naime bio odličan. Bend je dobro znao da ga čeka vražji juriš u sklopu 50 minuta. Zato nisu mnogo okolišali i ponudili su s uvodom devet skladbi, od toga pola materijala s ploča iz devedesetih, poput omiljenih himni veselih metalskih masa: Carry On, Wings Of Reality te Nothing to Say, a u njih su upleli i materijal koji je nastao iz uma i ruku obnovljene – sadašnje postave grupe, i to tako da su Carry On bez predaha preliveli u udarnu power metal himničnu Nova Era (“Rebirth”, 2001). Pritom nisu zaboravili ni aktualni studijski album “Aurora Consurgens” (2006) i posvetili su mu pozornost izvedbom Ego Painted Gray te The Curse Of Nature.
Svakako su vrhunci bili Wings Of Reality (“Fireworks”, 1999) i posve nova skladba Ego Painted Gray (“Aurora Consurgens”, 2006) s odličnom uvodnom podlogom izgrađenom na bas gitari, koju je vodio Felipe Andreoli i koju je pratio Falaschijev vokal. Felipe je tip s izgledom pravog gorštaka, što je posve netipično za prosječnu brazilsku visinu, čiji vlasnici promatraju tlo iz veće blizine nego što je to inače, recimo, u zapadnoeuropskoj maniri genetski kodiranog zapisa. Čovjek koristi šesterožičanu bas gitaru marke Yamaha, koja je u njegovim rukama prava igračka. Zamišljaš li Johna Myunga (Dream Theater), koji s gitarom sličnih karakteristika izgleda tek nešto veći od nje? Angra je svoj intenzivan, a kratak nastup začinila i skladbom Waiting Silence (“Temple Of Shadows“, 2004), a prelijepom udarnom baladom Rebirth uspjeli su predahnuti i napuniti baterije za podizanje tempa u nastavku.
Angra su perfekcionisti. Prokleto brzi, precizni i strogo melodični. Čisti klasicizam. Brzina Helloween potencirana na 10! I to na ispitu uživo. Četa od petero visokoprofiliranih glazbenika, vrhunski melodični vokal koji posjeduje eksplozivnost i čvrst izraz u svakom položaju, odlično uigran gitarski dvojac Louriero/Bittencourt, koji vrtoglavim pasažama izrađenih tercnih harmonija oduzima dah, progresivno istraživačka ritam linija koja se brine za nepredvidljivo lomljene ritmove, sve spojeno u pravu savršenost, utkano u tečnu i lako dostupnu glazbenu formu združenu sa žarećim metalskim voltažom. Prava ravnoteža! Većinu solaža odsvirao je Loureiro, koji je u tome puno jači od Bittencourta. Prve redove zauzeli su pravi fanovi koji su jedva čekali kupiti majice Angra!
Tih vruće glavih mladića i djevojaka bilo je tek kojih 40, ali ipak dovoljno da grupi priredi glasan dostojan poticaj. Kao rečeno! Odlična izvedba, ali kratak nastup! Uz svu težinu sekvenci Eduarda je u završnim repeticijama silno teškog refrena Nothing To Say malo svladalo, ali to tom iznimno karizmatičnom pjevaču, s obzirom na inače savršenu izvedbu materijala, odlično vođenje grupe kroz njezin nastup i srdačnu komunikaciju s publikom, lako opraštamo.
Grupa je ostavila odličan dojam u Beču, iako reakcije hladne i većinom starije austrijske publike, koja je došla prvenstveno na koncert UFO-a, to nisu potvrdile. Zato vrijedi nadati se da ćemo ih jednom uhvatiti i “snimiti” negdje u Italiji, na jednom od “headlinerskih” koncerata. Bilo bi već vrijeme, jer Angra ostaju, i u studiju i na pozornici, pojam top-forme.
