Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Rhapsody Of Fire
Izdavačka kuća: SPV Records
Izlazak: 2002
Ocjena: 2.5/5
Koliko god bili za podsmijeh sa svojim temeljito prežvakanim i otrcanim bajkovitim tekstovima, power metal ikonografijom prepunom pretjerivanja (zmajevi, mačevi i čarobnjaci) i beskrajnim recitiranjem “kronike čarobnih štapića”, dečkima iz Rhapsody ne može se zamjeriti da svojim glazbenim pristupom, koji je njihova izdavačka kuća posve u stilu proglasila “epskim holivudsko-simfonijskim metalom”, nisu nešto posebno i prepoznatljivo u inače neinovativnom svijetu power metala. Foliralo bih se kad bih im poricao pionirsku sposobnost vještog miješanja orkestralnih aranžmana (koliko god plastično ti zvučali) i metala, povremeno i poneke folk elemente, u prilično zanimljivu kombinaciju pompozno i dramatično intoniranih zvukova. Ako preslušamo očajne tekstove i povremeno malo previše repetitivne gitarske pasaže, moramo priznati da su u stanju stvoriti “filmsku” atmosferu, iako se često lako provali odakle su pokupili ideju za pojedini motiv.
“Power Of The Dragonflame” njihov je četvrti album koji, za razliku od prethodnika “Dawn Of Victory” (2001), u njihov glazbeni izričaj ne donosi ništa posebno novo, nego se drži provjerenog recepta i opet sadrži malčice više simfonijskih aranžmana. Promjenu u postavi predstavlja dodatni gitarist, iako se to na zvuku albuma jedva primjećuje. Gitarist Luca Turilli i klavijaturist Alex Staropoli kao i obično su pokretačka snaga glazbenog izričaja Rhapsody, dok je Fabio Lione sa svojim operetnim vokalom; pa, ovisi o tvom raspoloženju. Najiritantniji faktor (kao i na prethodniku) i ovaj su put bubnjevi, koje je uz inače odličnog Alexa Holzwartha navodno odsvirao bubnjar pod pseudonimom “Thunderforce”, što će po mom mišljenju prije biti ime vješto iskorištenog ritam-stroja nego fizičke osobe, jer ponekad zvuče poprilično neprirodno. Na “Power Of The Dragonflame”, koji je među ostalim i posljednji dio Turillijeve bajke o dijamantnom maču i ledenom ratniku, Rhapsody su opet malčice simfonijskiji, ali ništa manje udarni nego na “Dawn Of Victory”.
Prva promjena u odnosu na prethodnika nešto je punији zvuk, što je posljedica dodatne gitare, pri čemu naravno prednjači gospodin Turilli sa svojim razmjerno duhovitim rifovima. Epičnost i pompoznost kao i obično su konstanta većine skladbi na albumu, koje bi bez očajno jeftinih tekstova i “štapićevih” recitiranja sigurno bile barem razred bolje, a ne da u glazbeno najnapetijim trenucima izazivaju salve smijeha. Izuzetno brza naslovna skladba spada među njihove najbrže do sada. U tu kategoriju spada i udarni “When Demons Awake”, na kojem Fabio demonstrira svoj dosad najagresivniji vokal. Tu posebno do izražaja dolazi klavijaturist Staropoli, koji se po onome što se čuje sve ravnopravnije može nositi s nekim poput Jensa Johansona (Stratovarius). “Knightrider Of Doom” i “The March Of The Swordmaster” vrlo su tipični epovi koji ne donose ništa posebno novo. Nešto su inovativniji na “Agony Is My Name”, koja nakon uvoda i nekih gitarskih rifova malo povuče na neki uradak Running Wild, iako je zapravo riječ o još jednom prepoznatljivom Rhapsody proizvodu, punom orkestralnih elemenata i zborskog, operetnog pjevanja. “Lamento Eroico”, operetna balada u kojoj Fabio pjeva na talijanskom, nudi još jedan novi pristup, iako će mnogima znati pokvariti “apetit” za daljnje slušanje. Najbolja stvar na albumu možda je “Steelgods Of The Last Apocalypse”, koju krasi priličan raznolikost i primjeren udio epičnosti, dramatike i agresije. “The Pride Of The Tyrant” još je jedna jurišno postavljena opereta koja ne otkriva toplu vodu. Završna “Gargoyles, Angels Of Darkness”, koja je najduža i po atmosferi najdramatičnija skladba na albumu, unatoč neukusnim, razvučenim i dosadnim recitalima ipak je prilično solidna demonstracija njihovih simfonijskih aspekata.
Posljednjim, tragično obojenim dijelom svoje bajkovite sage (glavni junak naime umire; što ti osjećaš o toj činjenici, ako voliš fantasy priče, procijeni sam) Rhapsody su stvorili prilično konzistentan i solidan album, mogu reći, klasičan album Rhapsody, koji će razveseliti ponajprije njihove fanove, dok će ljubitelje glazbenih (u njihovu slučaju metalskih) inovacija i avanture ostaviti poprilično žedne. Album, unatoč tome što bi trebao zaokružiti jedno poglavlje njihove karijere i predstavljati veliki finale bajkovite sage, naime previše djeluje kao tranzicijski uradak s previše rezerve da bih ga mogao označiti kao razvojni iskorak naprijed. Rhapsody će tako morati još puno naučiti i štošta promijeniti prije nego što zasluže status među najvećim metal imenima. Možda za početak odbaciti većinu prije spomenutih metalskih klišeja.
Postava
Fabio Lione – vokal
Luca Turilli – gitara
Alex Staropoli – klavijature
Alessandro Lotta – bas-gitara
Alex Holzwarth – bubnjevi
Dominique Leurquin – gitara
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Herby Langhans, Miro, Robert Hunecke-Rizzo, Cinzia Rizzo, Oliver Hartmann – epski zbor
Bridget Fogle, Previn Moore – crkveni zbor
Bridget Fogle – ženski barokni vokal
Manuel Staropoli – barokni aranžmani
Dana Lurie – prva violina
Jay Lansford – naracija
Sascha Paeth – bas-gitara
Thunderforce – bubnjevi
Produkcija
Sascha Paeth i Miro
Popis skladbi
1. In Tenebris (1:28)
2. Knightrider of Doom (3:56)
3. Power of the Dragonflame (4:27)
4. The March of the Swordmaster (5:04)
5. When Demons Awake (6:46)
6. Agony Is My Name (4:58)
7. Lamento Eroico (4:38)
8. Steelgods of the Last Apocalypse (5:48)
9. The Pride of the Tyrant (4:53)
10. Garoyles, Angels of Darkness: Angeli Di… (19:02)
Trajanje albuma: 61:00
