Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Stratovarius
Izdavačka kuća: Nuclear Blast
Izdanje: 2002
Ocjena: 3/5
Finske power metal institucije Stratovarius doista nije potrebno naširoko predstavljati, jer je riječ o jednom od najcjenjenijih i najuglednijih europskih power metal bendova, koji u svojoj domovini već imaju kultni status i nekoliko albuma koji su bitno utjecali na razvoj europskog power metala. Ako izuzmemo LP “Intermission (2001)”, ovo je njihova prva ploča od 2000., kada je izašla vrlo dobra “Infinite”, a nakon te kraće pauze sada se vraćaju s nešto ambicioznije zamišljenim projektom pod imenom “Elements”, koji će izaći u dva dijela.
Prvi komad na albumu, koji je izašao i kao singl, je “Eagleheart”. Riječ je o pravom promašaju (pogotovo u usporedbi s, recimo, “Hunting High And Low” s prethodne ploče). U njemu se ne osjeti ona prava energija koja je inače karakteristična za većinu njihovih uvodnih skladbi, jer ispada previše monotono i neizživljeno. Potpuno promašen uvod u ploču, koji ne spašava ni njihov zvuk, prepoznatljiv već iz daljine. Stvarno; što su time htjeli reći?
“Soul Of A Vagabond” ima doduše zanimljiv uvod koji dočarava dobru atmosferu i poslužuje dobrim prepletanjem Tolkkijeve gitare, Jensovih klavijatura i bubnjeva Jörga Michaela (on se kroz album doduše pretjerano ne naprezi, što je u suprotnosti s njegovim renomeom jednog od najboljih metal bubnjara zadnjih godina). Sve to je jedna od glavnih vrlina ovog banda. Ali, kad se već uskoro pokvari dramatičnim, no dosadnim refrenom, koji je potpuno promašen i uopće ne pripada u ugodnu zvučnu podlogu.
“Find Your Own Voice” je pak nešto sasvim drugo i jedan od najsvjetlijih trenutaka ploče. Kotipeltovo nadasve emocionalno pjevanje, podivljali Tolkkijevi solo dijelovi i Jensove vragolije na klavijaturama, koje jure nesmanjenim tempom sve do kraja, bude one Stratovarius koji su sagradili svoje ime. Zasigurno najudarnije ostvarenje albuma.
Ni “Fantasia” nije loša jer nas već na početku dočekaju dobro odsvirane harmonije dvojice glavnih instrumentalista, Tolkkija i Johanssona, nakon čega slijedi Kotipeltov kristalno čisti vokal. Negdje na sredini Kotipelto u tekstu počinje propitkivati “kako bi to moglo biti na ovom svijetu da nema više ratova, bolesti, crkava, religija i slično, nego samo tvoja vlastita istina” – ukratko, potpuna fantazija. Takva poezija predstavlja važan jaz između njih i većine ostalih power metal grupa, koje radije pjevaju o vitezovima, patuljcima i zmajevima. U završnici nakon oštrog prijelaza slijedi još i prekrasna tercetna melodija, koja se kasnije nadopunjuje korektnim refrenima.
“Learning To Fly” me je nekako uvjerio da, ako “Elements-Pt.1” već nije na razini prethodnog albuma, svakako nije podprosječno ostvarenje. Iako smo osnovnu podlogu već bezbroj puta čuli, Stratovarius se pobrinu da skladba, koja bi u režiji nekog drugog power metal banda bila potpuno klišejska, zaživi kao jedna od najenergičnijih na ploči. Tako iz tipične power metal himne nastaje instrumentalno složeno djelo koje bukti od pozitivne energije. Svakako djelo čija atmosfera nije prikladna za ogorčene duše.
Uočljiv kontrast stvara “Papillon”, koji nas prenosi u neki hladan i tužan svijet gdje nas dočeka ženski pjevački zbor. Kotipelto je tu ponovno ljut, ali i tužan. Bojom vokala uspijeva stvoriti dobru atmosferu, osobito kad se kompozicija konačno razvije u klasičnu baladu. Riječ je o najmelankoličnijoj skladbi na cijeloj ploči, koja pomalo podsjeća na “Mother Gaia” (Infinite, 2000).
“Stratofortress” je navijen instrumental, onaj vezni dio ploče gdje se Tolkki sa svim guštom izživljava na svojoj gitari u stilu samodostatnog gitarskog Vikinga Yngwieeja Malmsteena. Skladba među ostalim sadrži elemente neke vrste ruske poskočice, a zaključuju je Jensove orgulje. Za ovu grupu prilično kompleksno, ali vrlo solidno ostvarenje.
Zato me nije uspjela uvjeriti naslovna epska skladba “Elements”, od koje sam očekivao daleko više. Kad barem ne bi sadržavala morbidni zborski refren “Elements- wind, fire, water!”, koji se ponavlja kroz cijelo trajanje kompozicije. Puno bi bolje bilo da refren nastupi samo u ulozi pratećih vokala ili da su ti barem otpjevani na drugačiji način. Iako sadrži i nekoliko dobrih, dužih instrumentalnih sekcija, završetak skladbe daje osjećaj da nešto još nedostaje, jer završava iznimno brzim izlaskom.
Prava emocionalna okrepa je zadnji komad na albumu, “A Drop In The Ocean”. Izrazito emocionalna skladba koja tješi razočaranje nakon svoje prethodnice, jer joj uspijeva dočarati ono pravo raspoloženje i melankoliju koja je obično potrebna za uspješan kraj ploče grupe kao što su Stratovarius. Vrlo lijepa melodija završava šumom valova.
Stratovarius su na ”Elements-Pt.1″ čak udarniji nego na prethodnoj ploči, jer tu uz orkestralne elemente do izražaja dolaze ne samo Tolkkijeve majstorije, nego i Kotipeltovo puno agresivnije pjevanje, što je pomalo neobično, jer se s druge strane od ploče do ploče sve više udaljavaju od power metala prema svijetu progresivnog metala. Unatoč tome što ni oni nisu imuni na najveću bolest power metal bendova – ponavljanje – nova ploča je svakako poprilično drukčija od prethodne. Nešto je kompleksnija i traži više vremena, što obično resi artistički kvalitetnije uratke. Unatoč nekim slabijim trenucima, Stratovarius su na “Elements-Pt.1” dokazali da su još uvijek spremni eksperimentirati, što je rijetko loše, iako u svijetu žanra koji zastupaju to uvijek predstavlja nemali rizik.
Postava
Timo Kotipelto – vokal
Timo Tolkki – gitara
Jari Kainulainen – bas gitara
Jens Johansson – klavijature
Jörg Michael – bubnjevi
Produkcija
Timo Tolkki
Popis skladbi
1.) Eagleheart – 3:50
2.) Soul of a Vagabond – 7:22
3.) Find Your Own Voice – 5:12
4.) Fantasia – 9:56
5.) Learning to Fly – 6:22
6.) Papillon – 7:00
7.) Stratofortress – 3:25
8.) Elements – 12:00
9.) A Drop in the Ocean – 6:49