Obično me pred koncerte sličnih velikana rock glazbe, koji su svoje zenite dosegnuli negdje u dalekim 70-ima, počnu proganjati sumnje o smislenosti nastavka njihovih, što se prečesto pokaže, odavno otpjevanih karijera. No situacija je kod UFO-a ipak malo drugačija, a ako ne vjerujete, uvjerit će vas Mother Mary, stara majka, koja s đavlom ruku pod ruku ide poučavati neposlušne mulce o osnovama rock & rolla. I rock & roll to je!! S tim se slaže i Moore, koji, kao i ostatak “svemirske” družine, od samog početka djeluje vrlo opušteno i tako daje osjećaj domaćinstva, kao i tijesne povezanosti publike i postave. Raspaljena publika tako veselo prihvaća sljedeću When Daylight Goes To Town, koja u primamljivom rockerskom tempu zabavlja i Mogga u njegovim smiješnim gumenim elementima. Striček je doista dotrajao, što nam uz stalno srkanje male bočice piva, s tipičnim engleskim zlobnim humorom, i uljudno, gotovo opravdavajuće objasni. Pa ostavimo to nepotrebno gubljenje vremena, vrijeme je za staru dobru Let It Roll, kojom gospoda ponovno malo snažnije pritisnu gas. Skladba i nakon svih ovih godina još uvijek djeluje nevjerojatno svježe, što treba pripisati energičnom nastupu naših dekica, koji po pozornici poskakuju poput “krvi” gladnih tinejdžera, koji si nikako ne žele priznati da se za većinu muškaraca tih godina smatra normalnijim uređivanje travnjaka pred svojom vikendicom negdje izvan Londona. Vjerojatno zato što bi od tog travnjaka s Hard Being Me ostalo bore malo. Riječ je o novoj skladbi s aktualnog albuma Monkey Puzzle, koja unatoč snažnom odmaku od tradicionalnih UFO aranžmana dobro potrese publiku. Negdje između nalaze se This Kids i Fighting Man, gdje Way sve neuke “headbangere” upozorava što je sve od njega naučio Steve Harris.
Jedan od vrhunaca večeri dolazi s dugo očekivanom Only You Can Rock Me, koja se prelijepo slijeva s emotivnošću Baby Blue. Mooreova snažna akustična interpretacija, prelijepo praćena mekim klavijaturskim aranžmanima, vodi do još jedne eksplozije emocija s Love To Love, gdje tugaljivost na kraju presiječe Mooreovo divljanje. Savršeno!! Too Hot To Handle sa svojim “sing along” refrenom motor UFO-a ponovno navija do kraja i tako polako najavljuje prijelaz u završnu fazu večeri, gdje svoj trenutak nestrpljivo čeka Lights Out. Uzbudljivo stupnjevanje temperature doseže vrelište s pošteno razvučenom verzijom Rock Bottom te Mooreovim “egzibicionističkim” prstnim razgibavanjem, kojim uvjerava i one najskeptičnije obožavatelje Schenkerovih djela. Njegova karizmatičnost, koja daje osjećaj jednostavne opuštenosti i prije svega domaćinstva, brzo osvaja srca svih prisutnih, zato ga “narod” na kraju skladbe nagrađuje još i dugim skandiranjem. Kad vidno ganuti Moore tako već svima poznatim tužnim uvodom najavi legendarnu Doctor Doctor, publiku još posljednji put u večeri zahvati ovaj put pravi cunami emocija, snažno pomiješan s osjećajem nostalgije, s kojim gospoda nakon Shoot Shoot večer i definitivno zaključe. Posve jednostavna stara škola rock & rolla, koja nam je još jednom pokazala da su starci, unatoč svim godinama, još kako sposobni isporučiti pravi rockerski šus.
Autori priloga: Aleš Podbrežnik (uvod & Angra), Daniel Pavlica (UFO)
Setlista
ANGRA: 1. Unfinished Allegro (intro) 2. Carry On 3. Nova Era 4. Waiting Silence 5. Wings Of Reality 6. Ego Painted Gray 7. Rebirth 8. Nothing To Say 9. The Curse Of Nature UFO: 1. Intro 2. Mother Mary 3. When Daylight Goes To Town 4. Let It Roll 5. I’m A Loser 6. Hard Being Me 7. This Kids 8. Fighting Man 9. Only You Can Rock Me 10. Baby Blue 11. Love To Love 12. Too Hot To Handle 13. Lights Out 14. Rock Bottom —dodatak— 15. Doctor Doctor 16. Shoot Shoot
Galerija slika
